Asmir Kujović

Odabrana poezija Asmira Kujovića ( 2014)

Sarajevske Sveske br. 43-44

FELICITARNI RAČUN

Konačno mogu početi da živim
sada kad si sjela za moj stol.
Kroz tvoje oči gledaju druge oči
kao sa prozora rodne kuće
koja je davno srušena

Sva geometrija svijeta počinje
kad na mjestu jednog budu dvoje,
tako je zapisano u fraktalu snježne pahulje.

Odležao sam sva svoja službovanja
i konačno mogu početi da živim –
ovaj put sam navio budilnike.
Mada, ne znam da li sam spreman,
trebalo je da završim druge škole
da za tebe budem dovoljno stručan

Marširao sam s krdom bizona preko pustih prerija,
s pingvinima bdio noći duge po četiri mjeseca,
zubima rastrzao gazele u sibirskim stepama,
na pijesku pustinje Gobi jeo snijeg s kamilama,
uz Magelana za kormilom
motrio Magelanov oblak

Da najzad
Da konačno

za tebe budem dovoljno stručan.

STRANAC IZ ATENE

Daleko od demonkratišta atenskih trgova
Gdje staništa su duha ko mednih saća ćelije
U kojima svaki je zid - zid kolege i komšije
I suha zemlja se prišti od marvenih tragova

Uzmičuć urokljivom oku hodajućih karijatida
Gradio je Olimp od hrpe pravouglih trouglova
Kakav bijaše davno prije klevetanja Homerova;
Otvarao je kapije novih Jerusalima i Atlantida

Robespjeru, Lenjinu, Fireru, Napoleonu
Pa i pokojem ovovremenom voždu-kameleonu.
Pod Svjetlom što bukti na ulazu pećine

Oni su tek kalupi omeđene tmine.
U Vrt iz Tevrata - Vatra mu vrata otvara -
Vatra je van-unutra; vrtnja tvarnih avatara.

NAKON ČITANJA HERODOTA

Pogledom priljubljujem Ozirisove uz moje rane:
Obredom bratimljenja slavim pretke novoizabrane.

Cezarovu riječ kušam u svakoj dušmanskoj objedi -
Da je gubitak u porazu veći od dobitka u pobjedi.

Prije dvadeset i kusur stoljeća strijele odapete
Eno, tek u ovim danima obaraju zalutale mete;

I vidim viteza što se moli pred ikonom Marije
I ne znajuć da vojuje protiv Njene armije.

Zamrle čežnje što vaskrsnu u jadanju viola
Tek su zapovijedi zaboravljenih kućnih idola.

Godine u stavu mirno poput postrojenih vojnika
Okretom na desno ravnaju potiljak mog dvojnika.

FILOLAJ IZ KROTONA

A kad se zavjetom na petogodišnju šutnju odrekneš baštine
Spomeni se kako presudismo Hiparhu za sramotnu izdaju,
Onih što misterije Eleuzinskih boginja neposvećenim odaju
Bistru vodu sipajuć u bunar pun strvi i prljavštine.

I među onima koji slušahu Onog dok govori iza zastora
Mnogima ne bješe dato da čuju više od pet tonova na liri;
Od vladanja jezikom nema tegobnijeg samoprijegora,
Zableje često kad ne treba i čestiti arkadijski pastiri.

Za vježbu volje, i da se odupreš porivima opakim
Radi svagda najbolje, a navika će to učiniti lakim.
Ne zarad tašte slave, nadmetanja nit kakve lične koristi
Već da bismo bili dostojni da se zovemo pitagoristi.

PETROVA CRKVA

Te freske u staroj crkvi kod Novog Pazara
Kriju ko zemna kora slojeve drevnih epoha:
Kralj David tu je zazidao vaskrslog Lazara,
Danilo apostola Pavla, Gavrilo sijedog Enoha.

Nađen je i oltar posvećen rimskim bogovima,
Otkopan helenski nakit iz Platonovog doba;
Znamenja ilirske slave sa žrtvenim rogovima,
Sjena grčkog mučenika iznad praznog groba.

U prozoru iz djetinjstva raste sa mnom taj hram,
Svecima zazidani grešni preci, žreci, jeretici.
Jošter ih pridržava njihova stamenost i sram.

Na znanje i ravnanje vjetru, travki, ptici
Njen zvonik neka oglasi žali otmjenije
Za sve što 'još nije' - u tom čeg 'više nije'.

UZ GITARU

Emina iz pjesme postade mi tajnom zaručnicom
U toj bašči koja je mustra za njen djevojački vez;
Osjetim, pod ženskim prstima, ibrišim utkan u bez,
Dok Danica žmirka njenom izgubljenom naušnicom.

Tek ovo mi čeznuće pruža dostojno iščeznuće:
Prekrojila je vijekove, splela tuđe uspomene
Samo da što nagizdanija izađe pred mene.
Pjesma joj je tijesna, srmali jelek prepuknuće.

Leptir je, nalik cvijetu što se iz ruke otima.
Za pjev, jezik mi je svezala svojim poljupcima:
Njena kazna je 'neka zna'; gradi me njena nagrada

Obrve joj lepršaju iznad krovova svih zgrada!
Za bitak od bitke britak taj (iz)(g)ubitak je besmrtan:
Bijedan dok bi jedan – i dan bi noćcom ocrtan.

IZ AUTOBUSA

Na strmim liticama onim oblaci se feniraju
Krijumčareć munje i prašinu u Evropsku uniju.
Kamenim sfingama što ih eonima klešu oluje
Sunce utiskuje oči Venere, pa Djeve Marije.
Ili su pak to oborene statue Zefira -
Stijene su pune nedovršenih kumira

Njihova vrela kazuju počela
Kojim su ogledala progledala

U svitku gena nekoliko štamparskih grešaka
Dijeli nas od goveda što silaze s proplanka.
Polja, krošnje, stubovi – nije mi promaklo:
Lakanovo “realno” klizi niza staklo.

UHOĐENJE

Pratim je dok prolazi pored gimnazije:
Na svjetlu dana mjesečinom obasjana,
Himnama orfičkim uz liru zapjevana,
U kosi nosi, mrsi - sve mirise Azije

Pogledom izdaje besplatne oprosnice
(uz niz povoljnih beskamatnih kredita),
Tamno joj oko ko prezrele borovnice
Sudbonosnije je od Milanskih edikta

Nije ni Dalila, ni Helena, ni Selena...
Tu na klupi niko joj ne čitaše Verlena.
Vidjeh li je nekoć u kostimu Dezdemone
Kako predvodi demobilisane demone?

Na svaki otkucaj njene grimizne štikle
Tri su grimizne sjene poda mnom iznikle.
Jednom nogom lebdi u ovome svijetu,
Drugom u nečijem prohujalom ahiretu

Larvu što se pustim tlapnjama hranila
U leptira je prečinila - ta ulična vila!

Lakši sam za barem osamnaest ljeta –
Ta i Sveti se sa “i” omeđio od Svijeta

Hoda kao kuma na vjenčanju Persefone,
Usnom stišava - imaginarne telefone.

SMOKVIN LIST

U snu pohodiš tropske šume one
Gdje smokva cvate u svako doba godine,
S grane što ko delta Nila ima račvast krak
Jednom si ubrao sunce i spustio se sumrak.

Ispod smokvinog lista prstolikog
Sad si mjesec lica odgriženog.
Ispod smokvinog lista rodi te djevica
Da više ne zamijeniš istinskog oca.
Glava će ti opet s grane da izraste
Jer svaka je voćka samoj sebi dijete.
S grane će ti snova da izraste glava
Jer plod pupast je ime svoga stabla.
Kada kišne kapi luk duge razviju
Zmija vidi osmu odmetnutu boju.
Skrivenim cvijetom raskrivena golotinja
Životić odjenut u kože životinja.
Čelo-vijek (na)sl(ij)edi minulu minutu -
S drveta vječnosti vječnost otkinutu.
Od trepeta groma il munje sijeva
Smokva ko Zekkum gori i ne dogorijeva.

I kao što električna struja pali sijalicu,
Štednjak, frižider, kompjuter, grijalicu -
Tako i Ruh struji u krošnji, oblaku, travi
(i kad smokva raste tako što drugo drvo davi),
Kroz dušnik i vratnu žilu kucavicu.

GLADNE GODINE

Ugledam jutros vozeći se u tramvaju
posivjelu zgradu u mom starom kraju:
davne studentske groznice, u tuđim kaputima,
pod drugim imenima, tu još prebivaju

Sa iste terase na četvrtom spratu
u huci saobraćaja predveče čuo bih flautu.
Kroz rupičaste zavjese iz drugih soba
promatrao sam kočije iz austrijskog doba.
Mahnuo bih sad mom starom radiju
s izvješćem o napadu Gandvame na Lauraziju

Moji eleuzinski i orfičarski preci
kozaračkim kolom svezani u genskoj pletenici
tu prvi put odaše svoje svete tajne;
al inflacija razjede te kovanice sjajne
i grbovi njini pripadaju tuđoj istoriji

Da, plaćao sam i na mostu i na ćupriji.
Anđeli i Mikelanđeli prizvani za pisaćim stolom
kušali poređenje Trojanskog konja s Kipom
slobode i koka-kolom.
Vrijeme kad se sadi i kad se sabire ljetina,
al mene je greškom zapao kalendar Aboridžina.
Sličio sam pijanom grobaru koji za probu
hrče u tuđem otvorenom grobu.

Od Jedžudža me dijelio zid u kupaonici
okrenut prema zlogukoj Grbavici.
U zoru na prozoru slušao grličina jadanja
što uporedo još traje peti dan stvaranja -
kada od tona riba i planktona nastade nafta
(strvine su oduvijek gorivo Noinih jahta),
te triput obnovismo prvu godinu rata
zbog jednog ispita;
nakon što izumriješe dinosauri
od miševa skrivenih ispod blata
razmiliše se sisari
sve do današnjih primata.

Džibril na svemirskom kvantnom kompjuteru
pobjeđuje i kad gubi od vojske džina,
koji listom sliče na Milosku od Luvra Veneru
na koju je nasađena glava Kaligulina

Pa osmotri te namrštene Galilejce
što gegaju se trotoarom poput mučenika:
svak je pozvan namjesto Trinaestog Učenika,
ali večeras je prijenos “istorijske” utakmice,
pa koncert slavne srbijanske pjevačice,
a u istom terminu
rasplet najgledanije turske sapunice.
HAFIZ

Ja pijem vino nevino
što bdi i budi i kaže budi
rastavlja dane na da i ne
što daje snagu nagu
i kaže vrijeme me vrije

Ja pijem vino nevino
što spasava i opasava
iza brave zabravljeno zaboravljeno
u vascijelom duhu, vazduhu
ono je svjetlo, sve tlo
a ja mu jelo, jer sam ti-jelo
do barem sam dobar
(zna znak da riječ je riječna)
svod me vodi kraju il k raju
smrt me u miru sumira
iskrom se iskrah
kad se java javi
i sanjam, sa Njim.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.