Ümit İnatçi
MIR, KRETANJE I SKRIVENI LIK
Sarajevske Sveske br. 45-46
prevela sa engleskog: Kanita Halilović
Zapravo, mi umjetnici naša platna dijelimo sa umjetnicima koji su nam prethodili, bili mi svjesni toga ili ne. Likovni kritičari, svjesni te tradicije, takođe pokušavaju da plastični jezik u radovima pretoče u pisanje. Naravno da pretvaranje vizuelnog u pisano samo po sebi nije moguće. Ipak, analitički pristupi mogu pomoći ispravnijem čitanju radova umjetnika.
Bilo je to prije nekoliko godina, kada smo se sa Eshrefom Qahilijem sreli na Kipru. On je objašnjavao dualni karakter s dinamičkom strukturom u njegovim slikama i mirnoćom u njegovom stavu. Kada sam pogledao njegova umjetnička djela i usmjerio se na kritički tekst, shvatio sam da je ova dualnost karaktera bila prvi utisak. Umjesto homogenog stila, Eshref Qahili umjetno proizvodi eklektičan pristup. Dok svoje slike ostavlja u rukama određenog svjesnog oklijevanja, on ne prepušta kontrolu. Svaki pokret koji se smatra haotičnim i neurednim na platnu je određen hronometarskom mjerom.
Odnos između prostora i pokreta u radovima Eshrefa Qahilija veoma je dinamičke prirode. Uprkos stagnirajućem i mirnom karakteru širokih tragova kista na površini, linije su, s druge strane, veoma nehajne i gorljive. Linije u skoku koje se kreću od međusobno pomiješanih oblika ka prostoru obavještavaju nas o postojanju određenog stanja između pokreta i mira. Zahvaljujući dinamičkom odnosu između likova i amorfnih mrlja, osjećamo sjedinjenost dva umjetnika specifičnog karaktera: Nicholasa de Steala i Alberta Giacomettija... Uočavamo Giacommetijeve linije u skoku na De Stealovim jednobojnim površinama sa prostranošću pejzaža koji karakterišu njegove slike. Začuđeni dodir kista i dinamički odnos između tačke i dugačke linije pretvaraju široke šarene površine u igralište.
S vremena na vrijeme, likovi skriveni u pozadini, bilo bojom bilo transparentnim materijalima, dvjema dimenzijama slikanja dodaju holografski pokret. Mrlja i linija se naizmjenično pretvaraju u dinamičko sredstvo koje oblikuje lik. Ovakva situacija, zapravo, predstavlja svojstveni oscilirajući polaritet gdje se dvije strane nadopunjuju, poput stagnacije i dinamizma, mirnoće i pokreta. Stanje samopredstavljanja koje je cilj ekspresionističke umjetnosti je prilično dominantno na slikama Eshrefa Qahilija.
Druga osobina, koja se ne smije potcijeniti, jeste blizina vizuelnog jezika slika sa muzikalnošću. Odnos između stepena neprozirnosti i bistrine boja i fonetskog jezika mirnoće i pokreta kista slikama Eshrefa Qahilija daje muzičke okuse. Pejzažni izgled koji se opaža na slikama na kojima su izraženiji horizontalni i čvrsti pokreti pomaže nam da spoznamo osjećaj prostora i osnove. Između ove osnove i prostora je nastalo pomenuto psihomotorno kretanje.
