Andrea Lešić-Thomas
Filologija u vremenu, još uvijek
Sarajevske Sveske br. 32/33
Filologija – koji put samo stručni jezik filologa, koji put samo filologova vizit-karta, a koji put i gotovo kompletan radni potencijal u ponekoj užoj filološkoj disciplini – znade u nas biti angažirana u ulozi što je u razvijenijim zemljama danas ispunjavaju otuđeni dijelovi nauka vrste ekonomije, sociologije, antropologije, politologije: u ulozi dakle pseudo-naučne ekspertize kojoj je svrha mistifikacija stvarnih odnosa u društvu, opravdavanje neke reakcionarne, obično agresivne politike, obrana socijalnog status quo. Iako i ove druge nauke kod nas pomalo nadoknađuju svoje zaostajanje (pa ni u njima nipošto ne nedostaju ekspertize što razrađuju stavove kojima je racionalno jezgro udarac šake po stolu), na tlu filologije parazitira u nas tradicionalno baš najtipičniji primjer takve pseudo-nauke.
Ovo je objavljeno 1972. godine. Budući da mi se ove riječi Svetozara Petrovića čine u potpunosti primjenljivim na sadašnju situaciju u ovoj našoj, regionalnoj, nauci u književnosti, a naročito onu među filolozima posvećenim sopstvenim nacionalnim književnostima; i budući da mi se također čini da je pseudo-nauka u nas i dalje ne samo nešto što parazitira na filologiji, već je njen najglasniji i javno najvidljiviji aspekt (kroz školske programe, na primjer, ili u javnim debatama kao što su bile i biće one o tome “čiji” je Meša Selimović, ili “čiji” je Ivo Andrić), vrlo mi je teško naći nešto novo što bi se moglo reći o ovoj temi, a što Svetozar Petrović već nije u nekom obliku rekao na tih stotinjak strana u poglavlju pod nazivom “Filologija u vremenu” u Prirodi kritike. Polazeći od njegovih stavova kao teoretske i praktično-metodološke osnove, ja ovdje predlažem nekoliko načelnih teza o sadašnjem stanju u našoj nauci o književnosti, i o mogućnostima razvoja regionalne komparativistike. Te su teze namjerno provokativno formulisane, i to iz pozicije nekoga ko je u suštini teoretičarka književnosti i komparativistkinja, a koja se ovom problematikom bavi kao posmatrač sa strane, i koja u potpunosti prepušta drugima da je razuvjere ako je njena slika o sadašnjem stanju u našoj nauci o književnosti pretjerano pesimistična.
A sve to baš na Petrovićevom tragu, jer on je u “Filologiji u vremenu” rekao neke ključne stvari: “da je osnovna dužnost filologa i prema vlastitom narodu da bude filolog”, odnosno da bude ne zagovornik ili autor “nekog praktično-političkog rješenja” nekog jezičkog ili književnohistorijskog problema, već naučnik “koji će vlastitom narodu i ljudima sklonim srodnom rješenju pomoći da što potpunije shvate osnovu na kojoj se smjena praktično-političkih rješenja zbiva, da (...) razumiju svu zamršenost pitanja kojemu se rješenje traži, teškoće koje se rješenjem ne uklanjaju ili njime čak otvaraju, uvjete u kojima je rješenje postalo poželjnim i pod kojima to uopće može biti.” (Petrović, 239) Rekao je i da je desničarska pozicija u proučavanju jezika i književnosti ona koja u suštini zagovara “perspektivu vučjeg brloga, u kojoj čovjek biva zaslijepljen predrasudama ili silom utjeran u monolit, lišen vlastite vrijednosti i individualnih oznaka, pretvoren u puki instrument neke njemu nadređene nacionalne ili makro-nacionalne mitologije” (Petrović, 177). Rekao je i da “angažman u filologiji” iz ljevičarske perspektive “može biti isključivo angažman za istinu, i to – važno je razumjeti – angažman za istinu u smislu angažmana za traženje istine, za dosljednu otvorenost i upitanost našeg mišljenja,” (Petrović, 178), te da ona “na serije gotovih, stvrdnutih, upotrebljivih rješenja što ih desnica nudi” ne može “odgovoriti jednostavno vlastitom serijom upotrebljivih poluistina.” (Ibid.) Rekao je i da je svaka od ovih književnosti koje su stvorene na slavenskim jezicima koji se protežu između slovenačkog i makedonskog zapravo književnost jednog od “malih naroda”, većim dijelom svoje istorije “porobljenih” unutar različitih velikih sila, i da svaka od tih književnosti pripada “jednoj široj kulturnoj i književnoj cjelini i slijedi njen razvoj, a da kroz to vrijeme ni u jednom trenutku, ni na koji način, taj razvoj o njoj ne ovisi ni u najmanjoj mjeri”. (Petrović, 204-205) I u tom i takvom stanju stvari:
Površno kosmopolitsko oduševljavanje svakom stranom književnom modom koliko i nacionalističko užasavanje nad mogućnošću da strani utjecaj ugrozi nacionalnu samobitnost; arogantno isticanje doprinosa vlastite književnosti svjetskoj kulturi, i arogantno isticanje njezinog širenja u književnostima susjednih baš malih naroda (karakteristično osobito za pozitivističke učenjake najskromnijih mogućnosti koji sami nisu nikad nikom dali baš ništa), koliko i slijepo opijanje vjerom u autohtonost vlastite nacionalne književnosti i kulture, - svi ti stavovi koji fizički neki put i u naše vrijeme traju, i postaju neki put glasni i agresivni, ne zavređuju danas nikakve pažljivije rasprave zato što su ispod razine na kojoj se pitanje za nas može danas uopće plodno postaviti. (Petrović, 262)
U svemu ovome on je, mislim, i dalje apsolutno u pravu. Ali dodatna tragika naše sadašnje situacije sastoji se u tome da se rasprava o književnosti ovih naših naroda zadnjih godina teško i vodi u nekim drugim okvirima od onih koje je Petrović odbacio kao te što se nalaze “ispod razine na kojoj se pitanje za nas može danas uopće plodno postaviti”. Nakon raspada bivše države, odsjeci nacionalnih književnosti na filozofskim i filološkim fakultetima u regionu su se podijelili u etničke tabore kojima je osnovna svrha dokazivanje upravo sopstvene autohtonosti (sa povremenim potrebama da se ne samo utjecaj sopstvene kulture već i ta kultura sama proširi što je više moguće, i geografski, i temporalno). Nasuprot tome, otpor takvim tendencijama je, čini mi se često formulisan upravo kao “površno kosmopolitsko oduševljavanje svakom stranom književnom modom”, pa tako naši antinacionalisti u zanosu, u velikoj mjeri opravdanom, pišu o nomadizmu i u slavu “Drugog”, ali bez neke jače svijesti o tome da je smisao takvih vrsta nekritičkih hvalospjeva alteritetu najmanje u zadnjih petnaestak godina ipak stavljen pod ozbiljniji znak pitanja, i to upravo iz ljevičarske pozicije iz koje pišu i oni sami, i da su u međuvremenu i nomad i Drugi postali vrlo efikasna kratica za kritiziranje nacionalizma koja je upravo zbog toga što je postala opšte mjesto u antinacionalističkoj umjetničkoj i pop-kulturnoj praksi sad već sazrela da je iz naučne perspektive pažljivo ispitamo.
Ali nije mi ovdje namjera da ponudim još jednu žalopojku na tu temu, već prijedlog jednog, čini mi se, zanimljivijeg shvatanja književnosti od onog koje nude nacionalne književne historiografije. Dakle, ovdje slijedi nekoliko prijedloga jedne komparativistkinje (dakle, nekoga ko zna ponešto o komparativističkom proučavanju književnosti i načelnim pravilima ponašanja onoga što po inerciji zovemo nacionalnim književnostima u njihovom međusobnom odnosu, kao i relativnosti samog pojma “nacionalna književnost” kao takvog, čak i ako o regionalnim književnostima zna manje od kolega sa odsjeka za nacionalne književnosti) o tome na koji način našu nauku možemo izvući iz početka devetnaestog vijeka sa njegovim romantičarskim shvatanjem jezika, nacija, i nacionalnih književnosti, i utjerati u dvadeset i prvi vijek i ka ideji postkolonijalnog, globaliziranog i rodno osviještenog književnog svijeta:
1. Teza prva: u bivšoj državi, postojala je težnja da se ove regionalne književnosti na jeziku koji se sad navodno zove bosanski-crnogorski-hrvatski-srpski posmatraju kao dio jedne cjeline, ma koliko razuđena i problematična ona bila. Danas, u ovim novim državama, postoji težnja da se te književnosti posmatraju kao radikalno odvojene, s namjerom da se pokaže nesvodljiva partikularnost svake od njih, i vjerom da nas Drugi nikada ne može voljeti i shvatiti onako kako mi voljeti i shvatiti možemo sami sebe. Pri tome na području Bosne i Hercegovine, kako to barem izgleda ovom komparativističkom posmatraču sa strane, postoji poprilična konfuzija (i unutrašnja, i proizvedena izvana) oko koga koliko književnosti tu zapravo ima. Jedna, zajednička, bosanskohercegovačka? Ili tri, srpska, hrvatska, i bošnjačka, s tim što je odnos ove prve dvije sa književnostima hrvatskom u Hrvatskoj, srpskom u Srbiji, (srpskom u Hrvatskoj?), međusobno, kao i sa bošnjačkom književnošću, krajnje nejasan; a ako su već tri, a imamo i, recimo, Isaka Samokovliju, ne bi li ih onda trebalo biti četiri? A da ne govorimo o beskrajnim raspravama oko toga ko je “čiji” (a u pojedinim slučajevima i od kad do kad “čiji”, te na koje načine), pri čemu je osjećaj nacionalnog ponosa, koliko se meni čini, glavni argument i za “svojatanje” i za odbacivanje pisaca iz pojedinih “kanona”. Kako bi bilo da naprosto od toga odustanemo? Države su tu, takve kakve su, a književnost je već odavno izgubila kulturni prestiž kakav je nekad imala, i nema više potrebe da je se koristi u državotvorne svrhe (svima bi nam bilo od mnogo veće koristi da tu ulogu preuzme, recimo, privreda). Sada bi bilo puno zanimljivije ustanoviti koji je kompleks stvarnih međukulturnih i intertekstualnih odnosa na ovim prostorima, i istražiti kako se pojedini pisci (i pojedinačna njihova djela) uklapaju u taj kompleks.
Teza druga: Nacije su konstrukti, nacionalne književnosti također. I jedno i drugo je relativno novijeg vijeka (najstarija evropska nacija, ona francuska, nastala je krajem 18. vijeka), dok je ono ritualno, razigrano, kognitivno kompleksno korištenje jezika u svrhu stvaranja kulturnih artefakata, koje nazivamo književnost, po svoj prilici staro koliko i ljudski rod. I kao što se mijenjaju i uslovi u kojima taj ljudski rod živi, i književnost se mijenja: mijenja se uloga njenog autora, autorice ili njenih kolektivnih autora; mijenja sa tip umjetnine, njen žanr i njena funkcija u nekoj zajednici; mijenja se tip zajednice kojoj se ta umjetnina obraća i kojoj je namijenjena, i mijenja se tip pripadnika te zajednice, njegov ili njen identitet, omjer kolektivnog ili individualnog osjećanja koje konstituira taj identitet. Mijenja se odnos centra i zaleđine, sela i grada, uloga koju oni igraju i kulturni kapital koji sa sobom nose. Mijenjaju se tipovi emocija koje umjetnina proizvodi, reflektuje ili negira ; mijenjaju se tipovi i objekti i ljubavi i mržnje, prostor identifikacije i osjećaj pripadnosti; mijenja se konstrukcija rodnog identiteta i uloga spolova; mijenja se šira sfera kulturnog utjecaja kojem neka zajednica biva izložena, i mijenjaju se odnosi između različitih kulturnih sfera. Ako se ovo ima na umu, svako određivanje pripadnosti jednog pisca unutar specifične mreže odnosa se može obaviti tek onda ako se sve ovo (ili bar onoliko od ovoga koliko je to razumno očekivati) uzme u obzir, a slika koje će se time dobiti će vjerovatno biti puno kompleksnija od jednoznačne odrednice pripadnosti nekoj nacionalnoj književnosti. I pri tome ne mislim da će se te kompleksne slike stvarati samo kad su prvorazredni pisci posrijedi; i minorniji, epigonski, umjetnički konzervativni pisci će se ovom metodom istraživanja vjerovatno otkriti kao iznenađujuće intertekstualni. Ali, tu smo već kod teze treće.
Teza treća: Umjesto isključivog fokusiranja na “kanonske vrijednosti” bilo bi dobro ispitati ukupan kompleks književnog stvaralaštva na ovim prostorima, uključujući tu i domaću produkciju popularnih žanrova, “trivijalne književnosti” i šunda. Imamo li mi “svoje” autore detektivskih romana, naučne fantastike, ljubavnih i avanturističkih romana, u nekom statistički dokazivom uzorku ili barem kao vidljivo prisustvo? Ili tu vrstu literature uglavnom “uvozimo” i objavljujemo u, moguće uglavnom lošim, prijevodima? Pitanje nije nimalo trivijalno: u periodu kada postoji (barem u zadnjih pedesetak godina) intenzivna razmjena i gubljenje granica između popularne žanrovske proze i “visoke umjetnosti” u većini evropskih i američkih književnosti (govorim o ovima koje poznajem), bilo bi korisno znati da li se to desilo i na ovim prostorima, ili je, na primjer, pisanje historijskog romana i dalje osnovna djelatnost nacionalnog romansijera sa ozbiljnim umjetničkim ambicijama. Također, ne bi bilo nerazumno uzeti u razmatranje i mogućnost da se ti pisci u ispunjavanju svojih ozbiljnih umjetničkih ambicija koriste književnim postupcima koji pripadaju popularnim žanrovima (te da, na primjer, u pisanju svog ozbiljnog historijskog romana pri sastavljanju ljubavnih scena posežu za klišejima loših ljubića, ili da se u konstrukciji lika kakvog austrougarskog doušnika koriste klišejima detektivskog romana – što, moguće je zamisliti, književno-kritička sredina, usredsređena na održavanje slike o sebi kao o izuzetno kultivisanoj, odbija da vidi jer bi time priznala da su joj ti klišeji poznati). I rekla bih da je sva vjerovatnoća da je, što je pisac tog historijskog romana nacionalno osvješćeniji, ta vrsta neosviještene intertekstualne kontaminacije “trivijalnim” veća. Davno je još Petrović primijetio da u našoj književnoj historiji ono što se “iskazivalo kao zalaganje za domaće i otpor stranom bilo je u velikoj mjeri zapravo zalaganje za konzervativno i drugorazredno”, te da “jedanaesterac je smetao i neke od onih naših pjesnika 19. st. koje nije inače smetalo da bukvalno plagiraju trećerazredne njemačke pjesnike.” (Petrović, 264.) Ali ovo je samo hipoteza koju treba dalje ispitati. A ako se ispostavi da domaća produkcija ima i svoje pisce naučne fantastike i svoje pisce ljubića i svoje pisce krimića, bilo bi dobro znati koji je njihov ugled, ko su njihovi izdavači, na koji način se oni plasiraju na tržište i ko je to ko ih čita. I da li se uopšte registrovalo kojim od popularnih žanrova oni zaista pišu. Ali ovdje sad prelazimo na novu temu.
Književnost malog naroda i strani utjecaj, po ko zna koji put
Nimalo se ne bojim da će nam se Evropa naturiti – ona nam se već naturila, ali problem uopće nije u tome. Nije problem u izboru između ubijanja staraca i Vaska Pope, da upotrijebim zgodnu riječ druga Josimovića; u toj dilemi, naravno, ja sam za Vaska Popu, a čak i kad intimno ne bih bio za Vaska Popu – budući da ovdje ne izražavam svoj program nego pokušavam opisati stanje – morao bih shvatiti da je neizbježna sadašnjost Vasko Popa, a da je ubijanje staraca, ma koliko mi drago bilo, danas i ovdje nemoguće. Problem je, i to specifičan problem naše literarne historiografije, međutim, u tome što se naša književnost zapravo nije razvijala od ubijanja staraca do Vaska Pope, nego od ubijanja staraca do Marina Držića, i od Marina Držića opet do ubijanja staraca; što se ona razvijala u situaciji istovremenog postojanja jedne razvijene sredine i jednog zaleđa koje funkcionira na neki drugi način, a koje se u literaturi ipak sasvim neposredno reflektiralo (jer je otac ili potomak onoga koji taj običaj ubijanja staraca prakticira, s pogačom ili bez pogače , ujedno i kreator jednog tipa literature koje je za nas vrlo važan). Problem, dakle, nije u tome da nam se Evropa ne naturi, nego u tome da se ispita specifičan način na koji se to naturivanje ovdje dogodilo. (Petrović, 186)
Teza četvrta: Jurij Lotman u svojoj knjizi Univerzum uma: semiotička teorija kulture navodi da je elementarni čin mišljenja prevođenje (iz jednog značenjskog sistema u drugi) ; da je elementarni mehanizam prevođenja dijalog (nijedna značenjska struktura ne može stvarati značenje sama od sebe, već joj je uvijek potreban poticaj izvana; ljudska se inteligencija ne može razviti sama od sebe, već joj je poticaj uvijek inteligencija drugog); a da je bazični uvjet dijaloga volja za razumijevanjem, pa čak i da je, ako se argument sasvim ogoli (a Lotman ovu ideju uvodi sa nekom mješavinom vesele nelagode i intelektualne drskosti), ljubav između sagovornika ta koja ih potiče na međusobno razumijevanje. Primjer koji on za ovo navodi je proučavanje komunikacijskog odnosa između majke i dojenčeta koje je provodio John Newman: taj odnos pokazuje kako dijaloška situacija sama po sebi može postojati već tamo gdje zapravo još uvijek ne postoji zajednički jezik. Pa ipak, i majka i beba, zajedno i instinktivno, rade na tome da ga kreiraju: majka oponašajući bebine zvukove, a beba oponašajući majčine izraze lica, pri čemu obje strane (opet instinktivno) poštuju osnovna pravila dobre komunikacije (kao što je uspostavljanje slijeda između govornika u kom se sačeka da onaj drugi kaže šta ima, pa da mu se tek onda odgovara). (Lotman, str. 143-4) Ali ovo je, naravno, zapravo idealna dijaloška situacija, i potpuno netipična u svojoj benevolentnosti kao situacija i prevođenja i dijaloga (i kako sada stvari stoje, uglavnom neprimjenljiva na našu, regionalnu, sadašnju situaciju). Prevođenje je, kako to i Lotman priznaje, često uvjetovano odnosom ne uzajamne i bezuslovne ljubavi, već odnosom asimetrije, između centra i periferije, na primjer (Lotman, str. 127), a prema tome (ali ovo Lotman ne kaže baš tako eksplicitno) i odnosom asimetrije u raspodjeli kulturne moći. U velikom broju slučajeva, prevođenje je sve samo ne izraz čiste želje za razumijevanjem Drugog. Ono je vrlo često izraz želje da se Drugi osvoji (ako znamo šta Oni pričaju među sobom, znat ćemo i koje su im slabe tačke), ili da se kroz akumulaciju njegovog kulturnog kapitala dobije barem dio njegove moći. Prijevodi su izraz Imperijine potrebe za kontrolom nad kolonijama, i izraz želje margine da se približi centru. I razgovor između kultura nije uvijek, kao što to Lotman predstavlja (144-147), razgovor u kome se odnos utjecaja, kao slijed sagovornika u prijateljskom dijalogu, postavlja naizmjeničnim protokom poruka, već nekad taj tok zna biti, kao u velikom broju slučajeva malih književnosti, uglavnom jednosmjeran (od većeg ka manjem), a odgovor ovog manjeg, ma koliko lijepo i rječito bio sastavljen, ta šira kulturna zajednica nikada ne mora čak ni površno registrovati.
Doduše, sada, u ovim vremenima kada ponovno uskrsava pojam svjetske književnosti , i kada postoji izvjesna čar egzoticizma koja se vezuje za književnosti kolonijalnog i postkolonijalnog “Drugog” (kome, na izvjestan način, kako je to još Petrović primijetio, naše književnosti pripadaju, ako ništa drugo onda po analogiji strukture kulturnog razvoja ), i kada “naši” pisci stječu međunarodnu vidljivost kao rijetko kad prije (premda, kako je to slučaj sa Sašom Stanišićem, Aleksandrom Hemonom i Vesnom Goldsworthy, možda više zato više zato što barem neki od njih pišu na nekom “velikom” jeziku, nego zato što su prijevodi toliko uspješno dospjeli na književno tržište da je probijena jezička barijera između male i velike kulture), promatranje našeg književnog razvoja u sklopu šire kulturne zajednice ne mora se više svoditi na prostu konstataciju da smo kao mala književnost mi uglavnom samo nečujni recipijenti, i (ma koliko kreativni i aktivni, ipak nečujni) prerađivači i “odgovarači” na vanjske utjecaje. Ali bez obzira na nešto promijenjenu situaciju od one o kojoj je govorio Petrović, čini mi se da je pitanje prevođenja od većeg ka manjem, odnosno pitanje koji su pisci i djela kada i na koje načine bili prevođeni kod nas, kao i historija njihovog života unutar naših književnosti, i dalje pitanje koje bi moglo intenzivno zaposliti veliki broj naših filologa za barem narednih desetak godina. Historija prevođenja i poznavanja stranih jezika, historija tačnog redoslijeda kojim su različite kulture ulazile u naš vidokrug preko jezika koji su postajali jezici koje su naše obrazovane elite učile i sa kojih su prevodile, čini mi se, još uvijek je u velikoj mjeri neispisana. I pri tome nikako ne mislim da je to historija čiste pasivne recepcije; bez obzira na relativnu nečujnost odgovora koje margina daje centru u sklopu onoga što je Itamar Even Zohar nazvao književnim polisistemom, ne samo da odgovor zna biti izuzetno kreativan i aktivan, već se i izvorni tekst u tom novom kontekstu transformiše i počinje ponašati po pravilima nove književno-kulturne sredine koja ga je prihvatila, i koja ga, ako ima imalo namjere da nešto vrijedno s njim učini, tretira kao svog (na način na koji engleski teatarski prostor Čehova i Ibzena tretira kao sopstvene dramske pisce). Također, moguće je da se tekstovi koji na svom izvornom jeziku, a ne u prijevodu, ulaze u stranu kulturu ili u neizvorni dio književnog polisistema – u onim kulturama koje su, barem među kulturnom i intelektualnom elitom, izrazito polilingvalne, kao što je to Rusija 18. i 19. vijeka – ponašaju drugačije od tekstova koji u novi kontekst ulaze u prijevodu; i ovo bi vrijedilo ispitati na konkretnim primjerima. Na koje načine, koje pisce, kroz kakve prijevode i u kojim periodima su naše književnosti upijale, odbijale i transformisale vanjske utjecaje? Koji je bio odnos prema tim stranim tekstovima koji su bili prevođeni ili čitani u originalu: da li je to bio odnos pronalaženja saveznika u borbi protiv imperijalne kulture ili odnos podaničkog prihvatanja sopstvene provincijalne pozicije i servilnog divljenja? Odnos otpora prema stranom ili odnos gladi prema velikom svijetu? Da li se stilovi, svjetonazori, tematika naših pisaca mogu barem djelimično objasniti – i to ne načelno, već konkretnom analizom – jezicima koje su znali i sa kojih su prevodili, ili sa kojih su prijevode čitali? I na koji način se to objašnjenje može povezati sa specifičnom lokalnom situacijom u određenom trenutku? Da li je izbor kulturnog kruga čiji je utjecaj neki pisac prihvatio stvar konformizma ili otpora prema dominantnom modelu kulturnog utjecaja? Naglašavam koncepciju po kojoj podrazumijevam da je izbor (a ne puko pasivno i nesvjesno prepuštanje) uvijek postojao barem kao opcija; odustajanje od aktivnog izbora i prepuštanje većinskoj situaciji još je uvijek stvar izbora.
Metodološka pitanja specifična za proučavanje naših nacionalnih književnosti, ili: zašto specifičnosti treba posmatrati iz šireg konteksta
Teza peta: Iz koje institucionalne i disciplinarne pozicije bi trebalo formulisati ovu vrstu istraživanja? Bez namjere da, što bi rekli Britanci, lupam u sopstveni bubanj, samo primjećujem da je komparativna književnost tradicionalno intelektualni prostor veće teoretske osviještenosti, veće upitanosti o metodologiji bavljenja književnošću, veće interdisciplinarne radoznalosti nego što su to historiografije pojedinih nacionalnih književnosti, i “velikih” i “malih”. Kao mjesto na kome se uočavaju međuknjiževne i međukulturne veze, ona je i mjesto na kome se najlakše mogu uočiti praznine (slijepe tačke, takoreći) u našim historiografijama nacionalnih književnosti, jer te su praznine često rezultat upravo neuočenih veza i nevidljive kulturne razmjene. Jedan primjer iz koga je lako uvidjeti na šta mislim: Susan Bassnett u svojoj knjizi o teoriji i praksi komparativne književnosti navodi primjer britanske komparativistike (odnosno, kako ona to pažljivo formuliše, komparativne književnosti britanskih ostrva) kao dugo metodološki nevidljiv pristup proučavanju književnosti Škotske, Irske, Velsa i Engleske. Naime, prve tri od tih književnosti dugo su se izučavale pod tim imenima isključivo na svom domaćem terenu (odnosno, škotska u Škotskoj, irska u Irskoj, velška u Velsu), dok je engleska književnost često u svoj korpus – i na engleskim univerzitetima, i na anglističkim odsjecima u svijetu – uključivala i djela iz prve tri pod imenom engleske ili pod imenom (iz irske perspektive često ideološki neprihvatljivim, a uz to geografski netačnim) britanske književnosti. Ovakva situacija je bila do te mjere uvriježena i nevidljiva da je Bassnett bilo potrebno pitanje slovačkog komparativiste o tome ko se na britanskim univerzitetima time bavi da shvati da se ne bavi niko, kao i da bi zapravo bila najprirodnija stvar na svijetu da se britanski komparativisti upravo tome intenzivno posvete. Čini mi se da mi u sagledavanju mogućnosti regionalne komparativistike ne samo da imamo nevjerovatnu prednost u višedecenijskoj zaostavštini iz jugoslovenskog perioda naše književne historiografije, već i daleko veće sadašnje mogućnosti (pa i, vjerovali ili ne, volju) za regionalnu saradnju, negoli što je to bila situacija sa književnostima britanskih ostrva prije dvadesetak godina kada je Bassnett započela svoj regionalni komparativistički projekat. Ali ovdje je bitno da je baš komprativist bio potreban da bi do uočavanja tih mogućnosti došlo, i baš je komparativistika bila institucionalni i metodološki prostor gdje će se konstituišući nacionalizam historiografija nacionalnih književnosti moći neutralizirati, a nove metodološke mogućnosti otvoriti. Pored toga, kako to također navodi Bassnett, u posljednje, otprilike, četiri decenije komparativna književnost je postala duboko, i daleko eksplicitnije nego ranije, povezana sa problematikom prevođenja, kao i sa problematikom odnosa centra i margine, imperije i kolonije, književnosti i jezika “mladih” i “malih” naroda prema “velikim” kulturama, književnostima i jezicima. Kako to kaže Sandra Bermann, naglašavajući da se komparativna književnost najbolje može odrediti kao potraga za novim vrstama veza i odnosa, kao zona koja je određena postojanjem veznika “i”:
(...) otvorenost naše discipline prema drugim kulturama svakako je stavlja u izvrsnu poziciju da se kroz nju ozbiljno promišlja ovaj kompleksni globalizirani svijet u kom živimo i da se pronalaze nove perspektive na ranija vremena. Komparativna književnost je, u stvari, igrala takvu ulogu i ranije. Njena rana dvadesetovjekovna vizija književnih odnosa u svijetu je bila izgrađena iz egzila, raseljenosti, i rata, i njeni su osnivači bili figure kao što su to Auerbach i Spitzer — egzilanti koji su težili harmoničnijoj, integrisanijoj, a ipak realističnoj viziji u svijetu koji je bio razoren kao nikad prije, i u kom je ispoljena okrutnost kao nikad prije (...). Od svog početka, ova je disciplina bila mjesto ponekad opasnih veza i odnosa, u kojima je i igrao moćnu ulogu.
Nešto kasnije u istom članku, Bermann kaže:
Ovo je, mislim, nešto od onoga što Saussy podrazumijeva kad opisuje rizomsku prirodu naše discipline. Upoređujući naše područje sa rizomom Deleuzea i Guattarija — tu sliku biljke koja odašilje korijenje i izdanke horizontalno, a ne drveta sa vertikalnim korijenjem i granama — on podcrtava značaj stalnog pomjeranja komparativne književnosti kroz i prema novim predmetima proučavanja, novim poljima (...). Ako se čita u ovom svjetlu, mogli bismo reći da interdisciplinaran i transnacionalan posao koji karakterizira komparativnu književnost danas otkriva energičnu potragu za novim i plodonosnim susretima sa tekstovima, idejama, disciplinama, i praksama. Na ovaj način, zona veznika i u kojoj radimo se neprekidno mijenja i povećava.
Teza završna: I eto nam, možda, vrlo jednostavnog rješenja. Da možda zaboravimo na neko vrijeme sklapanje teoretskih modela razvoja ovih naših književnosti, i gradnju historiografsko-komparativnih struktura; da probamo šta će se desiti ako naprosto počnemo pratiti čitateljski osjećaj za srodnosti i kontraste. I: ovaj pisac i onaj pisac; ovo djelo i ono djelo; ova kultura i ona kultura; ova književnost i ona književnost. I dalje: ljubav i glad u djelu tom-i-tom i djelu onom-i-onom; patriotizam i siromaštvo u poeziji kod vas i kod nas (ili kod njih i kod njih); visoki romantizam i novi historijski roman; ženski glasovi i ratno pismo; i tako dalje. “I” je veznik koji omogućava spajanje igli i lokomotiva, krušaka i jabuka, vulgarnosti i uzvišenosti; on otvara prostor u kome i najmanje spojivo može biti dovedeno u vezu. A onda možemo vidjeti šta dalje da činimo sa svim tim nespojivim, nemogućim vezama; ali sve će to imati smisla samo ako ostanemo radikalno svjesni konkretnih ne samo intertekstualnih već i kontekstualnih veza, konkretnih specifičnosti života pojedinih tekstova koliko i teoretskih modela. I onda više možda nećemo morati biti nomadi da bismo razumjeli Drugog, jer će mentalni prostor u kom smo u stanju zamisliti drugačiji život od svog sopstvenog, i drugi jezik od ovog kojim govorimo, i drugačiji svijet od ovog u kom sad živimo, biti i veći i fleksibilniji. A onda, ko zna šta se dalje može desiti...
