Senadin Musabegović

PISANJE O RATU

Sarajevske Sveske br. 05

U toku književnih susreta u Sarajevu, koje je organizovao Francuski kulturni centar Andre Malro, susreo sam se sa nor-veškim piscem Bjornom Larssonom. I dok smo šetali ruševina-ma Mostara, na jednom izletu upriličenom učesnicima susre-ta, razgovarali smo o njegovom romanu, koji opisuje rat u Alžiru. Na moje pitanje otkud mu "alžirska" tema i "alžirsko" iskustvo, Bjorn mi je rekao da piscima iz sjevernih zemalja nedostaje tema za pisanje. Jer, u njihovom svakodnevnom životu nedostaju istinski konflikti, nedostaju istinske drame o kojima se može pisati. Upravo su zato teme, o kojima njihovi pisci najčešće pišu, sukobi u familiji, alkoholizam, usamlje-nost i samoća kao figura modernog života. No, neka velika tema, kao što je to, na primjer, tema rata, koja do temelja uzdrmava i protresa individualno poimanje svijeta i koja apsolutno izvrće sve vrijednosti na kojima se temelji sam život, nije prisutna u njihovoj literaturi, jednostavno zato što iskustvo rata njihove zemlje odavno zaobilazi, te tako izgleda da sam literarni materijal piscima nedostaje. To je jedan od razloga što je on i napisao roman o ratu u Alžiru.
U kontekstu ovog Bjornovog obrazloženja ja sam uveo u razgovor iskustvo Bergmanovih filmova i, posebno, ulogu krupnog plana u njima. Naime, lice junaka u Bergmanovom krupnom planu minuciozno razlaže slojeve vlastite unutra-šnjosti; izloženo pronicljivom oku kamere, ono govori tiho i u tišini o svom dramatičnom unutrašnjem ratu. Zato, Berg-manu nije bio potreban neki veliki spoljašnji događaj, odno-sno neki stvarni rat, kako bi na samome licu, njegovom samopokazivanju, koje govori o sebi, otkrio unutrašnji rat. Dovoljno mu je bilo zaustaviti kameru pred jednim licem, kako bi se ono raslojavalo i iz sebe otkrivalo skrivene treptaje, sukobe, konflikte. Lica njegovih junaka, iako nisu smještana u kontekst stvarnog rata, gdje pucaju puške i topovi, ili padaju bombe i granate, izražavaju unutrašnji rat bez buke, kroz tišinu ospoljavanja unutrašnjih tumbacija i razaranja, što se, kao sakriveni čvorovi, rasprskavaju i prepliću i u najzabače-nijim uglovima ličnosti. Bergman, dakle, govori o ratu kao unutrašnjem iskustvu, što će reći da je o ratu, neovisno od toga jesi li u njemu bio, ili nisi, moguće jedino govoriti kao o nekom unutrašnjem iskustvu. Čak ako o ratu govorimo jezi-kom golih činjenica, opisujući ga hladno, precizno, skoro dokumentaristički, i tada je taj govor samo govor o našem unutrašnjem iskustvu svijeta. U prilog ovoj eksplikaciji kazao sam još da i ja kada govorim i pišem o ratu, koji se stvarno, i to na najbrutalniji način, desio u Bosni, nastojim da govorim o njemu iz perspektive unutrašnjeg rata koji se u meni odvija. Istina, sam je rat omogućio, i u tome bi mogla biti njegova podsticajna vrijednost kao velike teme, da mi se otvore zapre-tene perspektive svijeta, da se otvore mnogi uglovi ljudskog iskustva u kojima se rat, onaj koji sam nazvao unutrašnjim ratom, prišutio, sklupčao, začaurio. Mislim, rekao sam, da su najgori oni unutrašnji ratovi koji su ostali neiskazani, koji su ostali neizrečeni ili nedorečeni. A takvi su se ratovi posebno vodili u našem djetinjstvu, u nekom nespretnom pokretu, u nekoj neiskazanoj strepnji, u nekoj skrivenoj primisli, u ne-kom strahu kojeg nismo artikulisali. Stoga, kada pišem o ratu, zbiljskom ratu, onom koji se desio u Bosni i u kojem sam i ne-posredno učestvovao, onda, kao da mi se samo vrijeme razlis-tava, kao da mi se cijela prošlost odmotava i prepliće sa sada-šnjošću. Nevidljivi i potmuli krici djetinjstva, nerealizovane želje, isplivavaju i miješaju se sa eksplozijama ratne zbilje.
U jednoj mojoj pjesmi stoji da se stvarnost u ratu rastvara u detaljima, koji je ne mrve i tako uništavaju i čine još neči-tkijom, već je, naprotiv, otvaraju u mnoštvu njenih likova i perspektiva. Rasprskavanje zbilje u detalje, poput eksplozije, razbija i odmotava sklupčanu začaurenost prošlosti u mojoj svijesti. Detalji koji iskrsavaju omogućavaju mi da pomirim vremenski razmak između prošlosti - djetinstva, u kojem su patnje bile zamagljene, nejasne, sa sadašnjim ratnim isku-stvom u kojem se patnja iskazuje, kao u eksploziji granate, fotografski transparentno, očito, jasno i razgovijetno. Dakle, kada opisujem jedan stvarni događaj, skoro fotografski pre-cizno, nastojim da ga rastvaram u mnoštvu njegovih likova i vremenskih perspektiva, na isti način, rekao bih, kako se lice Bergmanovog lika rastvara u množinu lica i slojeva koji ga iznutra modeliraju.
U razgovoru sa kolegom Bjornom, aktualiziralo se i pita-nje: ako je rat bio naše užasno i stravično, ljudsko i povijesno, iskustvo, zašto se onda kod nas danas ne govori toliko o njemu? Ovo pitanje dobija upravo na težini u odnosu na činjenicu da piscima iz sjevernih zemalja nedostaje tema rata, da bi mogli literarno dublje izraziti svoje svakodnevno iskus-tvo života, pa i same sebe. Ovdje u Bosni, koja je neposredno spoznala njegove najmračnije dubine, međutim, sama tema rata kao da nije toliko bitna; ona se, u neku ruku, štaviše i iz-bjegava? Zašto je to tako?
Mislim da se dio odgovora na ovo pitanje nalazi i u onom o čemu sam maloprije govorio. Kao Bergmanovo lice koje je toliko uvećano da mu ne možemo više razaznati formu, niti lik, rat je u krupnom planu postao sastavni dio i naše postra-tne svakodnevnice. Njegova prisutnost i bliskost se u nama manifestuju u svakom detalju našeg svakodnevnog života, da se on, u svom neposrednom obliku, više skoro i ne primjećuje. Toliko smo njime prožeti da ga kao neposrednu temu više i ne opažamo. Stoga, moramo imati svoj novi unutrašnji rat, da
bismo onaj zbiljski mogli uopšte artikulisati. Moramo, zapra-vo, kroz njega proći da bismo uopšte mogli razbiti lažni posli-jeratni mir i nategnutu i artificijelnu tišinu. Jedino će nam to omogućiti da svu rascijepljenost, razdvojenost stvarnosti, koja nam se dešavala i još uvijek dešava, artikulišemo i imenujemo. Pa i sam čin artikulacije je kao jedan novi rat što se u nama odvija, samo što on nije rat vođen u ime i sredstvima destruk-cije i razaranja, već rat koji nastoji da izrazi i imenuje njihove učinke i odjeke, što su se u nama upisali kao naše opipljivo i kreativno iskustvo. A da bismo se oslobodili pocijepanosti i rasula koje je sam rat u nama stvorio, potrebno je da prođemo kroz vlastito unutrašnje rasulo, kroz vlastitu unutrašnju pometnju, kako bi se iz njih, samog rasula i pometnje, uopšte i mogao stvoriti jedan novi svijet.
I kao što je piscima iz nordijskih zemalja potrebna izoštrena imaginacija kako bi u artikulaciji proturječja svog svakodnevnog života prizvali ratnu pometnju kao njihov kontekst i podsticaj, tako je isto i nama, koji smo i sami, u neku ruku, djelo rata, pa ako hoćete i njegova kreacija, potre-bna takođe izoštrena imaginacija kako bismo, aktiviranjem našeg unutrašnjeg rata, mogli jasno prepoznati stvari koje je zbiljski rat zamaglio i u kojima se još uvijek skriva, i tako ih transparentno artikulirati i imenovati.
Kao, na primjer,
fotogrami
mački, kako šapom dotiču vlastitu sjenu, dok skaču sa vrha kontejnera, osmatrana, oštro, u ogladnjelom psećem oku;
oštrih vrhova lakiranih noktiju desne ruke starice što dodiruje nabubrene, titrave vene na lijevoj ruci, dok stoji ispod prokisle nastrešnice, čekajući da se iz oluka voda u njenom lavoru napuni;
krošnji drveća što pod udarcima sjekire šapuću nebu tajne svih umirućih pogleda ulovljenih u zelenim listovima;
smrtne jeze u grlima ljudi dok na dženazi izgovaraju riječi molitve;
blijede samoće na licima gladnih dok svoj pogled u nje-dra zapretavaju;
praznine u očima političara, zalijepljenih na trgovima, što se svojim biračima, uglačenim porculanskim protezama, vedro osmijehu;
što su mi se u opsadi uvijek javljali u novoj perspektivi, otkrivali u sebi neki novi detalj, osvjetljavali novi reljef vlasti-tih oblika. Sve ono što je snimano fotografskim pogledom, uprkos toga što se ponavljalo i svakodnevno ukazivalo, činilo mi se da je sebe uvijek iznova stvaralo.
Tako je svaki novi snimak ljudskog lica bio novo stvaranje
lica
svaki novi pogled na prizore svijeta
novo stvaranje svijeta
svaki novi pogled na ruševine grada
novo stvaranje grada
svaki pogled
zaustavljen na našem tijelu
novo stvaranje
tijela.
Grad, utisnut u obruč, gorio je u mnoštvu različitih slika, rasplamsavao se u mnoštvu odraza, bljeskova, odsjaja. Posta-jao je kao žensko lice što nam se uvijek iznova, sa drugačijom, smrtnom zavodljivošću, obraća. I što bi se više uvijao u smr-tni obruč, on bi, kao žensko lice pod maramom, zasljepljujuće bljesnuo, izranjao u talasima pogleda bogatiji i zavodljiviji.
Nastojali smo da se što više dohvatimo ljudska lica: pogle-dom, dodirom, prstima, mirisima, da ih u sebi utisnemo i da na njima urežemo trag našega prisustva, sigurni da će nas vri-jeme "skinuto" sa njih pamtiti i da će nas se svako mjesto i svako lice uvijek sjećati. Tako je tijelo ostavljalo svoje tragove
na kragnama košulja, zavrnutih na duguljastim vratovima;
na karminima što vrh ženskih usana, ispucalih bez strasti poljubaca, pokrivaju;
na dugmadima košulja što su nas kao carevi pečati ukočili;
na razbacanim fotografijama ratnih zločinaca po kon-tejnerima što se od vlage pogrbljuju;
na zlatnim prstenovima udovica po kojima su sjenke oblaka klizile;
na bijelim čaršafima koji su blago pokrivali mejtovo lice.
Ono je postajalo kao arhiv što hoće sve da pamti, da svaki trag, koji je na nečemu ostavilo, ponovo u sebe upije, kako bi ga otrgnulo od zaborava i sačuvalo od propadanja. Skupljajući razbacane, zaboravljene trenutke i dodire, što su se kao smola rastapali, ono je iznova samog sebe stvaralo. Kroz bljesak, koji je stalno osvjetljavao nove slojeve tragova, ono je samo sebe iskupljivalo, sabiralo svoje vlastite izgubljene dijelove.