Nikola Madžirov
NAPUŠTANJE POVRATKA
Sarajevske Sveske br. 23/24
Bogovi koji su “nekad postojali”
“vraćaju” se samo u “pravo vrijeme”.
Martin Hajdeger, “Čemu pjesnici”
Moje prezime Madžirov svjedočanstvo je jedne prinudne seobe od prije stotinjak godina – seobe s juga na sjever, koja se ostvarila kao kontrast biološki elaborisanoj seobi sjever-jug, instinktivnoj praksi bezgraničnih beskućnika – ptica. Madžiri, odnosno Muhadžiri ili iseljenici /izbjeglice/, pristalice Muhameda, koje su se oko njega okupljale u Medini. Poslije Balkanskih ratova, tadašnje grčke vlasti protjerale su moje pretke Makedonce iz svojih domova u Egejskoj Makedoniji. U to vrijeme naše prezime bilo je Stamenovi, u rječniku objašnjeno kao: čvrstina, statičnost, izdržljivost. Poslije iseljavanja 1913. godine naša porodica dobila je naziv Madžirovi i to je prezime koje do dan-danas nosim kao genetsko i generičko opredjeljenje.
Moje ime je Nikola – nomensko i nomadsko naslijeđe globalnog hrišćanskog zaštitnika, mornara i putnika. I(s)konski čisti pogled sveca Nikole presrêtao me u skoro svakom taksi-vozilu, u vidu ovalne minijaturne ikone zalijepljene odmah do volana; u svakom autobusu, odmah iznad starih izlizanih naljepnica, koje nas kao neke ikone (shortcuts) uvode u jednu minulu ideološku stvarnost.
Volim da putujem. I zato što nemam dom, i zato što ne mogu da imam dom. Pol Virilio piše: biti, znači ne biti ni na jednom mjestu. Prvi put sam pobjegao od kuće kad sam imao tri godine, u cipelama svog oca, triput većim od mojih stopala. Taj nagon i danas čuvam u sebi, samo što su mi sad cipele pretijesne. Prvo bjekstvo od kuće, od drugih uvijek imenovano kao lutanje, jeste ono prvobitno i konstantno buđenje u prostorima koji nam nisu dodijeljeni. Nije riječ o napuštanju nečega, prosto zato što u to doba svijest o akumulaciji stvari i uspomena još uvijek nije konstruisana. Dijete bježi kad nema ništa, isto kao neko ko bježi od svojih strahova, a ne od svoje prošlosti. Ja još uvijek strahujem od širine puta, a ne od njegove dužine.
Volim da bježim. Svakom udomljavanju prethodi bijeg. Svakom dječijem crtežu s kućom pod suncem prethode nečija sukcesivna sjećanja “zavežljaja preko ramena” ili “kofera pod miškom” – imagološke redukcije cijelog nasljedstva. Zavežljaj na leđima je onaj vrh strjelice koji još uvijek pokazuje prema napuštenom; kofer pred nogama je ona zemaljska prepreka na putu ka prvobitnoj širini prostornosti novog života. I pjesnik bi bio samo odvratan bjegunac od realnosti, ako u to svoje bjekstvo ne bi ponio sa sobom i nesreću (Emil Sarojan).
Ne želim da budem prognan. Bjegunac odnosi, a izgnanik nosi. U svakom prinudno otkrivenom prostoru izgnanik gradi kuću od vazduha, s novim oltarima, montažnim zidovima i freskama. Njegovi kućni bogovi žive u sobi s odškrinutim vratima. On je supstanca univerzalnosti, plaćenik u armiji sanjara i raznosilac sterilne prašine. Njega često sanjaju. Izgnanik je bezbolno kolektivno sjećanje i pored svoje lične boli. On je nesigurni čuvar svjetskih pragmi i normiranih promjena i briga. Izgnanik gubi prostornost, a zadržava graničnost. Njegovo tijelo napušta dušu levitirajući kao bespilotna letjelica nad napuštenim mjestima. On je refleks etičnosti i refleksija estetike oživljavanja. Prije nego što napusti, napuštaju ga. Njegova preparirana praznina obećana je mnogim muzejima. On se stalno vraća, kroz tragove svog primjetnog odsustva. Izgnanik ne treba da pamti, ali mora da se prisjeća.
Volio bih da se vraćam. Povratak je oblik sjećanja. Čim izgovorim riječ “dom”, preda mnom se otvara polje unutrašnjosti, topli enterijer, statička nedodirljivost. Sa svakim čulnim usvajanjem pojma “kuća” otkriva mi se spoljašnjost, geometrija dvorišta, granična fasadiranost promjenljivog prostora. Dinamičnost doma je određena čežnjom za stalnim vraćanjem njemu, bilo kroz rekonstruisane ulice djetinjstva, bilo kroz oživljene instinkte trajne pripadnosti. U kući se živi, u dom se vraća. Dom vraća. Napuštanje povratka je pravo napuštanje samog sebe.
(Prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović)
