Renata Papišta

APOKALIPSA GRAFIKE

Sarajevske Sveske br. 25/26

Zajedno sa filozofijom i naukom, umjetnost od samog trenutka svog postanka izvodi čovječanstvo iz mraka podzemlja na svjetlost dana (kao Orfej). Ali, za razliku od filozofije i nauke, ona ne može da se osvrže za sobom, da objašnjava svoj hod: onog trenutka kada se osvrne da vidi, da objasni, čarolije nestaje i gubi se sva njena moć, pa, prema tome, i moć obasjavanja i rasvjetljavanja tmine.

(Roland Barthes)

Jedno od glavnih pitanja koje sam sebi postavila, postavivši pored sebe unikatni objekat, koji je, ujedno, i nosilac odštampane forme i grafizma, bio je problem multipliciranja. Pitanje se nametnulo iz čisto moralnih razloga prema grafici. Nastojala sam saznati koliku slobodu sebi smijem i mogu dati, pa tu umjetnost vezanu za potpisivanje tiraža uopće ne multiplicirati?
Zanimalo me je da li je grafika još uvijek umjetnost multioriginala, ili je, zapravo, samo slikarstvo mazohističkog uma?
Zaista, nije mi jasno zašto imitirati lavir laviranom akvatintom i kredu jetkanicama, ili, bakropisom imitirati crtež u tušu..., ako ćete odštampati samo jedan otisak – popularni etat?!
Poput kakvog ratnog profitera, iskoristila sam takvu situaciju bezvlašća i potpune anarhije, odlučivši se za jedan ciklus etata. Zapravo, živimo u vremenu u kojem je poljuljana kulturna baza na koju su se prije mogli oslanjati grafička umjenost i klasične discipline uopće.
To nije bio direktni razlog zbog kojeg sam počela da se „izvlačim“ iz tiraža, ali je, sigurno, bio razlog više da se ne pokolebam u nastojanju da dotaknem neka druga polja istraživanja.

Radeći na ovom ciklusu, shvatila sam da stalno nešto otkrivam i da stalno tragam za onim što mi je oku skriveno. Jer, nije sve onako kako se čini i kako izgleda. Neke stvari, ili, možda, sve stvari, imaju dublje značenje i kompleksniju formu i sadržinu od one koju možemo da vidimo i opipamo. Tako je i sa grafikom, koja za mene, u ovom trenutku, ima možda najviše mogućnosti i lica, značenja i pitanja koja želim dokučiti.

Prije nekoliko godina počela sam se interesovati za „širenje“ grafizma u teritorije margina, i tada sam rekla da grafiku treba pustiti van, da prohoda, da pusti svjetlo i sjene kroz tijelo svoje i da bude samostalna. I rekla sam da će taj rad biti eksperimentalan, i da, možda, neće ni uspjeti, ali će i kao takav biti koristan za nova istraživanja.
Sada, u svakom slučaju, mogu reći da je to jedan disciplinovano-nedisciplinovani pristup grafičkim recepturama i tehnologiji kojoj treba prkositi i kontrirati, kako bi se otkrile nove recepture i uspostavio balans duše i otiska, sadašnjosti i historije. Apokalipsom, odnosno, zazotkrivanjem materijala koje sam koristila, shvatila sam da se, zapravo, grafika uvukla u radove mnogih umjetnika, a da pojedini toga nisu ni svjesni. Jer, popularno kolažiranje u novinama, uprisutnjuje grafiku na tim slikama. Zar novine nisu otisci izvučeni iz strojeva koji se nalaze u štamparijama?!
U ovom mom slučaju, kolaž je na sebe preuzeo najveću odgovornost i, razotkrivši slobodu, spojio, ne samo dijelove tiska, i ne samo različite tiskarske tehnike, već i različite likovne discipline. Grafici je, dakle otkriven i ponuđen prostor na jedan drugačiji i nestandardan način.
Ipak, ne mogu reći da se iz okvira dvodimenzionalnosti već nije izlazilo. U svijetu već djeluju umjetnici koji su usmjerili izražaj i razmišljanje u sličnom pravcu. Također, ne mogu a da ne spomenem zanimljive prostorno-grafičke intervencije umjetnika i mojih profesora – Dževada Hoze (sa njegovim „Prostornim grafemama“, koji u sebi sadrže grafike, pasere i šablone, kojima su realizovani multioriginalni otisci), te Salima Obralića (koji svojim „Grafičkim stubovima“ postavlja u prostor duboki tisak, štampan na „Natron“-papiru, kreirajući njime formu valjka, koji postaje grafiki stub.
Dakle, ovdje se uopće ne postavlja pitanje inovacije, nego pitanje potrebe za izražavanjem umjetnika, kojem je polje djelovanja postalo tijesno, te je otišao u smjeru prostornosti. Okrenuo se prostoru u kojem egzistira i kojem podređuje sve svoje kretnje i stvaralačke aktivnosti. Tu se postavlja pitanje otkrivanja nekih novih sfera koje svi u sebi posjedujemo, kao i otkrivanja kompleksnosti stvari koje nas intrigiraju na jedan drugačiji način od onog do sada viđenog. (Ako bismo rekli da u objektima i ljudima tražimo unutrašnju ljepotu, onda bismo mogli reći da ih ovaj put interpretiramo „naizvrat“).

Sama upotreba rendgenskih snimaka prikazuje ljude, ta divna, nasmijana, dugokosa, samozadovoljna stvorenja na jedan drugačiji način. Način na koji je prikazana njihova slika onakva kakvu oni ne žele da vide i koja ih tako često asocira na smrt..., a to su samo njihove, tako brižno satkane kosti.

Uvijek sam se čudila i pitala kako je moguće da ljudsko tijelo može biti tako zanimljio i inspirativno umjetnicima... Jasno mi je zašto im je bilo zanimljivo ranije i zašto su nastajali aktovi, portreti, grupni, pojedinačni... Ali, sada?! U današnje doba? U eri tolikih metafizičkih, anorganskih, apstraktnih slika „bez naziva“ stavljati ljudsko tijelo u prvi plan svog interesovanja?! No, šta drugo rendgenima mogu dobiti i učiniti, osim nešto što, bez sumnje, liči na akt ili, barem, fragment istog?!
Tijelo jeste postalo nosilac sadržaja, ili je, čak, ono sadržaj samo po sebi. Jer, naglašavam, tijelo nije samo ono što se vidi, ono postaje ekran nekih drugih izražaja i podražaja, gesta, ispoljene energije, strahova i uzbuđenja, i čega još sve ne... ono postaje znak. Postaje opsesivna tema savremene umjetnosti, i, kao takvo, ono je spremno da se rastače i umije da pati; da bude otpadni materijal i da bude instrumentom različitih ideologija.

Tu se otvara pitanje individualnosti i identiteta. Pitam se koliko ću zapravo ja reći o sebi ovim ciklusom koji se bavi identitetom. Identitetom prvenstveno mojim, jer ja njime govorim o svome mikrokosmosu, svojim „problemima“ i sferama interesovanja. Inovativnošću ovih oblika u novooblikovanoj formi grafike trebali su se samo riješiti likovna transformacija i neke nove recepture za neka nova pokoljenja koja možda o tradicionalnoj grafici neće više ni slušati predavanja. Ali, kroz sam proces rada nametalo se pitanje filozofije sadržaja koji likovno oblikovani objekti nose.

Dakle, napokon, ovaj rad se bazira na problematici vanjskog i unutarnjeg svijeta jednoga bića. Problematici vječitog prkosa duše da ne robuje tijelu i okovima nesavršenosti istoga. I problematici vječite težnje tijela da prati snove duše koju utjelovljuje. Ovdje je riječ o protivrječnosti komponenti koje moraju funkcioniosati zajedno.

Namjerno ili slučajno, ali može se primijetiti da opet inzistiram na dvostrukom kodiranju, i to u više domena. Svo istraživanje se sliva u koncept umjetnosti. A istraživanja se uvijek temelje na iskustvima, ličnim ili pak na iskustvima drugih. Ukrštanjem tih zajedničkih iskustava stiče se novo istraživačko blago koje će, na kraju krajeva, biti osnova za neka tuđa istraživačka iskustva.

Svako autentično duhovno stvaralaštvo treba da stremi spoznajama koje se tiču svijeta ideja, a ne imitacji predmeta I događaja koji pripadaju pojavnom svijetu.

Tvrtko Kulenović, Rezime

Ako bismo govorili o defomaciji, koja je primjetna naročito onim posmatračima koji su privrženi za predočavanje stvarnosti onakve kakva ona jeste, onda bismo morali govoriti i o bijegu od banalnosti. Bijegu od jasne i tačne prepiske figuracije koju vidimo – u objekat koji postaje ilustratorom iste. Smatrala sam nepotrebnim puko imitiranje i izvođenje oblika ljudskog tijela, jer svaka od prikazanih skulfika sadrži i dovoljno elemenata koji nam sugerišu na to šta je zapravo predmet interesovanja samog umjetnika, i stoga težnja nije bila na tome da se još više ogoli, već dovoljno jasan objekat.

Da bi svijetu 'dao smisao', čovjek mora biti duboko uvučen u ono što uokviruje vizijom.

Tvrtko Kulenović, Rezime

Za razliku od umjetnika koji na plošnom formatu slikarskim tehnikama anuliraju trodimenzionalni prostor kako bi došli do spoja pozadine i tijela, ovdje se isti problem rješava baš trodimenzionalnošću.
Posredstvom svjetla stvara se veza između objekta i prostora oko njega. Uvijek postoji neraskidiva veza između čovjeka i njegovog životnog prostora, odnosno polja njegovog djelovanja. Tako, u tom međusobnom odnosu, utječu jedan na drugog i samim tim poprimaju osobine jedan drugoga. Nadopunjuju se i postaju jedno. Zato nisam ni osjetila potrebu da ih razdvajam ni u ovom likovnom svijetu, u kojem sam im udahnula život.

Na koncu, umjetnik traga za naslijeđem. A ono što sam naslijedila, između ostalog, jeste suživot sa okolinom i suočavanje sa klimatskim, prostornim i faktorima drugačijim od onih u kojim mi duša prebiva. U toj korelaciji svjetla i folije, propusnog materijala, stvara se jedna fina modulacija, filtriranje, refleksija i, napokon, transformacija. Sve, naravno, ovisi o formi konstrukcije samog djela prema kojem je svjetlo usmjereno. A svjetlo uvijek upućuje na neku sliku. Ova dva pojma su uvijek u korelaciji.

Pojam eksterijera i interijera ovdje dobiva širi dijapazon značenja i može im se prilaziti iz različitih uglova koji slijede, što ću pokušati objasniti.

Dakle, kao prvo, postavlja se pitanje: Šta je tu eksterijer, a šta interijer? Da li je interijer prostor u kojem je djelo eksponirano, ili je to zapravo prostor koji to djelo obuhvaća svojim obimom i oblikom? Jer likovna dešavanja, opet u spoju sa svjetlom, se pojavljuju na oba navedena lokaliteta. I oba lokaliteta postaju likovno značajna za posmatrača. Ista je stvar i sa eksterijerom koji poprima dvostruko kodiranje i biva ne samo prostor izvan ivica djela, nego i prostor izvan prostora u kojem se to djelo nalazi. Uzevši, ponovo kažem, u obzir da se površine, odnosno prostori u djelu i oko njega, gledaju kao cjelina.

Ovdje zapažamo još jednu komponentu koja ima zadatak da trodimenzionalnim formatom sugeriše život. Na pitanja zašto i kako, odgovor je lako dati. Postoji trenutak kada umjetnik u procesu stvaranja djela osjeti da zapravo ugrađuje sebe u samo djelo. I postoji trenutak kada počinje da shvaća da je djelo svuda oko njega, da zauzima primarno mjesto u njegovom životu tako što ulazi u svaki segment njegove ličnosti (ili izlazi iz nje), reflektuje se u njegovom govoru, razmišljanjima i samom životnom okruženju. Djelo tada samo po sebi postaje i životnim prostorom umjetnika i uvlači ga u svoj format.

Uz svo poštovanje i vrijednovanje dvodimenzionalnog klasičnog grafičkog lista, smatrala sam da je iskorak u prostor zapravo sljedeći korak koji sam neminovno morala napraviti, uzevši tradicionalan pristup klasične grafike kao temelj, tj. bazu za nadogradnju nekih novih formi i izraza. Dakle, ovim prevođenjem i „omekšavanjem“ čvrste grafike na koju smo navikli (ako smo uopće navikli na grafiku kao sastavni dio kulture i umjetnosti?) uspostavila se jedna konekcija na relaciji: djelo – konzument, ili, kako bi se to još moglo reći: „progonjeni i progonitelj“.

Ponekad se njihove uloge znaju i zamijeniti, naročito ako nas djelo ima mogućnost promatrati. Ovdje aludiram na oči koje su prisutne na nekolicini radova ovoga ciklusa. Te oči nas prate i traže od nas da učestvujemo u otvaranju nekih novih dimenzija i nagoni na razmišljanje.

Također, moram spomenuti još jedan aspekt dvostrukog kodiranja gdje se pravi spoj između tajne i transparentnosti. Unatoč tome što radovi tjeraju na razmišljanja kojim konzument umjetnosti pokušava otkriti poruku i dokučiti smisao skriven u grafizmima utkanim u skultpturu, djelo je samo po sebi zapravo jedan prozirni bedem. Bedem satkan od transparentnosti, gdje je sve jasno i sve vidljivo. Naoko vidljivo, ali puno transcendenalnih komponenti. Komponenti koje transformišu sve ono što smo znali, ili smo barem mislili da smo dokučili u pokušaju da se približimo svijetu simbola u koje nas uvodi komunikacija sa djelom.

U svojoj knjizi bilješki sam pronašla pitanje na koje moram odgovoriti. Riječ je o tome da li ima neposredne, nereprodukovane grafike koja nastaje izvan ateljea, a ipak ostaje grafika? Prva asocijacija koja postaje i odgovor na isto, bila je da je svakodnevnica poput „grafike izvan ateljea“. Svaki dan se ponavlja bez razlike, identičan onom prethodnom, samo različito numerisan... Tu i tamo se dogodi neko „stanje“, i to je to – taj „tiraž“ života.

Ni valjci ni presa nisu tek tehnička sredstva – oni su prenosnici života u simbol. Jednom sam već rekla da je presa grafička svetinja, ikona koju bi svaki grafičar trebao imati u kući i predavati joj svoje snove, patnje, osjećaje. Predavati joj svoj život i od nje živjeti. Jer ona mijenja stanje duše i izdiže čovjeka na višu razinu od one na kojoj se nalazi prije nego okrene njeno „kormilo“. Presa je ta koja na štampanom papiru daje onu pravu sliku umjetnika koji joj je povjerio svoje zapise.

Postoje dva kretanja koja vode ka uvidu. Jedno se pruža i zahvaća ono što je još nepoznato, pokušavajući obuhvatiti njegovu tajnu. Ono je poput znanosti i znamo koliko je ono preobrazilo, obogatilo i doprinijelo sigurnosti naših života.
Drugo je način da zastanemo u našem pokušaju da shvatimo, pa umjesto toga dopustimo našoj pažnji da postane široka i prostrana (dok ne sagledamo cjelinu umjesto njenih djelova). To bi bio fenomenološki uvid. Spomenuta kretanja se upotpunjuju.

Fenomenološki stav zahtijeva spremnost na djelovanje, a istodobno se suzdržava od sudjelovanja. U dinamici tih suprotnosti naša se percepcija intenzivira. Ako neko može podnijeti napetost koja izniče iz tih suprotnosti, uskoro se pojavljuje neki kontekt u kojem se čini kako se raznolikost dojmova organizira oko jedne središnje teme, možda neke dublje istine, i pojavit će se sljedeći korak.