Alma Lazarevska

PITAGORIN POUČAK

Sarajevske Sveske br. 49-50

“Smrt Ivana Iljiča” mi se odavno pohabala, a ja tek primjećujem da s osmrtnicom Ivana Iljiča nešto nije u redu. U njoj je naznačeno vrijeme sahrane, ali ne i mjesto. Ivan Iljič je umro u Peterburgu, bezmalo na prvu godišnjicu od smrti Dostojevskog. Nije slučajno da je baš godinu dana nakon spektakularne smrti, koja je grad digla na noge, Tolstoj smjestio jednu običnu smrt. Kaže se kod Tolstoja: “Povijest života Ivana Iljiča bila je i najprostija, i najobičnija i najstrašnija?”
Pominjem Dostojevskog, a nepomenutog u pripovjesti o Ivanu Iljiču , jer je poznato da se do posljednjeg minuta vodila borba: na kojem će groblju Dostojevski biti sahranjen. Hoću reći: i godinu dana prije smrti Ivana Iljiča, ovaj grad je raspolagao grobljima, a ne grobljem. Uostalom , u sceni Tolstojeve pripovjesti, gdje se udovica Ivana Iljiča prenemaže, ulazi batler s obavještenjem da će “groblje koje je izabrala Praskovja Fjodorovna koštati dvjesto rubalja”. Dakle, moralo se precizirati u osmrtnici gdje će biti sahranjen Ivan Iljič. Na kom groblju.
Knjige koje mi se habaju od ponovnih čitanja, nastojim imati u bar dva primjerka. Dva primjerka “Smrti Ivana Iljiča“ su ujedno i dva prevoda. Pokazalo se da ništa nisam propustila ne upoređujući ih ranije zbog osmrtnice na prvoj stranici. Ovdje je sahrana, tamo sprovod. Formulacija koja se pripisuje Praskovji Fedorovnoj Golovini, supruzi Ivana Iljiča, razlikuje se onako kako se razlikuju dvije banalnosti. Dakle: nikako. A gdje će biti sahranjen Ivan Iljič, ni ovdje se ne kaže. I ovdje su naznačeni samo dan i sat.
Otvaranje ruskog izdanja izvodim bezmalo kao što Ostap Bender, tražeći ušiveni nakit, para presvlaku na trećoj od 12 stolica. Hoće li najzad biti u ovoj?
Ali, Tolstoj sahranu čak i ne pominje! Petak je tu i jedan sat poslije podne je tu. Ali ispred njih, tu gdje bi trebalo stajati по́хороны (обряд погребения ) stoje dvije riječi koje, hm, prolaze i kao naziv jakog ruskog piva. Je li to Praskovja Fjodorovna povodom smrti supruga , poradi nekog običaja, pozvala prijatelje i rodbinu na pivo? Karikiram. Ali, karikature su uglavnom nečim izazvane. Evo još jedne. U romanu Zlatno tele, Ostap Bender zlurado posmatra šta se dešava sa maleroznim prevarantom koji je pokucao na vrata gdje je Bender već prodao isti štos.
“Gospodo, otkrijte glave. Kape dole! Jer sad počinje…”Bender tu izgovara riječi kojim je udovica Ivana Iljiča u osmrtnici imenovala događaj zakazan za petak, u jedan po podne.
Ovdje konačno dajem za pravo svojim ranijim, a stidljivim nedoumicama. Odavno sam osjećala da nešto s prevodom “Smrti Ivana Iljiča”, tu i tamo nije u redu. Sada se taj osjećaj sklopio uz razlog. Neusaglašenosti što sam ih stidljivo primjećivala zapravo su lančana reakcija koja počinje od defekta u smrtovnici i širi se cijelim prvim dijelom priče. U tom je dijelu Ivan Iljič mrtav.
Ovako:
Petar Ivanovič, nakon što pročita osmrtnicu, ode do doma Iljiča, kako običaj nalaže. Pa, kako običaj dalje nalaže, uđe u određenu sobu. Tolstoj kaže: в комнату мертвеца. Kомнат je soba, može biti dječja, gostinjska, dnevna , a ovdje pripada mrtvacu. Mrtvačeva je. Soba mrtvaca.

U primjerku koji mi se od čestog čitanja pohabao, to je međutim, odaja “u kojoj je bio pokojnik”. U ruskom jeziku postoji riječ za pokojnik ( покойник ). Ima je i kod Tolstoja, ,u prvom dijelu “Smrti Ivana Iljiča”. Ali ćemo do riječi „pokojnik” kod Tolstoja još mnogo puta morati pročitati riječ „mrtvac”, pa i jednu još neprijatniju. Tamo je gdje reagira nos Petra Ivanoviča. Zapravo, po drugi put u priči nos reagira. Jer vijest o smrti Ivana Iljiča stigla je baš uz miris. Čak su dva pridjeva složena uz riječ „novine”: свежий, пахучий. Svježe i mirisne su novine u kojima je osmrtnica. Nos koji je počašćen novinskom hartijom sada je neprijatno uznemiren. Tolstoj nedvojbeno kaže šta je izvor ovom mirisu. Tруп. U prevodu: leš.U drugom prevodu: mrtvo tijelo. Da je Tolstoj htio to što hoće prevodilac, bilo bi мертвое тело. A nije.
Prevod koji preuzima riječ „leš“ ipak ostaje dosljedno nerad riječi „mrtvac“. Tamo gdje Petru Ivanoviču, nakon nosa, reagiraju i oči. Zapravo nos je uputio oči, odnosno presudio načinu na koju Petar Ivanovič (raz)gleda. U Tolstojevom tekstu ovdje slijedi nešto kao opsesivno nabrajanje koje diktira riječ mертвец. Zvuči kao strašna brojanica bez utjehe. Ili, brojanica koja odbija jeftinu utjehu. Četiri puta u jednoj rečenici, potom - samo što ste pomislili da je tu kraj, u sljedećoj rečenici - evo je opet. Pet puta riječ mертвец na parčetu papira.
“Mrtvac je ležao, kao što obično mrtvaci leže, nekako naročito teško, mrtvački, utonuvši ukočenim udovima u prostirku sanduka , sa glavom za navek zabačenom, ističući, kao što obično mrtvaci ističu… Ali, kao i kod sviju mrtvaca…”
U jednom prevodu nemila riječ je necenzurirana tek kad se nije mogla izbjeći - u izvedenici mrtvački (помертвецки). „Pokojnik” i „umrli” su riječi koje su tu, e da bi se to parče papira upristojilo? Pa smo dobili:
„Pokojnik je ležao, kao što uvek leže umrli, naročito teško, mrtvački, utonuvši ukočenim udovima u prostirku sanduka , i pokazivao, kao što umrli uvek pokazuje…Ali mu kao kod svih umrlih…”
Osim što se ne uvažava doslovnost, ovdje je na snazi i nešto što bi se nazvalo popravljanje originala? Popravljanje Tolstoja. Smetalo je prevodiocu ponavljanje iste riječi u rečenici?
„Мертвец лежал, как всегда лежат мертвецы, помертвецки , как всегда выставляют мертвецы …Kак у всех мертвецов…’’
Je li ovo intervencija kakva bi uslijedila da u slavnoj rečenici “Rose is a rose is a rose is a rose”, zasmeta ponavljanje. Ruža je, makar, prijatna. Pa i kad se u nedogled sama sobom objašnjava. Mrtvac je neprijatan, kužan, nepristojan i još mnogo toga sa - ne. Riječju: mrtvac je ne - čovjek. „Pokojnik” je riječ koja je uljudnija. Uz nju se očekuje riječ: „duša”. Fina riječ: „duša”. Ali ni tu riječ ne treba ponavljati u istoj rečenici. Tu školski nastavnik ne štedi crvenu olovku. Razgoditi treba malo riječ „pokojnik”, pa malo „umrli” - otprilike ovako shvatam prevodilačku intervenciju na Tolstojevu rečenicu. Da isto činimo sa onim ponavljanjem kod Puškina, pa Nabokova: умер, умер...?
Petar Ivanovič izlazi iz sobe pa se opet vraća. U mrtvačevu sobu (в комнату мертвеца). Dva puta se riječ „mrtvac“ ovdje pominje uz sobu, a onda i kao imenovanje onoga što Petar Ivanović ne želi gledati (jer raz-gledao je već?) dok traje parastos. U prevodu je soba opet „pokojnikova“. Doduše, u rečenici koja kaže šta se ne želi gledati, evo je, kao po presedanu, posustaloj cenzuri pred nosom, propuštena riječ „mrtvac“.
Kad se završi parastos, Petar Ivanovič prvi napušta sobu. Još je u predsoblju, bakće se s bundom, a iz iste sobe iz koje je on izašao, izlazi i mužik Gerasim. Kod Tolstoja stoji da je Gerasim izašao (iskočio) iz pokojnikove sobe (…выскочил из комнаты покойника). A u rečenici prije ove, Petar Ivanović je iz iste sobe izašao kao iz mrtvačeve. Prividno paradoksalno: jer, dok se Petar Ivanovič uporno krsti (krstiti se u takvim prilikama nije nikada suvišno, misli), Gerasim se baš kroz tu fizičku radnju ne predstavlja čitaocu.
Prevodilac, nerad riječi „mrtvac“, dočekao je najzad Tolstojevo pokriće za riječ „pokojnik“. Ali je tu riječ prethodno devalvirao proizvoljno posežući za njom u izbjegavanju Tolstojeve riječi „mrtvac”. Iznimnost joj je ovako protraćena. Izgubilo se razlikovanje Petra Ivanoviča i Gerasima u finom detalju. Prije nego u drugom dijelu pripovjetke saznamo kakva je bila Gerasimova uloga u mučnom bolovanju Ivana Iljiča (jedino s njim Ivan Iljič nije osjećao da bolesno tijelo kod drugih izaziva nelagodu i gađenje), evo je u naznaci.
Petar Ivanovič izlazi iz kuće i udiše zrak nakon mirisa od kojih je pobjegao: tamjana, leša i karbolne kiseline.
Kad se ovako kroz prvi dio Tolstojeve pripovijesti prođe, bude jasno da u osmrtnici Ivana Iljiča ne stoji pogreb - sahrana kako nam se u prevodu reklo. Вынос тела - tako je kod Tolstoja. Iznošenje tijela. Time se objašnjava i zašto u smrtovnici Ivana Iljiča nije naznačeno mjesto, nego tek vrijeme događaja. Obavještenje je adresirano na rodbinu i prijatelje. Oni znaju gdje je Ivan Iljič živio (Petar Ivanovič čak pamti i kako se Ivan Iljič savjetovao s njim glede ružičastog kretona sa zelenim lišćem - detalj koji osjetljiviji čitalac pamti i kad zaboravi kako je bila dizajnirana sopstvena a bivša soba!). Iz doma Ivana Iljiča treba iznijeti njegovo tijelo . Bude li sahrana isti dan? Najčešće ne. Dostojevski je umro 28. januara (po starom kalendaru), sahrana je bila 1. februara. Вынос тела 31.januara.
Вынос тела se, dakle, ne može prevesti sa „sahrana” ili „sprovod” - višestruko je neopravdano. Manje ćemo se ogriješiti ako iznošenje radikaliziramo riječju „uklanjanje”. Stisnute, a (naglašava Tolstoj) jedre usne Švarca (on je uranio jer bi da stigne i na partiju karata) koji time a i pokretom obrva i očnih jabučica usmjerava Petra Ivanoviča ka sobi gdje je mrtvac, te uporno naglašavanje fizičke nelagode (neprijatno je to sve očima i nosu), sve ovo prešutno znači: ukloniti! Otuda prirodnost Benderove parodije u romanu Zlatno tele. Izbacuju maleroznog Panikovskog naglavačke, a Bender dirigira: „Gospodo! Kape dole. Otkrijte glave. Počinje iznošenje tijela( Вынос тела).” A pomenuto pivo istog naziva? Dobilo je naziv baš po dijelu rituala koji prethodi sahrani!? Ne kaže li se i u ovdašnjem alkoholičarskom žargonu “olešiti se”? A olešenog uvijek neko mora iznositi. Вынос тела.
Ivan Bunjin se prisjeća da mu je Tolstoj jednom s ushićenjem izgovorio (navodno?) prevod Pitagorinih riječi: „Нет у тебя, человек, ничего, кроме души!”
Ničega u tebi , čovječe, osim duše.
U prvom dijelu „Smrti Ivana Iljiča” (tu je Ivan Iljič mrtav), ima razloga za surovu i gorku parafrazu. Ničega u tebi, čovječe, osim tijela.
U drugom, mučnijem dijelu priče, Ivan Iljič je živ. Živ je do posljednje rečenice u priči. Pažljivom čitaču ne bi trebalo promaknuti da je na ulazu u dom Ivana Iljiča, Petar Ivanovič zatekao poklopac kovčega prislonjen uz zid. Primijetio je i kićanke (detalj iz istog registra kao ružičasti kreton sa zelenim lišćem) na njemu. Tijelo umrlog se iznosi tek kad se na sanduk spusti taj poklopac. Zvuka spuštanja poklopca u „Smrt Ivana Iljiča” nema (ali ima onaj groteskni zvuk taburea na koji sjedne Petar Ivanovič – tek toliko da naglasim da Tolstoj drži i do zvuka). Petar Ivanovič je šmugnuo, te i mi s njim napuštamo scenu. Stiže (živ čovjek sve stigne) Petar Ivanovič, a i mi s njim, na partiju karata gdje je on doduše - peti. Hoće se reći: bolje i peti nego mrtav (mrtvac)? Onaj je poklopac ostao prislonjen na zid. Ne saznajemo da je Petar Ivanovič prisustvovao iznošenju tijela , niti sahrani - pogrebu. Niti je to, nakon što pročitamo drugi, a duži dio pripovjesti , važno. Priča je tako ispričana da je njen drugi dio postao suštastveni poklopac, bez kićanki, koji se spušta nad mrtvim Ivanom Iljičem. Tolstoj je na prvoj stranici oglasio smrt svog junaka, a onda obavio i sve što slijedi. Вынос тела? Suštinski, i to. Otkako sam otkrila da sa smrtovnicom Ivana Iljiča nešto nije u redu, te otkrila zašto, ove mi se dvije riječi povremeno jave kao otkriće višeg reda.

P.S.
Svaki put kad pročitam „Smrt Ivana Iljiča” sjetim se i priče o Andriću koga su, svjedoči neko, zatekli kako je star, gologlav, bos, u pidžami, izašao na balkon i zureći u neprozirnu noć izgovorio tek jednu riječ: Strašno. Da ne čitamo, dakle, „Smrt Ivana Iljiča”? Bilo bi još strašnije.