Alma Lazarevska

PORIJEKLO SVILE

Sarajevske Sveske br. 04

Od svoje treće godine živim u gradovima gdje uglavnom žive ljudi sa ić prezimenima. Jedna od nedvojbenih slika mojih školskih dana jeste naročit pogled koji, nakon što me učitelj ili nastavnik prvi put prozovu, sklizne ka rubrici mjesto rođenja. Aha. U pogledu koji se na toj rubrici zaustavio prepoznajem zadovoljenu pretpostavku. Ništa više od toga. Ništa što bi me opteretilo osjećajem da se povodom mog prezimena i mjesta rođenja od mene nešto naročito očekuje. Nešto što se od učenika sa ić prezimenima ne očekuje.
Sve dok jedne godine, jednoj ambicioznoj nastavnici, zaduženoj za prigodničarenje povodom Dana Republike, u pet do dvanaest nije naumpalo...
Jednoj od onih nastavnica koje povremeno upadaju u razred i traže... tri crnke i tri plavuše... dva alta i tri soprana... tri momka i šest djevojaka...
Ovaj put joj je put trebao jedan Makedonac i jedan Slovenac. Slovenka i Makedonka. Pol ne presuđuje. Ni glas, ni boja. S Makedonkom joj se posrećilo u mom razredu. Nastavnica koja se zatekla u razredu se, isporučujući Makedonku, u dobar čas sjetila gdje bi trebalo potražiti Slovenca. Onaj iz osmog c. Ako je na nastavi. Juče je bio bolestan.
Slovenca, kao Makedonka, čekam u kabinetu nastavnice fizičkog vaspitanja. Tamo su dvije stolice te se, pretpostavljajući da će nas ubrzo biti troje, odlučujem da stojim. Uostalom, u stojećem se položaju lakše nosim sa zbunjenošću. Ja, Makedonka!
E, evo nas, kaže nastavnica koja se ubrzo pojavljuje sa Slovencem. Zrači entuzijazmom osobe koja se rukovodi vjerom da ko traži taj i nade.
Sjednite, dodaje sjedajući i prepuštajući Makedonki i Slovencu da bratskosestrinski podijele sjedalicu. Iz džepa vadi komad papira i olovku. List istrgnut iz kajdanke. Olovka je njena. Njome upisuje ocjene u dnevnik. Do kraja scene Makedonka i Slovenac djeluju kao sijamski blizanci srasli bokovima. Dakle, sutradan je Dan Republike. To znamo. I biće priredba. I to znamo. Šta ne znamo? Ne znamo da se poduzetna nastavnica u zadnji čas domislila da bi bilo zgodno pozornicu ukrasiti parolama ispisanim na jezicima svih naših naroda. O narodnostima ne govori. Do sutra će članovi likovne sekcije to lijepo ispisati. Šta se od nas, to jest od Makedonke i Slovenca, očekuje? Da nastavnici izdiktiramo slovenačko i makedonsko Živio Dan Republike.
Sijamski blizanci različito reagiraju. Ipak su spojeni bokovima a ne glavom. Slovenac nešto petlja, zamuckuje, Makedonka šuti. Vjera u geslo ko čeka taj dočeka fiskulturnicima je strana. Ubrzo u nastavnicinom pogledu prepoznajem mješavinu nerazumijevanja, razočarenja i ljutnje. Kao nestrpljivi trkač koji se koči u niskom startu jer se pištolj u ruci startera ne oglašava... i ne oglašava. A članovi likovne sekcije!? Oni čekaju, čekaju... nad razastrtim hamerima. Do koga je? Do Slovenca i do Makedonke!
Kad Slovenac najzad odustane od kako se ono kaže pokušaja, nudi da se telefonira njegovom tati. Tata će znati. Moj očka ima konjčka dva.
Onda i ti nazovi svog, blista nastavnica dok se obraća Makedonki.
Tata je na poslu, kažem.
Pa nazvaćemo ga, odgovara spremno nastavnica. A ja se odjednom pitam da li mi u stanu uopće imamo očev broj telefona na poslu. Da li nama uopće naumpada da ocu telefoniramo nakon što ujutro napusti stan. Da li uopće postoji razlog zbog kojeg bi se otac smio prekidati u radu. Obratno? To da. Bilo je prilika da su oca s posla zvali u gluho doba noći ili, dok smo u jednom od mjesta na mapi naših selidbi živjeli u zgradi stotinjak metara udaljenoj od male, tek pokrenute fabrike, dolazili i na vrata. Pamtim naročite odlomke noćnog sašaptavanja u hodniku.
...Ugasila sepeć... Popucala druga tura... Glazura puca... Ne možemo da postignemo potrebnu temperaturu... Plava boja izlazi kao Ijubičasta...
A sad bi, eto, oca na čija vrata u pozni noćni čas znaju doći sa ovakvim ozbiljnim vapajima (ah, ta opaka ljubičasta!), trebalo uznemiravati tričavim pitanjima kakvo je ovo povodom kojeg je nastavnica muzičkog^vaspitanja nastavnici fizičkog vaspitanja ustupila list papira. Živio Dan Republike... na makedonskom jeziku? Zoveš čarobnjaka e da bi ti rekao koji je danas dan u sedmici ili koliko ovaj mjesec ima dana.
Uostalom, otac je biće koje kad je u stanu uglavnom ne govori, nego čita. A knjige su mu sve sama hemija, matematika, fizika, anorganska hemija, porculan, keramika... Ruske, češke, poneka poljska, njemačka. Kada se početkom jedne školske godine ispostavilo da mi prvi put trebaju i logaritamske tablice, otac je šutke ušao u svoju sobu i odatle se vratio sa knjižicom čije su korice očito zapamtile mnoge dodire. Jednako šutke mi je pružio knjižicu. A meni je preostalo da mami objasnim kako nisam sigurna da će mi u školi poslužiti logaritamske tablice na njemačkom jeziku. Koje su služile oca u Karlovim Varima. Tamo je otac naučio i nešto što se od kada znam za naše zajedničke ručkove, nametnulo kao stalni ritual. Stol je postavljen: tanjiri, pribor s jelom, kotarica sa kruhom. Dok čekamo da mama priđe sa onim čime će nam napuniti tanjire, brat kriomice štrpne komadić kruha, ja kriomice ispijem gutljaj vode. Tata kao da ne primjećuje. Diže svoj tanjir, podiže ga do uha, letimično ga osmotri pa zažmiri. Svinutim kažiprstom kucne onu stranu tanjira na kojoj je žig. Ne sjećam se da sam ikada izravno upitala, niti da mi je neko na takvo pitanje odgovorio, ali od kada znam za naše zajedničke ručkove, znam i to da ovo što radi otac jeste nešto što nije dato svakome. To otac po zvuku određuje kvalitet porculana, porijeklo kaolinske gline od koje je načinjen. I ko zna šta još. Otac to čini i u onim rijetkim prilikama kada smo u restoranu. Mama tad primjećuje da brat štrpka kruh, da ja posežem za čašom s vodom, da ćemo pokvariti ručak, da se ovo s kruhom čak i ne pristoji. Očeva gesta je nešto što se ne komentira. Čak i ako je slučajnim pogledom okrzne neko ko sjedi za susjednim stolom. A Karlovi Vari... Pomenula sam Karlove Vare. Otkuda otac tamo? Sve mi se to, čini mi se prvi put objedinjeno, gomila u svijesti dok sjedim kao Makedonka uz kao Slovenca, u kabinetu nastavnice fizičkog vaspitanja i buljim u list istrgnut iz kajdanke. I prvi put osjećam kako bi nekome ko ne zna da odgoneta ovakve prizore i slike, trebalo objašnjavati, objašnjavati, objašnjavati. Slike pretvarati u riječi, riječi, riječi. One riječi, riječi, riječi koje moraju računati na nečiju sposobnost razumijevanja. To ja riječi trebam nanizati u objašnjenje (kome i zašto da se objašnjavaš?), u ispriku (kome i zašto da se ispričavaš?) prostoj činjenici da ja ne znam makedonski jezik. A oca što se tiče, evo... ako treba, on će šutke ući u svoju sobu i odatle iznijeti... logaritamske tablice.
Nastavnica gleda mene pa svoj ručni sat. Onda nazovi mamu, zausti nastavnica pa odmahnu rukom. Kao da se podsjetila mog imena. Da je Biljana platno beleše... nije. Ni slično! Mora
da majka nije Makedonka pa je kćerku opremila nemakedonskim imenom. Nastavnica očito i ne sluti da se upravo odrekla prave adrese.
Majka jeste rođena od majke Bosanke i oca Bosanca, ali je za tri godine življenja u Makedoniji naučila makedonski jezik. Čak nadmašila u početku zadatu mjeru po kojoj joj je lokalni jezik bio potreban da se sporazumije na pijaci i u trgovini. Otud majka zna i poneku tursku riječ. U gradu u kom je tri godine živjela, lokalni Turci su jednom sedmično dolazili na pijacu s punim kotaricama. Ovoj činjenici danas dugujem Ijubav na prvi pogled prema Bariccovom romanu Svila. Ušuškane u dudov list, u tim su kotaricama povremeno stizale larve svilenih buba. Majka se jedan dan u stan vratila s jednom takvom kotaricom. Svilu, naravno, nije mogla praviti. Ali je one krasne larve mogla ponuditi mojim prstima, očima... Majka bi, uostalom, danas mogla reći kako glasi naslov Bariccovog prekrasnog romana u turskom prijevodu.
Ne sjećam se šta je nastavnica fizičkog vaspitanja poslije neuspjelog trojnog sastanka poduzela. Što se mene tiče, nedvojbena posljedica tog sastanka, nakon mnogo čega što se desilo i mnogih godina koje su prošle, jeste to da ponekad pomislim: Šta li je, Bože, sa Slovencem? Ne: Šta li je sa onim Slovencem? Nego baš: Šta li je sa Slovencem? Pomislim tako u trenucima kada sam ja Makedonka. Rezon kojem je podlegla pučkoškolska nastavnica nije stran ni, recimo, osobi iz odbora za organizaciju Sarajevskih dana poezije. Te me u pet do dvanaest naziva, ljubazno moleći za prevodilačke usluge. Imaju gošću, makedonsku pjesnikinju.
Pretpostavljam da ste moj broj telefona pronašli u leksikonu pisaca Bosne i Hercegovine, pitam.
Da, odgovara ni dužna ni kriva osoba s druge strane žice.
Tamo ima i napomena o jezicima. Provjerite... Uz moje ime ne stoji makedonski. A provjerite i kod drugih pisaca. Ko traži taj i nađe.
Spustim slušalicu pa potražim svoj primjerak leksikona. Posljednji put ga je listala osoba pasionirani pristalica astrologije. No, to još uvijek nije najnezgodnija ilustracija stare istine da leksikoni u rukama ljudoždera postaju... jelovnici. Astrolog se pomalo zabrinuo nad neravnomjernim odnosom vodenih i vatrenih znakova u Društvu pisaca Bosne i Hercegovine. A ja sam, nakon poziva ljubaznog člana organizacionog odbora Sarajevskih dana poezije, nabrojala tri pisca koja govore makedonski jezik. Niti jedan rođen u Makedoniji. Ja jesam. A i prezime mi je makedonsko. Je li to, avaj, dovoljno da se zaključi kako govorim makedonskim jezikom? Nije. I, bome, nemam namjeru da objašnjavam.
Osim ako do one osobe što mi je ljubazno telefonirala nije doprla činjenica da sam se jednom izjasnila kao Makedonka.Tačnije, na upit potvrdno odgovorila. Ako se potvrdom može smatrati mumlanje usta punih zubarskih tampona. Široki dijapazon pitanja koja zubari vole postavljati osobama čija usta prethodno opreme tamponima i cjevčicom za odvod pljuvačke, taj je put bio obogaćen pitanjem Jeste li vi, Alma, Makedonka? U trenu sam sračunala: odgovorim li mumlanjem koje ima predstavljati rječcu Ne, predstoji niz pitanja na koja se više neće moći odgovoriti ni mumlajućim Ne ni mumlajućim Da, odnosno Aha. Jer, niz će početi sa: A otkud vam onda to makedonsko prezime?
Ja sam, uostalom, čvrsto odlučila da napišem li novu knjigu, njen naslov bude Ne. Ili Aha. Trećeg nema. Jer, pita mene moj zubar nakon što mi je usta opremio za seansu sa bušilicom: Vidim, izašla vam nedavno nova knjiga. Ja odmumlam Aha. Zubar pita dalje: A kako joj ono bijaše naslov... nešto s biljkama, kako ono? Kako je dalje tekao blagougodni dijalog, po ovaj tekst nije bitno. Vraćam se onoj prilici kada sam odgovarala na pitanje Jeste li vi, Alma, Makedonka? Nakon mog mumlajućeg Aha, zubar je počeo pjevušiti. Zemi momče Makedonče... Djelovao je kao neko ko očekuje duet.
Moje prezime i moje mjesto rođenja mi povremeno priređuju ovakve i slične, dakle sitne i benigne, nesporazume. Nevrijedno pomena. Sve do trenutka kada se nađem pred osobom koja u jednoj ruci drži moju knjigu, a u drugoj diktafon. Ljubazno pita kakvi su aktuelni makedonskoalbanski odnosi u Makedoniji. Iz prve, to jest moje ruke! Iz one ruke koja je kad je bila ruka dvogodišnje djevojčice, dodirivala larve svilenih buba. Što su ih na pijacu donosili lokalni Turci. Ne Albanci. A Albanci? Šta su oni donosili u kotaricama? Ništa. Njih tamo nije ni bilo.
Možda bih, pomišljam kiselo, dok se to sa Makedoncima i Albancima ne smiri, povodom svoje nacionalne identifikacije trebala otvoriti dvosmislicu. Nina Berberova u Memoarima pominje čak dvojicu Lazarevskih. Preostaje mi da se odlučim. Da li... profesor, jedan od najboljih poznavaoca zakonodavstva carske Rusije? Ili... autor nekada popularnog romana Duša ženel Avaj, koji bi mi tek tada aktuelni i manje aktuelni odnosi pod nos bili potureni sa diktafonom!
Uostalom, šta da radim sa mojim mjestom rođenja?
Ipak! Ipak odgovaram sa Da na pitanje što u romanu Emigranti za jedno Ijeto, Papievisa Valdasa, biva postavljeno nakon nabrajanja: postoje gradovi u kojima smo rođeni, postoje gradovi u kojima smo studirali, postoje gradovi iz kojih odlazimo i u koje dolazimo, postoje gradovi u kojima žive naši prijatelji, postoje gradovi o kojima baš nikakve predodžbe nemamo, postoje gradovi koje posjećujemo s vodičem u rukama, postoje gradovi koje nikada nećemo posjetiti i upoznati i koje ćemo znati tek kao tačku na mapi.
Da, grad u kom sam rođena je grad u kojem bih izabrala da sam rođena. Premda sam zbog njega iz kabineta profesora teorije književnosti izašla sa osjećajem da mi je mimo uobičajenih tri pitanja postavljeno četiri, i da na četvrto, ključno, nisam znala odgovoriti. Bio je to trenutak kada se činilo da se ponavlja poznata scena... Pogled klizi sa mog imana i prezimena ka rubrici mjesto rođenja. Već viđeno, pomišljam te očekujem poznato mi, prešutno, Aha. Ali, pogrešno pretpostavljam. Profesor, inače izuzetno distanciran, uglađen, odjednom bljesne osmjehom kakav na predavanjima nisam vidjela.
Gle, Veles... ja sam tamo služio vojni rok.
U glasu prepoznajem nešto kao poziv. Profesor bi, možda, da ja pomenem neku ulicu, a on da je se sjeća. Ja koja sam u Velesu živjela prve tri godine života i nikada poslije u Veles došla. Grčevito se hvatam za pitanja koja mi je profesor postavio prije nego je kliznuo pogledom preko mog indexa. Sušta teorija... što dalje od slika i sjećanja. Profesor me prekida. Neka ne žurim! A ja sam baš žurila. Da što prije nestanem iz kabineta profesora kojemu odjednom treba objašnjavati. Jeste Veles, ali... znate... i tako to...
Danas se povodom ove scene a u sabiranju svog znanja o Velesu, u šali preslišavam. Veles je grad negdje u sredini Makedonije. U Velesu je rođen Kosta Racin (to sam naučila u sarajevskoj gimnaziji), u Velesu je vojni rok služio profesor Zdenko Lešić.
Ostalo, da na dlan stane malo, jeste moj Veles. U onom smislu u kom Varlam Šalamov govori o Vologdi. O četiri Vologde. O istorijskoj, lokalnoj, robijaškoj i... mojoj. Osim one kotarice sa svilenim bubama, moj Veles sadrži petnaestak malih crnobijelih fotografija. Od kojih je moja nećaka, još jedna Lazarevska na ovom svijetu, odvojila dvije i ponijela ih u Holandiju. Tamo živi. Moja prijateljica koja živi u Americi iz porodičnog albuma je odnijela fotografije koje svjedoče da je ona, moja prijateljica... i skijala, i plivala, i klavir svirala, i labradora s pedigreom imala. Te fotografije danas zauzimaju počasno mjesto u njenom američkom salonu. I vrlom američkom gostu odašilju nedvojbenu poruku. Moja nećaka je mlada, veoma, veoma mlada. Njoj treba drugi dokazni materijal. Za tvrdnju da njene holandske prijateljice ni u snu nemaju takvu grandma. Dirljiva mi je ova nećakina potreba sve do trenutka kad shvatim da su dvije fotografije baš od onih koje ja prilažem korpi sa svilenim bubama. Pa učinim sve da mi nećaka te dvije fotografije vrati. Zauzvrat joj dam druge dvije. A ona vjerovatno pomisli da je profitirala. Jer je ovdje grandma u ljetnom izdanju. U haljini sa krupnim cvjetnim dezenom. Suknja joj se od struka širi kao obrnuta cvijetna čaška. A sve se bolje vidi. I kosa. I oči. I zubi. I vrat... A na onim veleškim je... zima. Na svim veleškim fotografijama je... zima. Dug činjenici da je nakon mnogih, mnogih godina, baš one jedne od tri moje veleške godine, u Velesu padao snijeg. Samo jedan dan padao. I da su Velešani, svi do jednog izašli vani i stajali s licima okrenutim nebu. Topile im se pahulje na obrazima, nosevima, trepavicama. Ili se to samo mojoj majci koja je do udaje tek za sarajevsku klimu znala, učinilo? To je u njoj proradila čežnja za snijegom. Te je od tri godine koje je u Velesu provela, u naš fotoalbum propustila tek jedan dan. Čudo u Milanu na veleški način. Niti na jednoj sarajevskoj fotografiji u našem fotoalbumu nema rukavica, šalova, kapa, kaputa. Kako god, zahvaljujući onim veleškim fotografijama, moj Veles je grad zimske idile. U koju je spuštena kotarica sa svilenim bubama ušuškanim u dudov list. Zapravo, sav moj Veles u tu kotaricu može stati. Prilažem još desetak razglednica sa veleškom adresom. To se otac javljao sa svojih čestih službenih putovanja. (Te mi se danas nekako čini da je Lugano Velesu bliži nego, recimo, Skopje.) Uvijek ista kratka rečenica i uvijek isti kratak potpis. I to je to! Sve do prije nekoliko mjeseci kada listajući jednu od šest knjiga sjećanja Živojina Pavlovića... ugledam rečenicu ispisanu kurzivom.
Veles, nikad vidio ništa Ijepše.
To Pavlović prepisuje rečenicu zapisanu u šturom dnevniku anonimnog njemačkog vojnika koji se povlačio iz Grčke. I naišao kroz Veles.
I ne naumpada mi da provjeravam koliko istine, a koliko pretjerivanja, priviđenja, ili čega li već ima u ovoj rečenici. U kotaricu u koju se smjestio moj Veles, rečenica anonimnog njemačkog vojnika stiže kao jedna od rijetkih činjenica čiju težinu ta kotarica može da ponese. Kao pahulja koja bi se, uostalom, istopila da joj ova kotarica nije pružila utočište. Rečenica koju zapisuje vojnik koji se povlači. Ne onaj koji nadire. Gubitnik. Ne pobjednik. A daleko je Njemačka.
I ne daj, Bože, da se ove rečenice dočepa neko od turističkih entuzijasta... a takvih ima svuda pa, valjda, i u Velesu. Da se ova rečenica citira u propagandnim turističkim brošurama, ili u nadmetanjima ljepote... ili u bilo kakvom dokazivanju ili argumentiranju... ne daj, Bože. A ja tako dobro osjećam mješavinu ironije, iznenađenja i prijekora što ih je u pogledu gospodina Alfreda prepoznao sjajni publicista Rvszard Kapušcihski. A ta mješavina ironije, iznenađenja i prijekora su odgovor na pitanje što ga je Kapušcihski postavio gospodinu Alfredu dok ga je ovaj vodio ulicama Drohobiča. U Drohobiču je živio Bruno Schulz. U Drohobiču je ubijen. Pa je gospodin Alfred, nekada učenik Schulzov, Kapušcihskom pokazao prizemnu kuću u Florijanskoj ulici br. 12, te gimnaziju u Zelenoj ulici... te dvije male ulice kojima je Schulz svakodnevno prolazio. A onda je Kapušcihski upitao:
Gospodine Alfrede, na kome su se mjestu nalazile prodavnice cimetove boje?

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2012.