Nedžad Ibrišimović

VJEČNIK

Sarajevske Sveske br. 02

1,18. A kada svi odoše na počinak, ogrnem se i izađem na krov da pogledam zvjezdano nebo i grad Nehet. Pogledam zvjezdano nebo i pogledam Nehet, te se stanem okretati da vidim na koju ću stranu, jer to da odem više se nije odvajalo od mene. Ali to veče nisam znao kuda da odem.
Siđem i legnem i u mraku, ispod pokrivača, stanem pipati rukama po sebi da napipam svoju starost, ali je ne napipam.
Po Penanukitovom stropu se pojaviše one žene koje sam danas gledao. Bio sam radostan a posred te radosti gnijezdio se kikot. Obuzdam ga, ne zato što bih možda nekoga probudio, nego zato što se posred toga kikota gnijezdila smrt. Odmah je prepoznam i odmah je odagnam i smiješeći se, na miru, pogledam one žene da utvrdim koja mi se dopada i kako, a nisam prestajao da se smiješim još otkako sam sišao sa krova.
Kod jedne mi se dopadalo ovo, kod druge ono, a kod jedne mi se dopadalo sve osim nešto malo.
A kad sam zaspao, s lahkoćom nađem u svojoj postelji mladu Nitagrit, te se ujutro, razbuđen, tome veoma obradujem.
Samo što sam ustao, Penanukit navali da mu otkrijem tajnu svoje krepkosti. A i prije me je često o tome propitivao.
- Kad god vidiš smrt, a ti bježi od nje.
- Ako me ovdje nešto probada, tako da svu noć ne mogu ni oka sklopiti, je li me to smrt probada?
- Ne znam. Ali znam da se smrt skriva u kikotu.
- U kikotu?
- Da, u kikotu!
- Je li istinu govoriš, ili mi se podsmijevaš?
- Istinu ti govorim i evo vidi da ti se ne podsmijevam.
- Ja volim da se kikoćem i pri tome se sasvim dobro osjećam. Nećeš, valjda, reći da ću umrijeti od kikotanja?
- Ne znam. Možda smrt nije uvijek u kikotu.
Penanukit je mislio da se ja bavim magijom; a da li je to magija ako jedem samo onda kada ogladnim i da li je magija to ako oklijevam da popijem pola vrča piva, onog jačeg? Penanukit gleda to što ja radim i čudi se. A ja o životu mislim isto što i on, Penanukit, isto što i drugi; da svi jednom mru; i da je dobro ostati živ, a dva puta ostati živ dva puta je dobro.
A nije da ponekad nisam želio vidjeti Ozirisa na prijestolju i pročitati ono što će Tot svojom rukom o meni zapisati. Da uporedim njegove hijeroglife koje bih gledao sa svojim hijeroglifima kojih bih se sjećao. Ako je sve to tamo tako. A da ću se jednoga dana naći u Amantiju, tada u to još nisam sumnjao. Ali nigdje nisam mogao otići a da me ne nađu.
- Ti pripadaš hramu i nigdje ne idi - govorio je plemić-svećenik.
- Ja se bojim da me neko ne ubije - govorio sam - jer, eno, Iteti je poludio gledajući me i drže ga svezana, a Huj je nasrnuo da me zadavi kada smo zorom kupali veliku Ptahovu statuu.
A rekoh da se bojim i sna bez snova.
- Kad god sanjam da umirem, ja se probudim i tako spasim. Ali kada ništa ne sanjam, a spavam, mogu umrijeti a da to i ne znam - rekoh. - Ali smrt tako jarosno još nije nasrnula na me. Dovoljno je da od nje zakrenem glavu...
Smrt je iščilila i sve će učiniti da se vrati. "Uzela sam Penanukita iz tvoje otvorene šake!”, reče. Ali kada je umrla Nuti, ja je nisam čuo. "Hvaljen budi Penanukite!", šaptao sam zaprepašten.
Kao da sam svima onima koji su samo makar čuli da imam sto trideset i sedam godina znao čas njihove smrti. A nisam znao. Dolazili su i pitali.
1,19. Najprije sam otišao u On, pa u Bubastidu istom lađom, pa u Pelusium, a odatle drugom lađom, morem, u Tir; pa kroz zemlju kedrova, pa niz rijeku koja teče obratno u zemlju Cmoglavaca, jer sam htio da budem tamo gdje me niko ne zna. Više od šezdeset godina boravio sam u gradu Uru sve dok nisam postao drugi čovjek.
Onaj dan u kome sam i u kherhebovim očima, tamo u Nehetu, vidio svoju smrt, otišao sam lađom u On. Svoj pogled prekrio sam pogledom Imhotepovim i opet sam mogao da gledam. A da sam ostao Neferti, žreci bi me našli, vratili i meni bi bilo još teže nego ranije podnositi njihove smrtne poglede. Postavši drugi čovjek, dao sam sebi drugo ime, skrio se u njemu i tako me više niko nije mogao pronaći. Rado sam opet došao u svoju zemlju, u zemlju Kema, u Ta-Meri.
Da sam poštovao Imhotepa - nisam, mi nismo bili tako razdvojeni; iako nisam bio kumir, bio sam kao kumir, a Imhotep je bio kao kumirova statua u koju kumir ulazi i iz koje izlazi kad hoće i kako hoće. Jedino sam pazio na to da ne povrijedim Imhotepa, a nisam pazio da Imhotepa neko drugi ne povrijedi; samo sam tako bio bezbijedan i skriven; i to sam uvidio, ali ne odmah, nego malo-pomalo, tamo, u Uru. Imhotep je bio Imhotep! Ko je taj u kome bi Neferti mogao da bude osim u Imhotepu? Da čujem kojim je to riječima kumir u statui? Ja sam bio u Imhotepu onako kako se ne zna. To je tajna!
Nisam mogao biti neko ko mi nije potpuno sličan, odmah bi me vidjeli, vidjeli bi da izvirujem; ovako, mene nije ni bilo, bio je samo Imhotep; a ka niko ne vidi, ni ba niko ne vidi, ni ib niko ne vidi, ni h'at niko ne vidi...Imhotep se služio mojim tijelom kao da smo imali roba; ne, nije htio da se odvoji; ta, Imhotep je znao da će nestati...
Imhotep je padao ničice pred faraonove noge, Imhotep je govorio graditeljima, nadglednicima i crtačima, Imhotep je pamtio, Imhotep je radio, Imhotep je mislio: "Nikakva prostranstva osim groba. Vidilac zvijezde u po bijela dana drži skrivene pod rukom. Gdje da čovjek ode iz Egipta? Ta u Egiptu život neteri drže..."
Imhotep je Neter-Ketovu piramidu nadograđivao da se vidi, i to tri puta, mene nije bilo; ako bih poturio lice da me umije, to je sve. Imhotep je išao u On i Imhotep se vraćao iz Ona.
Apopa je njega, Imhotepa, svoga muža, primala u postelju, a sa mnom, Nefertijem, se samo nosem dodirivala.
Imhotep je svetom skarabeju otkinuo glavu, isčupao krila, skuhao ga u ulju, rasjekao ga i jednu polovicu stavio na Apopino lijevo, a drugu polovicu na Apopino desno oko da je izliječi od sljepila. Ali ona nije progledala.
Ja znam šta je Imhotep mislio i osjećao prije toga.
Ja znam šta je Imhotep mislio i osjećao poslije toga.
Ja sam vidio kada je na paleti od zelenog škriljevca Imhotep izmiješao mast od bilja i meda kojom je Apopu izliječio od sljepila.
Ja se tada tome nisam mogao radovati. Ja sam se tome radovao kada sam prestao biti Imhotep i kada sam opet postao Neferti.
Imhotep je bio mudrac faraona Neter-Keta; zar sam ja mudrac? Imhotep je bio liječnik i graditelj koji se pročuo ne samo u Obje Zemlje. Zar sam to ja? I, poslije, kada su dvorski službenici faraona Sanakta došli k meni i rekli:"Mi znamo da si ti Imhotep. Hodi. Piramida faraona Sekemketa neće biti dovršena. Ti ćeš služiti Sanakta", i kada sam im rekao da sam bio Imhotep, ali da sam sada opet samo Neferti - istinu sam im rekao. Oni koji su znali Imhotepa i koji su me gledali, rekoše:"Ako je Imhotep, kako bismo se usudili Imhotepa staviti na muke, a ako nije Imhotep nego Neferti, zašto Nefertija da mučimo. Ta, Neferti zaista nije Imhotep." A parašitima - od kojih je Imhotep, već gotovo iščezao, za beznačajan dar, kupio mrtvo tijelo nekog seljaka da ga sahrane u Imhotepovu grobnicu uz sve počasti koje dolikuju Imhotepu i, koji su mi takođe prišli - isto sam rekao.
Borio sam se da budu samo Imhotep i Neferti; da ne bude Nefertija, da ne bude Imhotepa, da ne bude ni Nefertija ni Imhotepa, a ko je Imhotep, ne znam, baš kao što ne znam ni ko je Neferti.
Tijelo koje je balzamovano i sahranjeno u Imhotepovom sarkofagu nije Imhotepovo tijelo, to je tijelo kakvo ne pune ni slamom akamoli tamjanom i kedrovim uljem. Ali to nisam ja. A nije ni Imhotep.
Kako to da je Imhotep, sjena koja je samo isčezla - smrtan, a ja još uvijek živ? Samo je Imhotepu moglo pasti na pamet da trsku, drvene štapove, blato i opeku od mulja zamijeni kamenom i njime sagradi stepenastu piramidu visoku stotinu dvadeset lakata, samo je strepnja sjena koja nema na čemu da se odrazi.
1,20. Više nikome nisam pominjao koliko mi je godina; uostalom vrijeme je proticalo pa bio živ ili mrtav, to se mene nije ticalo; ja samo nisam htio da umrem.
Ponekad mi je smrt dolazila i s mrtvima kojih bih se sjećao. S namjesnikom Hartepom. I još s nekima. Ponekad sa svakim od onih koji su umrli. A nisam htio da idem tamo među njih da se branim, jer nisam htio da umrem.
Namjesnik je govorio isto ono što je govorio dok je bio živ. Zaista, možda je tako kako Hartep kaže, ali ja sa njim nisam htio o tome da razgovaram.
Nisam htio da budem šemsu kao Je, ni nadglednik kao Eunana, ni liječnik kao Mentuzefus, ni oficir-svećenik kao Vouver, ni vrhovni pisar kao Anui, ni kherheb kao Ahmoze, ni nomarh kao Hartep, ni graditelj kao Imhotep, ali nisam htio da budem ni prosjak ni hemu. Htio sam da budem običan pisar, a to je meni bilo lahko.
Imhotep je od tada svuda po Egiptu bio kumir, a ja - statua! Jer sve su Imhotepove statue ličile na mene!
Nisam se pitao:" Zar neću umrijeti?" Mogao sam umrijeti svaki čas, ta više nego pet puta je prošao moj ljudski vijek.
I kada bih čuo da negdje živi starac, donio bih darova koliko hoćeš samo da ga vidim izbliza; nadao sam se da negdje živi još neko kao ja; ali svi su starci bili samo ostarjela djeca, a na meni nije bilo tragova starosti, pa sam ih i ja gledao samo onako kako ih gledaju i svi ostali ljudi.
A kako sam sve to vrijeme bio neprekidno živ, to sam mnoštvo stvari morao propustiti i odgoditi; nipošto nisam mogao da činim sve ono što sam htio, želio ili ono što bi mi palo na pamet: da iznebuha odem u Men-Nefer, da sebi kažem: “E, sad ću ovo, sad ću ono...” Ili da kažem prije počinka:"Sada ću se sjećati svoga života."
Bio sam pisar, samo to i, tako sam živio - kao pisar.

1,21. Nasmijao sam se kada sam ugledao Jea.
- Zašto se smiješ? - upitao je Ptah veli da će živjeti. Jer to je bio Ptah veli da će živjeti , a ne Je i ja sam prestao da se smijem.
- Zašto ideš za mnom? Zašto me gledaš? - upitao je Ptah veli da će živjeti, jer, išao sam za njim i gledao ga.
Ako je on ponovo Je, kako to da me nije prepoznao? I da nikad nije vidio sebe, ta evo vidi mene!
- Ti si isti Je ! - rekoh.
- Ja nisam Je ! - odgovori Ptah veli da će živjeti.
Jea nije bilo; bio je, ali je iščezao, nikako nije mogao ostati – Nakt se nasmijao na moja usta; nisam nestao ja, ali je nestao Je, ostao je Džed-Ptah-Iuf-Ankh.
Klečao sam u pijesku i plakao.
- Zašto plačeš, čovječe? Šta ti je? - upitao je Džed-Ptah-Iuf-Ankh. Još su neki ljudi bili tu. Nekoliko ljudi; dvojica, jedan malo iza drugog s Džedove lijeve strane i jedan malo dalje nego ti iza njega s njegove desne strane i jedan desno od mene, tik uz mene i, nekoliko ljudi iza mene; i još ljudi s moje lijeve strane ali podalje i, još mnoštvo ljudi svuda oko nedovršene piramide faraona Knum-Kufa.
- Ti si Je! - rekoh.
- Ja nisam Je - reče Džed.
- Ti si isti Je, a Je je bio šemsu moga oca. Kada sam te ugledao, rekoh:"Je se opet rodio!"
- Znaj, ja nisam šemsu tvoga oca! - reče Džed.
On je bio nadglednik; i vidjelo se da je nadglednik nad pet stotina ljudi. Bilo je jutro, po prilici treći sat, osamnaeste godine Knum-Kufa, četvrtoga mjeseca poplave, možda sedmi dan, tu i tamo čuo se povik - haya! - i, ponekad prasak biča.
- Bio si Je - rekoh - sav si bio Je. Ali Je je iščezao i sada samo ti imaš njegovo lice... Ja sam kriv. Možda nije trebalo da se toliko obradujem, možda je trebalo da te gledam krišom...Dugo nisam vidio nikog svog, nikoga iz svoje kuće u Nehetu...
A kada odoše, nisam se bojao, naprotiv, u sebi sam se radovao što sam ipak vidio Jea.
A onda sam vidio i sve ostale; majku Umet i Nuti, svoju kći i, Nitagrit više puta i Tefnut i Huja i Mentuzefusa i Ahmozea i sve druge.
Umet sam vidio poslije Jea, a Huja prije Umet. Mentuzefusa sam vidio poslije Umet. A vidio sam ga pred hramom Onurisa u gradu Tisu za vrijeme svečanog povratka Tefnut iz zemlje Kuš. Mentuzefus je stajao nepomičan u gomili koja je klicala, a bio je isti kao onaj u Nehetu, onaj koji je rekao da sam onomad pao u dubok san. Sve do tada ja nisam znao je li to istina, a kada sam ga ugledao kao da nikad u to nisam ni sumnjao.
Pazio sam da Umet ne iščezne kao Je; ali niko se nije zvao svojim imenom i niko nije vjerovao da je opet rođen. Uvjerio sam se u to. I poslije, kada sam ih susretao svuda po Egiptu, nisam im prilazio, više sam volio da ih gledam. Napokon sam se uvjerio da ono, onomad, nisam umro i mrtvi Hartep je bio zadovoljan. A to je i meni bilo drago, jer da me vidi, Hartep sad ne bi vjerovao da sam živ, kao što onda nije vjerovao da sam umro; prije bi povjerovao da sam nanovo rođen, a za sebe bi vjerovao da živi samo sad. I njega sam vidio! Bio je čuvar odjeće netera Satit na ostrvu Setet, tamo na jugu. Jer i tamo sam bio. I rekao sam mu ko je on i odakle je i da ima jedan Hartep koji je umro. Hartep se sada zvao Ni-Ankh.
- Sve si ti to izmislio - rekao je Ni-Ankh. A ja sam odgovorio:
- Znao sam da ćeš to da kažeš!
Pa ipak vidio sam da je Ni-Ankhu drago što je nekada bio namjesnik Hartep u Nehetu.
Ne, ono nije bila smrt, ono u mojoj kući u Ptah-Het-Kauu. A nije ni dubok san. Ta samo u posljednje tri godine ja sam zaspao više od hiljadu puta i svaki put se budio kao da ništa nije ni bilo. To su možda egipatski neteri pogriješili, jer moj ka je uza me; ja se uzdam u svoj ka, hranim ga, snagu mu dajem, sto godina bih mogao gledati nebo, sto godina Nil; čak su i jagodice na mojim prstima nabrekle od radosti.
A Penanukit je umirao sve do smrti; i svi drugi; ja nisam. Kako sam mogao spriječiti da Nuti ne umire u Ka-Kem-Uru, a Ka-Kem-Ur u Nuti? A kada sam progledao i oživio, majka Umet umalo me nije ubila i da je imala još snage ko zna šta bi bilo sa mnom; ali prije zamiranja niko me nije povrijedio i to je čudo od koga mi sada srce zazebe toliko da toga ne želim ni da se sjećam; ja volim taj svoj život i sve njih; a volim ih tek sada kada mi više ništa ne mogu nauditi.
1,22. Htio sam da odem u Men-Nefru-Mire da im služim, ali tada nisam mogao da odem u Men-Nefru-Mire - već sam služio. Bio sam pisar na gradnji Keopsove piramide, tako kao ja, jedan od mnogih; Egipat je faraonu gradio grob; do tada je dvadeset i sedam faraona prešlo u Duat, ja nisam: Horus-Aha, Džer, Vadži, Den, Adžib, Semerket, Kaa, pa Hetep-Sehenui, Neb-Ra, Ninneter, Uneg, Senedž i svi do Knum-Kufa koji je živ. "Da sam faraon da li bih htio da umrem?", pitao sam se. I uvidim da sam i sami faraon da ne bih htio da umrem. Ako je na Poljima Ijalu sve isto kao i ovdje, samo što je sve tamo i samo što je žito mnogo više, ostaću do posljednjeg časa, tako svi rade, čak i oni koji se ubiju. Bio sam miran, pa i nepomičan, samo sam disao; pokrenuo bih se kada bi me neko pogledao."Kada ću tamo?", pitao sam se; vjerovao sam u Vječnost, kao da je tu, da se okrenem i ispružim ruku, bila bi ispred mene.
Gledao sam ljude oko sebe; gledao sam Tii, pa Kavit, pa Ašait, pa Senui -žene; i još žena.
Jednom se Pik'a podbočila; njeno tijelo bilo je iscrpljeno, sise mlohave, a lice udubljeno i, tamo, onotrag; nije se moglo sagledati, iako se, kobajagi, smijala. Tada ništa nije stajalo između nas, pa čak ni smrt nedovršena imena, samo - kakav bi joj to život mogao vratiti zdravlje i ljepotu?
- Mili. Dobri. Lijepi... – govorila je Pik'a.
Nije znala da je mrtvačica.
Dao sam joj glavicu luka i ječmenu pogačicu i ona je otišla. Isti dan posljednji put sam vidio Jea. Lelujao je kao odraz u vodi; htio je nešto da kaže, ali ga ja nisam čuo, ili nisam razumio, ili Je nije ni mogao ništa da kaže jer je bio sjena ili, nije ništa ni rekao, tek - poslije toga više ga nikad nisam vidio; a sjećao sam ga se, od tada sam ga se samo sjećao; a sjećao sam se i te njegove sjenke koja je taj dan koso treperila nad vrelim pustinjskim pijeskom ispred mene.

1,23. Tokom dvije stotine pedeset i pet godina, zapravo, tokom dvije stotine dvadeset i pet godina, ako se računa da sam, kao pisar u Nehetu, doživio prividnu smrt kao čovjek srednje dobi života, dakle negdje oko svoje tridesete, zapravo tokom stotinu šezdeset i pet godina, ako se računa da sam oko šezdeset godina proveo u ziguratima Ura medu Crnoglavcima, zapravo tokom nešto više od stotinu i trideset godina, ako se računa da sam bio i Imhotep - boravio sam u Men-Neferu, u gradu Tisu na ostrvu Setet, u Gradu Graditelja Keopsove Piramide i drugdje na obalama Nila - svetog Hapija: u Neni-Nisutu, u It-Tauiu, u Nebetu i u Edžbou koji su zvali Behdet; a i drugdje.
Od Imhotepove smrti ponekad sam govorio dvosmisleno. Tako, ako bi me neko upitao:
- Koliko je puta u tvome životu bio povodanj, koliko je puta zvijezda Sotius izašla na nebu tvoga života?, ja bih odgovorio:
-Dvije stotine pedeset i pet puta je Nil plavio Obje Zemlje i dvije stotine pedeset i pet puta, na nebu moga života, ugledao sam Sotius, dušu Izide, na što se onaj koji me je to upitao smijao, jer to nije mogao da vjeruje, a ja sam i htio da taj u to ne povjeruje a da mu, ipak, kažem istinu. Tako sam govorio, ali nikome ništa nažao nisam činio.
Ja nisam lagao.
Ja nisam bio nepravedan.
Ja nisam nikoga plašio.
Ja nisam obmanjivao.
Ja nisam nikome ništa otimao.
Ja nisam nikoga zlostavljao.
Ja nisam krao.
Ja nisam ubijao.
Ja nisam na mjeri zakidao.
Ja nisam krao stvari koje neterima pripadaju.
Ja nisam silom tuđa dobra prisvajao.
Ja nisam hrđave riječi govorio.
Ja nisam nikome hranu uzimao.
Ja nisam svoje srce jeo.
Ja nisam ničiju među pomjerao.
Ja nisam krao životinje koje neterima pripadaju.
Ja nisam dopuštao da oranice opuste.
Ja nisam ni u čemu štetu pravio.
Ja nisam svoja usta ni protiv koga otvarao.
Ja nisam dopuštao da iz mene gnjev provali bez razloga.
Ja nisam činio blud i nisam činio skotološtvo.
Ja nisam sebe opoganio.
Ja nisam ukaljao ženu drugog čovjeka.
Ja nisam dopuštao da mi usta srdžbom zbore.
Ja nisam bio gluh na riječi pravde i istine.
Ja nisam nikoga u plač natjerivao.
Ja nisam netere psovao.
Ja nisam faraona psovao.
Ja nisam bio plahovit.
Ja nisam svoje srce požurivao.
Ja nisam svoju kožu probadao i tako se neterima svetio.
Ja nisam govorio više nego što je bilo potrebno.
Ja nisam prevare činio i na zlo pogledao.
Ja nisam psovao ono što je kod mene, a što neterima pripada.
Ja nisam tekuću vodu mutio.
Ja nisam svoj glas podizao.
Ja se nisam drsko ponašao.
Ja nisam bio pristrasan.
Ja se nisam bogatio na tuđ račun.
Ja nisam ometao netere pri izlascima njihovim.
1,24. Onda reče nevidljivi Imhotep:
- Ti si bio ja, ja ću biti ti i tvojim očima, jer, eto živ si, gledati piramidu faraona Knum-Kufa, da joj dogledam vrh, a i da vidim njeno blještavilo; ona je, donekle, i moje djelo, jer, zar ja nisam graditelj Đoserove piramide i Sanaktove i zar donji papirusi s crtežima i proračunima u rukama graditelja Keopsove piramide nisu i moji papirusi?...Ali, ti se meni nisi obradovao!
- Mojim očima piramidu nećeš sagledati - odgovorio sam Imhotepu - moj pogled nju ne može obuhvatiti, kada bih to mogao ja bih se, čini mi se, rastočio... Idem odavde, napuštam kuću pisara u Gradu Graditelja Keopsove Piramide; nije samo Knum-Kuf faraon u Egiptu, ima još jedan faraon koji ne ubija svoj narod gradeći ta-sert samo za sebe.
- E, moj Neferti - na to će Imhotep - ne idi, dogledaj piramidu i ona će se smanjiti i nestati, a ne ti. Kada bi faraon doveo milion ljudi, a sve žito u Obje Zemlje samo nicalo, on piramidu ne bi mogao sagraditi; ona se gradi i silama za koje znaju samo odabrani. Zar za to nisi čuo?
- Nisam žrec posvećen u tajne, nisam faraon - život, snaga, zdravlje - nisam ti, kumir Imhotep, ja sam Neferti i devetnaest godina pisar za luk: češnjak, crveni i askalunski; to bilježim; tako se skrivam; a piramida nikako ne može stati ni u moju glavu, ni u moje srce, ni u moju dušu; ona je ogromna. Mene ostavi, a prođi kroz nju, vidim da je voliš, zađi u njene odaje; šta ću ti ja? Ja je gledam samo spolja, meni ne daju ni da joj priđem.
Ra je svojom dnevnom lađom zašao za obzorje, raznobojno nebo se sklopilo za njim; hoće li se Sunce opet pojaviti? Još nisam bio uždio uljanu svjetiljku u svojoj tijesnoj pisarskoj izbi; nevidijivi Imhotep reče:
- Čudnovat si mi ti! Bio si ja - Imhotep, a otkako sam umro, više nisi. Dvije stotine sedamadeset i pet godina izbjegavaš smrt. Zar te nije stid? Sve si mrtve ostavio, živ si obudovio u Egiptu. I faraon će u Duat a ti nećeš! Bio si Imhotep - umri s Keopsom! To reče Imhotep.
Onda legnem na počinak.

1,25. I Utnapištim je spavao. Nas dvojica, Neferti i Utnapištim, sretosmo se u snu, ugledasmo jedan drugoga u snu i, Egipćanin ugleda Crnoglavca, a Crnoglavac ugleda Egipćanina.
- Eto vidiš - reče Utnapištim - drago ti je da me vidiš.
Ja potvrdih to što čuh.
- A koliko ti je godina? - upita Utnapištim.
Ja mu rekoh.
- Mlad si ti. Abu-'l-Bašar poživje sve u svemu devet stotina i trideset godina. Potom umrije. Šet poživje u svemu devet stotina i dvanaest godina. Potom umrije. Enoš poživje u svemu devet stotina i pet godina. Potom umrije. Oni su dugo živjeli, a da je kome od njih dato da živi zauvijek, svejedno bi umro, jer ne bi mogao podnijeti to da sve stvari oko njega, neprekidno, iz dana u dan, iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, veće i veće bivaju. I ja sam besmrtan, samo srećom stvari oko mene ne rastu. A ti, jesi li i ti besmrtan?
- Ne znam - odgovorih. - Nisam...
Utnapištim ušuti, pa potom reče tiho i više za sebe tako da sam ga jedva čuo:
- Ja sam samo to, ništa drugo...
- Kako to...? - rekoh.
-Pa kao što ti živiš taj svoj život, tako isto i ja živuckam ovo što je mene zapalo...
- A šta je to, ta besmrtnost...?
- Besmrtnost, to ti je, sinko, kao jedan dan s jednom noći, ili kao jedna noć s jednim danom, samo sumnjam da se to nekom živom stvoru može dogoditi i da to neko može ovdje odživjeti, ili tamo, ili negdje drugdje...
Onda opet ušuti, pogleda me i reče:
- Ali ti, ti možeš da biraš... Uzmi...- dodade i žustrim pokretom ruke pokaza na košaricu izvrhom napunjenu hurmama boje jantara - kušaj nešto od moje hrane...
Uzmem hurmu i prinesem je ustima ali, ili stoga što sam bio uzbuđen, ili stoga što je to bila Utnapištimova hurma, ili stoga što je to bio san, nisam mogao da je pojedem.
- Napij se - reče Utnapištim i pruži mi vrč - kušaj moju vodu; ovo je voda s bistrih brzaka koje je i Gilgameš preplovio.
Ali, iako sam bio žedan, nisam mogao ni da pijem. Onda se Utnapištim stade smijati:
- Pa šta ako smo u snu, eto tebe, evo mene! - reče.
- Neću da se vratim u Egipat - rekoh muklo. - Ostaću s tobom.
- Idi svojim putem! - uzvrati Utnapištim. - I, ne traži me - reče.
- A kako ti izbjegavaš smrt? - upitam.
- Ja ne izbjegavam smrt! - odgovori Utnapištim.
- Reci mi, ako znaš, zašto ja živim mnogo duže nego drugi ljudi?
- Zato što si dobar! A možda su i neteri pogriješili...? A i zato što si to ti! - zabrza Utnapištim. - ... Zapravo, ne znam! - priznade.
- Ako to ne znaš ti, koga da pitam, ko zna?
- Ne znam - odgovori Utnapištim. - Niko!... A što te to toliko zanima..?
- Tako!... A koga ne bi?... - rekoh - ... da je na mom mjestu - dodadoh. - Daj mi nešto za uspomenu - zamolim i prvi put pogledam oko sebe. I tada primijetim da su sve stvari u Utnapištimovoj kolibi bile u parovima: dvije iste košarice hurmi, dva ista vrča napunjena vodom, dvije iste hasure, dva ista vunena pokrivača i sve drugo po dvoje.
- Uzmi što god hoćeš - osmijehnu se Utnapištim. - Ali zaboravljaš da to što uzmeš nećeš moći i odnijeti.
- Svejedno, pokušaću - osmjelim se.
- Svakako! - potvrdi Utnapištim zvonko.
Uzmem jedan od dva mala tučana valjka i sričući pročitam klinaste znake:
MITŠIPANTU
- Uzeću ovo! - rekoh i probudim se stisnute, ali prazne šake.

1,26. Bio sam u snu, sad sam budan; iako sam znao da mi je šaka prazna, još nisam smio da je otvorim; iako budan, san mi je još jasno lebdio pred očima. A još dok sam snivao, nastojao sam proniknuti u tajnu Utnapištimove besmrtnosti; sada sam to pokušavao ponovo, pamteći san i ujedno pazeći da ga, razbuđen, nehotično ne razorim. Iako Utnapištim nije bio drugačije građen nego ja, iako je bio čovjek kao i ja, ipak je Ea Utnapištimu podario besmrtnost, a meni nije. Utnapištim veli da on ne izbjegava smrt; to on veli.
" Kada mi ne bi trebalo mnogo riječi da nekome kažem kako se izbjegava smrt ja bih mu to rekao i možda bi i on mogao da živi isto tako dugo kao i ja, ali tek što bih počeo govoriti, zasigurno bih počeo i umirati. Ali, pokušaću da više ne izbjegavam smrt."
I ustanem, odem odatle i mimoiđem se s ljudima koji su vukli talatati s obale, a na pisare, predradnike i stražare nisam se ni osvrnuo. Popnem se u jednu lađu i ploveći uzvodno odem taj dan u Men-Nefru-Mire. Stanem pred svoju kuću i viknem:
- Ovo je moja kuća!
Otjeraju me pogrdama, prijetnjama, podsmijehom i ćuškajući me. " Eto, gotovo je", pomislim. Boljele su me te uvrede koje su mi nanijeli pred mojom kućom i ja sam sad čekao da od toga tu umrem.
- Ne stoj! Idi! - zavikaše na mene.
- Zar ne vidite da umirem? - otpovrnem.
- On umire! - zagrajaše ti, smijući se.
1,27. I ja se nasmijah. " Vidi, pa mi smo bliski!", pomislih.
- Vi me vrijeđate, vi mi prijetite, vi me ismijavate! - rekoh.
A oni tekar zagrajaše; ciktali su, kliberili se i tapšali dlanovima. Uto izbi krupan čovjek s toljagom u ruci.
- Odstupi! Primi k srcu! Pazi! – vikao je.
Taj je hitao ispred nosiljke koju su žurno nosila četverica isto tako snažnih ljudi kao što je i on. Svi se ukloniše osim mene. Čovjek s toljagom me gurnu i ja padoh.
A više je tu bilo ženske čeljadi i dječurlije, nego muškinja, jer je tada u Egiptu za svakoga čovjeka - roba, slugu, majstora, težaka ili pisara, njegov gospodar morao dati pouzdanu prisegu da je već jedanput, dvaput, triput, četiri put, pet put, šest put, sedam put, osam put, devet put, deset put, jedanaest put, dvanaest put, trinaest put, četrnaest put, petnaest put, šesnaest put, sedamnaest put, osamnaest put ili devetnaest puta bio na gradnji piramide.
Više od dvije stotine i sedamdeset godina moj ka nije se odvajao od mene a sada je nezaštićen, ta ja sam ponižen i - moj ka se ukazao; mome ba, mojoj duši, potamnješe krila, tako je kad duši potamne krila - uvrijeđen sam i ismijan; a u moje srce, u moj h'at, kao da je smrt već zabola studenu strijelu.
"Trebalo je da potražim svoju lijepu grobnicu, a ne da dođem pred svoju kuću", pomislio sam.
- Je li ovo tebi ispalo? - upita Šu, sluškinja kuće i podiže iz prašine mali tučani pečat valjkasta oblika na kome je klinastim znacima, naopako, bilo ispisano Utnapištimovo ime – Mitšipantu. Pogledam pečat i smrt, koja je već nadirala, najednom se rasplinu; zaustim da kažem: "Jeste!" i htjedoh da uzmem pečat i odem ali osjetim da, ako tako postupim, smrt će ponovo nahrupiti još nesmiljenije nego maločas, te rekoh istinu:
- Ja sam taj pečat sinoć u snu vidio, u šaci stezao, ali kada sam se probudio više ga nije bilo...
Svi su htjeli da vide i dotaknu pečat, čak i djeca, te Šu stade uzmicati. Ja se podignem. A otkako sam pao, neprekidno sam drhtao. I ja pođem za Šu. Hromi Hedit-Kuš, rob kuće, koji se prvi izderao na mene, reče sluškinji:
- Daj mi pečat! - ali mu ga Šu ne dade. Onda se Hedit-Kuš obrecnu na djecu koja su se dernjala i skakala oko Šu.
- Odnesi pečat gospodinu Psusenesu da ga on vidi! - reče rob, ali Šu i to odbi.
- Je li ovo tvoje, ili nije tvoje? - ponovo upita Šu, a ja odgovorim:
- Moje je! - i priđem ženi da uzmem pečat.
- On laže! - reče Hedit-Kuš i prepriječi mi put. - Ti si rekao da je i ova kuća tvoja. A ovo je kuća našeg gospodara Psusenesa - dovrši rob podižući glas. I, zadovoljan, složivši šake na svojoj nadignutoj zadnjici, polahko obiđe oko mene pomno me pogledom mjereći od glave do pete.
- Hodi da te nešto pitam! -na to ću ja.
- Šta hoćeš da me pitaš? - otpovrnu rob osorno, pa ipak polaskan.
- Hodi ovamo! - rekoh.
Poslije je Šu pričala da je bilo ovako:
" Stajali smo uz Psusenesovu kuću bliže ulazu za služinčad, a pisar i rob se udaljiše i zastadoše uz kamenu klupu koja je bila uzidana desno od kapije za gospodara kuće, tako da mi nismo čuli šta Neferti govori Hedit-Kušu, a šta Hedit-Kuš Nefertiju, ali obojicu smo mogli dobro vidjeti i razaznati svaku njihovu kretnju. Pogotovo što smo im se poslije primicali i najzad skoro sasvim primakli. U početku se rob vrpoljio, okretao na sve strane, mlatarao rukama, a na kraju je pao ničice i poljubio Nefertiju noge. A kad smo ga poslije upitali šta mu je Neferti rekao, rob je odgovorio da ga je, koliko se sjeća, pitao nešto obično: kako je? odakle je? šta radi?, ili nešto u tom smislu. ' Kunem se neterima zemlje Kuš i neterima egipatskim, ja sam htio da ga ubijem! A pao sam jer me je nekako natjerao da u jednu jedinu riječ sažmem sav svoj život; ta riječ je plamtjela u mojim grudima, a ja nisam smio da je izustim!' ' Koja je to riječ?' , pitali smo. ' Ne znam. Više ne znam', nerado je odgovarao Hedit-Kuš."
Skinuo sam sve narukvice sa svojih ruku i pružio ih sluškinji Šu, ali ona se nećkala i snebivala sve dotle dok žene oko nje nisu zagrajale:
- Ta, uzmi, uzmi...!
Uzela je najtanju, ostale odbila i šutke mi predala Utnapištimov pečat.
A ja odem, odem do lađa uz obalu nesigurna koraka; i tu se opijem jakim pivom i stanem grliti lađare i primicati se jednoj ženi koja je stajala s njima i pila. Skinem prstenje s ruku i one narukvice, a uskoro i pečat dadnem za piće vičući:
- Ja sam ovaj pečat sanjao... Ja imam kuću u Nehetu... Psusenesova kuća je moja kuća... Ja dvjesta pedeset godina sanjam svoju ženu. Ja hoću svoju ženu da sanjam u svojoj kući.

(Odlomak)

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.