Sanneke Van Hassel

ODGOVARAJUĆE ŠOLJICE

Sarajevske Sveske br. 19/20

Debeli miš škrgā u kutiji s makaronima. Hladnoća se uvlači kroz proreze i grane plave od kiše lupkaju u prozor. Sumnjam u ovu sobu. U svijeće što ih palim svake večeri. U biftek koji sam zaledila. U kalendar koji dijeli dane. U moje oči. Ponekad čujem njegov glas. Njegov osmjeh što lebdi sobom. Odvezuje pertle i češe se po gornjoj strani stopala. Dajem mu malo viskija. On otvara svoj koferčić i iz njega izvlači časopis: The Economist. „Moja domaća zadaća“, kaže i počinje žurno da lista.
Mislim da zvono kod mene zvoni u prosjeku dva puta godišnje. Stoga je moja prva reakcija na zvono u pola dva noću iznenađenje. Nemam pojma ko se to usuđuje u gluho doba noći kod mene skupljati novac ili najavljivati dolazak Isusa. Kad ustanem, novine odlepršaju sa stola. Dvoumim se između odlaganja makaza i brzog navlačenja papuča. Ostavljam kuhinjski nož i ne palim svjetlo.
„Ko je to“, pitam kao ona vještica iz Ivice i Marice.
„Izvinjavam se što Vas ometam, ali ne mogu da uđem u moju kuću.“
Kroz čelične rešetke ugledam tamnu siluetu u dugoj zimskoj jakni.
„Stanujem malo dalje u ulici. Izgubio sam ključeve.“
Nije me teško nagovoriti. Jedan težak uzdah i svršeno je. Poslušno okrećem ključ i otvaram vrata.

Moj se posao sastoji iz redova dobro popunjenih kartonskih kutija. Papira koji se na sve moguće načine čuvaju od nestajanja. Nekad je kralj sobom na put uzimao metalni sanduk s pismima i ugovorima. Neke je papire ostavljao u samostanu a neke katkad i gubio. Najveći broj je naprosto iščezavao, rasplinuo se, nestajao bez glavobolje o upravljanju klimatskim prilikama ili životnom okolinom. U današnje vrijeme ljudi imaju pravo na uvid u vlastitu prošlost. Čovjek bi očekivao da masa čoporativno nagrne ka opštinskoj arhivi. Pa ipak svakoga dana gledam iste ofucane starce s iskrivljenim leđima i uprašenim vrećicama kako se bave arhivskim proučavanjima. Porodično stablo, izumiranje riječnih riba, heraldika. Stari hobisti u izblijedjelim kaputićima od tvida. Arhive su prije pola godine smještene u bivšu garažu-parkiralište. Gradsko pamćenje sniva u tamnim podrumima, pod vještačkim svjetlom. Sendviče jedem u kantini i čitam novosti. U njima ima jedna vijest o nestalim dijelovima arhive. To se desilo prilikom preseljenja. Zato mislim da se stvari moraju ostaviti gdje jesu.

Usta su mu velika a rečenice dugačke. To je povezano jedno s drugim. To se često viđa kod takvih momaka. Oni se smiju glasno i, da bi nadjačali smijanje, pričaju tek nešto glasnije. Lupaju jedni druge po ramenima. Tamo je kožno pojačanje, na tim ramenima i na njihovim glasnim žicama. Ispod duge jakne od olova, on nosi tamnosivo vuneno odjelo. „U tijesnom odjelu“, kaže, dok rukom gladi crvene loptice na kravati.
„Ja radim da bih osjetio da živim. Radim, zarađujem, trošim… Najbolje se osjećam među ljudima. Sjediti kod kuće, to nije za mene. Volim ljude i volim umjetnost. Zato sam u banci počeo da upravljam kolekcijom. Prvo u slobodno vrijeme, no to je brzo procvjetalo u biznis. Imam nos za to, ono što ljudi smatraju lijepim. Sviđa mi se to. Slušati, gledati, profitirati u pravom momentu.“
On sjedi tu, u mojoj kući, preko puta, na drugoj strani stola. Smije se i drži glavu nahero. Kasnije sjedi na kauču. Na crvenom kariranom prekrivaču. Izuo je cipele i tamnoplava su mu stopala okrenuta ka peći. Lijevo mu stopalo dobuje mirno kao da u glavi ima neku pjesmu. Peć pucketa a on sjedi tu, sa stopalom koje lupka i ljulja glavom, kao da je kod kuće. Uprkos mačjim dlakama, rupama na prekrivaču, uprkos promaji što dolazi od prozora. S uživanjem uzima još jedan gutljaj viskija.

Obično u svemu vidim neku vezu. U svakoj fotki koja mi prolazi kroz ruke, čujem jednu priču. Čak i u marljivim bilješkama što svakog mjeseca stižu u opštinskim kutijama za seljenje, nanjušim neku dramu. A sad vidim samo stvari koje se naprosto dešavaju. Ne mogu ih zadržati, i one mi ništa ne govore. Zabijam glavu u udubljenje u kauču.

Danas je govorio Blumendal (Bloemendal). Razabrala sam poštu i udarila žigove a onda je rekao: „Izgledaš blijeda, djevojko, šta ti je?“ Drhtavim rukama promijenio je tintu u kopir-aparatu. „Gukni, ženice, to donosi olakšanje, nemoj od srca praviti neprobojni trezor.“ Skinuo je omot sa kasete i crna je tinta probila na površinu. Sad ja mogu preuzeti riječ i ispričati o Feliksu (Felix). Obznaniti njegovo postojanje.
„Flosje Forentin (Forentien), ti si neka prava mirnica. Šta li se sve u toj glavi dešava?“
Tako će ti Blomendal. Oprao je ruke, kratko me pogledao i odvukao se dalje. Naredne sedmice ide u penziju. Ako se proderem među dozama nema nikoga da me čuje.

Razdanjuje se. Soba izgleda nepomična, iznad namještaja visi plava vazna. Ruke su mi blijede. Ispružim prste i ustanem. On leži po strani i skoro pada s kauča. Disanje mu je duboko i prekrivač se diže i opet pada. Skupio je ruke među koljenima s laktovima kao krilima postrance. Iz profila, kao figura na drvorezu. Duboke bore i tamne sjenke na njegovu licu. Konture nožnih kostiju koje mu se naziru ispod kože.
Indijanska krv? Što je moguće tiše otvaram kuhinjski ormar. Ostavljam začine na polici i odabirem Cejlon, gospodski čaj, jak i oštar. Ili uvijek pije kafu? Na sto postavljam dva tanjirića, žuta tanjirića sa crnim zečićima. Odgovarajuće šoljice, krekere, sir, malu teglu marmelade iz božićnog paketa. Ruke su mi mirne, moram li ga sada probuditi?Ili se uvijek sam budi? Pola je sedam. Odlučujem da sačekam još jedan sat i stavljam čajnik u futrolu da se ne ohladi. Nešto mrmlja. Poželim uzeti njegovu glavu u ruke i oćutiti mu disanje na obrazima.

„Nisam jako dugo radio u banci, jedan se kolega razbolio, i za tili čas sam sjedio za pregovaračkim stolom s kompletnom upravom luke.“

Soba još nikad nije bila tako puna. Rečenice mu se valjaju iz usta kao velike dundaste vrane, lagano, jedna za drugom fraze ispunjavaju sobu. Koralno crvene fraze, kao plamenovi u peći. Kad govori namještaj se polako usijava, moja soba oživljava. Pita šta radim po danu. „Arhivar“, kažem i kakva je to samo strašna riječ. Spoj nečeg arhaičnog i jednoroga, stara, teška i skoro izumrla.
Sjedim za kuhinjskim stolom i sa makazama u rukama listam novine. Počinjem od recepta za taj dan. Najviše volim klasična jela kao što su punjena ćurka ili pita od jagoda, sa mirisom prohujalog doba i potpuno nepodesna za samo jednu osobu. Listam dalje ka smrtovnicama. Bez teškoća zamišljam ucviljenu porodicu i sobom odjekuju govori. Prošle godine sam bila na sahrani jedne stare tetke. Osim mene su bile još dvije njegovateljice. Pogrebno je vrtilo prigodnu muziku a neki službenik držao posmrtni govor. Oni nisu nikad ni u putu sreli moju staru tetku ali je zvučalo vrlo uvjerljivo. Od tada sam ja zadnji izdanak naše loze, ona s kojom sve završava.

„Prokleti aparat, jutros ga nisam napunio.“ Pritišće na dugmenceta njegovog telefona. Stoji nasred sobe, iznad blještavog omota za ploče na kome neka plavuša ispija čašu crnog vina. Namještaj pleše oko njega. Ime mu je Feliks, to na latinskom znači „sretan“. Zato kažem: „Možeš da ostaneš.“

Fantomska bol. Jedne večeri izraste novi organ i odmah biva otklonjen. Nepotrebna operacija. Unutra i van. Fantom, mali duh, velika utvara što ne može da se oprosti. S jednom nogom na pragu. Tako se usijecaš u meso mojih misli.

Bojim se da je zalutao. Izgubio put. Stavila sam oglas u novine.
„F. Ja stanujem na broju 14. F.“ Pisati na broj 1347. Kad ljubi izgube mačku, onda izvjese opis: „smeđe oči s zlatnim flekicama – bez ogrlice – isporučiti na donju adresu.” Najgore bi mi bilo ako mu sad neka druga žena daje mlijeko. A glava mu onako naherena.

Kupila sam hljeb, mlijeko i mrežicu mandarina i sad sam totalno iscrpljena. Ima ljudi koji godinama čekaju. Ćuti kraj peći!
Rekao je da bez mene ne bi mogao ni jednu jedinu noć provesti. Kad sad ponekad pržim bakalar, s anisom i mrkvicom. Kuham za dvoje i nemam apetit.
„Ljetos sam bio u južnoj Francuskoj. Tamo znaju šta je život. Otišao s jednim poslovnim partnerom da nešto prezalogajim. Meni je koštao skoro dvije stotine guldena a lokal bijaše skroz pun. Tek tako, za jednog običnog radnog dana.“

Nikada ne viđam previše ljudi. Izbjegavam gužvu, hladnoću mnoštva. Kad moram nešto reći, izmislim nešto, ali najradije ipak ne kažem ništa. S tobom je drugačije, tebe sam željela prigrliti i dati ti moj glas i riječi. Ne moraš sad tu dizati nos, nije mi to prvi put. Bješe to kad mi je bilo petnaest, s Fridsonom (Friedson). Svuda me je dirao a to sam i željela. Bio je poznat kao miran tip, ali je sa mnom meljao za desetoricu. Poslije škole smo hodali kraj kanala, i on bi počeo pričati i pričao sve dotle dok i ja ne bih počela. Pričala sam kao da mi život od toga zavisi. Pričala sam zraku koji ne smije da pređe u pomrčinu, i pričala pločicama na stepeništu da bi se razmnožile i da bi se naša šetnja odužila do u beskonačnost. Nadala sam se da jednoga dana pričanje više neće biti potrebno. Da ćemo moći ćutati i na drugi način odolijevati vremenu. Pipajući, rukama i nogama. Ali, u ovom sam trenu znala da on korača kraj mene, to je bilo jedino što sam sigurno znala. I iz lavirinta stražnjih vrtova, sporednih ulica i obilaznih putića tkala puteve. Ruta je vodila kroz pravu mrežu hodnika pa me je htio-ne htio morao slijediti. Jedanput sam ga namamila u neku veliku tihu kuću. Tamo sam se skinula i legla na krevet. Meljala sam bez prestanka. Tada je usne prislonio uz moje. Zavjesa se kretala a on se znojio. Njegove hladne ruke na mojoj preponi. Onda više ništa nije govorio. Poslije više nije želio šetati pokraj kanala. Otišao je s momcima igrati lopte.

„Mnogo hvala. Ne znam kako bih proveo noć da nije bilo tebe.“
Stajao je na vratima. Lijeva noga još na otiraču, desna već na kamenom stepeniku. Lak cipela besprijekoran a smeđe mu kovrdže kreću u susret suncu. Pogledava na debeli ručni sat.
„Prespavao sam. Jedan sam sastanak već propustio.“
Desna mu ruka miluje dražesne životinjice na kravati. Onda me gleda uz osmjeh. Oblaci se razilaze.
„Ne pričaš puno, ha?“
Trudim se. Držim njegovu jaknu. Ne padam. A onda on pruža ruke. „Ah, da, moja jakna“, i uzima je od mene. Kruti vuneni materijal mi klizi iz ruku.
Jakna je njegova i treba mu pošto odlazi.
„Pa, idem ja.“
Daje mi ruku. Hladna ruka. Brza ruka. Okreće se od mene. I više ne osvrće. Žustrim koracima korača hladnim pločnikom koji me tako dobro poznaje a sad nosi njega i zamišljam da sam ja te kocke i da me diraju njegove poplate a njegova težina uništava i žalim što oči nikada ne mogu vidjeti dalje od ugla ulice.

Spremam deku. Tople vunene deke, imam ih čitavu gomilu. Slušaj! On stoji pod tušem i mrmlja. Plamičci bojlera na gas osvjetljavaju sudoper. Kad stojim pod tušem, ne mogu to vidjeti. Vraćam novine na njihovo mjesto. Na kauču je velika rupa, on ju je napravio. Ako jedan sto zaista želi da bude pravi sto onda ti trebaju dva danjira i odgovarajuće šoljice. Dala sam mu roza peškir. Kiše kao kakav mali mačić. Doručkujemo zajedno.
Crna kafa. Ne priča puno i pravi zabilješke u veliku bilježnicu, sume, formule.

Ako odeš, pisaću ti pismo i pisati sve dotle dok se ne vratiš.

Sigurno znam da kući dolazi između šest i sedam. Slušam zidni sat. Ovaj udara u najneočekivanijim momentima. Sve me nadilazi. Iznenada je jutro. Iznenada su mandarine istrule. Ali ja sam vrlo oprezna. Prozor je zarastao u debelu i jaku mahovinu. Iza nje proplivava neka djevojka. Nosi dvije plastične vreće i napreduje sporo, suviše sporo. Pretiče je jedna brza zlatna ribica na biciklu. Ona ubrzano diše a narandžasta koža joj se sjaji. Vidjela sam ga u novinama. „F.“ piše. „F.“ Na stranici s oglasima. Skrojeno za vas. Čvrsto ga držim. Saopštenje koje sam poslala. Ne u arhivskoj kutiji, nego odvojeno, ne na spisku za kupovinu, ne u mapi. Na svilenom koncu. Zasebno.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.