Vinko Moderndorfer

KINO DOM

Sarajevske Sveske br. 21/22

Uputa putniku.
Dragi putniče, kreneš li od željezničke postaje ravno, pored velikog Njemačkog doma, što ga neki još uvijek nazivaju dom Jugoslavenske narodne armije, s poznatom kraticom JNA, i produžiš tako naprijed, samo za svojim nosom i uzbrdo prema gradu, pored robne kuće, što je, premda sada ima drugo ime, stari građani zovu Škvorecky, zapravo nacionalizirane robne kuće židovskog trgovca i njegove obitelji koju su logorima uspješno pobijali plinom još okupatori a do kraja nacionalizirali i uništili oslobodioci; ideš li, dakle, dalje i stigneš do gotičke katedrale, koja leži na temeljima rimskoga svetišta – danas u crkvi leže ostaci velike plemićke obitelji iz srednjeg vijeka koja je u najvećoj mjeri doprinijela procvatu grada – i gdje su, s druge strane kapele pune ostataka razbijenih plemićkih lubanja, na dvorištu susjedne zgrade, u zadnjem velikom ratu bili strijeljani taoci (fotografije živih i trenutak nakon toga mrtvih žena i muškaraca krišom je sa zvonika snimio gradski fotograf, koji je inače bio specijaliziran za fotografiranje krizmanika, nevjesta i mladoženja), i nastaviš li hodati dalje, ravno naprijed, pored gradske vijećnice, koju su slovenski trgovci izgradili kao svoj kulturni dom, ne bi li tako njemačkom stanovništvu grada pokazali kako i oni mogu podići kuću kulture, konačno ćeš doći do niza bijelih, sasvim nezanimljivih kockastih zgrada, koje u prizemlju imaju staklene izloge modnih trgovina Victoria Secret, Elle Mc Percon, Chanel, Roberto Cavali, Prada, Perla... gdje svaki drugi stakleni izlog mami u unutrašnjost raznoraznih bifea, pubova, kavana s kožnim sjedalima, mjedenim vješalicama i uokvirenim fotografijama neznanih zvijezda s bijelim umjetnim osmjesima.
I tako, dragi putniče, kada dođeš do tu, tu je kraj grada.

Grad koji započinje starom željezničkom postajom, točno onakvom kakve je davno carstvo posijalo svuda unaokolo svojom velikom državom, i koji se proteže dalje s kućama na čijim su pročeljima otisnuti vrijeme i tragovi ljudi, završava u nizu potpuno bijelih novovjekih zgrada, bez duše i oblika, namijenjenih prvenstveno izlaganju artikala prodaje.
Bijele zgrade simbolički zaključuju grad, stavljaju točku na i vremenu i životu koji živimo. Trgovine, prodaja, brza zabava, dobit, prazni oblici bez sadržaja, glatki zidovi, omeđen prostor, automobili svih mogućih boja i oblika, nagomilani pred zgradama, na pločnicima, iza kuća, na dvorištima, čak i u podrumima, u podvožnjacima, nadvožnjacima... Kao da se grad zaustavio pred bijelim, kockastim zgradama izvjesne moderne arhitekture. Kao da se vrijeme zaletjelo u zgrade na kraju grada te se razbilo u tisuću beznačajnih komadića.
Ali nije bilo uvijek tako.
Tamo, na kraju malog grada, gdje je danas staklena menažerija šarenih krpica, sajamske robe, dućana gaziranih pića i brze hrane, nekoć je stajao siv, običan i hrapav zid, a na drugoj strani zida smjestilo se kino.
Kino Dom.
Kino, koje je bilo dom.

Kino Dom i tajanstvena vrata.
Na kraju zida stajala je niska zgrada s veoma strmim krovom. Ništa naročito. Nikakva naročita arhitektura. Jednostavan oblik, obični prozori, velika dvokrilna vrata i pred njima dva kestena bogata cvata; sa strane, na sivome zidu, bile su pričvršćene vitrine s filmskim fotografijama i plakatima.
Kuća u kojoj se nalazilo kino zračila je toplinom doma.
Kuća žute boje. U potkrovlju je bio uređen stan za kinooperatera i njegovu obitelj. U unutrašnjosti predvorja stajale su dvije blagajne, do kojih se moglo doći kroz svojevrsni koridor, omeđen s obiju strana crvenom metalnom ogradom. U prolaze duž metalne ograde postavljali su se u red gledaoci, koji su čekali na karte za film Prohujalo s vihorom ili za Gringa i njegov zlatni revolver, za Rio Bravo, za El Dorado ili za Most na rijeci Kwai, dok su se njihova djeca mogla ljuljati na prečkama metalne ograde pod njihovim nogama.
Kupivši ulaznicu, mogao si od blagajne do dvorane proći dugim, zavojitim hodnikom, koji se pred samim ulazom u dvoranu rascijepio na dva dijela. Drugi hodnik, veći, vodio je na veliko dvorište s redovima drvenih klupa, postavljenim za ljetni kino. Kino Dom je imao i ljetnu dvoranu, kino pod zvijezdama, Ljetni Kino Dom...
Ako si došao prerano, mogao si u prostranoj čekaonici s do stropa visokom peći od lijevanoga željeza, koju je biljeterka zimi ložila debelim bukovim cjepanicama, razgledavati filmske plakate obješene svuda naokolo po zidovima. Plakati su bili stari, crno-bijeli, i već odavno ih nitko nije zamijenio, bili su tamo, uokvireni i pod staklom što su ga tijekom više desetljeća dobrano uneredile muhe... Plakati Pickford – Fairbranks studios, Marx Brothers, Cecil B. de Mille, The Cabinet of Dr Caligari, Mack Sennett's Comic Touch, Frank Capra's American Dream... Na kraju čekaonice bio je zahod. Jedan i za muškarce i za žene. Sredinu čekaonice zauzimao je velik i težak drveni stol, a oko njega stajale su masivne klupe.
Vrata u kutu.
Zapravo vratašca.
Uvijek zaključana i zagonetna, a inače debelo premazana uljenom zelenom bojom. Bilo je očito da ih nitko godinama nije otvarao.
I onda me jednog zimskog popodneva, kad u čekaonici nije bilo nikoga, a snijeg je iza prozora padao s velikim bijelim pahuljama, savladala radoznalost te sam pritisnuo kvaku, povukavši je jače prema sebi... Vrata su popustila i otvorila se s laganim treskom. Stubama sam se uspeo u prostrano zakulisje.
Između filmskog platna postavljenog na rubu nekakve pozornice (ispod nje je bila dvorana) i zida s vratašcima kroz koja sam ušao (kao Alica u zemlju čudesa), otvorila se golema prostorija. Prava kazališna pozornica. Sa strane i u kutovima ležale su oslikane kulise. Tu su bile i kutije s raznim krpicama. Kad sam ih dignuo, sve se zaprašilo... Kao da su progovorile, kao da su se naljutile... Stare krinoline, haljine sa skutovima, steznici, šarene bluze što su ih već pošteno nagrizli miševi, baršunaste suknje, limene krune obojene zlatnom bojom što se ljuštila, žezla, limene čaše, slomljene stolice ukrašene raznobojnim staklenim kamenima, koji su predstavljali kraljevske prijestole...
Kino Dom je, naime, nekad bio pravo kazalište. Prije mnogo desetljeća, od tada je prošlo gotovo sto godina, slovenski su građani podigli Kazalište Dom, kako bi se natjecali s njemačkom glumačkom grupom koja je prebivala u pravom kazalištu s druge strane ceste. Slovensko i njemačko kazalište stajali su jedno drugome nasuprot poput dva lica istoga grada. Njemačko je kazalište bilo stvarno veliko, s parterom, ložama, balkonom i stajaćim mjestima. Slovensko – mala dvorana budućeg Kina Dom. Dolaskom novih vremena i nove države, njemačka je kazališna grupa otišla, te su njezino mjesto u velikom kazalištu s ložama zauzeli slovenski glumci. Tako se dvorana starog slovenskog Kazališta Dom pretvorila u Kino Dom. Toga se više nitko nije sjećao. Ponovno je došlo do velikog rata i time do smrti stare države te rođenja nove. A Kino Dom ostao je kino i iza velikog bijelog platna, koje je zatvaralo otvor pozornice, ostale su zaboravljene kutije s kostimima, u kutovima složene kulise, a negdje je čak stajao i ormar sa smećkastim fotografijama i požutjelim plakatima s nazivima drama: Deseti brat, Lanac, Razbojnici, Veronika deseniška, Grof Herman, ali i Hamlet, Romeo i Julija te Macbeth, prokleta drama, čije se ime, prema starome kazališnome vjerovanju, na pozornici nikad ne smije izgovoriti... Na fotografijama su pozirali glumci u smiješnim kostimima, nezgrapnim perikama i pretjeranim maskama. Stajali su u patetičnim pozama ili poredani u vatrogasnom redu, jedni pored drugih: u prva dva reda stajale su dame i dotjerane gospodične blistavih očiju, iza njih mladići i gospoda, dok su ispred redova klečali i ležali najmlađi članovi ansambla. Sve je bilo tamo. Zaboravljeno. Zaprašeno... Iza filmskih slika projiciranih na bijelo filmsko platno, u prašini su čamile još neke druge slike, davno nestale, kao da čekaju da ih jednom netko iskopa iz kutija i ladica, ne bi li ih tako oteo zaboravu.
Tada mi je postalo jasno da je velika čekaonica Kina Dom davno prije služila kao soba za probe, možda i kao glumačka garderoba, maskirnica, gdje su glumci pod nosove lijepili umjetne brkove, nosove bojali crvenom bojom a na svoja lica crtali kazališna lica...

Kino Dom i zvono.
Kad je vrijeme bilo zrelo za početak filmske predstave, začuo se zaglušujući zvuk zvona, koji se odbijao od zidova hodnika i čekaonice. Zvuk je bio prodoran, kao da zove vatrogasce, kao da najavljuje potres, rat, poplave, revoluciju... a ne početak ljubavnoga filma s Ritom Hayworth u glavnoj ulozi.
Na kraju hodnika, nad vratima što su vodila u dvoranu, bilo je, naime, na željeznom držaču pričvršćeno veliko zvono, kakvo se može vidjeti samo nad vratima samostana, a možda i na školskim hodnicima prastarih gimnazija. A najviše je ličilo, po veličini, a još više po svome metalnome, napuklome zvuku, na zvono nekakve crkvice...
I zaista je došlo odonuda.
Umirovljena biljeterka Mici, Mariči, Marica, Marija, Magdalena... nitko nije točno znao kako se zapravo zvala, više puta je pripovijedala kako je upravo ona donijela zvono u Kino Dom.
Mici, Mariči, Marica, Marija, Magdalena je i po odlasku u mirovinu do kraja života dolazila u Kino Dom kao posjetiteljka. Vidjela je baš sve predstave i jednog su je dana nakon zadnje projekcije, na programu je bio film Tko se boji Virginije Wolf, našli mrtvu na svojem stalnom sjedalu. Izgledalo je kao da spava. Glava joj je bila klonula na grudi a na licu joj se smiješak zamrznuo u smrt. Njezin zadnji prizor, onaj što su ga vidjele njezine oči, bila je vjerojatno scena s Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor, kako se usred noći oblokavaju viskijem i obračunavaju jedno s drugim. I upravo je ona, Mici, Mariči, Marica, Marija, Magdalena, znala vrlo precizno reći odakle je došlo zvono iznad ulaznih vrata u kinodvoranu.
„Donijela sam ga iz partizana,“ rekla je, „zapalili smo crkvicu na Svečavi. Tamo su u sakristiji mučili i onda ubili našeg kurira. Pred vratima crkvice bilo je obješeno zvono. Mještani su vjerovali da se onome tko na veliku nedjelju tri puta pozvoni, ispune sve želje“, govorila je Mici, Mariči, Marica, Marija, Magdalena... „Pozvonila sam i poželjela da, nakon što završi rat, radim u kinu u svom rodnom kraju, dolje u dolini pod Svečavom. Želja mi se ispunila i zato sam se poslije, nepunu godinu nakon rata, vratila na zgarište... Zvono je ležalo dolje pod cestom, u travi. Prijatelj, koji je tada već bio kinooperater, i ja, natovarili smo zvono na kola i dovezli ga u Kino Dom,“ još je rekla.
Ubrzo nakon toga je umrla.
Na svojem stalnom sjedalu.
A zvono je ostalo i svojim malo napuklim ali ipak pretjerano glasnim zvukom, koji nije spadao u hodnik kina nego na padinu nad dolinom, uvijek je posjetitelje plašilo dok ih je ujedno pozivalo da uđu u kinodvoranu.

Kino Dom i mladost.
Prije nego što sam zavolio knjige bio sam zaljubljen u kino. U film. Baka me još kao dijete neprestano vodila u kino. Imao sam tri godine kad sam bio prvi put u kinu, u Kinu Dom.
Prve se filmske predstave, doduše, ne sjećam, no sigurno je bio cjelovečernji crtani film ili serija crtića, što se obično u prosincu u četiri popodne prikazivalo u kinu. Tako rano su me počeli voditi u kino, da mi se čini kako kino u mome životu uopće nema početka, kako su film, kinodvorana, miris po trošnom i pastom namazanom podu dvorane Kina Dom u meni još od rođenja.
Kod kuće je bilo jako puno knjiga. Najčešće bi mi gurnuli u ruke neku veliku knjigu sa slikama, te sam je mogao satima listati. No, film je, usprkos svemu, ostao najveća i najzanimljivija točka moje rane mladosti.
Kasnije, kad sam već trebao početi čitati kao sva normalna djeca, knjige me uopće nisu zanimale, a film neizmjerno. Knjiga sam se nasitio. Ležale su tamo, na dosegu ruke i bile su previše komplicirane. Oko njih je bilo previše posla. Čitanje, probijanje kroz retke, koncentracija potrebna za prežvakavanje svih onih dugačkih, umetnutih rečenica, za mene je – sedmo-, osmo- i devetogodišnjeg dječaka – bilo prenaporno. A film je tako jednostavan. Sjedneš u dvoranu, promatraš ljude oko sebe, različita lica što ih je kinodvorana sjedinila u istom iščekivanju, odmotavaš Kiki bombone, ljuštiš slane, dobro zapržene sjemenke bundeve i čekaš da se ugase svjetla. Zatim je tu priča, slika, svjetlost, zvuk, lica sasvim izbliza, junaci kakvih nema u životu a svi bismo željeli da jesu, krajolici, pjevanje, ples, smiješni udarci, opasni padovi po stubama… I sve se to događa pred tobom. Ne trebaš čitati, okretati stranice, ne trebaš biti usredotočen… Film ne traži ništa, a nudi doista mnogo. Ne zahtijeva napor, ne zahtijeva da se baviš njime, film se bavi tobom. Knjiga, književnost, želi da se za nju potrudiš i tek onda može ti nešto vratiti. A kino te uvjeri odmah. Samo gledaš, samo slušaš, samo se prepustiš zajedničkom užitku, samo osluhneš puls dvorane i već si tu, zajedno sa svima, u nepoznatoj priči koja iz minute u minutu postaje sve više tvoja. Čitanje knjige je samotan čin. Nitko ne čita s tobom. Sam si. Nitko se ne nasmije na istom mjestu, nitko ne zaplače na istoj strani. Knjiga je suputnica samoće i samotara. Film je društveni čin, u stvari je zabavan i onda kad na platnu gledamo neku tužnu priču, jer u kinu plač i smijeh uvijek dijelimo s drugima. Emocije u kinodvorani su kolektivne, i zato su smiješne stvari još smješnije i, naravno, tužne još tužnije.
Sjećam se kako učitelji u osnovnoj školi nisu voljeli da odlazimo u Kino Dom. Kino je (ranih šezdesetih godina) bilo na glasu kao zabava koja zaglupljuje. Argumenti zašto ne valja da odlazimo u kino potpuno su isti kao i oni zbog kojih je film tako različita i tako zanimljiva umjetnost. Po mišljenju pedagoške struke tog vremena, film je i suviše jednostavna zabava, budući da slika na filmskom platnu nudi samo ono što prikazuje, i ništa drugo; knjiga i čitanje, naprotiv, potiču lavinu mašte, što nas tjera na razmišljanje… Film je grub i propagira nasilje, tumačili su nam učitelji. Nije stvaran, jer prikazuje junake i zgode koje nisu životne… Film kvari djecu, jer koristi ružne riječi, kolokvijalni jezik… I napokon (za ono vrijeme obavezno mišljenje), film, a ponajviše, dakako, američki, u vezi je s kapitalističkim društvenim uređenjem koje proizvodi samo komercijalu, zaglupljivanje čovjeka i propagira vrijednosti koje smo mi u našemu društvu odavno prevladali…
Međutim, nikakve zabrane nisu pomogle.
Kino Dom, gdje smo zalazili u godinama sedamdesetoj, sedamdeset i prvoj, sedamdeset i drugoj i tako dalje i tako dalje, sve do devedesetih godina, preživio je našu mladost, i socijalizam...

Kino Dom kao azil.
U dvoranu Kina Dom sklanjao sam se svaki put kad je svijet bio pretežak, prezahtjevan, okrutan, nepravedan... Tamna dvorana kina bila je utočište i bijeg od svijeta, od tegoba života. Mirisala je na poseban način. Na takav miris nisam više nikad i nigdje naišao. Kino Dom je imao upravo poseban miris. Miris stare drvenarije pomiješan s isparenjima ljudskih tijela, miris nekakve čudne paste za čišćenje koja je smrdjela po terpertinu, po benzinu, a zatim je bio tu i vonj po teškoj prašini, što je dolazio iz pozadine filmskoga platna, od zaboravljenih kazališnih kulisa, starih kostima, dok je iznad sjedala i dalje lebdio miris po šećeru, kandiranom voću, slanim prženim sjemenkama, i kad su u dvorani sjedili vojnici iz obližnje kasarne, bio je tu još i miris po vojničkim uniformama, miris vojnih skladišta... A sve zajedno bilo je pomiješano, spojeno u posebnom, jedinstvenom mirisu: mirisu Kina Dom, mirisu jedne mladosti.
Kad je sve išlo naopako, kad je zanijemilo vrijeme, kad te djevojka koju si volio nije htjela, kad su kod kuće gubili posao, volju za život, kad su se događale smrti školskih kolega, nesreće, samoubojstva u nedjeljna popodneva, kad je padala kiša, kad je bio snijeg, nevrijeme, kad više nisi znao kuda bi sa sobom, kad si bio ostavljen od svih, kad si ostavio sve te se činilo da je svijet siv, crn, da nema svijetla na kraju, da ga neće ni biti, da je život što ga živiš, što ćeš ga živjeti, zagušljiv, da ti steže vrat... Tada bi zgrabio jaknu, pretražio po ladicama, iščeprkao sitniš, zabio ruke duboko u džep, pogledao na sat i odjurio gore po ulici, ubrzao korak i zadnje metre čak malo potrčao, kao da trčiš dragoj u zagrljaj. Kod Mice, Mariče, Marice, Marije, Magdalene... kupio bi kartu, pričekao da se s blagajne prebaci na hodnik, ispred ulaza u dvoranu (bila je i prodavačica karata i biljeterka, a nakon završetka zadnje predstave također je i pometala među sjedalima), svojom teškom rukom povuče uže, tako da se hodnikom razlijegao napukli zvon, te bi potom napokon mogao jurnuti u zagušljivu i tamnu unutrašnjost... Sjeo bi u prvi red, osmo sjedalo, digao noge na rub pozornice pred sobom, i bio si kod kuće. Na sigurnome, kao u maternici snova, prostoru slika i priča s početkom i krajem, sa smislom, premda izmišljenim. Prepustio bi se krajolicima mira i slobode (koje izvan Kina Dom nije bilo). Svijet bi ostao pred vratima. Zvono za početak filmske predstave označavalo je dolazak celuloidnih snova, koji su nudili sigurnost i barem za dva sata bili stvarniji od života.

Kino Dom i drug Tito.
Netko me je jednom upitao: „Gdje si bio kad je umro Tito?“
„Nemam pojma“, slegnuo sam ramenima.
„Ne vjerujem. Svi znaju gdje su bili kad je umro.“
„Bio sam u kinu“, kažem nakon nekog vremena. „U Kinu Dom.“
„I?“
„Ništa. Bio sam samo u kinu. Prekinuli su projekciju filma.“
„Koji film je igrao?“
„Zaboravio sam.“
„Stvarno?“
Nisam zaboravio. Igrao je crno-bijeli film o francuskom pokretu otpora. Doduše, na programu je bio krimić Fantom i tajna crnih ljiljana, ali je program u zadnjem trenutku bio izmijenjen... U dvorani Kina Dom bilo nas je samo četvero. Sa strane jedan umirovljenik, koji je zaspao čim su se ugasila svjetla, u drugom redu gospođa sa smiješnim šeširom, što ga ni tijekom filmske predstave nije skinula, a u zadnjem redu, na sredini, sjedili smo Irena i ja... Tada smo u Kino Dom dolazili svaki dan. Nismo imali kuda otići. Ona je stanovala u internatu, a moji su bili po cio dan kod kuće... I tako smo svako popodne sjedili na prvoj predstavi, u zadnjem redu na sredini, odakle smo imali dobar pregled na cijelu dvoranu. Na prvu projekciju smo dolazili i zbog toga jer je tada dvorana gotovo uvijek bila prazna. Čim su se svjetla ugasila, poput dvoje gladnih navalili bismo jedno na drugoga. Biljeterka Mici, Mariči, Marica, Marija, Magdalena je, pogledavajući svako malo u dvoranu, bila očarana nama. Vidjela nas je samo do ramena, jer su nas zakrivala sjedala reda ispred i reda iza nas, i zato je više puta na odlasku iz dvorane pohvalila našu sabranost i usredotočenost pri gledanju filma (možda joj je bilo čudno jedino to što smo cijeli tjedan gledali jedan te isti film). Međutim, nas dvoje smo odmah, čim su se ugasila svjetla, počeli burno istraživati naša krila. Gornji dio tijela bio nam je posve miran i na licima nam se nije vidjelo da od pojasa naniže, u sjeni i zavjetrini sjedala ispred nas, divlja oluja strasti i velika bitka seksualnih istraživanja... No tog su se popodneva, ubrzo nakon početka filma, u dvorani opet upalila svjetla i biljeterka Mici, Mariči, Marica, Marija, Magdalena... stala je ispred platna zaplakanih očiju te drhtavim glasom objavila da je umro drug Tito. Irena i ja smo što neprimjetnije uredili svoje skute i napustili dvoranu. Bili smo skroz crveni u licu, zbunjeni i staklena pogleda, prekinuti usred rastuće slasti... Tada sam školsku kolegicu i ljubavnicu u svojoj nestrpljivosti i neutaženoj strasti odvukao u zakulisje, odvukao sam je iza filmskog platna kroz vratašca u čekaonici. Vidjevši kakve su moje namjere, udarila me po obrazu i rekla: „Kako možeš! U tako tragičnom trenutku naše domovine misliš samo na svinjarije! Kako si bezosjećajan!“ briznula je u plač i istrčala iz kina. A nije ni bila svjesna da je u svojem ogorčenju smislila prilično duhovit stih.
Kad sam i ja snuždeno odlazio iz Kina Dom, na vratima me dočekala biljeterka Mici, Mariči, Marica, Marija, Magdalena... s rukama na licu, crvenih, zaplakanih očiju. „Bit će rata. Bit će treći svjetski rat!“ zaridala je.

Moja baka i Kino Dom.
Netko tko je doista volio Kino Dom bila je moja baka. Još dok sam bio dijete, vukla me na popodnevne predstave, i ako mi se film jako svidio, na izlazu smo se samo okrenuli i išli gledati isti film još jednom. Imala je osamdeset godina i sve je razumjela. Ne samo priču, intuitivno je shvaćala i filmski jezik i filmsko pripovijedanje koje govori kroz montažu prizora, a oči bi joj se uvijek orosile kad mi je pripovijedala o neobičnim susretima i oproštajima filmskih junaka, o neobičnim načinima kako je nešto bilo snimljeno, o paralelnim montažama, brzim obratima, filmskoj simbolici (junak se oprašta i jato ptica leti nebom), koja je na nju ostavila naročito jak dojam…
Moja baka nije nikad nigdje putovala. Njezin je život stao kad su djeda doveli s Golog otoka te je nekoliko godina kasnije i umro. Od tada je odlazila još samo u Kino Dom. Nigdje drugdje. Bila je bez prijatelja i prijateljica. Njezin kontakt sa svijetom bio je samo put do kina na kraju grada, a i taj put je prelazila koliko je moguće brže, u strahu da je netko ne zaustavi i ne poželi popričati s njom. No zato je nalazila beskrajno zadovoljstvo u tami kinodvorane. Neizmjerno je uživala u neznanim krajolicima filmskoga svijeta, u svijetu filmskih novosti što su se tada još prikazivale, u velikih gradovima u kojima su se odvijale priče na platnu i u koje u stvarnosti nikada neće otputovati, u koje nikad nije ni željela… Filmovi i dvorana Kina Dom njoj su nadomještali svijet.
Film vole ljudi koji nemaju ništa, jer im film barem za trenutak može ponuditi sve… Moja je baka bila ljubiteljica filma zato jer je voljela sanjariti, jer je po karakteru bila sanjar… Film vole ljudi koji imaju maštu. Ljudi koji su u biti kreativni, ali nemaju toliko snage da svoju kreativnost znaju i realizirati. Zato im film barem ponekad otvara nebo.
Mogu reći da sam tada, u kinodvorani, s bakom pored mene, naučio razmišljati o životu kao o filmu. Život je za mene postao samo serija slika, kadrova, sekvenci što ih doživljavamo u tamnoj dvorani na kraju grada...
Onda je baka umrla.
Imao sam dvanaest godina. Išao sam je posjetiti u bolnici.
Bila je sama u sobi. Sjeo sam na stolicu pored njezinog uzglavlja. Nije otvorila oči, ali imao sam osjećaj da me vidi. Primio sam je za ruku. Bila je voštana i hladna.
Ne znam koliko dugo sam je tako držao i čekao da se probudi, kad je u sobu došla medicinska sestra, začuđeno me pogledala i odjurila iz sobe. Nakon nekog vremena vratila se u društvu liječnika. I on me je čudno gledao. A zatim mi je prišao i rekao da mogu ispustiti ruku. Zašto? upitao sam. Jer je mrtva, odgovorio je. Medicinska sestra se okrenula prema liječniku, rekavši: Oprostite, gospodine doktore, bilo je toliko posla... Ja sam kriva, znam. Trebala sam je pokriti još ujutro.

Kino Dom i početak kraja.
Padala je kiša i ja sam dotrčao do Kina Dom. Kiša me uhvatila pred samim kinom. Svom težinom sam se naslonio na vrata. Nisu se otvorila. Na vratima je pisalo: Kino Dom privremeno zatvoreno. I tako je ostalo dugo, dugo vremena.
Odselio sam se u drugi grad, počeo zalaziti u druge kinodvorane. U mali grad, u Kino Dom, nisam se više vraćao.
Kad god sam se sjetio bake, sjetio bih se i njezinog najdražeg mjesta na svijetu, kako je voljela reći za svoje kino, Kino Dom. Pitao sam znance koji su tamo češće putovali. Rekli su mi da je u kinu centar za beskućnike. Iz dvorane su odstranili sjedala i na njihovo mjesto postavili krevete. Na pozornici, tamo gdje je prije bilo bijelo filmsko platno, uredili su mjesto gdje se dijeli hrana.
Zatim sam pročitao u novinama: Beskućnik zaklao druga.
U Kinu Dom, koji je postao dom za beskućnike, izvjesni J. P. je u navali bijesa zato što mu je M. R. bez dozvole i krišom ispraznio bocu vina, dohvatio šilo (J. P. je ranije bio postolar u propaloj socijalističkoj tvornici, s pedeset godina starosti izgubio je posao i tako završio u Kinu Dom) i do smrti izbo beskućnoga druga. Zaklani beskućnik J. P. je na mjestu događaja, usred ispražnjenog partera kina, iskrvavio. Kako se to dogodilo po noći i kako nitko nije vidio tu krvavu dramu, a počinitelj, beskućnik i nezaposleni postolar J. P., zaspao je nakon umorstva čim je legao u svoj krevet, zločin je bio otkriven tek sljedećeg jutra.
Tako se u prostor kazališta, u kome su nekoć igrali Shakespeara, Jurčiča, Cankara i Goethea, a kasnije prikazivali filmske komedije, drame, vojne filmove, filmske dnevnike i crtane filmove, uselila prava i stvarna smrt.
A kad se dogodi prava smrt, iluzija se povlači. Snovi nestanu. Stvarna smrt rastjerava uspomene. Stvarna smrt zauzima mjesto snova i snovi umru.
Kino Dom, dom za beskućnike, zatvorili su nedugo nakon tragičnog događaja.

Kino Dom i njegov neopozivi kraj.
Došavši jednom u posjet gradiću svoje mladosti, istom ulicom kao nekad potražio sam put do Kina Dom.
Prozori su bili razbijeni, zgrada ispražnjena. S krova su već bili odstranjeni crjepovi. Kino Dom se pripremao na rušenje. Pokušao sam ući u zgradu kako bih još jednom vidio dvoranu. Nisam mogao. Na svim ulazima bile su zabijene daske. Zbog narkomana, rekla mi je prodavačica u obližnjoj trafici.
Uza zid na kojem su nekad visjele vitrine s plakatima i fotografijama filmskih predstava, stajao je velik kontejner za otpatke. Bio je do vrha pun smeća. Ugledao sam poderane plakate što su nekad visjeli u čekaonici kinodvorane. Počeo sam prekapati po smeću. Našao sam fotografiju... Bila je to žućkasta fotografija iz jedne stare kazališne predstave. Muškarac puškom prijeti mladoj djevojci. Djevojka kleči i moleći za milost lomi ruke ispred svoga lica. Muškarac s velikim umjetnim brkovima gleda je namršteno. Lice djevojke iskrivljeno je od boli... Sve je pretjerano, patetično... Davna fotografija iz neke davne i zaboravljene kazališne predstave. Podigao sam se prste pokušavajući još dublje zahvatiti u kontejner. Vidio sam da je među otpacima još više fotografija kazališnih predstava i još mnogo starih filmskih plakata. Odlučio sam otići po auto, parkirati ga ispred kontejnera i spasiti kazališne fotografije i filmske plakate... Spasit ću Kino Dom od nestanka, od potpunog zaborava...
Otišao sam po auto.
Kad sam se vratio, kontejnera više nije bilo.

Uvijek kasnimo. Smrt nas uvijek preduhitri.

Uputa putniku – zadnji put.
Žuta zgrada je porušena i na njenom mjestu podignut je niz bijelih, sasvim nezanimljivih kockastih zgrada, koje nemaju prošlosti, ali zato u prizemlju imaju staklene izloge modnih trgovina Victoria Secret, Elle Mc Percon, Chanel, Roberto Cavali, Prada, Perla...
Kuće umiru poput ljudi.
I za njih važi zakon zaborava. A kad ih zaboravimo, zajedno s njima zaboravimo i dio svoje prošlosti, svga života.
Tada kuće umru do kraja.
Zato, putniče, kreneš li od željezničke postaje ravno, pored velikog Njemačkog doma, pored robne kuće Škvorecky, pored gotičke crkve, koja leži na temeljima rimskog svetišta, i nastaviš li put samo ravno naprijed, pored gradske vijećnice i još dalje... doći ćeš do kraja grada.
Tamo nema ničega više.

preveo sa slovenačkog: Edo Fičor

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.