Adisa Bašić

Kako su svi htjeli u Dnevnik

Sarajevske Sveske br. 19/20

Pisaću mjesec dana dnevnik za Sarajevske sveske, objavila sam pred mužem, rodbinom, prijateljima i kolegama kočoperno. Pisaću o tome šta čitam i pišem, o čemu razmišljam, sanjam, šta me okupira. Obradovala sam se povjerenom zadatku, smišljala na šta da se fokusiram i kakav pristup da izaberem, a onda mi se nakon izvjesnog vremena nešto učinilo neobičnim. Muž je počeo po cijeli dan voditi sa mnom učene razgovore: budućnost bioloških goriva, prepreke na putu ka EU, nacija: mit i stvarnost, Istanbul kao lajtmotiv u djelima različitih pisaca, odnos stvarnosti i fikcije u savremenoj bh. književnosti, i tako sve od ujutro kad otvorim oči pa dok mi navečer knjiga ne padne na nos ili dok ne zaspim pred televizorom. Prijatelji su me počeli pozivati na neke zanimljive tematske večere i izlete, rodbina se umiljavala, kolege me slušale dok govorim... Aha! Shvatila sam odjednom i razveselila se. Pa vi hoćete mjesta u mom dnevniku, umivate se, uljepšavate, da moj život (i vi u njemu) zasija punim sjajem! Da svi zajedno ispadnemo ljepši, pametniji i bolji nego što jesmo. Plemenito, ali ne dolazi u obzir. Dosta poziranja. Takvi smo kakvi smo. Moj život dvadesetoosmogodišnje bh. pjesnikinje, novinarke i književne kritičarke je takav kakav jeste, a čitaoce Sveski sada puštamo da u njega zavire. Bez friziranja. I cenzurisanja. Pravi mali peep show. Mislim, metaforički. Bez brige, svi ostajemo obučeni...

Izrael utopija i razotkrivanje tajne o Hagadi
„Meni je Izrael autistična utopija, slična kao što je bio i komunizam. Neprirodna mi je takva vrsta izolacije, isključivosti, etničke homogenosti. A i to što im djeca moraju u vojsku. Vidjećeš, to će se raspasti, za pedeset godina najdalje. Ljudima dosadi toliko odricanje. I komunizam je morao propasti zbog sivila, nestašica, jednoličnosti. Ljudi vole boje, mogućnost izbora, šarenilo. Neće ni ova naša etnička iscjepkanost dovijeka“, kažem jutros čim sam se probudila. Ni kafu još nisam popila.
Obično Irham počinje dan političkim raspravama. A ja obično molim za poštedu: objašnjavam da je moje ljudsko pravo nemati interes za diktaturu u Turkmenistanu ili se branim što ne znam da je predsjednik Centralnoafričke Republike od prije trideset godina, Jean Bedel Bokassa, bio ljudožder.
„Kibuci i jesu organizovani po principu komunističkih poljoprivrednih zadruga, paralela ti nije Bog zna kako originalna“, kaže a da se nije ni probudio kako treba! Jesam i ja našla s kim ću o politici. Izrael mi je jutros prvi na umu jer danima razmišljam o bosanskohercegovačkim Jevrejima. Satima sam jučer čitala forume na kojima se dopisuju Jevreji koji su u posljednjem ratu iz Jugoslavije otišli u Izrael. Skupljaju stare slike sa ljetovanja, pokušavaju obnoviti kontakte sa prijateljima iz razreda. Nostalgija isijava iz svakog reda. Na taj site sam dospjela slučajno, pokušavajući da provjerim neke podatke o Sarajevskoj Hagadi.
Taj stari i iznimno vrijedni rukopis iz XIV vijeka, svako malo novinarima privuče pažnju. Tekstovi su obično senzacionalistički, što nije posebno čudo: Hagada spada u najvrjednija pokretna dobra koja država Bosna i Hercegovina ima, a njena prošlost je puna misterija i nedorečenosti. Kada po ko zna koji put počnem proučavati historijat Hagade, uočavam da je čak i njena bliska prošlost prilično mutna. Zasluge za njeno spašavanje 1992. godine sebi pripisuje jedan sarajevski profesor historije, arheolog, ali njegovi opisi mi zvuče previše melodramatično da bi bili istiniti (Hagadu je navodno pronašao u podrumu, tren prije nego ju je zahvatila voda koja je već nadirala). Razgovaram sa mnogo ljudi koji su u to vrijeme imali pristup knjizi. Ali većina ih oklijeva da iznese pravu verziju. Mit o arheologu-heroju, Indiana Jonesu, već se za petnaestak godina toliko ukorijenio, da se niko ne usuđuje da ga opovrgne. Oni koji pokušaju reći istinu, nakon svega zvuče kao da lažu. Nakon bezbroj razgovora i čitanja brojnih tekstova (najdragocjenije od njih je napisao profesor Kemal Bakaršić, bibliotekar koji je predvodio spašavanje muzejske biblioteke) polako sklapam slagalicu. Osoblje Muzeja je u prvim danima opsade sklonilo Hagadu u najsigurniju, praktično neuništivu protivpožarnu kasu, u sigurnom dijelu podruma. U pompeznoj akciji spasilac je izvukao već prilično dobro zbrinutu Hagadu, i odnio je u trezor Narodne banke gdje je dočekala kraj rata.
Neposredni povod da se ovaj put zainteresujem za Hagadu je roman Narod knjige, koji je o sudbini sarajevskog rukopisa napisala dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost Geraldine Brooks. Čim sam čula da je u prvim danima januara ovaj roman objavljen, zamolila sam prijatelja da mi ga donese kad se bude vraćao sa odmora u Londonu. Knjigu sam jedva čekala i kad sam u ruke uzela prekrasno odštampane korice u boji zlata, znala sam da ću sve obaveze za taj dan odložiti i posvetiti se čitanju. Dobra strana mog novinarskog i kritičarskog posla je što platu dobivam zato da bih čitala knjige, kopala po bibliotekama i arhivima, razgovarala sa zanimljivim ljudima, putovala na neobična mjesta... Ima ovaj posao, doduše, i brojne loše strane, ali kad pomislim da ga promijenim, dobre obično prevagnu.
Romanu sam pristupila sa strepnjom jer sam mnogo puta u sličnim situacijama bila razočarana. Kada o Bosni i Hercegovini, a posebno o ratu, pišu ljudi koji o toj temi znaju vrlo malo, onda knjige obično vrve vrlo iritantnim materijalnim greškama. Fiktivnost teksta ne smije biti izgovor za pisanje budalaština, nelogičnosti i grešaka koje obesmišljavaju cijelu priču. Često se sjetim knjige koju je napisala žena porijeklom sa „ovih prostora“. Iako je autorica dobila uglednu nagradu, knjiga je bila nedopustivo loša. Glavni lik nekoliko dana nakon završetka rata iz Sarajeva vozom odlazi u Split (iako voz nikako nije mogao raditi, pošto je grad, naime, godinama bio pod opsadom!?), muslimani čakijama kolju pilad i pršću krvlju temelje iskopane za džamiju, kad umru sahranjuju ih u odijelu i cipelama, sve uz „pesmu mujezina Alah Hue Giber“ a pravoslavci žive uglavnom u kmetskim kućercima koje su naslijedili od predaka.
Znajući za takve i slične propuste drugih pisaca, bojala sam se da me i Geraldine Brooks ne iznenadi neugodno, primjerice objašnjenjima da je Sarajevo u Srbiji (ili Beograd u Bugarskoj), da žene u Bosni žive kao u talibanskom režimu, ili da su Bosanci i Hercegovci netom sišli sa drveta. Ipak je ona Australijanka, a iskreno govoreći, i ljudima iz mnogo bližih zemalja, Bosna i Hercegovina se često čini kao neka neshvatljiva zamućena kaša. Zato se i sama panično bojim da ne upadnem u zamku lijenosti, poput ljudi kojima je previše naporno da se udubljuju u problem neke zemlje ili da pokušaju razumjeti njene probleme. Kada sam nedavno pisala tekst o sukobima u Keniji i otvorenom pismu koje je tim povodom napisao njihov književnik Ngugi wa Thiong'o, danima sam učila imena njihovih etničkih grupa, čitala izjave predsjednika i opozicije, činila sve da pokušam shvatiti zbog čega je dvije stotine hiljada ljudi nagnano u bijeg. I opet sam osjećala da ostajem tek na površini.
Povjerenje mi je ovaj put ulijevalo to što je Geraldine Brooks iz Sarajeva za vrijeme rata izvještavala za Wall Street Journal. Kada danas čitam izvještaje stranih novinara koji su u ratu dolazili u Bosnu i Hercegovinu, obično osjećam veliko poštovanje za njih. Samoljubne Sarajlije su često optuživali te ljude da lešinare na našoj nesreći. Kakva nepravda! Novinari poput Tima Judaha, Roya Gutmana, Eda Vulliamyja ili pokojnog Kurta Schorka ostavljali su udobnost svojih gradova, stanova i života, da bi informisali i alarmirali svijet. Da nije bilo njih, istina o zločinima u Bosni i Hercegovini se zadugo ne bi doznala. Rat bi sigurno bio još brutalniji, trajao bi duže i imao razornije posljedice. Supruga Tima Judaha, Rosie Whitehouse je čak pratila muža, rađala i odgajala djecu u susjedstvu ratnih žarišta. Njena nedavno objavljena knjiga Are We There Yet (Jesmo li stigli) koju sam zimus čitala, osvijetlila mi je stvarni život ratnih reportera i njihovih porodica: neizvjesnosti, kokuzluk, razdvojenost i stalni strah na koji se zapravo nikad ne navikneš.
Narod knjige me je išarmirao od prve stranice. Geraldine Brooks je od onih marljivih pisaca koji godine provedu istražujući neku temu, prije nego o njoj počnu pisati. Iako je knjiga tipični američki bestseler (u smislu da je prepoznatljiva uobičajena receptura: red romanse, red akcije), oduševila me je lakoća sa kojom se autorica prebacuje u različite epohe, mjesta, kulture, običaje. Prateći historiju Hagade Brooks kreće od poslijeratnog Sarajeva, preko Drugog svjetskog rata, Austrougarske, inkvizicije u Veneciji, progonu Jevreja iz Španije... Vraća se u prošlost sve do samog nastanka knjige. U svakom poglavlju se osjećam kao da sam vremeplovom zaista vraćena u prošlost. Žao mi je samo glavne junakinje, restauratorke Hanne, koja pronalazi u knjizi tragove iz prošlosti ali ne uspijeva sklopiti cijelu priču. Ona je uskraćena za sve one uzbudljive detalje iz dugog života knjige koje autorica podastire pred čitaoca. Ali Hanna te priče nikako ne bi mogla doznati, a da Brooks ili ne ode u područje fantastike ili svoju junakinju ne izludi kakvim parapsihološkim flešbekovima.

Neke priče jednostavno nemaju sretan kraj
Neke priče jednostavno nemaju sretan kraj. Ova rečenica iz romana Narod knjige me oduševljava. Ispisujem je na papirić i lijepim na plutanu tablu u kuhinji. Čini mi se tako tačnom i oslobađajućom, iako je defetistička. Izgovara je Ozren Karaman, Sarajlija koji ima neizlječivo bolesno dijete, ranjeno u ratu. Australijanka Hanna, kojoj je to rekao se buni, napada ga, objašnjava da uvijek može bolje i da se uvijek može nešto učiniti: tražiti bolje neurohirurge, platiti liječenje na boljim klinikama. Hanna je otjelovljenje osobe sa Zapada odrasle u svemoćnom kapitalizmu gdje su svi snovi ostvarivi (samo ti treba dovoljno novaca) i u tradiciji protestantskog duha koji nas uči da se neprekidno moraš truditi i nešto poduzimati.
Iako sam odrasla na sasvim drugom kraju svijeta i u drugačijim okolnostima (istočnoevropska radnička muslimanska porodica), moji svjetonazori su vrlo slični Hanninim. Mama i tata su ustajali u pet i radili od šest, pošteno i predano, decenijama, dobili su mene i brata , stan, vikendicu i stojadina. Preživjeli smo i rat. Trudili su se i nagrada nije izostajala.
Ali onda je po mamu došla smrt, prerušena najprije u tešku bolest. Jednogodišnji trud svih nas je bio uzaludan. Majka je nestajala pred našim očima, nalazi su svakim danom bili sve gori, nijedan, čak ni najagresivniji lijek, nijedna trava, med, tinktura, sok, čudotvorni lijek iz ove ili one egzotične zemlje, ništa nije donosilo ni prividno poboljšanje. Tristo šezdeset i pet dana ona je kopnila, i ništa što smo činili nije to moglo promijeniti. Ali se nije smjelo ni pomisliti da neke priče možda nemaju sretan kraj. Čitali smo i pričali joj o izlječenjima upornih i sretnih, a zanemarivali statistiku. Udruživanjem ljubavi i truda, mislili smo, sve je rješivo, pa tako i neizlječiva bolest. Ona će biti izliječena, a njena smrt odgođena za neku daleku budućnost.
Misao da neke priče jednostavno nemaju sretan kraj čini mi se humanom i poštenom jer skida teret sa pleća ionako malog i prilično nemoćnog čovjeka. Živimo li sa mišlju da trud ipak nije garancija ničega, lakše se mirimo sa porazima. Nije smrt došla zato što se nismo dovoljno trudili. Uprkos slobodnoj volji, postoje stvari na koje utičemo zaprepašćujuće malo. Rođenje, bolest i smrt. Objašnjenje zbog čega smrt dolazi po nekoga prije a po nekog kasnije ili zašto isti lijek nekoga spasi a nekog drugog ne, već zalazi u područje individualnog nošenja sa svijetom. Jedni vjeruju u Boga, drugi u Nauku, treći u Slučaj, četvrti u sve nabrojano pomalo... Svejedno, u šta god da vjerujemo, ponekad budemo iznevjereni. Umirujuće je znati da je to jednostavno ponekad tako, da se priče sa nesretnim krajem dešavaju i da nema načina da se loši raspleti zauvijek spriječe.
Prepisala sam rečenicu i ona sad visi u kuhinji. Razmišljam u toku dana više puta o njoj. Irhamu se moj današnji citat ne dopada. Kaže, rečenica je previše uopćena, prazna, uobičajena formula iz bestselera i knjiga za samopomoć, primjenjiva na sve. Objašnjavam mu šta meni ta rečenica znači, objašnjavam mu kontekst iz romana, svejedno, nisam ga ubijedila. Razmišljam po ko zna koji put o teoriji recepcije. Kako je moguće da ljudi iste stvari čitaju toliko različito? Koliko zapravo učitavamo značenja u tekst? Koliko pomažemo ili odmažemo autoru svojim interpretiranjem? Da li je moguće izmjeriti udio čitaoca u kreiranju književnog teksta? Ostane li mi imalo vremena od glupavih svakodnevnih rutina, moraću se pozabaviti ovim, obećavam sama sebi po ko zna koji put...

Svađa sa Ursulom
Vidim da je pored brojnih pozitivnih kritika, u Guardianu Ursula le Guin napisala negativnu kritiku Naroda knjige. E pa, draga Ursula, cijenim te ko malo koga, ali ovaj put pričaš budalaštine.

Najviši most na svijetu
Gledam dokumentarac o gradnji najvišeg mosta na svijetu. Revidiram svoje stavove o malom i nemoćnom čovjeku. Najprije su napravljeni betonski stubovi visoki preko dvije stotine metara. Toliko su visoki da me podilazi strah kad ih samo gledam. Snimaju pogled sa jednog od tih stubova i uplašim se toliko da oči prekrivam rukama, kao kad gledam horore. Kroz prste virim kako pokušavaju postaviti na stubove čeličnu podlogu a onda cestu. Znam da je sve dobro prošlo jer u skorije vrijeme nisam čitala nikakve vijesti o padu mosta u Francuskoj, ali svejedno strepim sve dok ne polože i zadnji centimetar asfalta i ne pošalju teretnjake da isprobaju most. Sve vrijeme mislim o ljudima koji učestvuju u ovom kolosalnom projektu. Opijena sam njihovom hrabrošću. Kako li se samo osjećao inžinjer koji se prvi usudio pomisliti da napravi nešto ovako? Kako li su se osjećali ljudi koji su dovršavali mehanizme za montažu na vrhu stubova? O čemu li su mislili vozači dvadeset i pet punih teretnih kamiona koji su dovezli vozila na sredinu mosta da bi se graditelj uvjerio kako je njegovo djelo dovoljno čvrsto za puštanje u rad? Za razliku od većine dana, danas sam ipak malo ponosna na ljudski rod.
Sjećam se da mi je tata pričao kako su u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata njemački zarobljenici pravili most Vrbanja u Sarajevu. Zadatak im je bio da sagrade most a nakon toga će biti slobodni. Radili su i po najvećoj hladnoći, a kako u to vrijeme nije bilo modernih hemikalija za betoniranje po niskim temperaturama, izbetonirani dio bi prekrili vrećama od cementa, a onda konjskom balegom koja je grijala sirovi beton i sprječavala da se smrzne. Pitam tatu otkud im tolika balega, a on priča o vremenu kad je gradom prolazio ogroman broj konja, a sama Pivara imala desetine tih gorostasnih životinja. I zarobljeni Nijemci su na kraju stare kamione napunili otpadom, željezom i drugim teretom, stali na sred mosta i isprobali njegovu čvrstoću. Vrbanja je izdržala, a oni su navodno pušteni kućama. Ne znam ni koliko je ova priča istinita ali mi se dopada ideja da je gradnjom mosta preko kojeg prelazim svakog dana neko sebi kupio slobodu.
Simpatično mi je to što najbolji graditelji današnjice za podizanje viseće konstrukcije na mostu u Francuskoj koriste metode kojima su drevni Egipćani uspravljali obeliske. Nismo ni mi, ljudi, baš od jučer.

Zašto pisci nimalo ne liče na svoje knjige?
Procjenjivanje ljudi nakon prvog susreta nikad mi nije bila jača strana, iako bi za novinarski posao bilo važno da na prvi pogled znam sa kakvim sagovornikom imam posla. Rutina mi je pomogla da iz razgovora sa nekim odmah izdvajam ono najvažnije, da u izgovorenim rečenicama prepoznajem odmah naslove ili egide, da u prvih pet minuta razgovora ocijenim da li ću za taj intervju tražiti od urednika četiri strane ili jednu. Ali nikad ljude nisam znala procijeniti nakon prvog susreta. Oni sa kojima bih kasnije postala nerazdvojna, na prvi pogled su mi se činili arogantnima i neugodnima, a one kojima sam se na početku oduševljavala, kasnije uglavnom više nisam željela sretati.
Daniel Kehlmann prije nekoliko godina mi se činio kao dosadni štreber sa kojim nemam o čemu razgovarati. Tipični mladi savremeni pisac iz bogatih uređenih zemalja: obrazovan, načitan, inteligentan, ali stravično dosadan. Jedan od onih kojima je najuzbudljiviji događaj u životu putovanje po Evropi sa ruksakom na leđima. Bila sam na njegovom sarajevskom čitanju, i jedva dočekala kraj. Napravila sam kurtoazan i prilično hladan intervju. Pitala sam ga o čemu piše u svom novom romanu, a kad mi je rekao da se radi o čovjeku koji se eto tako vozi u vozu, nastavak nisam ni slušala. Ovog austrijsko-njemačkog vunderkinda, tek koju godinu starijeg od mene, brzo sam zaboravila i tako bi i ostalo da nedavno nisam ugledala njegov roman Mjerenje svijeta. Roman govori o Gaussu i Humboldtu, dvojici velikih njemačkih naučnika, koji su imali dijametralno suprotne pristupe svijetu i nauci. Dok je Humboldt putovao po svijetu, sretao ljudoždere, borio se sa komarcima, spavao pod vedrim nebom i osvajao planinske vrhove, Gauss nikada nije napustio rodni kraj. Dopalo mi se što Kehlmann baš ovu dvojicu bira za glavne likove svog novog romana i odmah sam ga kupila. Kakvo prijatno iznenađenje! Kehlmann je tako duhovit, njegova opažanja su vrlo pronicljiva, njegovi zapleti pravi majstorluk, a lepršavi stil i inteligentni suptilni humor su njegov roman učinili pravom književnom poslasticom.
U knjizi nema ni traga od onog rumenog, stidljivog, dosadnog pisca. Još jednom se potvrdilo kako moji sudovi o ljudima znaju biti pogrešni (Kehlmann itekako ima šta reći), ali se opet javilo i pitanje kako je moguće da su pisci ponekad toliko drugačiji od svojih knjiga. Čangrizavi i naporni pisci napišu prvorazredne humorističke romane, kod uštogljenih puritanaca proza pršti od erotike, gnjide pišu o likovima čiji me herojski postupci ganu do suza... „Pisce bi trebalo upoznati iz njihovih knjiga, nipošto lično. Nikad nećete naići na osobe toliko različite od onoga što je opisano u njihovim knjigama, dosadnije i napornije u društvu“, govorio je navodno Proust. Otkud zaista ta diskrepancija između autora i njihovih knjiga? Je li u knjigama onaj bolji dio nas, hipotetičko mi, mi koje bi postojalo i u stvarnom životu kad ne bi moralo plaćati račune, boriti se za prestiž, loviti sinekure, verati se po merdevinama društvene hijerarhije, osvajati seksualne partnere, dokazivati se u borbi za materijalno, ustajati iza kompjutera dok ovo piše da mužu servira ručak...

Godišnjica
Obilježili smo godišnjicu mamine smrti. Još uvijek ne uspijevam pisati o tome, nisam spremna. Na kraju dana se osamljujem i čitam pjesmu Jozefine Dautbegović Oblaci-kruhovi.

„Nisu to oblaci što vam je
govorim svojoj zabrinutoj braći
koja gledaju kako sporo promiču i krupnjaju u hodu
bijeli sa tamnim rubovima
Nisu to oblaci što vam je
to naša mama mijesi kruhove za svu svoju djecu
Vidite kako brzo rastu i nadolaze
potkuhani nebeskim kvascem

Kad se sunce dovoljno užari ona će ih ubaciti u sunčevu pećnicu
da budu topli kad se vratimo iz različitih gradova
nas sedmero različitih

Ona ih peče svakodnevno kao što je godinama činila

Nisu to oblaci kažem uplakanim sestrama
Mama za nas mijesi različita dizana tijesta
za koje nam je stalno nudila recepte

Kako se možete udati ako ne znate napraviti obično dizano tijesto
to je barem jednostavno
Stavite jedan kvasac u moj lončić s crvenim točkicama
nalijte malo mlijeka žlicu brašna i šećera
i pustite da raste pa dodate jaja brašna koliko treba…

Ali otkud nama trima istovremeno
tvoj jedini lončić s crvenim točkicama
sjećate se kako smo se smijale
Ne navlače se tanki oblaci ne bojte se
to mama razvlači skoro prozirno tijesto
za pitu sa sirom za najmlađega
koji ne voli ništa jesti i umrijet će od gladi ako njoj
ne daj Bože nešto bude

Nebo je vruća pećnica
nebo je užarena ringla na kojoj cvrče njezini rumeni uštipci
za doručak

Otkud snijeg u ovo doba godine što vam je
to se mamino brašno prosiplje na sve strane
dok žurno mijesi sedam velikih kruhova
za nas sedmero različitih

A to što se pred našim uplakanim očima uzdiže
nije grob
Ona se samo sva u kruh pretvorila
koji ćemo mi kasnije među sobom razlomiti
na sedam jednako gorkih komada.

Historija na TV-u u nedjeljno popodne
Nedjelja protiče sporije nego obično. Izležavamo se cijeli dan i gledamo proglašenje kosovske nezavisnosti na CNN-u. Dopadaju mi se tzv. „historijski“ dani. Naizgled kao i svaki drugi, kad pogledaš kroz prozor obično se ne primjećuje ništa, stvari u sobi imaju isti položaj i oblik kao i inače, voziš se, hodaš, obavljaš poslove, ali negdje pored tebe dešava se nešto važno. Sjećam se dana kada je parafiran Dejtonski sporazum. Vraćala sam se kući iz gimnazije, iscrpljena dvosatnim pješačenjem (tramvaj tih godina nije radio) i grozomornim kontrolnim iz latinskog. Prolazila sam blatnjavom stazicom pored kotlovnice, nedaleko od svoje zgrade. Radni dan je bio pri kraju i sjećam se da sam baš tada, idući tim puteljkom pomislila: Šta ako je ovo historijski dan? Šta ako rat sad zaista stane? Ako zauvijek prestanu granate, ubijanje, vrisci, tišine, snajperi, paljevine, strah, iscrpljenost, zarobljenost u izluđenom gradu? Kako ću prepoznati da je to to? Po čemu ću ga pamtiti? Ostalo je da ga pamtim po blatnjavoj stazici, povratku iz škole i sumnji da će nakon brojnih prekršenih primirja, i ovo biti samo još jedna politička šarada. A rat je taj dan zaista bio završen.
Odcjepljenje Kosova ću upamtiti po lijepoj voditeljici CNN-a, po uzbuđenim i svečanim kosovskim parlamentarcima koji potpisuju Deklaraciju, po vijorenju crno-crvenih zastava i masama koje slave. Tako se zavjesa na kraju dvadeset godina duge krvave predstave spuštala, a slova po dnu ekrana su euforično najavljivala „rođenje nacije“.
Predvečer me je historijski dan već malo zamorio, pa sam otišla da se igram sa svojom šesnaestomjesečnom bratičnom Hanom. Dovoljno je velika da ima želje, raspoloženja i mišljenje, a dovoljno mala da ih riječima ne zna izraziti. Urnebesno je smiješna dok strastveno pokušava da mi nešto objasni a pri tome samo frflja jer još nije naučila da govori. U njenoj dječijoj frustraciji ima nešto što me neodoljivo podsjeća na pjesničko traganje za pravim riječima.

Nagradno pitanje za pjesnikinje: kako biti i krotka i luda?
Ponedjeljak je dan koji sam odnedavno naučila da preživim. Nakon divnog opuštajućeg vikenda kad se prepuštam šetnjama, ljenčarenju, druženju sa dragim ljudima, čitanju i gledanju filmova, ponedjeljkom se valja opet vratiti u poslovnu rutinu. Ranije mi je to teško padalo, ali sam našla rješenje. Ponedjeljak popodne sam pretvorila u dan omiljenih rituala kojima se radujem već od jutra, tako da je stres daleko manji. Za ponedjeljak popodne ostavim najbolje časopise, knjige, najdražu seriju, masažu, duga telefoniranja ili odlazak po voće i povrće na pijacu...
Ovog ponedjeljka svraćam u PEN centar gdje pijem čaj sa dragim ženama, pjesnikinjama Feridom Duraković i Marinom Trumić. Sa nama je i teta Mira Duvnjak, dugogodišnja sekretarica brojnih kulturnih ustanova, koju odavno nagovaram da napiše memoare i tako ovjekovječi bezbrojne pikanterije iz bh. kulture kojih se naslušala i nagledala u protekle tri decenije.
Sa Feridom i Marinom pričam o položaju pjesnikinja u savremenom bh. društvu. Od žena koje pišu poeziju se očekuje da budu savršeno društveno funkcionalne, da zadovoljavaju sve moguće konvencije (majka, supruga, skuhan ručak, ispeglan veš) ali da u isto vrijeme sačuvaju svoje pjesničko „ludilo“ (hipersenzibilnost, refleksivnost, kontemplativnost...). To je naravno nemoguće, pa se pjesništvo najčešće ostavi po strani, „ludilo“ se zauzda i potisne da bi se zadovoljila društvena norma. One koje izaberu poeziju, za razliku od svojih muških kolega, nikada ne ostare sa lovorikama, ne postanu bardovi, klasici, ili štovane sijede gromade duha kojima će se objavljivati sabrana djela (ne pada mi na um niti jedna jedina Bosanka ili Hercegovka koja ima sabrana djela).
U najboljem slučaju ostariš kao spisateljica za djecu i svi odahnu jer su te se konačno riješili. Jer si postala bezopasna.

Sevdalinke, Tešanj i maslanica u Vranduku
Današnji slobodni dan koristim za odlazak u Tešanj. Moja rodica je operisana tamo na privatnoj klinici i sada mora na kontrolu, a ja je vozim i pravim joj društvo. Nakon brzo obavljenog pregleda, odlazimo u grad na kafu. Ta mala čaršija me potpuno očarava. Najprije nas iza krivine, sasvim iznenada dočeka prekrasna tvrđava, a nakon što nađemo parking nastavljamo šetnju po starom gradu. Uličica vrluda uzbrdo, a sa desne strane vidimo drugu stranu tvrđave i pitoresknu sahat kulu. Na samom vrhu čaršije je česma, gdje stajemo da se osvježimo. Tu do nas dopire intenzivan, omamljujući miris kolača. Ugledamo ugodnu malu slastičarnu čiji nas je miris i privukao. Pijemo kafu i jedemo kolače kojih se ne bi postidjeli ni bečki slastičari. Razgovaramo o tome kako bi bilo lijepo ovdje ljetovati. Jedna od mojih vizija idealnog odmora je da dvadesetak dana obilazim gradiće i sela po Bosni i Hercegovini, odsjedam u motelima i privatnim kućama, razgovaram sa nepoznatim ljudima, uživam u krajolicima. Dok se vozimo, nas dvije slušamo sevdalinke i nadglasavamo se sa velikanima sevdaha koji pjevaju dobro poznate refrene. Pjesme poravne ali pune emocija, sunčan dan, i naši kreštavi glasovi: idila.
Na povratku iz Tešnja svraćamo u Vranduk da obiđemo jednu od najpoznatijih bosanskih srednjovjekovnih utvrda. Iako na putokazu piše samo jedan kilometar, primjećujem da vozim neobično dugo a da nismo vidjele nikakvo naseljeno mjesto, tek dvije tri kuće i džamiju kraj puta. Neka žena koju srećemo nam kaže da se vratimo nazad do tih kuća, zaustavimo i pogledamo na drugu stranu rijeke. To i učinimo i zaista, pred nama se ukaže nesvakidašnji prizor. Drugom obalom dominira impresivna tvrđava na koju su nove kuće prilijepljene pa sve izgleda kao neki svemirski koraljni greben. Želimo preći, ali u blizini ne vidimo most. Zaustavljamo se kraj jednog mještanina i započinjemo u razgovor. Pitam ga kako ćemo na drugu stranu i ima li gore neki restoran gdje bismo mogle ručati. Prijatelj iz Zenice mi je tvrdio da ima, ali pogled na pomalo uspavani Vranduk mi govori da se on možda prevario. Mještanin objašnjava da postoji kafanica u kojoj, ako budemo imale sreće, možemo dobiti kafu.
„Onda ništa, obilazak ćemo ostaviti za drugi put, sad smo gladne“, kažem mu.
„Pa hoš' da vam ja od kuće donesem maslanice“, pita me sasvim srdačno ljubazni Vrandučanin kojeg vidim prvi put u životu. Oduševljene smo njegovom prirodnošću i neposrednošću koju gradski život uništava kod ljudi. Ali u žurbi smo i ne želimo mu smetati. Zapravo nas njegova spontanost zbunjuje, pa zahvaljujemo i nastavljamo put. Nekoliko stotina metara dalje se zaustavljamo i izlazimo iz auta da napravim nekoliko fotografija. Seljaci nas iz daljine gledaju zbunjeno i pomalo podsmješljivo. U srcu svoje domovine, svega sat i po vožnje od svog rodnog grada, izgledamo kao zalutale turistkinje i u cijeloj sceni ima nešto urnebesno smiješno. Sjedamo u auto, kikoćemo se, i u oblaku prašine nestajemo prema Sarajevu. Obećavam sebi da ću se u nekom sunčanijem i toplijem danu vratiti u Vranduk.

Kao kockice leda koje padaju...
Sinoć sam upoznala inteligentnu, duhovitu i obrazovanu ženu, provele smo nekoliko sati u ugodnom razgovoru. Moja prijateljica, pjesnikinja, za tu je ženu rekla: „Kako se samo krasno smije, kao da se kockice leda kotrljaju niz stepenice uz zvonki eho.“ Dopada mi se slika kojom je opisala taj smijeh, nekoliko puta u toku dana mi pada na um.

Problemi sa polarnim svjetlom
Večeras sam išla u pozorište i gledala predstavu o nekakvoj disfunkcionalnoj porodici (ekscentrična majka-pijanica, dvije čudne kćerke i neka starica koju čuvaju za novac). Ne mogu se oteti dojmu da životi tih žena sa mnom nemaju ništa. Odavno me neka predstava nije manje dotakla. Od toliko tema kojima Bosna vrvi, praviti predstavu o porodici tako papirnatoj za naše uslove... Ne razumijem. Selo gori, baba se češlja. To mi zapravo najčešće i zasmeta kod ovdašnjeg teatra. Predstave su obično tako daleke, apstrahovane, bezlične. Ni o čemu se ne govori direktno (možda pozorišni umjetnici misle da je bh. svakodnevica banalna), nego uvijek zaobilazno: o zločinima se govori kroz priču o holokaustu, korumpiranost će se pokazivati Shakespeareom, poremećeno društvo antičkim dramama... Poznanica mi priča da je u Londonu gledala odličnu predstavu o privatizaciji željeznice. Ovdje će reditelji radije praviti predstave o nervozi izazvanoj polarnim svjetlom nego o frustraciji nezaposlenih radnika na višegodišnjem „čekanju“.

Zašto nikome ne posuđujem stripove Joa Sacca
Konačno je izašao iz štampe strip Goražde mog omiljenog autora, Joa Sacca. Njegovi crteži liče pomalo na dječije, i čine snažan kontrast britkom, politički angažiranom a do srži poštenom tekstu. On je dolazio u ratu u Bosnu i Hercegovinu, družio se sa ljudima, boravio u Sarajevu i Goraždu dijeleći ravnopravno sudbinu stanovnika ovih gradova. Sacco je prisutan i kao lik u svojim dokumentarističkim stripovima, o sebi govori kao o uplašenom, neuglednom čovječuljku koji dešavanja prati iz prikrajka. Ali on je više od toga, on je vrlo obrazovan, lucidan i istinoljubiv posmatrač sa odličnim smislom za humor. Iako se veže za svoje likove i suosjeća sa njima, sve vrijeme je i svjestan njihovih mana i ljudskih slabosti. Njegovi komentari o ovdašnjim ljudima nisu uvijek najprijatniji za čuti, ali su sasvim tačni.
Kod kuće imam sve Saccove albume, Irham i ja smo ih kupovali na različitim mjestima kad smo putovali i ta zbirčica je jedini dio moje kućne biblioteke koji ne posuđujem nikome. Bilo koju knjigu sam spremna ustupiti, misleći da sam je ja već pročitala i da je vrjednije da se kod nekog čita nego da kod mene kupi prašinu na koju sam ionako alergična. Ali ove stripove baš ne dam, zato što smo ih zajedno skupljali, zato što mi ih je Irham donosio kao vrlo drage poklone sa nekih putovanja, zato što ih često prelistam i želim imati pri ruci.
O Jou Saccu sam nekoliko puta pisala, upoznala sam nekoliko ljudi koji su bili glavni likovi u njegovim stripovima. Ipak, posebno sam vezana za strip Goražde zato što se Irham u njemu pojavljuje kao epizodni lik! Nakon što su ih protjerali iz Foče, Irham je sa porodicom rat proveo u Goraždu. Bio je među klincima koji su najbolje govorili engleski. Pričao mi je kako su se znali takmičiti u tome ko će naučiti više riječi, jedni druge su začikavali i izazivali na prave dvoboje u znanju engleskog. To je bio njihov način da sačuvaju zdrav razum i da se zaštite od krhotina svijeta koji im se rušio oko glava. Nisu često imali priliku koristiti svoje znanje, zato su jedva čekali svakog stranog novinara kojeg bi za koju konzervu ili kutiju cigareta provodali po gradu i bili mu prevodioci i fikseri (lokalci koji stranim novinarima pronalaze tražene teme i sagovornike). Sacca je upoznao 1995. godine u Goraždu i za njega mi puno godina kasnije rekao: „Bio je isti kao mi, nije imao ništa ni da nam da, a sve ga je zanimalo.“ Bio je inteligentan, obrazovan i dobro informisan: sagovornik kakvog si u opkoljenom gradu mogao samo poželjeti. Irham se družio neko vrijeme s njim i u stripu ostao ovjekovječen kao namćor (u to vrijeme mu je bilo devetnaest godina) koji kaže da mu je život uništen i da će ga vjerovatno teško više ikada sastaviti. Srećom, bio je u krivu. Danas, kad je Goražde konačno objavljeno na bosanskom jeziku, pronalazimo u njemu Irhama i tu rečenicu. Smijemo se njegovom tinejdžerskom defetizmu, ali u našem smijehu ima neke oporosti. Srećom, njegov život je daleko od uništenog. Nakon rata mu je znanje engleskog otvorilo mnoga vrata. Studirao je u Americi a zatim i u Parizu, diplomirao, napravio značajnu novinarsku karijeru i na kraju završio kao visoko pozicionirani službenik koji ima velikog uticaja na sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine. Danas sjedimo u svom stanu ispunjenom ljubavlju i zajedničkim uspomenama, toplo nam je, ugodno i daleko smo od onih klinaca koji su se smrzavali i gladovali ratnih godina ne znajući da li će uopšte preživjeti do sutra.
Nekidan sam vidjela Irhamovu jedinu fotografiju iz rata. Na njoj je sablasno mršav i gnjevan. Obuzela me je tuga kad sam gledala tu fotografiju. Ona je jedna od svega nekoliko koje uopšte ima iz ratnog i predratnog života i koje su čudom preživjele prognanstvo i sve putešestvije. Od tih nekoliko fotografija koje njegovi roditelji čuvaju kao najveću porodičnu dragocjenost, meni je najdraža ona na kojoj je Irham snimljen kao dječak od tri-četiri godine. U dokoljenicama i sandalicama, malom šorcu i majčici, stoji naslonjen na dedinu volkswagen bubu, ponosan kako samo znaju biti trogodišnjaci. Škilji zbog sunca i smješka se, a granice dedine bašte u Foči granice su dječijeg svijeta koji će nedugo nakon toga biti zauvijek srušen (doslovno, bagerima).

Ima li mašina za suđe dušu?
Danas sam otišla u prodavnicu gdje sam kupila mašinu za suđe da se požalim kako ona odnedavno ne radi baš dobro, te da me upute gdje da tražim majstora. Prodavač je tražio da mu objasnim šta sa mašinom tačno nije u redu. I ja sam objasnila. „Ma joguni se. Napunim je i upalim, pritisnem dugme, a ona šuti. I tako šuti, šuti, dok je njoj ćeif. Onda odjednom, nekad nakon nekoliko minuta ili nakon nekoliko sati, zavisi, počne da huči i da radi svoje. Nekad joj naiđe dan pa ne počne nikako. A sutra ujutro, kao da ništa nije bilo, proradi čim joj priđem. Ne znam šta da mislim. Nije to baš toliko strašno pa zato i nisam ranije zvala majstora, ali nekad, kad mi se žuri, zna me baš dovesti u nezgodnu situaciju. Razumijete? Ne mogu ja čekati kad će se ona smilovati i proraditi. A onda prođe po sedmica i sve bude dobro, zaboravim da je i bilo problema.” Pogledao je račun i rekao da je garancija prije nekoliko dana istekla. Počinjem vjerovati da su razvijene nove tehnologije koje tempiraju kućne sprave tako da se pokvare sutradan nakon što garancija istekne. Prodavač kaže da nisam trebala toliko oklijevati, nego odmah nazvati. Sad mi je kasno. A vjerovatno je do pritiska vode.
Objašnjenje sa pritiskom vode u instalacijama je baš dobro. Logično. Samo mi živimo prilično blizu izvora koji snabdijevaju pola grada vodom i pritisak je uvijek jak. Volim logična i dobra objašnjenja, ali prodavaču nešto ne vjerujem. Mislim da moja mašina, negdje među svim tim cijevima i prskalicama ima neku jogunastu dušu, barem malu. I da, kao i ja, bira dane kad će biti krotka, a kad će zašutjeti i odbiti poslušnost.

Kućna dostava ljubavi
Usamljenoj prijateljici već mjesecima pametujem kako mora početi da izlazi. „Jedna propala veza se ne prebolijeva tako što bježiš u rad. Upiši neki kurs, upoznaćeš možda nekoga. Izađi sa nama, ima jedan zgodan momak… Godine začas prođu, neće svijet zastati i tebe čekati da odtuguješ.“ Na kraju još obavezno dodam: „Izađi, upoznaj nekoga, potrudi se. Neće ti niko doći na vrata!“ Nedavno se zaljubila i u sretnoj je vezi sa poštarom. Mojoj sreći nigdje kraja. Sve teorije su mi pale u vodu i od danas definitivno prestajem pametovati o stvarima o kojima očigledno nemam pojma.

Haustorče i priroda
Vrijeme je divno i konačno sam se dograbila prirode. Uživam na vikendici gdje dolazim od djetinjstva i u dušu poznajem svako drvce, kuću ili puteljak. Irham i ja se odlučujemo na dugu šetnju prema šumi. Put je strm i izlokan, ali na vrhu je pogled vrijedan truda. Pomisao na njega me kao konopac vuče uz brdo. Šuma je gola i kroz drveće vidim krovove udaljenog sela. Uzbuđuje me to što znam da će možda već sljedeći put kad stignem šuma biti zelena i neprepoznatljiva. Na vrhu brda je zaravan i proplanak a u daljini se vidi samo još jedno brdo. Prije skoro dvadeset godina sam to otkrila i najprije mom razočarenju nije bilo kraja. Godinama sam se radovala što ću se, kad dovoljno porastem, popeti na vrh brda i vidjeti šta je iza njega. Kad sam konačno krenula u tu, za mene jako dugu šetnju, od sreće sam skoro trčala. Umorna sam stigla na vrh i očajna sjela na zemlju kad sam vidjela da put samo nastavlja da vijuga prema još jednom, skoro istom brdu. Nije me više zanimalo šta je iza njega. Vremenom sam se na to navikla i naučila da uživam u tom pogledu koji odgovara mojoj predodžbi kraja svijeta. Kad god neko kaže kraj svijeta, ja ga zamislim kao brdo iza kojeg je još jedno brdo prema kojem put nastavlja da vrluda.
Ovaj kraj mi je posebno nedostajao za četiri ratne godine kad nismo mogli napustiti Sarajevo. Znala sam sanjati kako prelazim ovaj isti put. Više je od deset godina kako smo se vratili na vikendicu i počeli je popravljati. Osjećala sam se tada kao da smo likovi iz romana Družba Pere Kvržice, moje omiljene knjige u djetinjstvu, koji popravljaju stari mlin. Vikendica je odavno popravljena, život se vratio u rutinu, seljani su se vratili u svoje kuće, davno započeta kapela na pravoslavnom groblju je dovršena. Godinama opet neometano prelazim put do vrha brda i svaki put uživam u svakom koraku. Iako znam šta me na vrhu čega, ne razočaram se, iako je put uvijek isti, ja mu se sada znam radovati.

Kad bh. osnovci i američke domaćice bistre politiku
Sinoć komičar Jon Stewart ismijava američke predsjedničke kandidate. To je jedna od stvari koje volim kod Amerike. Toliko je velika da će se uvijek naći neko da se nasmije i iznese drugu stranu priče. Vjerujem da takav duh sprječava bujanje jednoumlja i totalitarizma. Ne vjerujem da na Balkanu ima mnogo ljudi koji bi se nasmijali nekom kandidatu, a onda opet, svejedno, za njega glasali. Kod nas se još uvijek njeguje kult ličnosti a ismijavanje je rezervisano za neprijatelje.
Ovih dana je baš pomodno pričati o američkim predsjedničkim izborima. Skoro me je prijatelj, muzičar, pitao šta ja mislim ko će dobiti izbore. Oduvijek se osjećalo da je američki predsjednik pomalo predsjednik svijeta, ali ove godine su rasprave o sudbini te zemlje popularnije nego ikad zbog dva katastrofalna republikanska mandata zaredom i demokrata koji su glasačima ponudili ženu i crnca. Meni se na različite načina dopadaju sve troje (Clinton, Obama, McCain). Mislim da ni s kim od njih Amerika neće biti na gubitku. Čak mi se i McCain, republikanac, čini kao razuman, sposoban i inteligentan čovjek. Voljela bih da se republikanska administracija ipak malo odmori, a da Amerika popravi međunarodni imidž i vrati staro samopouzdanje i ugled.
Madeleine Albright je u toj sinoćnjoj emisiji, predstavljajući svoju novi knjigu, rekla: „Naredni predsjednički mandat će biti vrlo težak jer svijet, diplomatski rečeno, nikad nije bio u gorem neredu.“ Podilazi me blaga jeza, jer ako je ko ekspertica i za svijet i za nered, onda je to Madeleine.
Moja rodica koja živi u Americi jučer me je zvala prilično ogorčena. Ona je odselila u SAD između ostalog i zato što (osim donekle polne) ne prihvata nikakve podjele među ljudima. Živi na jugu, u gradiću gdje je većina stanovnika zaposlena u američkoj vojsci, a ostatak manje više nije nigdje. Najdraža knjiga su joj memoari Hillary Clinton i vjeruje da čvrstom voljom možeš srediti svoj život. Kaže da otkako je tamo (a ima već puna decenija), atmosfera među ljudima nikad nije bila zategnutija. „Ovdje su podjele među republikancima i demokratama postale gore nego naše etničke podjele. Neki dan u prodavnici nisam smjela reći da sam demokrata. Atmosfera je bila užasna, žene su blebetale o Obami, zgrožavale se što on ima muslimanske korijene i uzbuđeno objašnjavale kako je sramota da se on uopšte i kandiduje. Kao da su muslimani najveće zlo koje je ikad snašlo ovaj svijet. Jedva sam čekala da platim na kasi i pobjegnem. Nisam nikad ni pomislila da bih ovdje mogla vidjeti takvu mržnju“, rekla mi je uznemirena.
„Ako se zakuha, bježite ovamo“, rekla sam pokušavajući da se našalim. Razumjela sam njenu frustraciju. I u Bosni je dnevnopolitička priča puna varnica. Političari me podsjećaju na kočoperne horoščiće. Prijete, a sav potencijal za ratovanje su potrošili, zatežu pregovore kao da će EU plakati što mi nismo uspjeli da provedemo reforme i moliti nas da joj učinimo uslugu i ipak se urazumimo.
Najviše me brinu dvije stvari. Mladići u Beogradu koji napadaju ambasade i prodavnice mi nisu ni izdaleka toliko strašni kao beogradski studenti koji se okupljaju da brane i veličaju odavno potrošene mitove. Pjenjenje Milorada Dodika me ne zabrinjava toliko, koliko banjalučki studenti, srednjoškolci i osnovci (!?) koji su spremni izaći na ulicu da brane neke arhetipske, sasvim apstraktne kategorije (kolijevka, ognjište, krilo).

Sarajevske demonstracije
I u Sarajevu se svake subote demonstrira, evo već cijeli februar. Počelo je iz sasvim plemenitog razloga, kao građanska reakcija na jedno surovo ubistvo. Maloljetni zlikovci su jednog dječaka pred očima cijelog tramvaja izboli na smrt. Sarajlije su se pobunile. Tražila se smjena gradskih vlasti. Gradske vlasti su odgovorile da niko neće podnijeti ostavku jer bodenje dječaka u tramvaju (odnosno javna sigurnost) nije u njihovoj nadležnosti. Zbog toga sam, evo, danima bijesna. Nije toliko strašno čak ni to što niko neće izgubiti posao, nego je užasno to da se lokalni političari tako grčevito drže svojih funkcija i da niko od njih ne pokazuje ni elementarni obraz i pristojnost. Niko ni da se našali i barem pomisli na podnošenje ostavke. Niko ni da se pomisli javno izviniti.
Ovih dana kompletna austrijska vlada se trese jer je u slučaju kidnapovane djevojčice Natasche Kampusch policijska istraga bila traljavo provedena. Skoro niko od tih ljudi nema nikakve veze sa sigurnošću ili sa tim slučajem, ali osjećaj odgovornosti ih tjera da barem stvaraju privid da su spremni odstupiti s vlasti. Nikad neću zaboraviti jedan odlomak iz memoara njemačkog političara Joschke Fischera koje sam zimus čitala. On opisuje slavlje nakon što su preliminarni rezultati glasanja stigli u njihov izborni štab. Najprije su opijeni uspjehom, jer shvataju da su oni, crveno-zelena koalicija, šezdesetosmaši, konačno osvojili vlast. A onda Fischer shvata šta to zapravo znači i još u trenutku trijumfa obuzima ga ogromni strah od odgovornosti koju imaš kad ti je na upravljanje data država. Tek onda kad ovdašnji političari počnu osjećati strah, odgovornost i zabrinutost da li će oni moći obavljati taj posao kako treba, tek onda ćemo moći očekivati vidljiviji pomak naprijed, a djecu bez straha slati tramvajem u školu.
Protesti se u međuvremenu otegli k'o pantljičara, povod se već gurnuo u drugi plan, pojavile se vođe novih političkih pokreta, spremne da iskoriste gužvu. Preko noći iz anonimnosti isplivali robespjerčići, galame ispred gomile, ali nešto u njihovom angažmanu mi ne štima. Moja kolegica s posla, veliki cinik ali i vrlo pravična žena, situaciju odlično sažima u jednoj rečenici: „Ma problem sa ovim našim revolucionarima je što ne znaju ni protiv koga se treba buniti: svako malo odvedu ljude pred pogrešnu instituciju i onda tamo galame, traže smjene funkcionera koji tu uopće ne sjede.“

Kraljica krimića
„Tih godina sam postala profesionalni pisac. To je značilo da sam počela pisati i kad mi se ne piše, kad ne uživam, te da sam počela objavljivati i kad mi se napisano ne dopada. Pisala sam za novac“, objasnila je u jednom intervjuu Agatha Christie, žena o čijim romanima i pričama sam ovisna od kako sam naučila čitati. Danas uživam u blagodetima kablovske televizije i gledam igrani dokumentarac o njenom životu. Saznajem detalje o njenom misterioznom nestanku koji je imao sretan kraj, i saznajem da je najveći dio novca koji je zarađivala kao „profesionalna spisateljica“ trošila na arheološka iskopavanja u Iraku i Siriji, koja je predvodio njen drugi suprug i pri kojima mu je ona vrlo rado asistirala. „Udala si se za čovjeka koji život troši na iskopavanje mrtvaca po svijetu“, rekao joj je jednom njen muž, a duhovita Agatha mu je navodno odgovorila: „Pa, dragi, ti barem znaš koliko ja volim leševe.“ Na leševima je zaista napravila impresivnu karijeru: osamdeset napisanih romana i preko dvije milijarde prodatih primjeraka knjiga. U čemu je tajna njenog uspjeha?
Kroz kakve god da sam faze u životu prolazila, koje god pisce da sam otkrivala i njima se oduševljavala, šta god da sam novo naučila o teoriji i historiji književnosti, moja ljubav prema Agathi nije slabila. Zahvaljujući svom lošem pamćenju iste knjige čitam po nekoliko puta jer iako zapamtim likove, atmosferu pa i zaplet, uvijek zaboravim ko je ono bio ubica. Putovanje ne mogu zamisliti bez bar jedne Agathine knjige. I kad sam nesretna, usamljena ili premorena od višesatnih letova, vremenske razlike, nespavanja, uvijek, baš uvijek, mogu čitati Agathu. Prošlog ljeta sam putovala na Bruneje da pišem reportažu o tom egzotičnom sultanatu. Nakon uzbudljivih obilazaka po danu, navečer bih uglavnom ostajala u hotelu i čitala. Ubrzo sam pročitala sve što sam ponijela, a nakon nekoliko dana sam „potrošila“ i knjige sa tekstovima lokalnih pisaca koje sam kupila i dobila od novostečenih prijatelja. Kad sam na polasku kući u aerodromskoj knjižari vidjela knjige Agathe Christie na engleskom, iskreno sam im se obradovala, kao da sam tamo, u tuđem svijetu, ugledala lice dragog prijatelja. Njene knjige me umiruju, tješe i opuštaju, a nedavno sam otkrila zanimljivu teoriju zašto je to tako.
Naučnici na jednom britanskom univerzitetu su proučavali njena djela i pored vrlo zanimljivih rezultata stilske analize (jednostavne i dinamične rečenice, puno crtica, veznika i glagola) došli i do tajne njene široke popularnosti. Za mjesto radnje Agatha Christie obično bira malo englesko selo: u njemu je život savršeno uređen, harmoničan i ugodan sve dok se ne desi zločin. Zločin poremeti poredak, preokreće svijet naglavačke, poništava svaku sigurnost i izvjesnost. Sve do zadnjeg trenutka se čini da je nemoguće povratiti izgubljenu ravnotežu. Ali onda detektiv, profesionalni Poirot ili ljubopitljiva staričica Miss Marple, ipak uspiju raskrinkati zločinca. Počinitelj zločina je otkriven i kažnjen, pravda pobjeđuje, ravnoteža se ponovo uspostavlja. Englesko selo je metafora slična mirnoj jezerskoj površini: ono sugeriše spokoj, uređen život i sistem vrijednosti u kojem će dobro zagarantovano pobijediti. Ta spoznaja i to zagarantovano zadovoljavanje pravde je ono što u čitaocu stvara spokoj, radost i želju za čitanjem. Od različitih pisaca želimo različite stvari. Agatha je konvencionalna, mistična, izazovna ali ipak predvidiva (dobro će na kraju uvijek pobijediti), ukratko, baš kakva neprikosnovena kraljica krimića i treba da bude.
U jednom trenutku novinar u filmu pita Agathu: „Kako uspijete smisliti sve te veličanstvene zaplete?“ a ona odgovara: „Znate, ja stalno, šta god da radim, bilo da šetam ili da u prodavnici isprobavam šešire, ja tražim dobre zaplete. Posvuda dobivam sjajne ideje i kad se na primjer sjetim nekog dobrog načina da se zločin prikrije, ja brzo uzmem svoju sveščicu za sjajne ideje i odmah zapišem šta sam smislila. Kasnije, nažalost, obično tu svoju sveščicu odmah izgubim.“
„Haha, ovo mi zvuči poznato“, kaže Irham dok ulazi u dnevni boravak gdje ja gledam dokumentarac o Agathi i rastežem se preko glomazne lopte za pilates, pokušavajući da se ne polomim. On aludira na moje brojne pjesme koje zapisujem na papiriće, margine, u posebne blokove, i onda nepovratno izgubim. Tješi me to što je većina pjesnikinja koje poznajem, slična meni.

U potrazi za izgubljenim vremenom
Sa prijateljem Nenadom pijem čaj i jedem kolače u Wiener kafeu. Žalim mu se kako nemam dovoljno vremena za pisanje i istraživački rad, a on mi odgovara da vremena imam napretek ali da ne znam njime ekonomisati. Po običaju je u pravu.
Razmišljam o temi svog budućeg naučnog projekta. Zanima me milion stvari, a uspijem li još naći tačku u kojoj se barem pola tog miliona presijeca, niko sretniji od mene.

Lovci na crve i gliste, čistači kanalizacije, književni kritičari
Pozvana sam da budem jedna od uvodničarki na tribini PEN centra o književnoj kritici. Sebi sam zimus, kad sam zbog zdravstvenih problema završila u bolnici, obećala da ću broj javnih nastupa koji me uznemiruju svesti na najmanju moguću mjeru. Ipak, ovdje moram prisustvovati jer spadam u svega nekoliko ljudi koji u Bosni i Hercegovini uopšte pišu književnu kritiku za novine.
Kao što sam i očekivala, diskusija ide u smjeru kako su književni kritičari glupi i nekompetentni. Frustrira me pomalo to što čak i kad se baviš poslom toliko teškim i nezahvalnim da ti na njemu niko normalan ne zavidi, i tad se najčešće moraš okolo izvinjavati i trpiti uvrede. Kritičarskog posla se često sjetim kad gledam emisiju Prljavi posao na Discovery Channelu. Ekipa emisije provede po jedan dan sa čistačima začepljene kanalizacije, peračima naftnih cisterni iznutra, lovcima na crve i gliste za ribolovce… Dođe mi da uredništvu emisije ponudim da jedan radni dan provedu i sa književnom kritičarkom.
Na tribini sam pročitala svoj tekst U odbranu književne kritike: zašto kritičari, ipak, nisu bijesni psi. Fokus sam umjesto na dobre strane i užitak u ovom poslu, stavila na onaj prljavi dio. Prisutnima se najviše dopao sljedeći odlomak: „U četiri godine koliko redovno svake sedmice pišem književnu kritiku za Slobodnu Bosnu dešavalo mi se mnoštvo neugodnosti. Pisci (sve odreda ljudi koje nisam poznavala) su me pozivali na kafu, nudili mi poklone, objašnjavali svoje veze sa članovima moje porodice, zaklinjali me Allahom da 'čista srca i nijeta' pristupim njihovoj knjizi, tražili od mene da objasnim zašto sam njihovom itekako vrijednom djelu posvetila samo nekoliko rečenica a ne opsežniju kritiku, pisali o meni objede, vrijeđali me na osnovu spola, nacionalne pripadnosti, fizičkog izgleda…“
Najbolji dio večeri je ipak bilo to što je u publici bilo mnoštvo dragih lica, ljudi koji me čitaju, pomažu mi u poslu i cijene moj profesionalni trud. Kasnije smo raspravu sa tribine prenijeli u obližnji restorančić, i tu su, kao i uvijek, počeli najplodonosniji razgovori.
Tek što sam sutradan došla na posao, nazvao me je neki ljekar iz Tuzle. Objasnio mi je da je u slobodno vrijeme, uprkos vrlo stresnom poslu koji radi, uspio napisati odličnu zbirku poezije pa da je svakako prikažem. Objasnio mi je i da živi sa suprugom i dvoje djece, a da su im djeca blizanci (biološki, ne astrološki)!? Da ga se što prije riješim, rekla sam da knjigu pošalje i da ću vidjeti nakon što je pročitam. „Ako šta budete htjeli objaviti, svakako me prethodno nazovite da kupim taj broj novina. Da se džaba ne trošim čekajući vaš tekst“, rekao je, i sada, kad naknadno razmislim, ne znam što sam se nakon te rečenice uopšte trudila da pristojno završim razgovor.

I Bog se smije
Neki dan mi je pažnju privukla agencijska vijest da su Svjetlo riječi i samostan Rama Šćit objavili knjigu fra Tomislava Brkovića Fratri u zgodama i nezgodama. Potražila sam knjigu u knjižari i kao što sam i pretpostavljala, bio je to pun pogodak. Anegdote sačuvane u usmenoj predaji i u starim hronikama otkrivaju veselu stranu franjevačkog reda, a ukupni dojam dopunjavaju ilustracije legendarnog karikaturiste Otta Reisingera, koji se još prije mog rođenja proslavio likom Pere. Nazvala sam fra Tomislava da porazgovaramo o knjizi i on mi je rekao: „Naš utemeljitelj, sveti Franjo Asiški, nije bio od onih drvenih svetaca, bio je čovjek koji se radovao svijetu i volio se smijati. Humor, a posebno humor na svoj račun, označava čovjekovu skromnost i samokritičnost, a to je najviši izraz duhovnosti.“ Fra Tomislav mi je rekao i da se po njegovom mišljenju i Bog smije i ima dobar smisao za humor. Sudeći po svakodnevici nas ljudi na Zemlji, mogu se složiti sa ovim tvrdnjama. Samo mi je nekako malo krivo što se On, kao brižni ali pomalo pregrubi stariji brat, uglavnom šali na naš račun. Dopale su mi se brojne anegdote koje ilustruju duhovitost nekih fratara, ali opisuju i vremena u kojima su živjeli. Jednu evo prepisujem i u svoj dnevnik.
“Fra Juro Vuletić imao je brižljiv odnos prema ljudima s kojima se susretao. U vrijeme kratkog župnikovanja u Koraću, nakon prve nedjeljne mise došli su ga, po običaju, pozdraviti i predstaviti mu se prakaraturi i vodeći ljudi u župi. Fra Juro je s njima veselo ljudikao i potrudio se da im zapamti imena. Nekoliko dana poslije, dok je šetao, jedan od njih je naišao pijan, šarajući cestom desno-lijevo. Fra Juro se želio diskretno skloniti, ali je bilo prekasno, već ga je vidio. Da ga ne uvrijedi, a da mu se ipak javi, rekne mu:
- Kume Ićo, tebe to malo prevarilo?!
- Ne paroče – odgovori prakaratur – nije me prevarilo. Ja sam ‘vako ćeo!”

Mali Vrabac
Danas sam ušla u knjižaru i odmah začula glas Edith Piaf. Pjevala je Non, je ne regrette rien i u trenu kad sam kročila u prostoriju ispunjenu njenim božanskim glasom, znala sam da je ovaj iscrpljujući dan ipak spašen. Odjednom je sve mnogo bolje. Leđa iskrivljena za kompjuterom ne bole, ruke ne osjete težinu knjiga, glava nije puna turobnih misli… Dvojica kolega za kompjuterom u knjižari slušaju Edith Piaf i pričaju o biografskom filmu La Vie en Rose, meni neobično dragom, koji je snimljen o Edith. Priključujem im se i počinjemo potanko raspredati scene koje su nam se svidjele. Prisjećajući se filma, ponovo mi se vraća ono ushićenje koje sam osjećala kad sam ga gledala. Radnja nije linearna nego fragmentarna, a film počinje od vremena kad je Edith već izmučena drogom i burnim životom. Imala je jedva četrdeset godina a izgledala kao starica. U filmu je glumi prelijepa francuska glumica Marion Cotillard, koja je majstorskom šminkom sasvim uvjerljivo transformisana u Edith. Za glumu u ovom filmu je prije nekoliko dana, sasvim zasluženo, dobila Oscara. Prvi put u historiji je Oscar za najbolju glumicu dodijeljen Francuskinji koja igra u domaćem filmu i još najveći dio filma govori na francuskom jeziku. Drago mi je kad dobra umjetnička kreacija prevaziđe nacionalne i jezičke barijere.
U priči o životu Edith Piaf najviše mi se dopada ideja da vanserijski talenat može nadrasti i skromno porijeklo, i siromaštvo, i bezbrojne prepreke iz djetinjstva i rane mladosti. Edith Piaf je bila više gladna no sita, odgajale su je prostitutke u bordelu (taj dio njenog života je prikazan sa neobičnom toplinom), zaljubljivala se u pogrešne muškarce, ali je bila i ostala velika pjevačica čiji glas i danas opija duše slušalaca. Suština njene životne priče i filma snimljenog po toj priči tako je duboko humanistička i ohrabrujuća.
Uh, čim počnem pričati o filmovima i knjigama koje mi se posebno dopadaju (ili mi se nimalo ne dopadaju), uvijek se zanesem i elaboriram opširnije nego što je neophodno. Često se sjetim jedne zgode kad smo izašli iz kina sa prijateljima, a ja počela strastveno da komentarišem film koji smo upravo gledali. Jedan arogantni mrgud, poznanica naših prijatelja, „dušebrižnički“ mi je rekla: „Zaboga, zašto se toliko uzbuđuješ, pa to je samo film!“ U susretu sa takvim uštogljenim ljudima naprosto mi se pomrači um. Izbečila sam se na nju i rekla: „Zato što želim da se uzbuđujem, zato što mi je stalo, što se uživljavam i maksuz plaćam ulaznicu da bih se uzbuđivala oko filmova.“ Srećom, s tom ženom više nikad nisam bila u kinu, i neometano sam se nastavila sekirati oko svakog odgledanog filma i svake pročitane knjige.

Svemir je beskonačan, ali ima margine na rubu
Dok pišem dnevnik, napisano spašavam po bezbroj puta. Tu naviku imam i kod pisanja kraćih tekstova, a čim je tekst duži, postajem paranoična i vjerujem da će se sile mraka urotiti protiv mene a tekst stradati noć uoči roka za predaju uredništvu. Iako kompjuter koristim od prvog dana svoje karijere i dobro znam da se tekstovi ne izbrišu sami od sebe, negdje u meni čuči iskonski strah od kompjutera. Možda zato što ne uspijevam sasvim pojmiti način na koji oni rade. Bezbroj puta sam pokušavala naučiti teoriju informacijskih znanosti i slušala objašnjenja da se svaki podatak u kompjuteru obrađuje u vidu binarnih kodova: najmanja informacijska jedinica je bit koji se sastoji od jedinice ili nule, a bajt je jedinica od osam bita i ogromnog broja mogućih kombinacija nula i jedinica. Dotle još nekako uspijevam i da pratim. Ali da su zaista sve one divne sličice u kompjuterskim aplikacijama, komande, boje, ispisi na ekranu, sve da je samo zbroj jedinica i nula, to moj tehnološki primitivni mozak ne može da pojmi. Ovo sve što ja sad smišljam i pišem, negdje u mozgu mog računara, dakle, izgleda nekako ovako 00000001 00000100 11110010 00011111 10010001 01010100. Ma, idi, molim te. Naravno, svoju nevjericu u svemoćni binarni kod dobro krijem. Sličan problem imam i sa beskonačnošću svemira. Ne mogu da pojmim beskonačnost. Prihvatam je, kao i sve drugo čemu nas nauka uči, vjerujem i ne dovodim u sumnju. Ali kad ostanem sama sa sobom i pokušavam da zamislim svemir, uvijek zamišljam da on ima neke bijele rubove, neke margine od svjetlosti. I da je sve uokvireno i visi na nečijem zidu. Ili da je u koricama neke knjige na nečijoj polici. Ili da je na leđima kornjače. Ili da pliva u lokvici na asfaltu. Možda zato što mi je pomisao o beskonačnom mraku i slabom svjetlucanju udaljenih zvijezda jednostavno previše uznemirujuća.

Drug Staljin je rekao
„Danas mi je sretni dan“, rekla je pretprošlog ljeta na vikendici moja sedmogodišnja nećaka Nejra, nabrajajući zatim šta ju je sve usrećilo: „Našla sam u šumi tri puža, svaki drugačiji, ubrala sam jednu šumsku jagodu i tetka mi je dala da popijem Kolu.“ Ta dječija definicija sreće nas je tad toliko opčarala, da se u porodici uvriježio običaj da sitna zadovoljstva propratimo uzvikom „Danas mi je sretni dan!“. E pa, meni je danas zaista sretni dan. Irham je išao sa bratom na buvljak, kao što obično čini nedjeljom prijepodne i obišao naše „dilere“ knjiga. Ovaj put ulov je bio izvanredan. Za deset konvertibilnih maraka donio je sasvim nove knjige Potraga za čitateljem Heinricha Bölla, My War Gone By, I Miss It So Anthonyja Loyda i nešto manje nov ali odlično očuvan Boccacciov Dekameron. Očistili smo ih vrlo učinkovitom procedurom koju smo sami patentirali i spremili ih za čitanje. Loydu sam se posebno obradovala jer tu knjigu ranije nisam čitala, a odavno želim. On je svojedobno došao u BiH kao ratni reporter ovisan o narkoticima i adrenalinu koji ključa u ratnim zonama. Bio je svugdje, vidio stvari koje drugi nisu, upadao u nevolje i začudo izvukao živu glavu.
Odlasci po knjige na buvljak su ritual u kojem Irham posebno uživa. Cjenka se, blefira, pravi se da mu nije stalo, a onda od „knjižara“ (uglavnom su to prodavači raznovrsnih bespotrepština nađenih po kontejnerima) pazari željenu knjigu. U ponudi bude i dosta smeća, ali se trud ponekad isplati. Blef je važan dio trgovine, jer ako prodavači primijete da ti je do neke knjige jako stalo (a na meni uvijek primijete jer počnem ushićeno dozivati Irhama da vidi moje otkriće), cijenu podignu i do dvadeset puta!
Jednom je Irham kući donio sasvim nove francuske klasike u kožnom uvezu sa zlatotiskom. Ali po pečatu smo otkrili kome knjige pripadaju (nipošto nisu bile nađene u kontejneru) pa smo odlučili da ih vratimo pravim vlasnicima. Posebno je ponosan i gostima rado pokazuje svoj Kurs ruskog jezika za borce Jugoslovenske armije (Izdalo propagandno odjeljenje II armije 1945.). Iz njega uči ruski, pa se iz radne sobe samo začuje kako prevodeći glasno sriče: „Drug Staljin je rekao: 'Ne biju vuka što je siv, nego što je pojeo ovcu.' Ja ne volim da pitam za vijesti nego volim sam da slušam radio. Nikom nikad ne vjerujem. Juče je netko rekao da je Njemačka kapitulirala, ali to nije bilo tačno. Neki ljudi samo izmišljaju laži. Mašta ruskog borca: 'Ja vjerujem da me vodi sretna zvijezda, ona će me odvesti u Jugoslaviju. Mi ćemo se skupa boriti sa jugoslovenskim partizanima. Doći ćemo do šatora maršala Tita i ja ću mu reći: Ala smo ih potukli!'.“

Takmičenje u brzom udaranju nogom u čelo
Guinnessovu knjigu rekorda obično smatram bespotrebnom zbirkom bizarnosti i ne zanima me ni da je prelistam. Ali danas sam, tumarajući dokono po knjižari, tu knjigu ipak uzela u ruke, otvorila je i sasvim na dnu jedne od prvih stranica ugledala neobično obavještenje: „Pokušaj postavljanja ili rušenja rekorda kandidati poduzimaju isključivo na svoju odgovornost. Ni u kakvim okolnostima grupacija GWR Ltd ne može biti odgovorna za smrt ili ozljede nastale pri pokušaju postavljanja ili rušenja rekorda“, pisalo je. Iz ove šture pravne ograde od mogućih nesreća bilo mi je jasno da se one zaista dešavaju. Kupila sam ovu šljaštavu golemu knjigu i odnijela je kući, radoznala da vidim kakve su to sve nepodopštine ljudi spremni učiniti da bi se izvukli iz anonimnosti.
Knjiga je nadmašila i moja mračna očekivanja. Ljudi, naime, čine neopisive gluposti, gadosti i tragikomične poduhvate. Puštaju nokte po trideset godina. Bjesomučno se debljaju. Gutaju škorpije i zmije otrovnice. Vuku automobile kukama zakačene za donje očne kapke. Štrcaju iz oka mlijeko u dalj. Udaraju se brzo nogom u čelo. Plešu pod vodom. Mnogi od njih spremni su potrošiti godine života za svoj cilj, vježbati, odricati se, rizikovati pa i izgubiti život kako bi u šarenoj debeloj „najomiljenijoj knjizi na svijetu“ pisalo da su u nečemu najbolji, pa koliko god ta vještina bila bizarna.
Guinnissova knjiga rekorda zapravo je tragikomična epopeja o čovjeku koji pokušava dosegnuti besmrtnosti. Svijet u koricama ove knjige je šašav, besmislen, na trenutke morbidan, ali privlačan zato što svima nudi priliku da se u nečemu dokažu. Slava je na dohvat ruke, čak i ako su ljudi (zapravo, posebno ako su) u svemu prosječni, a od materijala za uspjeh na raspolaganju imaju recimo nekoliko selotejpa: Tim i Ryan Funk iz Kanade tako su napravili kuglu od ljepljive trake tešku skoro 850 kg!? Najveću na svijetu.
Čitajući ovu knjigu stiče se dojam da su lovci na rekorde (posebno na one neobičnije) veliki usamljenici. Australac Les Stewart ručno je otipkao brojeve od jedan do milion i to riječima. Tipkao je šesnaest godina ali samo jednim prstom jer je nakon rata u Vijetnamu ostao djelimično paraliziran. Šesnaest samotnih godina Les Stewart je sjedio za pisaćom mašinom, kao da Morzeovim znakovima šalje poruku svijetu: da postoji, da je uprkos svemu živ i da njegov život, uprkos patnjama, ima smisla.
Pored tužnih, smiješnih, besmislenih ili odvratnih rekorda, u Guinnissovoj knjizi su i podaci o istinskim herojima ljudske rase, pionirima u raznim poljima. Sportaši, naučnici, umjetnici ili avanturisti svojim ogromnim naporima pomjeraju granice ljudskog tijela i uma, postavljaju nove izazove, spašavaju živote, patentiraju nove tehnologije. Lijepo ih je naći okupljene na jednom mjestu, ali čitanje ove knjige koja je zamišljena kao zabava, na kraju me prilično oneraspoložilo. Djelovala je na mene slično kao luna parkovi ili cirkusi. Scenografija i program su predviđeni da se posjetioci zabave, ali ja neprekidno svuda vidim jad i bijedu: pohabane kostime i šatore, ocvale artistkinje, umorne životinje, nesretnog radnika na crno koji preko volje pokreće ringišpile...

Istanbuli
Istanbul je grad za koji me vežu posebne uspomene: tamo smo otputovali dan nakon vjenčanja i proveli prekrasnu sedmicu otkrivajući svoje ulice, lokale, klupe, prodavnice; naučili smo imena nekih kvartova, smijali se natpisima u izlozima (TV hastahaneši: servis za „bolesne“ televizore)... Istanbul Orhana Pamuka vrvi od osiromašene aristokracije, živi se u starim veleljepnim vilama, na porodičnim ručkovima pijucka se vino i nose preostali komadi skupocjenog, naslijeđenog nakita. Istanbul turske spisateljice Füruzan, koju danas čitam, naličje je onog Pamukovog: u njemu siromašne djevojčice žive sa samohranim majkama, oskudijeva se u svemu (osim u ljubavi), a u bogataške kuće se odlazi kad teškim poštenim radom treba zaraditi koju paru.
Iako ne kreću sa iste pozicije kao ostala djeca, djevojčice iz priča Füruzan nipošto nisu gubitnice, i možda mi se baš zbog toga ova knjiga dopada. One se trude, savladavaju prepreke jednu po jednu, muškarci su im u životu više teret nego pomoć, a većina njih na kraju bude nagrađena. One najsretnije budu nagrađene rođenjem svojih kćerki: nekih novih djevojčica čiji će početak života biti bar za koji stepenik lakši.
Muškarci su, doduše, u ovim pričama ponešto gurnuti u zapećak, ali to i nije neki gubitak (ne govori li većina svjetske književnosti baš o njima?). Osvježenje je čuti žensku stranu priče, ali nakon čitanja knjige Pet priča u meni ostaje neka sjeta koju ne uspijevam odagnati cijelog dana.

U Potemkinovom selu
Članovi njujorške filharmonije posjetili su Sjevernu Koreju i održali jučer koncert u Pjongjangu. Bila je to najveća grupna posjeta stranih umjetnika Sjevernoj Koreji. Ta vijest me zainteresovala i zazvučala mi je skoro nevjerovatno. Prošle godine sam bila u sličnoj posjeti Sjevernoj Koreji: tada je najveća grupa stranih novinara ušla u zemlju i sjećam se koliko su Sjevernokorejanci zbog toga bili uznemireni. Vođa naše grupe (mlada Južnjakinja koja radi uz dopuštenje Sjevernjaka) nokte je izgrizla do krvi, preklinjala nas sklapajući ruke da ne pokušavamo ništa fotografisati i navečer rekla da joj je to bio najteži dan u životu. Bili smo na međunarodnoj konferenciji novinara u Seulu, a organizatori su nam nakon višemjesečnih priprema i pregovora omogućili dvodnevni izlet na teritoriju Sjeverne Koreje. Nikada u životu neću zaboraviti to iskustvo. Sve ono što sam čitala u knjigama o sovjetskoj Rusiji prije osamdesetak godina, sve to je uskrsnulo pred mojim očima. Gromoglasne ekstatične koračnice za dobrodošlicu i neprirodna tišina čim se zađe dublje u teritoriju zemlje, nepojmljivo ogromni portreti vođe na svakoj zgradi, strogi vojnici koji pucaju na svaki pogrešan pokret, mještani paralizirani strahom.
Nakon nekoliko sati smo shvatili da nas vode u Potemkinovo selo: hotel koji su zapravo sagradili Južnjaci. Svaki kontakt sa mještanima je bio zabranjen, a naše kretanje je bilo strogo ograničeno. Za večerom su nas posluživale mještanke ali nisu smjele razgovarati sa nama. Sve i da jesu, ni jedna od njih nije znala ni riječi kakvog stranog jezika. Bili smo unutar kompleksa ograđenog žicom i sve je neodoljivo podsjećalo na zoološki vrt. A svi smo jednako bili egzotične životinje u kavezu, i mi njima i oni nama.
Odveli su nas i u cirkus. Plakala sam za vrijeme predstave. Plakala sam zato što takvu izvježbanost i disciplinu može stvoriti samo diktatura. Na svaku najmanju grešku (gledaocu zaista jedva primjetnu) lice cirkusanta bi se najprije užasnuto zgrčilo, a onda brzo razvuklo u izvještačen osmijeh. Danima nakon te predstave sam mislila na kaznu koja ih je čekala po izlasku sa scene.
U Sjevernoj Koreji sam vidjela mršave krave koje vuku plugove po jalovoj pjeskovitoj zemlji. Vidjela sam seljake koji beru plodove nevidljive golim okom. Vidjela sam primorski hotel u koji dolazi komunistička elita. Vidjela sam čađavi kućerak u kojem je pošta: prema njemu nije vodila ni jedna jedina žica, na njoj nije bilo nikakve antene. Vidjela sam ljude kojima nije dopušteno da im se put ukrsti sa našim. Vidjela sam političku diktaturu u njenom najstrašnijem obliku.
Gostovanje njujorške filharmonije je dobar znak. To je popuštanje gvozdenih stega, to je mogućnost da ljudi vide kako život može izgledati i drugačije, to je pogled preko zida. Nadam se da je to konačna erozija režima koji ljude do guše pune straha tjera da umiru od gladi, padaju sa trapeza, i držeći jezik za zubima robuju drugima.

Kraj
Mjesec koji mi je dat za vođenje dnevnika, polako je istekao. Kad pogledam unazad, nije se desilo bog zna šta, a opet, mnoštvo toga nije stiglo da bude napisano (neka divna druženja, dobre knjige, neki pametni ljudi, neke važne izgovorene rečenice koje će kao u žitko tijesto, potonuti u zaborav). Protekli period je bio naizgled prosječan, a opet, život je „tekao jednolično na oštrici noža“ rekla bi jedna pjesnikinja. Kako ovaj mjesec, tako projuri i godina, i desetljeće… Ovaj februar je bio privilegovan da se barem ponešto o njemu zabilježi. Drugi mjeseci minu neopaženo i neosjetno. Njihov prolazak u najboljem slučaju primijetim po poštanskom sandučiću koje se napuni računima, po novom broju dragih mjesečnih časopisa, ili po listu kalendara prevrnutom sa kojim danom zakašnjenja.
Od sutra se dalje nastavlja moje traganje za dobrim knjigama, za nesvakidašnjim pričama i zanimljivim sagovornicima. Nastavlja se novinsko pisanje u rana jutra, i književno u gluhe sate. A između to dvoje… Između se nastavlja moj preostali život (tetke, supruge, kćerke…). Prozorčić sa pogledom na moj život je bio otvoren, hvala svima koji su iz znatiželje kroz njega povirili, a sad polako spuštam roletne, i najavljujem kraj.