Alma Lazarevska

Толстой и тигр

Sarajevske Sveske br. 43-44

Samo je ono moguće što se dešava.
Kafka, Dnevnik, 1914.

Pisala je u jeziku u kojem je ono slavno trska kojamisli; slavna je, ne manje od Pascala, ali se njena slamčica napijesku ne citira. Takvom se osjetila jedne noći, na francuskoj obali koja graniči sa belgijskom.
Nakon mnogo godina će ovaj doživljaj evocirati pominjući kako je u isto vrijeme telegrafskim žicama putovala vijest da je “jedan austrijski prestolonasljednik... ubijen u Sarajevu’’. Ne poseže za brojevima, datumom. Čitaocu je i bez toga jasno. Ali, zašto: jedan austrijski prestolonasljednik?
Knjiga u kojoj je ovo zapisano ne ispovijeda nauk da imena su mrska. Pominje još jedan atentat, ali ne kaže jedan švedski kralj. Gustav III je ubijen, gle znakovitosti, na maskenbalu. Franz Ferdinad ne bijaše u Sarajevu pod maskom, ali mu je u knjizi Šta? Vječnost, s drugim dvjema objedinjenoj u borhesovski naslov, preko imena prebačena maska bezimenosti.
Kada telegrafski svedenoj rečenici vratimo pripadajuće joj memoarsko tkivo, kazaće nam se:
“Jedan austrijski princ čije sam lovačke trofeje kasnije sa gađenjem vidjela u njegovom zamku u Češkoj, bio je ubijen u Sarajevu, baš kao neka od divljih životinja koje je obično, lovio, u hajkama što su ih za njega priređivali, kao kakav sjeverni jelen ili medvjed’’. [isticanje A. L.]
Saznajemo i da je rečenica “Za vrijeme prinudnih bdijenja u logoru, posmatrao sam mjesec kako plovi kroz oblake barbarskog neba.’’, utkana u knjigu naslovljenu imenom jednog od pet dobrih rimskih careva, jednog od onih koji je volio barbarskezemlje, ma kada zapisana, smišljena ove noći. Pripisana Hadrijanu, koji je živio od 24. januara 76. godine do 10. jula 138. godine, smišljena je u noći između 28. i 29. juna 1914. godine. Nabokov bi ovo nazvaokosmičkom sinhronizacijom?
28. juna 1914. godine, Marguerite Yourcenar pamti kao dan u izrazitoj vlasti zakona prirode, dan u milosti i nemilosti njenih sila. Sparan dan. Jedva se disalo. U noći koja je uslijedila, počinje duvati jak i topal vjetar. More koje se pruža iza uskog pješčanog pojasa, podiglo se u tamnu masu. Iz nje se izdižu talasi, kao sazdani od nekog čvrstog materijala, kao gromade iz jednog komada. Oblaci, ne zna se odakle dolaze i kuda idu, a Mjesec iza njih, čas se skriva, čas izviruje.
Jedanaestogodišnja Marguerite, još uvijek ne Yourcenar, vidjet će ovo sa balkona na koji izlazi kada vjetar otvori vrata i provali u sobu.
“Osjećala sam da me vjetar podiže kao kakvu slamčicu sa pijeska, u mojoj spavaćici nalik na kakav klobuk’’.
Iz ove noći pamti i nejasan osjećaj “da je mahnitanje prirodnih sila dio jednog poretka stvari’’. Proživjela je preko 70 godina kada je ovo zapisala. Bez operetskog “nikad’’ (mudra i do zadnjeg, nećemo reći: časa, ali: intervjua, teksta, otvorena sa-znanju), dopisuje: Još ne uspijevam da potpuno povjerujem u to da je isti slučaj bio i sa posljedicama hitaca ispaljenih u Sarajevu.

* * *
U knjizi u čijem naslovu svijet nije monde nego Welt, pominje se “onaj hitac u Sarajevu.’’ Neobaviještenost? Dug stilizaciji? Singular koji računa na jači efekat? Bezmalo operetski.
Prestolonasljednik je ovdje imenovan. Čak opisan.
“... moje mistično predosjećanje da će taj čovjek sa vratom buldoga i sa ukočenim, hladnim očima prouzrokovati nekakvu nesreću.’’
Da je bar lovački. Nego: buldog.Bulldogge! Buldog živi otprilike 8 godina, a to u ljudskoj mjeri (Kad napuni 2 godine pas ima oko 21 ljudsku godinu, a nakon toga, svakoj psećoj godini odgovara oko 5 ljudskih.) znači 51 godina. Jedan austrijski prestolonasljednik je rođen 1863. Toliko o mističnom predosjećanju.
Ali zašto: da će uzrokovati nesreću? Zar ne bi trebalo:da će ga nesreća stići?! Mistično predosjećanje je podleglo mrzovolji?
Stefan Zweig naglašava da ga je vijest o ubistvu austrijskog prestolonasljednika zatekla zadubljenog u knjigu (“znam još i danas koju”). Kad zvučna kulisa bude prekinuta usred muzičkog takta, on diže pogled. Banjski gosti se okupljaju u grupe. Ustaje kad vidi da svirači napuštaju muzički paviljon. Iskreno, ili onoj mrzovolji za ljubav, niko suzu pustio nije, premda je ovaj Baden najbliži Beču. Zweig tvrdi da je uveče, u lokalima, muzika opet svirala.
U augustu će na istom mjestu biti oglašena još jedna vijest, važna u hronologiji događaja pred Prvi svjetski rat. Banjska kapela svira. I opet:depeša! Gospodin Konraht udara dirigentskim štapom po pultu pa čita. Njemačka je objavila rat Rusiji.
Nemamo razloga (kapelnik i muzička kapela se angažiraju za cijelu sezonu) ne pretpostaviti da je i u junskoj sceni bio gospodin Konraht. Elias Canetti je 1914. godine devetogodišnjak. Dakle: širom otvorene oči i uši. Dječaci su skloni i nadijevanju nadimaka, pa je gospodin Konraht i Carrot.
U čehovljevskom zapletu, gospodin Mrkva bi, nakon ovih događaja, počeo tonuti u sumračna raspoloženja. Ko je dva puta, u rasponu od mjesec dana, usred takta, prekinut onakvim depešama, taj više ne drži suvereno dirigentsku palicu? Tom se usred nota počinju pričinjavati depeše? A kapelnik iz Baden Badena, a kapelnik iz švajcarskog Badena? Šta je sa kapelnicima iz svih banjskih mjesta austro-ugarske monarhije? Sarajevski atentat i muzički kapelnici – tema nije bezrazložna. U francuskim malim mjestima vijesti je u to vrijeme još uvijek oglašavao starinski crieur public. Crier. On ima veliko mjedeno zvono koje moćno zatrese pa gromko uzvikne: “Oyez, Oyez, Oyez!”. On oglašava da je gospođi toj i toj nestao broš i da poštenog nalazača čeka nagrada. I tome slično. Hoće li ga vijest o atentatu zbuniti? Mobilizacija? Ambiciozniji crieur public je objavu rata doživio kao krunu karijere? Vidjela sam fotografiju jednog takvog oglašivača snimljenog u trenutku kad oglašava lošu vijest. Ponešto se od tog duha prenijelo na savremene oglašivače. A donosioce loših vijesti su u neka davna vremena ubijali!
Nije li donosilac depeše mogao pričekati da muzička kapela okonča numeru? To je samo koji minut, možda kojih desetak sekundi čekanja i odgađanja. Ali, tako se gubi na teatralizaciji događaja. Ne kažem da su Zweig i Canetti naknadno teatralizirali događaj. Primjećuje se, tek, duh vremena i prostora. Donosilac depeše je karika u lancu. Neko mu je nadređen. Ali i on je, evo, nekome drugom. Hvalitelji vremena prošlih mogu reći: bilo je nekog reda! Zweig je jedan od takvih, te sklon prijekim putem tražiti krivca za prekid idile. U ovakvom računu je beznačajni Franz Ferdinand (za)platio. Bezmalo je on, u cvajgovskoj procjeni, kriv za Prvi svjetski rat. Kao što je u oprečnoj, a zapravo po brzopoteznosti srodnoj, procjeni, kriv Gavrilo Princip, onaj što ga je ubio. Nesreća je u tome što brzopotezne procjene dožive stogodišnjicu i povlače se u argumentiranju savremenih parničara.
Dječak koji je prvo naučio da se mrkva naziva carrot, pa tek onda Karotte, dan kada je Njemačka objavila rat Rusiji će, mada je raspust, zapamtiti po važnoj lekciji. Kapela će odsvirati austrijsku carevku Gott erhalte, zatim njemačku himnu Heil dir (u Baden-Badenu je išlo obrnutim redosljedom?). Dječaka koji pamti lijepe engleske dane, ovo je podstaklo da zapjeva God save the King. Tako je budući pisac knjige Masse und Macht prvi put otrpio ulično šaketanje.
A o ubistvu prestolonasljednika Elias Canetti saznaje ex cathedra.
Gospodin Tegel, da prosti Blaise Pascal, nije od onih koje je zgodno pokazati kao trsku koja misli. Na jednoj od prethodnih stranica, Canetti opisuje njegovo lice kao zadriglo i crveno, ali nije, valjda, samo u tome razlog što zaključuje: Iz njega se malo šta moglo pročitati, jer je bilo gotovo kao maska.
Iz crno uokvirenog, vanrednog izdanja novina, položenog na katedru, gospodin Tegel je pročitao to što treba. Učenici su nakon toga otpjevali carevku. Njemačka himna je izostala. Jer se ovdje još uvijek ne zna da Njemačka brani čast Austrije, revnosnije nego što je ona sama brani? Potom su učenici pušteni kućama. Canetti dodaje što bi svaki učenik: na našu veliku radost.
Studenti? U svakom slučaju ne sunarodnik atentatora kojeg je vijest zatekla u Krakowu. Nikakve radosti ovdje nije moglo biti. Nikakvog svečanog “Oyez, Oyez, Oyez!” Nikakve banjske promenade. Nikakav Konraht. Ne znamo od koga je i kako Ivo Andrić saznao da je ubijen prestolonasljednik. Ali je vidljivo da je odmah, još istog dana, krenuo za Zagreb, potom u Split. Bilo je išaretom, migom, polušapatom? Bilo je bar sekundi kad se kičma ledi? Koliko sekundi, koliko minuta je između trenutka kad je saznao za atentat i trenutka kad je počelo bezglavo pakovanje. Bezglavo? Nije pisao memoare, ali iz jedne razglednice koju je iz Zagreba poslao prijatelju, ponešto saznajemo. Piše da mu se donese časovnik, novac i ako je još nešto preostalo u Krakowu. Časovnik je srebrni, ali je izvjesno da bi istu sudbinu doživio i da je od zlata.
U njegovom najpoznatijem romanu pominju se dva atentata. Prvi se desio u Ženevi. Talijanski anarhista Lukeni je, dvije godine pred novi vijek, ubio austrijsku caricu Elizabetu. U Višegradu u to vrijeme živi Pjetro Sola. Oženio se ovdje i zbog svojih zlatnih ruku, ne zbog bračnog izbora, zadobio poštovanje, i ime Pero. Kad je majstor Pero pročitao proglas o ženevskom događaju, “nabio je šešir na oči i grčevito stisnuo svoju tanku lulu koju je uvek držao u zubima. I koga god je sreo od uglednijih i ozbiljnijih ljudi dokazivao mu je da on, iako je Italijan, nema ničeg zajedničkog s ovim Lukenijem i njegovim odvratnim zločinom”. Tu ne prestaje. Strah se pretvara u maniju, te djeca skrivena iza taraba za majstorom Perom danima dobacuju “Lukeni”.
Dok je vijest još svježa, na kapiji se okupilo sve što do sebe drži. I kod svakoga je “nepomično lice i oborena glava.” Trska koja (iole) misli u određenim okolnostima svoju misao ili nemanje misli skriva maskom. U jednom krugu predsjedava muderis Husein efendija. On nema potrebe posezati za maskom. Lice mu je mirno i glatko “jer ljudi krute pameti i tvrda srca sporo stare”. Hroničar je kasabe, ali prođe godina, pa i više, a da on ništa ne zabilježi. Jer “što biva stariji to sve više ceni sebe i svoju hroniku, a sve manje događaje oko sebe”. Eto, takav muderis, po zanimanju, dakle, kolega Bečliji Tegelu, objašnjava kasablijama ko su anarhisti.
Krasno parčence humora.
U dijelu koji evocira drugi atentat humora nema. Ni zeru.
Ali je, evo, ova epizoda, književnosti, etnografiji i etnologiji, podarila jedan od najljepših i najsuštastvenijih opisa kola. Istorijske činjenice pogoduju pripovjedačevoj odluci da objavu vijesti o sarajevskom atentatu, ovako upriliči. Vidovdan je i teferič je. Andrić je mogao izabrati I drugu višegradsku lokaciju, ne manje javnu. Lotikin hotel, recimo. Ali, samo je ovako, samo je birajući prostor na kom se igra (blijedog li, nemoćnog li glagola igrati kad ga pomenemo nakon Andrićevog opisa!) kolo, mogao finalizirati jezgrovitim i bespogovornim:
“I ostade ceo život kasabe prekinut i zaustavljen, kao ono kolo na Mezaninu.”

* * *
- Tak nam zabili Ferdinanda.
Kako bi to Englezi preveli?
- And so they’ve killed our Ferdinand.
Svako ko uživa blagodeti jezika koji ima dativ, reći će: to nije to!
Za ubistvo Franca Ferdinanda ovdje saznaje osoba koja upravo utrljava mast u reumatično koljeno. Karlovy Vary? Ne, ovdje nema muzičke kapele. Ovaj se junak (svako po svojim mogućnostima) ima poslužiti tek mašću Opodoltek, u kućnom ambijentu.
- Kteryho Ferdinanda, pani Mullerova, uzvraća Švejk, ne prekidajući radnju koju je počeo obavljati prije ove istorijske objave.
Scena se odvija u privatnom ambijentu. Ali može se pretpostaviti da bi se Švejk jednako ponašao da je za vijest o ubistvu Ferdinanda saznao od pana Konrahta ili pana Tegela. Pani Mullerova je dvorkinja, veoma duševna stara dvorkinja koja će vidno smršati zbog ovog atentata. Još nema sapunskih opera. Plače se zbog careva i kraljeva.
Švejk prebire po pamćenju: znao je dva Ferdinanda od kojih ni jedan nije valjao.
Ne saznajemo ovdje šta Švejk misli (on baš i nije trska koja misli) o Francu Ferdinandu, ali imamo razloga tvrditi da smo ovako saznali šta je o atentatu i prestolonasljedniku, o svim prestolonasljednicima i carevima, mislio Jaroslav Hašek, Švejkov autor. Trgovao je psima krivotvoreći im rodoslov. Geneološki meštar je znao kako se i najobičniji džukac može predstaviti kao pseto sa pedigreom.
Krasan je i Hašekov doprinos osvjetljavanju uloge brojeva u javnom iskazivanju boli. Policijski žbir iskušava Švejka:
- Na dvoru u Konopištu vije se danas deset crnih zastava.
- Trebalo bi ih biti dvanaest, kaže Švejk otpivši pivo.
Na provokatorovo “zašto?”, odgovara:
- Da bude okrugao broj, na tucete vam se da bolje računati, a na tucete vam je uvijek i jeftinije.
Konopište? Evo prilike da se imenuje onaj dvorac u kojem je Margerit Yourcenar s gađenjem gledala lovačke trofeje.
Ima li Hašeka u uzavreloj praškoj masi koja se izlila na ulice povodom sarajevskog atentata? Prag je glavni grad tadašnje austrijske provincije. Provincija je sklonija lojalnost caru i prestolonasljedniku iskazivati za koju oktavu jače nego se to radi u Beču. Saznaće to i vlasnik sarajevskog hotela Evropa, sunarodnik atentatora, kada mu rulja temeljito demolira imovinu. Hašekovi su junaci onim pucnjima (ili pucnju) u Sarajevu dodali nekoliko pride. Sedam. Dosolili, kako to već vole u provinciji. Prag, majka gradova, eto je u imperiji koja puca po šavovima… provincija!
U tekstu savremenika Ernesta Poppera, nema Jaroslava Hašeka. Ali se bilježi Kafkino prisustvo. Hašek i Kafka, ordinarna je činjenica, rođeni su u istom gradu, iste godine. Ipak, Hašekova je prisutnost izvjesnija, opipljivija. Hašek nije mogao da se ovdje ne promuva. A Kafka? Vjerovati je Popperu. Ali, ne zaboraviti da je u pitanju nešto kao novinarski tekst. Kafkin Dnevnik ne demantuje Poppera. Bio je na demonstracijama. Sve ostalo je neprozirno. Da nakon Kafkinog Dnevnika pristanemo na doslovno i bezrezervno prihvatanje Popperovog teksta?
Kafka nije krivotvorio pseće rodoslove ali je, evo, 1911. godine u dnevnik zapisao: “Često sam sebi želio da budem suočen sa carem, samo da bih mu mogao pokazati kako malo djeluje na mene. A to nije smionost, samo hladnoća.”
Neko je zabilježio, da su poslije projekcije filmskog žurnala snimljenog na berlinskim demonstracijama, primijećene suze u Kafkinim očima. Opet nešto nije u redu s njegovom zaručnicom, objašnjava drugi neko. 1914. godine Kafkin je dnevnik pun monograma F. Ovo, naravno, nije Ferdinand. Ali, ni sa otkrivanjem Felice u tom F. nismo baš sve dobili. Da nije F., bilo bi neko M., P, O. Zaručnice postoje da bi Kafka bio povremeno zaručnik, nikada mladoženja. U Dnevniku stoji: kad prođe rat, ženiću se. Kada bi se riječi shvatale doslovno, uvažavajući ovu Kafkinu rečenicu, zaključili bismo da je Prvi svjetski rat trajao bar do 1924. godine. Tada je Kafka umro. Neoženjen.
Postalo je pomodno citirati onaj Popperov zapis o Kafki na praškim demonstracijama. Teško je oduprijeti se modi. U tu svrhu, djelotvorno je otvoriti Dnevnik, potražiti stranicu datiranu zadnjim julskim danom. Tamo stoji: Opća mobilizacija. K. i P. su pozvani u vojsku. Sad primam svoju nagradu osame.
Kad bi Hašeku i Kafki trebao treći, evo i njega u 1914. godini. Napravio je prvi korak između tuge i smijeha, nekoliko mjeseci prije sarajevskog atentata. Sa filmskog platna u svijet je zakoračio, komičan i tragičan, Charlie Chaplin. Charlie Charlot.

* * *
- Ну, друзья мои, война! В Сараеве убит австрийский кронпринц. Это война!
I bez citiranja na izvornom jeziku, već i zbog datuma koji se poslije pominju, jasno je odakle stiže ovaj eho sarajevskog atentata.
“Petnaestog juna ubijen je Ferdinad u Sarajevu. Ujutro, šesnaestog, donijeli su s pošte novine.’’
Stari kalendar. Rusija.
Pa slijedi:
“... za ručkom su objavili da je on moj mladoženja. Ali je devetnaestog jula Njemačka objavila Rusiji rat.’’
“… и за обедом он был объявлен моим женихом. Но девятнадцатого июля Германия объявила России войну.”
Evo primjera kako sićušni veznik, sićušna riječ, stiče značenje kakvo se ne može postići množinom riječi. Но. Ali.
Priča, veoma kratka, pisana je u ich-formi; pripovjedačko ich je ženskog roda. Sićušna riječ je umetnuta između zaruka i objave rata, između malog, pojedinačnog života i svjetske istorije. Između života i smrti. Veznik ovdje ima učinak granate.
‘Убили его – какое странное слово! – через месяц, в Галиции.”
Kakva čudna riječ - ubiti!
Cijeli život je stao u 1.147 riječi! Priča “Холодная осень” Ivana Bunjina sadrži 1.147 riječi. Zapravo: 1.146 riječi i ono jedno Ali!Но!
Novi se mrtvi i novi nestali broje, novi je svjetski rat na sceni. U Amsterdamu, Anne Frank, možda baš u sat i minut kada Bunjin, u Parizu, svoju pripovijetku datira sa 3. maja 1944., pod isti datum upisuje... nešto svoje.
Trideset je godina prošlo od “hladne jeseni’’ a Bunjinova junakinja govori: kakva čudna riječ ubiti. Kакое странное слово.
Cтранное. U ruskom je jeziku riječ čudan rođaka riječi stran, inostran. U nekoj drugoj prilici bi, možda, zasmetalo; ali, ovdje grije.

* * *
“Moji koferi su bili spakovani za put u Belgiju k Verharenu, rad mi je dobro napredovao, kakve je veze imao sa mojim životom mrtvi nadvojvoda u svom sarkofagu”. Ovako Zweig evocira dane koji slijede nakon badenske neprijatnosti. Dvije sedmice za Verharharena u njegovoj idiličnoj seoskoj kući, Caillou-qui-Bique, južna Belgija. Prethodno je otputovao u Le Coq de mer. Malo mjesto ne obezbjeđuje najnovije vijesti, ali saobraća tramvaj do Ostendea. U Ostendeu su, osim kioska sa novinama, prijatelji i poznanici. Još se vode razgovori u kafeima. Teme? Pretpostavljam da se ubrzano topi sadržaj kojim se godina uspjela napuniti do 28. juna? Ako ćemo pravo, bio je već atentat prije onoga u Sarajevu. 10. marta izvjesna je gospođica napala Veneru satarom za meso. Zbog sifražetskih razloga, ili zbog razloga koje je ona zamislila kao sifražetske. Ova Venera nije rođena iz morske pjene. Ulje, platno, kistovi, boje. Slika. Ali, bogme, sa Velazquzovim potpisom, pohranjena u jednoj od najznačajnijih londonskih galerija. Ubiti sliku i ubiti čovjeka? Može li čudna riječ ići i uz riječ slika i uz riječ čovjek? Da li je Gavrilo Princip znao za martovski atentat? Da li se o tome govorilo u Sarajevu, Beogradu?
Krajem februara je svečano porinut ogromni Britannic. Gotovo kao sestra Titanicu. Prije godinu dana ovakav bi izbor imena bio pominjanje užeta u kući obješenog. Život najzad plovi dalje, eto!
Zweig, može biti, pominje Mereškovskog?
Čitao je njegovu knjigu onaj dan u Badenu. Nije nam, pišući o tom danu, rekao zašto ga je čitao. Ali, nije teško pretpostaviti.1914. godine Mereškovski je nominiran za Nobelovu nagradu. Zweig je staleški ažuran i sklon ovakvoj preporuci kod biranja lektire.
Ako je nekom stalo do muškijih razgovora, evo i tome teme: luksemburška fudbalska reprezentacija je ove godine prvi put pobijedila francusku.
Ako je ovakvih razgovora bilo, brzo su utihnuli. Promenadom, recimo, promiču pseće zaprege sa prikolicama u kojima su mitraljezi.
Margerit pominje “podoficire prerušene u kupače”.U Kafkinom Dnevniku stoji: Put u Marienlyst. Trajekt. Tajanstveni nestanak mladića u kišnom kaputu i šeširu, i njegovo tajanstveno ponovno pojavljivanje u kolima na putu od Vaggerloesea u Marienlyst.
Kad postane jasno da je rat na pragu, od kuće s onim balkonom, Marguerite će s ocem i koferima, u okrilju noći, pješačiti do Ostendea. Tramvaji su prestali raditi.
Marguerite, još uvijek ne Yourcenar, uhvatit će posljednji brod iz Ostendea. Zweig će iz Ostendea uhvatiti posljednji voz.
Da u ostendeovskom ljetu 1914. izmišljamo scenu u kojoj Marguerite i Zweig dostižu najmanju prostornu udaljenost, mimoilaze se… ovo i ono? Dovoljan je pijesak. Neko je zrnce moralo preostati i u džepovima ili prtljagu buduće autorice Labirinta svijeta i u džepovima autora Jučerašnjeg svijeta?
U Travemundeu je Kafka, 27. jula, u dnevnik zapisao: Poslijepodne u pijesku. Zbog svojih bosih nogu upadao sam u oči kao nepristojan.
Kako ovu sliku pomiriti sa trofejnim opisom Kafke kao učesnika demonstracija?

* * *
Ilja Erenburg, već godinama privremeni Parižanin, je ljeta 1914. poželio vidjeti Rembrandtove slike i bijele ženske kapice. U Amsterdamu, 2. augusta, prisustvuje neobičnom uličnom dešavanju u kojem se izdvaja jedna riječ. Oorlog. Evo smo saznali kako glasi prva riječ u naslovu Tolstojevog slavnog romana, prevedenog na holandski jezik. Ali, nismo saznali zašto neko ko je već bio politički zatvorenik, neko ko je u političkom izgnanstvu, početak Prvog svjetskog rata evocira kao grom iz vedra neba. Ni atentata, ni Vili – Niki (ovako su se u frenetičnom ritmu izmjenjivanja telegrama nakon atentata, oslovljavali car njemački i car ruski). Nisam taj mjesec čitao novine, kaže Erenburg. Eto još jednog razloga pohvali življenja u malom mjestu. Ne čitaš novine, ali ima onaj što viče “Oyez, Oyez, Oyez!”.
I da nije smjesta napustio Amsterdam, da se još muvao po ulicama i osluškivao usplahirene razgovore, Erenburg ne bi dočekao onu drugu riječ iz naslova Tolstojevog slavnog romana, prevedenog na holandski. Vrede.
Oorlog en Vrede. Proći će užasne godine prije nego se opet sastanu.
Bunjin zapisuje da mu je otac pričao o dvojici plemića, od kojih je jedan čitao samo Rat, a drugi samo Mir. Jedan samo one dijelove koji se odnose na rat, a drugi samo one dijelove koji se odnose na mir.

* * *
U Parizu, u koji se Erenburg vraća, prošavši prethodno kroz već ratne prizore, odjekuje Tous a Berlin! Ne kaže se da li baš ovim riječima, tek: jedna Ruskinja jednog pariskog kočijaša usmjerava ka Luvru, ka Notr dame... baš u tom duhu. Na Luvr! Na Notre Dame! Samo što ne vitla isukanom sabljom. To majka Nine Berberove ne odustaje od tri ranije isplanirana pariška dana. Stigli su iz Višija. Poslije će za Amijen, pa, jer se kopnom više ne može, na brod. Još jedan posljednji brod, posljednjiji od onog posljednjeg kojim je otplovila Marguerite. Ovaj isplovljava iz bulonjske luke. U London će. Tamo Marguerite, između ostalog, pokušava učiti grčki jezik iz dvojezičnog izdanja Marka Aurelija. Otac, jer se ispostavi da kćerka ne napreduje kako je on očekivao, ili jer ga tišti ratna neizvjesnost i nervoza, knjigu baca kroz prozor.
Ne baš pored kuće kroz čiji je prozor izbačena knjiga, ne baš u trenutku kad je knjiga pala (ali, ko zna, ko zna!?), trinaestogodišnja Nina Berberova prolazi kroz London, putuje u Edinburg, pa opet brodom, do Bergena. Posljednja je sedmica augusta 1914. Na finskoj stanici u Peterburgu će je dočekati prašina i gomila regruta. Na Berlin! Onda: hladna jesen. Холодная осень.
Ali, prije nego se vrate u Peterburg, Berberove moraju vidjeti: sve! To je po diktatu one naročite (ruske, ženske, buržoaske?) prenadraženosti, sročeno u:
“Koristi, koristi, ne znaš da li ćeš ikada… gledaj, uživaj! To je Pariz!”

* * *
Marguerite se u Pariz vratila u istom mjesecu kada je amputirana ruka koja je prethodne godine, prije nego je rat počeo, prije nego se i onaj atentat desio, napisala pjesmu u kojoj stoji: Čovjek koji je sam sebi odsjekao nogu, obavio je to na jednostavan i veseo način.
U raskošnoj monografiji s naslovom Shagall, prvo što vidim na staroj fotografiji vlasnika izgubljene ruke, jeste baš ta ruka! Stisnuta je u pest i odupire se o nekakav naslon. Kao da između te šake i naslona vlada nesavladiv otpor. Kao da je šaka prestala vjerovati da je ima. To nisam ja, nego neko drugi? Da može govoriti, to bi rekla? Pritiska naslon uvjeravajući ga, taj naslon, da je ipak ima. Da jeste. Ona. Desna šaka sa svih pet prstiju. Tako uvjeravamo sebe, uvjeravajući druge. Vlasnik ove šake će, nakon što fotograf obavi posao, otići, a na naslonu će ostati šaka. Baš tako izgleda ova fotografija. A naslon ovaj dokaz niti prima, niti odbija. Ravnodušan je. Ravnodušnost, to su drugi. L’enfer? Ne, da prosti Sartre, to ne vidim.
Nisam znala koga to gledam, sve dok pod fotografijom nisam pročitala presitna slova. Prije nego sam pročitala: Blaise Cendrars (nije naznačena godina, ali je veoma mlad na toj fotografiji), vidjela sam šaku. Prvo šaku. Neobično izdvojen komad bjeline na fotografiji punoj tamnih ploha. Roland Barthes to naziva punctum. Ubod. Nema ga svaka fotografija.
Proći će godine prije nego Cendrars napiše knjige s naslovima:La Main Coupée i J’ai Tué.
Ortopedski nadomjestak će doživotno odbijati. Zweig, inače ne pretjerano - ako ikako - duhovit, piše o maniji reklamiranja proteza svake vrste. Ljekari su se tokom Prvog svjetskog rata toliko utrkivali hvaleći proteze “da čovjek naprosto poželi amputirati zdravu nogu i uzeti ovu.”
U prvo vrijeme Cendrarsće lijevu ruku najviše koristiti da prinese čašu ustima. Udovoljavajući žeđi koju voda ne gasi. A cigareta? Njoj više kao da nije potrebna ruka, ni ona preostala. Na svim fotografijama iz vremena nakon amputacije, s donje mu usne visi cigareta. Ne pitaš se kako je tu dospjela. I ne pomišljaš da će je, u ordinarnom pušačkom ritmu, ruka od usta na trenutak odvojiti. Tu je oduvijek i zauvijek. Dok ne dogori zajedno sa Cendrarsom.
Marguerite? Da li se u Parizu 1915. godine mimoilazila sa Cendrarsom? Ne znamo. Bitno je da baš u njenoj knjizi, baš u jednoj njenoj knjizi, živi rečenica koja se odnosi na ljudske ruke. Ti tajanstveni produžeci duše. Pred ovim uzmiče Zweigova jednokratna gorkost, uostalom potrebna u prvo vrijeme. Spojimo rečenicu Marguerite Yourcenar i sve one poznate portrete Cendrarsove, i kazaće nam se: gledamo čovjeka kojem je amputiran tajanstveni produžetak duše. Napisane rečenice, slike, stiču u naročitim okolnostima ni sanjali značenja. Shagallov čuveni autoportret “L’autoportrait aux sept doigts” urađen je 1912. godine; u nekim monografijama se pominje i 1913. godina. 1915. godine to je slika koja navodi na pomisao: Shagall ima dvanaest prstiju a Cendrars samo pet. Kaže se da je Shagallu broj 7 bio posebno važan: rođen je sedmog dana u sedmom mjesecu itd. Šarlatansko je ovo objašnjenje u stvarnosti u kojoj pred “Autoportretom sa sedam prstiju” stoji čovjek bez jedne šake. Je li ovaj autoportret prijatelja, Cendrars gledao nakon što je izgubio ruku? Ja sam ga gledala dok mi je dječiji glas privlačio pažnju. Predškolski švrćo riđih uvojaka u grupi koju je učiteljica povela u muzej. Švrćo zagleda svoju ručicu i broji:een, twee, drie, vier, vijf. Djevojčica ga mu muva u rebra. Zeven, zeven... pa plazi jezik.
A Shagall, gdje je on 1915. godine? Eno ga u rodnom gradu. Zapisuje u dnevnik nešto kao molitvu, adresiranu caru, jer bog je – izgleda – odustao od uplitanja. Niti kažnjava, niti nagrađuje.
“Viljeme, zadovolji se Varšavom, Kovnom, ne ulazi u Dvinsk. A naročito ne diraj Vitebsk.Tu sam ja i slikam moje slike.”

* * *
Marguerite je i ovaj put uhvatila posljednji brod. Nakon njenog iskrcavanja, ovaj put u francusku luku, počinje njemačko torpediranje.
U memoarima pominje da je dugo vremena pogrešno mislila kako je u prvom torpediranju nakon njenog prelaska Kanala, poginuo Enrique Granados. Ni zanimanje, ni biografija, ni djelo u Labirintu svijeta. Ali, ne pominje se bez razloga u ovakvim knjigama ime.
Priznajem, nisam znala. Ali, evo sam saznala: 1914. je Enrique Granados komponovao operu. Evropska premijera je otkazana. Izvedena je u New Yorku krajem januara 1916. godine. 24. marta Granados je, vraćajući se iz Amerike svratio u London, a onda, na brodu kojim se uputio preko Kanala, poginuo. S njim je poginula i supruga Amparo. Eduard, Solita, Enriqu, Víctor, Natàlia, Francisco su imena njihove djece. Nisu ih vodili na nesretnu premijeru.
Iste je godine u Finskom zaljevu pogođen švedski teretni brod Jönköping. Potonuo bi u potpuni zaborav da nedavno nije izronjen njegov teret. Namijenjen ruskoj carskoj porodici, trebao je prvo stići do neutralne Švedske. 200 neoštećenih boca. Hiedsieck vinogradi. Vintage 1907. Cendrars u romanu Marovagine piše: “... histiologija, fotografija, električno zvonce, teleskopi, ptice, ampere, glačalo, itd - sve je to zato da bi se zadivila guzica čovječanstva”.
U ovom romanu, pisanom u vrijeme kada je preživjela ruka naučila mijenjati izgubljenu, pominje se rukopis naslovljen sa “Svjetski Rat”. Ovdje svjetski rat počinje 1914. A završava 2013. Evo sjajnog primjera ruganja okruglim obljetnicama?! Evo vam i jedna devedesetdevetogodišnjica, ruga nam se Cendrars, ove godine, kada smo svi krenuli obilježavati stogodišnjicu Prvog svjetskog rata. Obilježavati pa opet zaboravljati i tako dovijeka? Bravo, Cendrars!
Autor rukopisa je Cendrarsov čudni junak koji se potpisuje sa: Moravagine, idiot. Nije srodnik Miškinu. Pa ni Rogožinu, koji nožem ubija Nastasju Filipovnu. Moravagna je bolest koja je u svijet stigla sa Prvim svjetskim ratom?
Vintage 1914? Zweig je zabilježio riječi vinogradara iz okoline Badena: Već davno nismo imali ljeto kao što je ovo. Ako ovako ostane dobićemo vino kao nikad. Ovoga će se ljeta ljudi još sjećati.
Ali, iz Moët & Chandona su požurili sa berbom nakon bitke na Marni; očekivala se nova njemačka ofanziva. Vina proizvedena od prerano ubranog grožđa su prekisela kada su mlada. Ali im kiselost obezbjeđuje trajnost. Itd. Itd… I za Vintage 1907, enologija u sprezi sa trgovinom kazuje sve same pohvale. Eto opravdanja Prvom svjetskom ratu. Zbog onih 200 boca, vrijedilo je!Tolika je pohvala tom vinu, da prijemčljiva osoba poželi da se svaki brod s ovakvim teretom torpedira.
Nije sve grožđe 1914. godine otišlo u vino. Uz južno more, u Splitu, nekoliko je grozdova pojeo Ivo Andrić. Imao je, pred hapšenje, dva slobodna dana. Pred privođenje. Nesklon superlativima, nesklon riječi “ja”, nesklon ispovijedanju, napisat će da su to bila dva “možda najljepša i najčudnija dana u životu”. Ovo je parče rečenice iskoristivo u lajfovskim upitnicima. Izbrišite ono “možda “ i eto ulova! Onim upitnicima koji propituju kada ste bili najsrećniji, gdje biste voljeli da ste rođeni, koji je najveći gubitak koji ste doživjeli, i tome slično, evo je I suzdržani Andrić najzad odgovorio. Ne jedan, kako lajfovci očekuju, nego čak dva dana pominje Andrić!
Citirajmo, ipak, ostatak: Kupao sam se, sunčao, puštao morski pijesak da mi mili kroz prste, šetao, jeo prvo grožđe, a znao sam da je to sve posljednji put, i sve sam to činio žudno i brzo, ali sa nekim mirom koji me je i samog začuđavao”.

* * *
Marguerite 1915. prelazi Kanal u okraćaloj, prošlogodišnjoj haljinici. Još ostendski pijesak putuje s njom? I nakon stotinu pranja i ispiranja, u nekom porubu preostane zrnce. Cum grano…

* * *
Zweig je u Ostendeu, prije hvatanja posljednjeg voza, posjetio jedan atelje. Svelo se na to da je čudnislikar veoma zainteresiran da proda slike, ali bi najradije te slike zadržao za sebe. Ne pomenu Zweig baš ni jednu sliku. Biti u ateljeu, a ne primijetiti, ne vidjeti slike. Neobično! Zweigu na dušu.
1915. godine u Ensorovom ateljeu stoji dovršena slika za koju bi se jezikom vremena mogli reći: potresna. Ordinarno, reći će neko. Takva su ratna skustva. U ovom ratu, Belgija ih je prva iskusila.
“Ma mer mort”. Ubijena? Poginula? Ne. Naprosto: umrla. Od smrti umrla. Mirnodopski: umrla. Profil majke koja leži. Smrt, u svom krevetu. Sklopljene oči i poluotvorena usta, jedva primjetno opuštena donja vilica. A po dijagonali, u gornjem desnom i donjem lijevom dijelu slike, raspoređeni religija i medicina. Kipić sveca I mnoštvo boca. Ispražnjene, poluprazne, načete, ima i poneka nenačeta. Boce ufanja. Još ih niko nije uklonio. Počela sam ih prebrojavati kao u inventarisanju koje slijedi poslije smrti ili selidbe. Nakon poraza.
Nisam uspjela. Odvlačilo mi je pažnju ono “Ma mer mort”. Mort. Riječ odjednom zvuči nepoznato, čudno. Zvučala mi je tako kada sam 2009. godine stajala pred tom slikom. Nikoga u Muzeju. Nema turista. Novembar u Ostendeu. Izgovorila sam tu rečenicu šapatom, na jeziku koji natucam. I djelovala mi je… čudno. Strano.
I nakon što je prošla godina kada sam tu rečenicu morala izgovoriti na svom jeziku, jednako mi je čudno. Ima li jezika na kom se “Ma mer mort” može izgovoriti, a da ne djeluje čudno? Strano! Kакое странное слово, evo me ponavljam riječi Bunjinove junakinje koja se nikada nije navikla na rečenicu u kojoj su zajedno njen zaručnik, Galicija i riječ ubijen.
U vrijeme kad je Zweig posjetio Ensora, ovo platno nije bilo na štafelaju? Ensorova majka je umrla 8. marta 1915. Ali je moguće da je već u vrijeme Zweigove posjete bila na samrtničkoj postelji. Umrla je “nakon dugog bolovanja’’. Marguerite? Mogla je vidjeti ovu sliku da se vratila preko Ostendea. Ali, isplovila je u Dieppe.
U Ostendeu 1915. više nema nikoga od Zweigovog društva? Tek: James Ensor. On je od onih koji se ne miču.
“Ko bi želeo da umre a da nije obišao barem svoj zatvor. Ja sam obišla svoj zatvor koliko sam mogla”, rekla je nekome u pero Marguerite Yourcenar. Naputovala se. I otkrila izvjesnu prednost ostajanja u jednoj tački svijeta. Gledajući sa jednog mjesta kako se smjenjuju godišnja doba, uvijek putujemo. Putujemo sa našom planetom. Stvorila je Zenona sa njegovim nepomičnim životom. Kada je pisala Crnu mijenu vjerovatno nije namjeravala da taj opis postane opis njenog života. Ni 1914. ni 1915. godine, njen život se ne određuje u mirnodopskom razlikovanju: nepomičan ili pomičan. Ona je u prtljagu koji vuče njen otac, uporno tražeći mjesto gdje rat još uvijek ne postoji, ili makar mjesto gdje postoji na bezbolniji način. U lektiru koju joj on kreira, a koja nikada nije bila dječija, uskoro će stići knjiga koju će prigrliti i zapamtiti. Knjiga Au-dessus de la Mêlée. Roman Rolland je autor. Prva direktna lekcija o pacifizmu za Marguerite Yourcenar.
Ensor sa ateljeom u potkrovlju roditeljske kuće. Cijeli će život proživjeti u Ostendeu. Ko ga je 1914. vidio, naknadno može reći: vidio sam čovjeka koji je sva svoja zemaljska putovanja potrošio. Vrijedi ih, zato, nabrojati: tri kratka putovanja u Francusku i dva u Nizozemsku 1880. godine. Četiri dana u Londonu 1892. godine.

* * *
Toliko portreta majki datiranih sa 1914. i 1915.! A u zaumlju - ”Portret majke” Albrechta Dürera 1514. Više me se tiče, vraćam se ovoj slici iskrenije nego “Melankoliji” o kojoj je toliko toga napisano. A čijih će pola milenijuma vjerovatno biti u sjeni stogodišnjice Prvog svjetskog rata. I milenijum velikog Augusta. Mnogo će toga biti u sjeni stogodišnjice Prvog svjetskog rata.
Portreti majki iz 1914. i 1915. Evo je i njima stogodišnjica.
Umberto Boccioni je portret majke završio 1915. godine. Živa je, a očni su joj kapci spušteni. Ovaj futurista i dandy koji je nastojao šokirati, koji je ispovijedao ljepotu mašina, napravio je - jezikom futurista rečeno - starinski, staromodan portret majke. Tek ti spušteni kapci su neobičnost. I umro je staromodno. Zbacio ga je konj, doduše - vojni, godinu dana nakon što je naslikao majku. Dočekao je Hristove godine.
Philip Alexius de Laszlo je 1914. godine imao 45 godina i upravo je stekao englesko državljanstvo. U februaru mu je u London doputovala majka iz Budimpešte. “To je nešto najbolje što sam ikad naslikao”, pominje Laszlo portret koji je tada uradio. Uspjeli su zajedno provesti to ljeto u Francuskoj, pretpostaviti je do kojeg datuma. Onda: jedno na posljednji voz, drugo na posljednji brod. Njoj je 75 godina i to će biti njeno zadnje ljeto. 1915. godine Laszlo piše prijatelju: U mom studiju stoji na štafelaju njezin posljednji portret. Imao sam sreću napraviti ga prošle godine. I tako, ja nisam sam.
Majka je udovica, matrona u oblaku crnine, sličnija vijeku u kojem je rođena, nego onom u kojem je umrla. Ne djeluje kao osoba koja će reći: Tu sam ja, nisi sam. Djeluje kao osoba koja ne govori mnogo, ali u svaki prostor u koji uđe, unese red, obavezujuću ozbiljnost. Ova slika kao da širi miris. Starinski miris vremena u kojem se nije putovalo bez potrebe. Miris pretrpanih enterijera u kojima se stvari ne pomiču iz puke potrebe za promjenom, ali se prašina uklanja, briše. Nepomični život.
Laszlo će u Londonu dvije ratne godine ispaštati svoje mađarsko porijeklo. Ono “nisi sam” mu je tada naročito značilo.
I Shagall slika majku. I sestre. I brata. Slika kao u groznici; da ih sačuva prije nego nestanu ili on nestane. Onaj autoportret sa sedam prstiju sada ima dodatni smisao. I ona molitva upućena caru Viljemu, i s ovim slikama stiče novo značenje.
Arshile Gorky je 1914. bio desetogodišnjak. Još nije slikao. Ali je jednoj njegovoj važnoj slici ličinka baš u toj godini. Fotografija s majkom iz te godine postala je predložak za njegovu slavnu sliku “Umjetnik i njegova majka”.Umrla je u njegovim rukama. Arshilova majka. Smrt kao posljedica jermenskih tragičnih događaja. Ovi su posljedica Prvog svjetskog rata? A šta poslije Prvog svjetskog rata nije, ovako ili onako, njegova posljedica? Pa i omča koja se zategla oko Arshilovog vrata 1948. godine. Nije li se počela zatezati u Velikom ratu?

* * *
1915. godine, Canettijeva je majka poželjela vidjeti svoj zavičaj. Sin sa majkom putuje u Bugarsku. Tamo upoznaje majčinu prijateljicu Olgu i njenog muža. Rusi. Zapamtiće njihove duge razgovore, zapravo kliktavi zvuk francuskog jezika i u njemu riječ koja se najviše ponavlja: Tolstoj. Poštovanje s kojim je svaki put izgovoreno ova riječ navodi dječaka da pita. Kad mu se objasni, on i dalje pita. Sada je to tipično dječije pitanje koje traži da se uspostavi red veličina, autoriteta. On raste, on zri, njemu taj red treba. Gdje da se udjene. Pita desetogodišnji Canetti: nije li Tolstoj veći pisac od Šekspira. Za ovoga drugog zna već od ranije.
Prije nego navedemo majčin odgovor recimo da je Canettijeva majka ostala udovica sa 24 godine, da je izuzetno voljela pozorište. Canetti u sjećanjima ne navodi njen odgovor od slova do slova. Nego zapisuje nešto kao svoju impresiju “Neodlučno i nerado je to zanijekala”.

* * *
U provinciji pred Prvi svjetski rat djeluje društvo bibliofila. Nakon što se pohvali da ima “originalno perzijsko izdanje Hafizovih pjesama uvezano u ljudsku kožu”, u društvo je pripušten Jaroslav Hašek, odnosno njegov pripovjedački alter ego. Gospođa mecena svakom od prisutnih bibliofila ponudi uvijek čaj i dva kolačića. Hašek računa da sa onim raritetnim izdanjem ima pravo na četiri kolačića.
Nevolja nastaje kad bibliofili počnu propitivati pripuštenu osobu. Goethe? Zna ga! “To je onaj što nosi žute cipele, trošarinski je nadstojnik i stanuje u Karmelitanskoj ulici.” I na ostala pitanja odgovora uglavnom ovako. Gospođa mecena, poučna kako to već biva, pokušava sa nečim što ne može omanuti “Ali, Tolstoja poznajete!”
Vlasnik raritetnog izdanja je beznadežan. Odgovara:Vidio sam njegov sprovod u kinu. Međutim smatram da je kemičar Tolstoj, koji je pronašao radijum zaslužio dostojniji sprovod.

* * *
Onaj koji umre, propušta mnogo. Iduće proljeće. Pa opet iduće! Sva su različita.
Ono što je Tolstoj propustio, a što se nekako posebno odnosi na njegov slavni roman, jeste jedan deminutiv. Deminutiv riječi koja, nikada, ni u jednom jeziku nije deminutiv imala. Sve do 1942. godine.
Evo ga. Ali, ne u ruskom jeziku, toj neprikosnovenoj majci deminutiva, jeziku koji ima i deminutivčiće.
U njemačkom prevodu, naslov Tolstojevog romana bi nakon 1942. godine mogao biti “Kriegchen und Frieden”. Ratić i mir.
To je godina u kojoj je Zweig završio rukopis Die Welt von Gestern. Tamo objašnjava kako je strašan, koliko neviđeno surov bio Veliki Rat. Zweig ispoljava gorku usplahirenost, tako nam svojstvenu kada još ni progovorili nismo, a unaprijed osjećamo da nijedan argument nije dovoljno jak. Nabraja sve ratove koji su se vodili unazad dvjesto, tristo godina. U poređenju sa Velikim Ratom, svaki od tih ratova je tek ratić. Kriegchen.
Da je Zweigov neobični deminutiv poslužio kao opomena, bilo bi koristi. Ali, evo i Drugog svjetskog rata. A taj Kriegchen, Zweigov (nikada se niko poslije nije okoristio ovim izumom?), preostao je kao neobični souvenir. Ko hoće da se zabavi na račun znalaca njemačkog jezika, neka upita kako glasi deminutiv riječi krieg. Pitala sam. Zbunjeni u prvi mah… otkud to… kako to… moglo bi… vagali su između dva moguća sufiksa, što sam mogla i sama. I obavezno uz napomenu: ali to je blesavo, to ne postoji. A, eto, postoji. U knjizi koju je Zweig završio u Brazilu, neposredno pred samoubistvo.

* * *
Pred Prvi svjetski rat su tekle četiri godine nesmirenog osjećaja da je Tolstoj otišao, da nedostaje. Ali, osjećaj se više ispoljavao kao sentiment, više u potrazi za relikvijama. Baš kako to biva, nastoji se nešto od mrtvog Tolstoja iskamčiti, što za opštu polzu, što za lični šićar. Ko ga je sreo, ko ga je viđao? “Reminiscences of Tolstoy by his… son.” Eto i toga, u Londonu, 1914. godine. Sin nije propustio priliku potpisati se sa: grof. A Lav je još 1908.godine napisao Zavještanje u kojem je bitna tačka: u novinama ne objavljivati!
Objavili su. I gle obrta, upravo smo tako dobili jednu od najmoćnijih evokacija Tolstojevog odlaska. Neka ide na moju dušu superlativ:najmoćniju!
Evokacija Tolstojeve smrti je u ovom tekstu složena u dva smjelo, a majstorski prepletena registra. Onako kako to biva kada je istina na djelu.
Nabokov traži od oca objašnjenje zašto je, pri bilo kakvoj pojavi ženskih oblika, počeo osjećati nelagodu za koju je ranije krivio tek tijesne gaćice. Otac, kao uvijek kada hoće da dobije na vremenu, počinje objašnjavati na engleskom. U Berlinu su. Otac ima novine, njemačke novine, raširene na stolu. Naglo se obraća majci, zapanjen, promijenjenim glasom: Tolstoy vient de mourir. Majka, užasnuta, usklikne: Da čto ti?
Te, sklopivši ruke u krilu: Pora domoj!
Njemački, engleski, francuski, ruski. Četiri su jezika u sceni sa Tolstojem, a bez Tolstoja. Na kraju: ruski! Kada se svijet ruši – idi u svoj jezik! Maternji jezik. Svojoj kući. Pora domoj!
Mora da će se svijet početi rušiti kada je iz njega otišao Tolstoj. I te sklopljene ruke na krilu! Ti tajanstveni nastavci duše, sklopljeni nad Tolstojevim odlaskom. Leptir sklopljenih krila. Scena opečaćena Nabokovljevim žigom.
U ključu kosmičke sinhronizacije, u godini, u mjesecu u kom je umro Tolstoj, Nabokov je počeo otkrivati tajne tijela. Evo ga pred kapijom zrelosti.
U drugom Nabokovljevom tekstu prvih deset godina dvadesetog vijeka su nazvane “čudnovatim prvim desetljećem našeg stoljeća”. Jer su se “staro i novo, natruhe liberalizma i patrijahalnosti, fatalno siromaštvo I fatalističko bogatstvo fantastično isprepleli”.
Kad je to čudnovato prošlo, Tolstoj je otišao? Zato je otišao? Umro je 1910.

* * *
Autor one knjige koju je Margeurite prigrlila u Parizu, 1911. godine je objavio knjigu La Vie de Tolstoï. Ali, i mnoge su se efemerne knjige i mnogi tekstovi pokušali okoristiti Tolstojevim imenom.
Slike, takođe. Jan Styka, Poljak. Njegovi mnogobrojni portreti Tolstoja. Nakon što je Tolstoj umro, umnožavane su kao razglednice. Na poleđini jedne, s naslovom “Tolstoi en route vers l’infini”, Andrić, 27. februara 1913. godine, šalje prijatelju, iz Zagreba u Beč: “Pozdrave na ovoj čednoj slici. Neka svakom da bog malo milosti, neka svako nagje svoj put u magli. - A mi ne volemo sneg i maglu, jer je mnogo tame u nama. - To je ova slika.”
Malčice mladićkog izmotavanja, a onda, u nastavku, tipično za Andrićevo dopisivanje, praktične upute gdje i kada poslati neku knjigu ili tome slično. Na “čednoj slici” Tolstoj je sa štapom. U svim svjedočenjima savremenika naglašava se da je Tolstoj bio odličan, hitar hodač, bezmalo do zadnjeg ovozemaljskog koraka, Štap je na “čednoj slici” oslonac hodočasnika i pastira. Znak autoriteta. Žezlo.
Na leđima mu je naprtnjača. Šta li nosi na put “u vječnost”? Nešto malo i lako;tako djeluje. U podnožju je nekakve uzbrdice i kao pred polazak, gleda prema onome što stoji pred slikom. Odnosno, jer je ovo razglednica – gleda onog što drži sliku.
P. S.
Da ovom hodočasniku treba saputnik sa štapom, ja bih pomislila na onog sićušnog Charlia Sharloa, Charlia Chaplina. Da, baš bi se sa njim ublažio pomalo kičasti ton slike.
Ali, pobrinuo se Hašek, u onoj priči s naslovom “Među bibliofilima”. Da žal za Tolstojem ne ogrezne u kiču.

* * *
I Zweig je napisao knjigu o Tolstoju. Mereškovskog, međutim, tamo u Badenu nije čitao zbog Tolstoja. Ona knjiga, naime, s naslovom Dostojevski i Tolstoj, osim jednokratnog interesa (kako li izgleda knjiga koju piše kandidat za Nobela?) imala je poslužiti Zweigovoj namjeri da piše knjigu o Dostojevskom. Bio je u Rusiji, zbog te namjere, baš 1914. godine, prije Badena, prije sarajevskog atentata.
Nije Zweigov interes za Tolstoja odvajkada. Sjećajući se svojih gimnazijskih dana pominje generacijska interesovanja: Tri godine poslije našega, nastupio je razred koji je bio lud za nogometom, a prije nas je bio jedan koji se oduševljavao socijalizmom i Tolstojem.
Jedan od ključnih putokaza ka Tolstoju će biti Romain Rolland. Zweigu imponira da je Tolstoj poslao Rollandu “ono čuveno pismo koje, kao ispovijest čovjeka, zauzima dostojno mjesto pored njegovog literarnog djela”.
1928. godine će Zweig kao delegat austrijskih književnika primiti poziv da učestvuje u proslavi stogodišnjice Tolstojevog rođenja, u Moskvi, i da tamo održi svečano slovo. Već je i sam autor knjige s Tolstojem u naslovu. Ispada nekako da ju je i pisao računajući na mogućnost gostovanja. 1928. godina, prvo izdanje. Zweig revnosno prati crvene tačke na kalendaru.
A Tolstoja je strpao u trojstvo. Drei Dichter ihres Lebens. Casanova – Stendhal – Tolstoi. Nije mu ova knjiga baš “na čast”. Kao, uostalom, ni sladunjavi, operetski prikaz putovanja u sovjetsku Rusiju, a povodom Tolstoja. Jedino što ga iskupljuje u zapisu iz Rusije, jeste opis Tolstojevog groba. Onaj naročit cvajgovski interes za predmete i kolekcionarska hladna strast su nagrizli opis Tolstojeve kuće. Teško je oteti se osjećaju da ovaj što opisuje, sve vrijeme ima na umu kako bi bilo dobro ove predmete otkupiti i ponijeti. U Zweigu radi staleška ažurnost, ali i cepti kolekcionarska požuda.
Da li je pročitao Hašekovu priču gdje junak svoje mjesto među bibliofilima, tačnije svoje pravo na četiri kolačića, osvaja kao vlasnik raritetnog izdanja s povezom od ljudske kože?

* * *
U Kafkinom Dnevniku, 27. decembra 1910. godine:
“Ovo sam poslijepodne djelimično prospavao, dok sam bio budan, ležeći na kanapetu, prolazio sam u mislima neke ljubavne doživljaje iz moje mladosti, zadržao se srdito kod jedne propuštene prilike (ležao sam tada prehlađen u krevetu, a moja mi je guvernanta čitala naglas “Kreutzerovu sonatu”, znajući uživati u mom uzbuđenju)”.
Divne li, a nenamjerne, evokacije Tolstojevog odlaska! Ovaj zapis između sna i jave zabilježen je mjesec dana nakon što je svijet obišla vijest o Tostojevoj smrti. Hašek i Kafka su u istom gradu. Hašek pominje filmski žurnal sa snimkom Tolstojevog pogreba. Bogu hvala da se nije našao neko i zapisao kako je video Kafku u kinu da plače dok gleda filmski žurnal. Ono kao kad je gledao berlinske demonstracije.
A “Kreutzerova sonata”! Interes za Tolstoja, kada je iskren i čist, ne podliježe pomodnom dvojstvu “socijalizam i Tolstoj”.
* * *
Poslijepodne je, pred bijelu noć koja nesvikloj osobi remeti poimanje vremena, pomalo i prostora. Svjetlost se kao mlijeko prelijeva preko predmeta. Odjednom: Hе трогай! Hе трогай!
To neko dijete hoće da dohvati skulpturu smještenu na visoko postolje, u kutu, do prozora. Svjetlost se slijeva niz desni obraz. Lijevi je, zato, za nijansu tamniji. Od toga lijepi profil postaje još ljepši, istaknutiji. Malu skulpturu pogodnu za vježbe crtanja i slikanja, u ovu kuću, kazuje mi u uho već posustali glas mog ruskog vodiča, unijela je, još za Tolstojevog života, Tolstojeva kćerka. Više se ne sjećam koja.
Margeurite Yourcenar je bila u sovjetskoj Rusiji. Ne nalazim svjedočanstvo o ovakvom susretu. U Tolstojevoj kući: Antinoj, ljubimac Hadrijanov.

* * *
Autor Rata i mira je računao (a ko nije?) na vječnost konkretniju od one koju nam obezbjeđuju djela. Rečeno je da se sastao sa Mirčevskim, začetnikom gerontologije. Ti opiti sa jogurtom itd. Staračka pohlepa za životom? Ne može odgovorna osoba prekidati posao, ostavljati posao nedovršen? Kad je već zakoračio u novi vijek, dužan je biti svjedokom tog vijeka. U sedamdeset i nekoj godini Tolstoj je, inače izvrstan jahač, počeo učiti voziti bicikl!
A tolstojevci bi dosolili: Ko će misliti o novom vijeku. Na čije će se mišljenje pozivati. Ko će biti trska koja misli kad (ako) ode Tolstoj?
Kod Bunjina, u sjećanjima na Tolstoja i na tolstojevce, ima krasna sličica. Okupili se oko Tolstoja tolstojevci pa propituju šta je u duhu tolstojevštine, a šta nije. Jedan pita:
- Lave Nikolajeviču, šta bi trebalo da uradim ako bi napao, na primjer, tigar?
- Ma kakav tigar, otkud tigar? Za sav svoj život ja nisam sreo nijednog tigra.
U jednom zabilježenom razgovoru, Marguerite Yourcenar je rekla da bi Tolstoj “to mnogo bolje vodio”. Rekla je to povodom propitkivanja o ruskoj Revoluciji. Bilo je nešto agresivnog insistiranja u tom propitkivanju. Ali ipak… Tolstoj. Tako je rekla. Odgovori Marguerite Yourcenar nikada ne djeluju kao oni koji su iznuđeni. Evo ga… Tolstoj, bez Zwaigove sladunjave apologetike, bez infantilne tolstojevštine.
A Prvi svjetski rat? Ipak se nadovezujemo na ono propitkivanje s Lavom i tigrom.
- Lave Nikolajeviču, šta bi trebalo da uradim ako bi, na primjer, počeo svjetski rat?
Ne može se zaobići pretpostavka mudre stanovnice Pustog brijega. Tolstoj bi to boljevodio. Makar i uz komičnu nijansu iz Hašekovog rugajućeg registra, opstaje pretpostavka da Tolstoj bi to bolje. Da je Tolstoj bio živ. Da je Tolstoj to doživio. Da je doživio Prvi svjetski rat. Da je doživio da sretne Tigra.
Ako je neko nedostajao u onim strašnim danima, ako je nečiji glas nedostajao, bio je to Tolstoj, bio je to Tolstojev glas. U krhkoj vjeri da glas nešto znači, da glas nije tek glas u pustinji, misli se na Tolstoja.
Nabrajajući pisce (pisce, ne knjige – tako se kaže kad prođete čitačko sito i rešeto) koje uvijek ponovo čita, Yourcenar pominje Tolstoja i još trojicu. A onda dodaje: Jedna od knjiga kojoj se uvijek vraćam, ako ne najčešće, onda s najviše koristi, jeste Gandijeva Autobiografija.
Posljednje Gandijevo pismo je na Tolstojevu adresu stiglo kada je Tolstoj već bio, rečeno jezikom one razglednice, en route vers l’infini. Vijest o Tolstojevom odlasku je stigla ne samo u privremeni berlinski stan porodice Nabokov. U Južnoj Africi već postoji Tolstoy Farm. Na fotografiji iz godine Tolstojevog odlaska, evo Gandija na toj farmi. Sjedi na trijemu, okružen lijepim ljudskim licima. Trske koje misle, u različitim bojama. Tolstoj je postao Svjetski prije nego je to postao Rat.
Šta se sa Farmom, ako je opstala 4 godine, desilo kada je počeo Prvi svjetski rat? Kad je Tolstoj ipak sreo Tigra. Nema zapisa. Uostalom, to je uvod u ogromnu priču. Ipak, evo zapisa, ako ne iz Južne, onda iz Centralne Afrike. Albert Schweitzer, evropski ljekar koji liječi domoroce i širi Jevanđelje zapisuje: U kući se trudim da crnci što manje saznaju o ratnim strahotama. Ne dozvoljavam da se novine koje nam stižu iz Evrope - zahvaljujući ponovo uspostavljenom poštanskom saobraćaju - povlače po stolu.
Da, Tolstoj bi to bolje! Sigurno bi bolje!
Jedino što u ovom zapisu, kojem se mnogo toga može prigovoriti, uhu prija, jeste zrnce stida. Sićušno kao srnce pijeska. Ali, ipak, stid. Kafka je 1914. počeo pisati Proces. Tamo, u toj knjizi, na kraju je: stid.