Božidar Jakšić [1]

Rizici službe i slobode

Sarajevske Sveske br. 49-50 [2]

Dva značajna intelektualca, Gajo Petrović, filozof, i Stanko Lasić, istoričar i teoretičar književnosti, rođeni su iste 1927. godine u Karlovcu. Petrović je rođen u martu, a Lasić u maju, u danu koji je kasnije proglašen „Danom mladosti“. Poznanici iz ranog detinjstva, dečaci početkom rata 1941. godine, izrasli su u levo orijentisane mlade ljude. Kao srednjoškolci postali su članovi SKOJ-a. Lasić je postao politički funkcioner, organizacioni sekretar SKOJ-a u Karlovcu. Bio je, kako svedoči Slavko Goldštajn, veoma oštar prema svojim vršnjacima, pripadnicima „ustaške mladeži“. Funkciju je obavljao s izvesnim entuzijazmom, s naknadnim iskrenim osećanjem stida i svešću da na taj period svog života ne sme biti ponosan. Nesumnjivo da je takav Lasićev stav moralno vrijedan i zaslužuje poštovanje, ali ostaje otvoreno pitanje koliko je rezultat prethodnih trauma i promena u osnovnoj ideološkoj orijentaciji. Petrović je bio mnogo odmereniji i nije učinio ništa zbog čega bi se kasnije mogao i morao kajati. Istina, poslije više decenija prigovoreno mu je da je učestvovao u progonu starijih profesora filozofije sa Zagrebačkog sveučilišta, ali se taj prigovor pokazao kao izmišljotina i prozirna politička laž, jer je u to vreme studirao filozofiju u Lenjingradu i Moskvi. Ta njihova prva, mladalačka iskustva nosila su u sebi klicu razlika u njihovim životnim opredeljenjima i javnom delovanju.
Obojica su posle Drugog svetskog rata studirali humanističke discipline, filozofiju i književnost. Jedan se posvetio filozofiji, a drugi istoriji i teoriji književnosti. I jedan i drugi su snažno osetili izazove aktivnog učešća u javnom životu – Petrović vrlo rano, po povratku sa studija filozofije u Sovjetskom Savezu 1948. godine, a naročito posle pojave filozofskog časopisa Praxis. Lasić je kasnije, kada je Petrović već bio jasno obilježena meta za svakojake, partijske i nacionalističke napade, početkom sedamdesetih godina izazvao u Zagrebu i Hrvatskoj, ali i u drugim kulturnim centrima Jugoslavije velike turbulencije svojim svake pažnje vrednim djelom Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, objavljenim 1970. Deo te knjige predstavio je prethodno na naučnom skupu „Sveučilište i revolucija“ u Zagrebu. Te godine dobio je i nagradu „Vladimir Nazor“. Mada se ključna figura političkog života Hrvatske u to vreme, Vladimir Bakarić, mrštio na otvorene rasprave o „sukobu na književnoj ljevici“, nagrada mu nije oduzeta, za razliku od Gaje Petrovića kojem je, kao i Milanu Kangrgi, 1966. nagrada za znanstveni rad „Božidar Adžija“ oduzeta.
Petrović je, dakle, bio već afirmisana i politički osporavana javna ličnost kada je Lasić 1970. poslije pojave Sukoba... postao poznat široj javnosti. Petrovićev dalji i daleko kraći životni put bio je obeležen osporavanjima visokih komunističkih rukovodilaca i njihovih senzala i aparatčika u kulturi, kao i novoosviješćenih nacionalnih ideologa i „boraca“. Njegovo dosledno služenje idealima ljudske slobode nije ga oslobodilo napada i osporavanja ni poslije smrti. Lasić se kretao putevima afirmacije i skoro nepodeljenog uvažavanja. Koliko je tome doprinelo Lasićevo višedecenijsko bavljenje Krležom, čija je gorostasna figura natkrivljavala skoro celokupan kulturni prostor Hrvatske, ostaje tek da se istraži. Lasić je, naime, priklonivši se masovnom nacionalnom pokretu u Hrvatskoj bio kraće vreme osporavan, a zatim i slavljen kao jedan od tumača tog pokreta kao „hrvatskog proljeća“, po uzoru na „praško proljeće“. Kako su i Petrovićeva i Lasićeva dela nesumnjive naučne i kulturne vrednosti, pitanje je odakle takve razlike u stavovima javnosti prema toj dvojici stvaralaca. Najjednostavnije rečeno: Lasić se priklanjao, a Petrović je ostajao svoj!
Gajo Petrović je od prvog do poslednjeg dana postojanja časopisa Praxis bio i ostao njegov spiritus movens. Veliki deo svojih stvaralačkih energija posvetio je časopisu i saradnji s kolegama. Promovisao je časopis u svetu, ali ga nije upotrebljavao za ličnu promociju. Zapravo, Praxis, kao i Korčulanska ljetna škola bili su nucleus stvaranja jugoslovenske, ali i internacionalne intelektualne zajednice. U temelju težnji ka toj neformalnoj samostalnoj zajednici neistomišljenika i kritičkoj orijentaciji časopisa Praxis stoji shvatanje čoveka u filozofiji Gaje Petrovića. Najkraće rečeno za Gaju Petrovića čovek je biće prakse, a praksa je slobodno, stvaralačko, istorijsko, bivstvovanje. Praksa je bivstvovanje kroz budućnost. Nema prakse bez slobode ni slobodnog bivstvovanja koje ne bi bilo praksa. Njegov ključni stav je: «Kao biće prakse, čovjek je biće slobode. Nema slobode bez čovjeka ni ljudskosti bez slobode.» Tako dolazimo do ključnog pojma – pojma slobode – koji će biti trn u oku svih onih koji su posedovali ili želeli da poseduju moć nad čovekom i trasirati put Praxisa «kroz trnje do zvijezda», te stajati u osnovi svih ideoloških i političkih napada na Gaju Petrovića i časopisa i u vremenima kada je već predat istoriji, ali ne i zaboravu.
Da bi se bolje istakle razlike između službe nekom kolektivitetu – bilo naciji, državi, crkvi, partiji – i stava da nema slobode bez čovjeka ni ljudskosti bez slobode, potrebno je u najkraćim crtama osvrnuti se na dve-tri karakteristike društvenih odnosa u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata. Naime, Komunistička partija Jugoslavije je iz tog rata izašla s velikim političkim, pa i moralnim kapitalom četvorogodišnje antifašističke borbe. Taj kapital doneo joj je praktično apsolutnu vlast u društvu, a žestok obračun sa slabom opozicijom i izborne manipulacije kojih je svakako bilo, bili su izraz „viška represije“ vrhuške opijene vlašću i staljinističke „škole mišljenja“ da u javnom životu ne postoje „drugi“ kao partneri, nego samo kao neprijatelji koje treba iskoristiti i uništiti. Uostalom, staljinizam je u Jugoslaviji naišao na plodno tlo tradicije, sumnjičave prema svemu što je drukčije, novo i strano. Komunističke vođe su verno kopirale svoje uzore iz Sovjetskog Saveza, a Sovjeti su u jugoslovenskoj partiji videli priliku za stalno držanje „lekcija“ komunističkim partijama zapadnih zemalja zato što njihovi pokreti otpora nacionalsocijalizmu i fašizmu nisu bili, po procenama Moskve, dovoljno snažni. Tako je i Informacioni biro komunističkih partija formiran u Beogradu. Kada je jugoslovensko rukovodstvo na čelu sa Josipom Brozom shvatilo da ponavljanje sovjetskih uzora nije dovoljno, da sovjetima nisu potrebni „drugovi“, saradnici, nego poslušne sluge, osetilo se spolja politički i životno ugroženim. Sovjeti su hteli nastavak predratnih odnosa pune zavisnosti, a jugoslovensko rukovodstvo je smatralo da je osvojilo prava na politički autonomno ponašanje. Nakon razmene pisama rukovodstava dveju partija kojima je spor dobio veliki zamah, povratka na prethodne odnose nije bilo. Čak ni pokliči Staljinu na kraju V kongresa KPJ 1948. u Domu garde u Topčideru u Beogradu nisu mogli popraviti nagoveštaje izražavanja neposlušnosti i oštrog sukoba.
Ne treba sumnjati, Staljin je zaista predstavljao veliku opasnost za Josipa Broza i njegove najbliže saradnike, pa na izvestan način i za zemlju, a takozvano „istorijsko NE“ tom neprikosnovenom „mudrom vođi međunarodnog proletarijata“ pozitivan je istorijski pomak. Komunistička partija Jugoslavije je počela da menja „image“, ali je u biti ostala staljinistička. Prvo se obračunala s onim svojim članovima koji u duhu bezgranične vere u Sovjetski Savez i Staljina nisu mogli ni hteli da olako prihvate novu realnost. Njihov idol je srušen, a rušili su ga oni koji su ih učili da im je Staljin božanstvo na zemlji, da im je „Staljin ćaća“. Nesporno je da je među tim ljudima bilo i onih koji su obaveštajno radili za Sovjetski Savez, ali je veliki broj njih, čak i po jednom naknadnom priznanju Aleksandra Rankovića iz 1965. godine u Skupštini Jugoslavije, bilo potpuno nevino. „Goli otok“, simbol stradanja tih ljudi, članova partije, nije sasvim bleda kopija sistema Gulag. Sâm Josip Broz je do kraja života isticao da je „marksist-lenjinist“, što je nešto malo uljudnije ime za „staljinist“, mada je veliko pitanje koliko mu je do bilo koje ideologije uopšte bilo stalo.
Posebno nepoverenje rukovodstvo je gajilo prema svima onima koji su pokušavali da misle svojom glavom, da svoja mišljenja i kritike slobodno izražavaju ne čekajući migove rukovodstava ni pojedinih državnih službi. Pored svih priča o samoupravljanju, o tome da je „nauka sama sebi sudija“, autoritarni tip rukovodstva obraćao se stanovništvu sa „radnici, seljaci i poštena inteligencijo“. Ni seljaci nisu prolazili dobro – svaki dobrostojeći seljak je lako mogao biti proglašen za kulaka, ali je antiintelektualizam bio trajno obeležje komunističke partije, zvala se ona i Savez komunista. To nepoverenje prema intelektualcima je bilo snažno izraženo i u toku rata i posle rata. Izraz „poštena inteligencija“ odnosio se samo na one visokoobrazovane ljude – ne nužno i intelektualce – koji su bili spremni da služe interesima partijskih rukovodstava, čak i protiv načela zdravog razuma. Tako se i Gaji Petroviću desilo da po povratku sa studija filozofije u Sovjetskom Savezu, postane „sumnjiv elemenat“ koji je jedva izbegao nesretnu sudbinu poslatih na Goli Otok. Već na studiju u SSSR-u, a posebno po povratku u zemlju Petrović je mogao da snažno oseti ukus antiintelektualističkog stava centara političke moći i apriornog nepoverenja prema intelektualcima. Ni naknadni pokušaj partijske pacifikacije Petrovića pozivom da bude učesnik u radu Devetog kongresa SKJ apsolutno nije uspeo. Brozu i njegovim najbližim saradnicima bila su potrebna partijska služinčad i zabavljači, ali nikako ne i ljudi koji misle svojom glavom. To su bila sumnjiva „piskarala“ o kojima su redovno formirani i obnavljani policijski dosijei i bili su zanimljivi samo ako su mogli biti politički (zlo)upotrebljeni.
Za Brozom nisu zaostajali ni njegovi najbliži saradnici. Štaviše, kao da su se utrkivali ko će dati veći «doprinos» ne samo Brozovom stavu nego i njegovim željama. Edvard Kardelj, s velikim iskustvom u osudama intelektualaca, još iz vremena sukoba na književnoj levici i Književnih sveski pred Drugi svetski rat, nije se libio da ponovi Titove i upotrebi vlastite pogrdne izraze, kao što su «filozofčići», «filozofska piskarala», «anarholiberali», «lažne demokrate» koji «hoće čvrstu ruku» itd. Istina, izbegavao je navođenje imena ili stavova. To mu je donosilo dodatnu prednost – mogao je da ne navodi stavove onih koje «kritikuje», da konstruiše stavove protiv kojih piše, da svemu daje privid poznavanja stvari i učenosti.
Sumnjičenja Gaje Petrovića su počela praktično pre pojave prvog broja Praxisa, a 1966. godine dobila su snažne javne oblike. Od najbližih Brozovih saradnika u političkim napadima najdalje je otišao Vladimir Bakarić, inicijator oduzimanja nagrada «Božidar Adžija» koje su već bile dodeljene urednicima Praxisa Gaji Petroviću i Milanu Kangrgi. Bakarić je organizovao i vršio politički pritisak i osude spolja, a jedan od urednika časopisa, dr Danilo Pejović, iznutra – u redakciji i Hrvatskom filozofskom društvu. Ni jedan ni drugi manevar nisu uspeli. Prevazišao je sebe kada je na zasedanju Gradske konferencije SK Zagreba 27. juna 1968. godine izjavio: «’Praxis’ je iznikao na tendencijama koje su bile opšte u socijalističkom svetu na Istoku i Zapadu. Međutim, kasnije je skrenuo u vode koje je dirigovala američka demokratska grupa za borbu protiv komunizma. Već 1964. godine, kad je održana Korčulanska ljetnja škola, ovakav kurs ’Praxisa’ postaje očigledan.» Bakarić je, zapravo, praksisovce proglasio «profesionalnim antikomunistima» koje finansira CIA, a nešto pre pomenutog govora, u aprilu iste godine, prigovorio je partijskim ideolozima: «A treba vam reći da praksisovce treba udariti željeznom štangom po glavi! Dajte se konačno trgnite i pružite dostojan otpor tim neprijateljima Partije i našega socijalizma! Što čekate?!»
«Lipanjska gibanja» 1968. donela su, dodatno, žestoke napade na Praxis i praksisovce. Bilo je to vreme «skidanja maski». Praksisovci su i ranije i tada etiketirani kao «filozofska piskarala», «razni praksisovci», «lažni demokrati» koji «priželjkuju čvrstu ruku» (rankovićevci), «filozofčići», «buržoasko liberalni elementi koji paktiraju sa poraženim snagama», «maoisti», «unitaristi», «apstraktni humanisti», «anarholiberali» itd. Nije trebalo dugo čekati na poduzimanje određenih represivnih mera. Pošto je prekršajno kažnjen, Gaju Petrovića je Konferencija SK Zagrebačkog sveučilišta isključila iz Saveza Komunista. Tvorci pomenutih etiketa bili su Tito, Kardelj, Bakarić i drugi političari nižeg ranga, ali i oni profesori sveučilišta koji su, u ime Partije, izbacivali Gaju Petrovića iz SKJ, da bi kasnije bestidno tvrdili kako je taj isti Gajo Petrović služio režimu. Naime, partijski aparatčici i kulturni «radnici» Hrvatske, lojalni SKH, ogledali su se u raspravama inspirisanim Bakarićevim stavovima i intonacijom. Većina učesnika je to osetila kao priliku da se politički istaknu i nametnu. Posebno su se istakli Šime Đodan, Marko Veselica, Vlatko Pavletić i mnogi drugi. Izvodi iz partijskih “diskusija” objavljivani su u nastavcima u dnevnoj i nedeljnoj štampi, na primjer u VUS-u juna/lipnja 1968. Stajali su “na crti partijskih interesa” da bi potom “okrenuli ćurak naopako” i stali “na crtu nacionalnih interesa”. Neka ovdje bude pomenut samo jedan od učesnika u napadima na Praxis iz 1966. godine, književnik Vlatko Pavletić, čije je reči maja iste godine preneo Vjesnik pod naslovom «Umjesto kritike – zlurada destrukcija». Pavletić prigovara Praxisu što kritikuje staljinizam kada «bauk staljinizma» «nije osobito aktualan naš problem», a zanemaruje «afirmaciju našeg sistema samoupravljanja», «te originalne neposredne demokracije koja je najbolji instrument za iskorijenjivanje i posljednjih dogmatskih ostataka u birokratiziranoj svijesti». Pavletić prigovara Praxisu «pamfletski nabačen anahronistički tobožnji antagonizam između teoretičara i praktičara, filozofa i političara», da je, spuštajući se na pamfletski nivo, izneverio svoju osnovnu namenu i postavlja pitanje partijske odgovornosti članova redakcije s obzirom na uočene i moguće štete. Imajući u vidu što je naknadno govorio, skoro tri decenije posle ovog istupa, Pavletićev zaključak o Praxisu je veoma indikativan. Naime, Pavletić zamera Praxisu «osobito oštro što nije došla do izražaja u tom časopisu konkretna kritika desnih devijacija, kao i obračun s uzrocima i uzročnicima konfuzija u nekim glavama. To je 'Praxis' propustio i to je jedan od propusta tog časopisa koji se teško može opravdati.» FeralTribune je 18. prosinca 1995. godine objavio ovaj Pavletićev napad na Praxis i tako demantovao naknadna Pavletićeva fabuliranja o njegovoj tobožnjoj odbrani Hrvatske od protuhrvatskog Praxisa 1966. godine. Pavletić je reagovao ljutito, uputivši «Dobronamjerno pismo 'Feralovcima'», objavljeno 22. prosinca 1995. Odgovorio mu je u istom broju urednik Ferala, Viktor Ivančić u feralovskom stilu «Teorija i praxis Vlatka Pavletića. Zmije u jedrima»: «U svom lovu na zmije s protuhrvatskim otrovom, punom osobnih rizika i neizvjesnosti, uvaženi akademik nije izgovorio ni veliko H, nije spominjao ni Hrvatsku ni hrvatstvo, nije spominjao ni dom ni domovinu, pa čak ni famoznu 'crtu nacionalnih interesa'”.
Takvi su nakon smrti Gaje Petrovića nastojali da ga obaspu najapsurdnijim optužbama. Nacionalnim ideolozima i “radnicima” je posebno smetalo njegovo srpsko „podrijetlo“ koje nikada u svom radu i životu nije smatrao nekom relevantnom činjenicom. Potreba nacionalista da Petrovića uvuku u neki nacionalistički glib bila je očevidna i za njegova života i posle njegove smrti. Najdalje je u tome, kao što i jeste red, otišao dr Franjo Tuđman, kao predsednik Republike Hrvatske. U beskrajno dugom intervjuu za zagrebački Globus od 4. listopada 1996. godine, datom novinaru Darku Hudelistu, najkrupnijim verzalom na dve strane biće izvučeno: «Kad sam se 1961. vratio u Zagreb, filozof Gajo Petrović kazao je: što taj Franjo Tuđman govori da je Hrvat kad znamo da je židovskoga podrijetla». Kako je dr Franjo Tuđman imao problema s optužbama za antisemitizam i nikako nije mogao da ostvari želju i poseti Izrael, njemu je ona verovatno izgledala toliko snažna da je izruči na jednu od retkih umnih glava koju su Hrvatska i Jugoslavija imale! Tako je svim mogućim i nemogućim optužbama vrhovnik hrvatskog nacionalizma «dodao» do tada jednu nečuvenu – za antisemitizam! Na ovaj neverovatni napad reagovao je kolega i prijatelj Gaje Petrovića, Milan Kangrga, pismom objavljenim takođe u Globusu. Svoje pismo Kangrga počinje rečima: «Vi ste u šest godina svoje vladavine u Hrvatskoj izrekli dosta neutemeljenih stvari, pa je to često bilo teško slušati i čitati. Sada ste... sasvim izgubili mjeru... Reći ću vam: to je doslovno skandalozno! Već više od četiti i pol desetljeća Gaju Petrovića povlače po ovoj našoj provincijskoj baruštini, blateći ga na najodvratniji način, a sad se i vi – nakon njegove smrti – priključujete tom pljuvanju po jednom od najboljih i najpoštenijih intelektualaca ove naše sredine.»
Dr Tuđman nije morao, Kangrgi je imao ko da piše. Bio je to Željko Krušelj koji je i u prethodnom režimu obavljao istu funkciju, ali za druge naručioce. On će praksisovce kao autiste optužiti da se nisu pridružili «novom tijeku hrvatske povijesti», a prigovoriće im i ljevičarski sindrom neosjetljivosti na političke i životne realnosti. Sa iskustvom u napadima na praksisovce u prethodnom, titoističkom režimu, Krušelj daje kroki praksisove istorije u jednom pasusu, priznajući im da su bili «demokratskiji i neortodoksniji» od čelnika tog režima. Optužiće ih da su bili protivnici privredne reforme, da su bili kritičari srednje klase, kao i da je levičarska kritika 1968. zaustavila reformske zahvate. Oni su «pripomogli povećanju političkih sukoba”, a i raspadu šestočlane federacije. Napokon, «zazirali su od pojma nacije», «smatrajući je prevladanim oblikom društvenog organiziranja».
Da, bilo je onih koji su još u vreme postojanja Praxisa, a naročito onih koji su, naknadno, pošto je časopis ugašen, a Korčulanska ljetnja škola prestala s radom, napuštali internacionalističke i humanističke pozicije, kao što su Danilo Pejović već 1966, Mihailo Marković i Ljubomir Tadić u procesu raspada Jugoslavije, ali je većina članova redakcije, pa i saradnika ostajao dosledan. Gajo Petrović kao glavni i odgovorni urednik časopisa, i Rudi Supek, kao predsednik Upravnog odbora Škole su do kraja života (1993) ostali dosledni u suprotstavljanju nacionalizmu. Tako će Petrović ljubazno odbiti ponudu Nedeljne Borbe iz 1990. godine da učestvuje u razgovoru hrvatskih i srpskih intelektualaca «Um pred lavinom političkog varvarizma» s obrazloženjem da se nije afirmirao «ni kao srpski ni kao hrvatski intelektualac» i da se ne smatra «kvalifikovanim za sudjelovanjem u tim razgovorima». A u obimnom intervjuu Novom forumu 14. januara 1991. Petrović će izjaviti: «Nacionalizam nas je doveo na ivicu građanskog rata» i protestovati protiv ukidanja «Trga žrtava fašizma» i preimenovanja u «Trg hrvatskih velikana»: «Nije bez korijena u 'starom režimu' ni radikalni nacionalizam koji nas je doveo na ivicu građanskog rata. Već sam više puta govorio o tome kako su Tito i njegovi najbliži suradnici u interesu očuvanja svoje birokratske vlasti sredinom šezdesetih godina počeli 'odozgo' raspirivati nacionalne netrpeljivosti i nacionalne sukobe u Jugoslaviji. No 'novi režim' donio je svakako nešto 'kvalitativno novo': direktno rehabilitiranje fašizma, ustaštva, NDH i njihovih vođa, uključujući i najveće zločince, kao npr. Mile Budaka (koji je već počeo dobijati svoje ulice) i A. Pavelića, koji je u jednom zagrebačkom mjesečniku proglašen 'pravim hrvatskim liberalcem parlamentarno-opozicionog tipa.»
Posebno je zanimljiva njegova ironično intonirana «ispovijest» naslovljena samo jednom rečju «Priznajem», a objavljena u Slobodnoj Dalmaciji, neposredno nakon smrti svog prijatelja Rudija Supeka, a samo četiri meseca pre vlastite. Tu Petrović «priznaje»: 1. da je kao filozof bio nedovoljno marksistički, zatim nemarksistički, antimarksistički, idealistički, apstraktnohumanistički, hajdegerovski, egzistencijalistički, nedijalektički, pozitivistički – da su mu poricali svaku filozofsku intenciju i relevantnost i da su njegovu delatnost ocenjivali kao politikantskom, ekstremističkom, levoradikalnom, građansko-liberalističkom, antisamoupravnom, destruktivnom antisocijalističkom i antikomunističkom; 2. da su na osnovu Titovog govora protiv praksisovaca osporavali njegov izbor za profesora; 3. da je bio jedan od osnivača Hrvatskog filozofskog društva koje je bilo nezavisno i nije radilo ni po čijim 'višim' direktivama i da su vlastodršci samo sanjali o tome da ga okrenu protiv Praxisa čiji je osnivač i glavni urednik i da je drzovito ustrajavao u praksisovštini; 4. da je podržavao svog mlađeg kolegu Žarka Puhovskog i da nikada u životu nije sreo Aleksandra Rankovića; 5. da je imao intenzivne međunarodne komunikacije i da bi trebalo demaskirati sve univerzitete i njihove filozofske otseke u svetu koji su ga pozivali. Svoju «ispovest» Gajo Petrović završava rečima: «Uvjeren sam da će politički pometači naše filozofije uspješno obaviti i plemeniti zadatak rehabilitacije onih što se u civiliziranom svijetu nazivaju staljinističkim mračnjacima. Jer ti su mračnjaci puno prije naših današnjih lučonoša vidjeli pravu prirodu 'Praxisa' i praksisovaca, pa za svoj podhvat zaslužuju puno priznanje svojih današnjih učenika i sledbenika. Trvdi se da neki filozofski non-entiteti raskrinkavanjem filozofa i filozofije pokušavaju postići neke ružne filozofske ciljeve. Premalo znam o svemu tome da bih se toj tvrdnji mogao odmah pridružiti. Ali nije mi poznat ni jedan slučaj u povijesti filozofije da se netko afirmirao kao filozof političkim objeđivanjem i difamiranjem filozofa koji su se afirmirali svojim filozofskim radovima. Prema tome, politički pometači filozofije, najblaže rečeno, ne mogu težiti nikakvim filozofskim ciljevima. Za što se to oni zapravo bore – pitanje je koje sad ostavljam po strani.»
Na «priznanje» Gaje Petrovića reagovao je Branimir Donat u Nedeljnoj Dalmaciji, 24. veljače 1993. godine. U tekstu pod (verovatno redakcijskim, kao izričitom Donatovom kvalifikacijom) naslovom «Malo blaži krvnik» i tekstom uz naslov: «Praksisovci su od početka zagovarali, u odnosu na stanje u Jugoslaviji, onu poznatu metodu prema kojoj su sebe nudili u ljupkoj ulozi malo blažega krvnika, a ne onog staljinističkog, nedvosmislenog u svojim nakanama i metodama...» Donat, inače, prigovara Petroviću isterivanje s katedre za filozofiju Vuka Pavlovića u vreme kada je Petrović studirao u Lenjingradu i ni u kakvom isterivanju sigurno nije mogao učestvovati. Petrovićevo priznanje Donat tumači «...kao rezultat opake ljudske zablude i opasnog političkog sljepila, a možda i recidiv onog dogmatizma koji se kao virus usadio u krvotok mladog intrasigentnog skojevca poučenog u tehnologiju boljševizma usred Lenjingrada.» Da su u zatiranju uticaja i tragova Praxisa i praksisovaca sva sredstva dozvoljena dokazuje Donat poredeći počasni doktorat Univerziteta u Upsali dodeljen Rudiju Supeku s počasnim doktoratima koje su jugoslovenski univerziteti dodeljivali Edvardu Kardelju i Džemalu Bijeduću! Svoj prilog ovakvom stavu dala je i redakcija Nedeljne Dalmacije koja je Donatov tekst grafički opremila ex-librisom Mladena Stilinovića iz 1991. godine na kome pod znakom petokrake piše: «Naši filozofi koje svojim priznanjima gorljivo brani Gajo Petrović, a koji su počeli od ideje da moraju mijenjati svijet, doživjeli su sada strašan protuudarac od toga neumnog i neodgovornog svijeta koji se sam promijenio ne pitajući ih šta oni o tome misle.» Treba zaista pogaziti sve ljudske obzire pa o Gaji Petroviću pisati u članku pod naslovom «Malo blaži krvnik”.
Stanko Lasić je nesumnjivo ličnost izuzetnog intelektualnog potencijala.U svojim Autobiografskim zapisima, napisao je: «... poklonio sam cijelog sebe prvo Školi, zatim Partiji i na koncu Znanju.» Malo je pisaca koji su tako brutalno otvoreno govorili o svojim strahovima («upoznao sam politički strah kao važnu moralnu kategoriju»), kukavičluku, licemerju, lukavstvima, pa i lažima, prećutkivanjima, šutnjama kao što je to učinio Lasić. Nad tim stranicama ne bi trebalo likovati nego ih razumeti. Lasić govori i piše kao samosvesni hrvatski nacionalist liberalne orijentacije koji će, kako sam kaže, rađe «šutjeti za Hrvatsku» nego «gorjeti za Hrvatsku».
Lasićev javni angažman protkan je prvo službom komunističkoj organizaciji, a potom i naciji. Nije mu bila ni strana služba pojedincu – Miroslavu Krleži. Nakon studija, za predmet svog doktorata izabrao je delo Milutina Cihlara Nehajeva, osrednjeg pisca koji je u to vreme bio nepopularan iz političkih razloga. Taj doktorat je odbranio 1965, ali ga nije objavio. Uspeo se othrvati gvozdenom zagrljaju organizacijskog uma Komunističke partije, a njegovo delo Sukobi na književnoj ljevici (1970) otvaralo je perspektive slobodnog ljudskog stvaralaštva. Odeljak te knjige predstavio je kao prilog za naučni skup „Sveučilište i revolucija“ u Zagrebu početkom 1970. Mada Bakarić nije direktno apostrofirao Lasića, a pomenuo je veoma blago Predraga Vranickog i Ivana Babića, očita je bila snažna Bakarićeva ljutnja. Njegova težnja da sukob na književnoj levici minorizuje više je govorila o antiintelektualizmu partijskih vođa nego što je bila ozbiljan argument. A njegova odbrana da nije postojao zvaničan partijski stav o tom pitanju jer Centralni komitet nije usvojio nikakvu rezoluciju, više liči na političko zamajavanje nego na ozbiljan prilog raspravi. Bakarićev govor bio je opomena, ali i znak za partijski aparat u kulturi da ne pokazuje pozitivne reakcije na Lasićeve stavove.
Da Lasićevi iskazi o vlastitim strahovima nisu puko koketiranje intelektualca, pokazuje i detalj da ni nakon više decenija nije smatrao potrebnim da se osvrne na veoma pozitivne reakcije na koje je njegovo delo naišlo u Beogradu. Naime, pošto je izabrao „šutnju“ kao stav u javnom životu koji ga spašava od rizika, u Autobiografskim zapisima je jednostavno prećutao s koliko je simpatija i pozitivnog angažmana u Beogradu primljena njegova knjiga o sukobu na književnoj levici kada se u Zagrebu nad temom i njegovim dela nadvila preteća Bakarićeva senka. Tako je iz svog sećanja izbrisao da je u Beogradu organizovana velika osmočasovna rasprava književnika, književnih teoretičara i kritičara o njegovim Sukobima na književnoj ljevici 1928-1941, kao što se ni naknadno nije mogao setiti da je beogradski časopis Kultura u broju 13-14/1971. objavio više priloga o tom njegovom delu. Naime, na inicijativu Nebojše Popova taj broj Kulture je objavio “Polemike o književnoj levici”.
Nelagodu u Zagrebu povodom Lasićevog dela ublažili su Milan Mirić osvrtom u Našim temama i Željko Falout u Studentskom listu. Milan Mirić je primetio da nas je Lasić svojim delon nadnio nad ponor „sukoba na književnoj levici“, da je vrlo izoštreno postavio pitanje odnosa umetnosti i revolucije, ali da je njegovo delo ostalo „bez formulacije svoga pitanja o revoluciji“. Dijapazonu reakcija na Lasićevo delo od oduševljenja, mržnje i ravnodušne šutnje, Mirić dodaje i jednu vrlo rasprostranjenu ocenu – da je to delo akt hrabrosti. A ako je hrabrost jednog autora i njegovog dela bitna, to govori o sredini koja sprečava čoveka da na sebe preuzme teret mišljenja. Dragoceno je i zapažanje Željka Falouta da: „Lasić vidi osnovne elemente intelektualne insuficijencije jedne još uvijek provincijalne književnosti, umjetnosti, filozofije, znanosti, politike: strast za elementarnu afirmaciju pod svaku cijenu, puko preskakivanje skepse, sumnje, odbrambenu jarosnu mržnju na pitanja i postavljanje pitanja, samozadovoljstvo na svim poljima, jedan, konačno, malograđanski duh van povijesti.“ U Ljubljani je Taras Kermauner ocenio da je reč o: „...bez sumnje briljantnoj, odličnoj, intelektualno superiornoj, materijom ovladavajućoj, stilski perfektnoj, itd. knjizi“, a Miroslav Egerić u tom Lasićevom delu video: „do sada najbriljantnije izlaganje“, kojim „struji otpor prema apsolutizirajućim strukturama, što će reći prema verničkom mišljenju.“ U svom prilogu u Kulturi sam Lasićevu knjigu, „po strasti u traganju za istinama“, u odnosu na postojeću literarnu produkciju, ocenio kao „častan izuzetak“. Istakao sam da je sivo osnovni ton birokratije prema intelektu i da je jedno od ključnih pitanja kako se odupreti uništavajućoj snazi organizacijskog uma i staljinističkom modelu socijalističkog društva. Zasmetalo mi je Lasićevo spasavanje Krleže „rječitom šutnjom“. Kako je Krleža protiv socijalističkog realizma progovorio posle političara zaželio sam da „moja generacija intelektualaca izabrano ne ćuti“, da ne pravi personalne sporazume s Partijom i da se ne povlači „časno“ u „sjajnu izolaciju“.
Lasić se, dakle, nakon loših iskustava s kontroverznim prijemom njegove knjige Sukobi... u Zagrebu tiho sklonio pod Krležine široke skute. Završio je kritičkim otklonom i od Krleže. Prošle su godine dok je jedan strah zamenio novom intelektualnom hrabrošću.Tako je 1974. objavio knjigu Struktura Krležinih „Zastava“, a nakon višegodišnjeg bavljenja Krležom objavio je visoko ocenjeno delo Krleža, kronologija života i rada (1982). To delo u kojem je naznačio proces demitologizacije Krleže kao ključnog stuba u socijalističkoj kulturi Hrvatske mu je donelo dodatnu slavu, ali je i označilo njegov definitivni razlaz s Krležom. Postao je autentična figura hrvatske kulture i Krleža mu više nije bio potreban. Bliža mu je bila «Realpolitik» nego «nerealizam» leve orijentacije.
A u svom služenju nacionalnoj ideologiji izgleda da je na ipak pojmio ne tako staru istinu: „Nacionalistički pokreti se pojavljuju kao uspavane ljepotice, a završavaju kao Frankeštajnova čudovišta!“ Da, poklonio je sebe i ZNANJU, ali o tome ne bih govorio. „..Krhko je znanje/ možda je pao trak istine u me/ a možda su sanje’“ rekao bi pesnik Cesarić.
Praksisovska pozicija mu je strana, pa ni uspomene na detinjstvo u Karlovcu i porodično prijateljstvo između Lasića i Petrovića, neće u njegovoj ličnosti izazvati pozitivne treptaje prema Gaji Petroviću i Praxisu. Priči o Praxisu «ne vraća se laka srca». Praksisovcima prigovara da, kao «prononsirani branitelji slobode» nisu dali podršku Deklaraciji o položaju hrvatskoga jezika, da nisu primetili njihovo «potiskivanje hrvatstva», da se Srbi u Hrvatskoj svrstavaju iza njih. Studentski pokret '68, na koji su ugledni praksisovci imali najviše uticaja vidi kao eksploziju samostalne misli u kojoj je nestalo «šutnje, pa i straha».
Krajnji rezultat Lasić vidi kao Pirovu pobedu političkog vrha Hrvatske: «Partijski je vrh odlučio da se obračuna sa svojom 'ljevicom' i pritom se oslanjao na 'svoje' trupe i na 'nacionalnu' struju koja je postala najglasnija. 'Praxis' je preživio, Korčulanska škola nastavila s radom, ali su iz Partije bili isključeni važni 'praksisovci' i njihovi sljedbenici. Umjesto povijesnog kompromisa – pobjeda. Pirova. S tim sam dojmom ušao u razdoblje koje je prethodilo slomu 'hrvatskog nacionalizma'» Zanimljivo je da se Lasić ne osvrće šire na učešće nacional-populističke struje (Veselica, Đodan, Pavletić itd.) u toj pobedi.
Istina, prema kasnije još više razbuktalom nacional-populizmu Lasić pokazuje aristoktarsku uzdržanost: «Prevladala je gostiona u kojoj se pjeva i urla... simbioza populizma i partijskog vođstva neće odvratiti slom koji se naslućivao». Kada je došlo do sloma praksisovci nisu, po Lasićevom mišljenju, protestovali protiv hapšenja nacionalista na adekvatan način, tako da su ostali diskreditovani. Izgubili su uticaj, pošto se Praxis ugasio: «Iskreno sam žalio što 'radikalni marksisti', prije svega 'praksisovci', nisu protestirali protiv hapšenja na način kakav se očekivao od branitelja slobode i ideologa 'istinskog socijalizma'. Njihovi su protesti bili mekani, da ne kažem mlitavi, a trajali su vrlo kratko. S idejama pohapšenih 'nacionalista' i politički likvidiranih 'proljećara' raspravljali su kao da će im ovi odgovoriti u 'Vjesniku'. Jesu li zaboravili gdje žive? Jesu li na taj način mislili produžiti slobodu za svoje djelovanje? U takvim se iluzijama čovjek lako utopi. Bili su daleko od hrabrosti i postupaka nekih drugih intelektualaca, koji su u tom času posjećivali pohapšene, svjedočili u istrazi i na sudu, pisali protestna pisma. Kada se sve smirilo tada su zašutjeli. To ih je do kraja diskreditiralo. Neoprezno su protežirali osobe za koje su držali da su im vjerne, a samostalne istraživače su potcjenjivali jer su bili kritični prema imperijalizmu političkog u mišljenju. Podupirali su i preporučivali Stipu Šuvara ne nadajući se da će im jednog dana na njihove bijesne kritike odgovoriti njihovim nekadašnjim neumjerenim pohvalama. Malo-pomalo gubili su utjecaj, osobito pošto se 'Praxis' ugasio.»
Ovde su neophodne bar dve primedbe. Prvo, neka su praksisovci i mlako, mlitavo branili «nacionaliste» i «proljećare», ali su ih branili. Branili su svoje neistomišljenike, dok su «drugi intelektualci» branili svoje istomišljenike! Kada se to desilo u Hrvatskoj da su nacionalisti branili svoje neistomišljenike, čak i «mlako i mlitavo», s izuzetkom, samo u ratnom periodu, Ivana Zvonimira Čička?! Drugo, izmislio je da su praksisovci podržali izbor dr Stipe Šuvara za redovnog profesora Zagrebačkog sveučilišta, mada je Lasiću bilo verovatno dobro poznato da je Milan Kangrga, uz podršku Rudi Supeka, napisao protivreferat povodom izbora Stipe Šuvara u zvanje redovnog profesora Zagrebačkog sveučilišta! Izabrana amnezija o nekim stvarima je možda korisna kao politička laž, ali je u intelektualnom diskursu nedopustiva. Žalosno je da se i Lasiću takva izmišljotina omakne.
Pod pretpostavkom da je Lasić u pravu i da se uticaj praksisovaca u kulturnom životu Hrvatske i drugih novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije ugasio, šta je ostalo na sceni od one linije kojoj se Lasić, kao pobedničkoj priklonio. Po Lasićevom kazivanju rezultat je razočaravajući: svet izgona, pljački, silovanja i ubistava, svet uživanja u snazi, a ne u misli i moralu. Lasić se s rezervom odnosi prema likovanju HAZU koja govori o «ovim sretnim trenucima hrvatske povijesti», «svetoj hrvatskoj zemlji», «jedinstvenoj radosti i slavlju hrvatskoga naroda». Okreće se onima koji «... nas zovu da lucidno vidimo što radimo», da «prepoznamo, priznamo i kaznimo zločin»: «S tjeskobom u srcu pitao sam se hoće li moj rad – ono što sam napisao, što pišem ili ću napisati – barem malo pridonijeti svijesti o neukidivoj razlici između dobra i zla, pravde i sile. Jedino nam svijest o toj razlici može pomoći da od nasilnih i osvetničkih ljudi postanemo moralna i ljudska bića: ako drugi ne prepoznaju, ne priznaju i ne kazne svoje zločine (od onih 'nevinih' koji se zovu rušenje tuđeg doma i useljenje u tuđe tople krevete do onih strašnih koji se zovu silovanje i ubojstvo), mi moramo prepoznati i priznati svoje zločine te učiniti sve da budu kažnjeni. To je linija koja nas odvaja od onih koji se prave slijepima i gluhima te ostaju ravnodušni prema onom što je počinjeno. Najteže je zatražiti oprost, ali se veličina čovjeka sastoji u tome da ponizno prizna krivnju bez obzira na to što se gori od njega smije (ovoj) njegovoj uzvišenosti.» Teško da bi se našao bilo koji čovek dobre volje koji se s ovim Lasićevim stavom ne bi saglasio.
Taj “karlovački Parižanin”odlučio se, za razliku od Gaje Petrovića, prvo, za (ne baš) “rječitu hrvatsku šutnju”: «Zatvorio sam se u šutnju i odobravanje svega što je Centralni komitet od nas tražio», a zatim je snažno podržao nove, nacionalno obojene oblike moći u hrvatskom javnom i kulturnom životu. Za to svoje opredjeljenje i svoj rad nagrađen je 2001. godine nagradom “Vladimir Nazor” za životno delo. Bile su mu bliske dve različite, ali obe kolektivističke ideologije – staljinistička i nacionalistička. I jednoj i drugoj povremeno se suprotstavljao. Staljinističku je temeljno odbacio i dao značajan doprinos njenom razaranju. Štaviše, nakon višedecenijskog rada uspeo je izaći iz senke Krležinog autoriteta i obezbediti sebi autentično mesto u kulturi.
Postao je nacionalistički ideolog ili, kako je primjetio Boris Buden, “po svemu drugorazredni nacionalistički ideolog”, odnosno kvaziintelekualna kopija Franje Tuđmana. Nesumnjivo je da je Budenova ocena i preoštra i preblaga. Preblaga, jer bi se prije moglo reći da je Stanko Lasić postao prvorazredni, a ne drugorazredni nacionalistički ideolog. Preoštra, jer biti nacionalni ideolog i kvaaziintelektualna kopija Franje Tuđmana na razmeđu milenijuma i nije baš neka osobita vrlina i kompliment. Lasić je, dakle, i šutio i govorio za Hrvatsku. Pametno je odlučio da za Hrvatsku ne gori. Iz nizozemske i pariške perspektive snažno je podupirao nacionalni projekt hrvatske državnosti, ali mu je ta geografska distanca omogućavala lagodnu poziciju da bez rizika vidi i njene loše strane. Tako je odgovornost za rušenje starog mosta u Mostaru, tog bisera islamske kulture na Balkanu, prebacio na sebe i druge Hrvate, a ne na hrvatsku vladu. Neki su takav a i neke druge takve stavove protumačili kao akte hipokrizije. Ne, nije reč o hipokriziji. Lasić je na sebe preuzeo odgovornosti iskreno. Može se reći da je govorio istinu. On je ubeđeno stajao iza te politike koja je dovela do rušenja starog mostarskog mosta.
Priklon nacionalističkoj politici Franje Tuđmana nije u Lasićevoj ličnosti ugasila kritičku žicu. Lasić je tako napisao: „Hrvatska je uživala u snazi, a ne u misli i moralu. Ja sam za razliku od svog naroda, u njegovoj golemoj i pregolemoj većini, za razliku od meni bliskih i dragih osoba – odmah procjenio ’Oluju’ kao najveći hrvatski promašaj, a ne kao veličanstveni događaj...“ Ljubljenje zastave na kninskoj tvrđavi vidi kao nešto što se radi u operetama lošeg ukusa. Lasić iskreno voli Hrvatsku i ne dozvoljava da bude bačena „na moralno dno“. Njegov problem je u tome što je služba SVOM narodu kontraproduktivna ako se svede na promidžbu proste nacionalističke ideologije, ako ne sadrži kristaliziranu kritičku svest o stvarnim istorijskim interesima tog „SVOG“ naroda. Potrebno je ovde istaći da je Stanko Lasić pronašao u sebi dovoljno energije i razložnog pogleda na društvena zbivanja da njegov rad za svoj narod ne ugasi u njemu kritičku žicu. S obzirom na društvene okolnosti u kojima je Lasić javno izrazio sledeći svoj stav, može se reći da mu nije nedostajalo ni građanske hrabrosti: „Međutim, fetišizam nacije, države i povijesnog teritorija ludost je čiju zamašnost ni danas nije prozreo dobar dio ’hrvatskog narodnog kolektiva’ pa se na Nezavisnu Državu Hrvatsku gleda kao na idilu, a na njezine zločine kao na viteštvo’. Zemljom kolaju pjesme koje slave notorne ubojice i primitivne ratnike poput Jure Francetića i Rafaela Bobana, a oni koji imaju mogućnosti da ovom neukom puku kažu kakav zločin slavi, meditiraju nad ’hrvatskom stoljetnom borbom’ i nad njezinim ’vanjskim i unutarnim neprijateljima’ od kojih nas može spasiti samo ovakvo ’viteštvo’...Kako je moguće da hrvatska inteligencija nije listom ustala protiv obrane režima koji je donio rasne zakone, ’čistio’ čitave krajeve od ’čifuta’, ’cigana’ i ’srpske gamadi’, vješao ljude na kandelabre i time se dičio i osramotio hrvatstvo za stotine godina...“ Da je ove retke napisao bilo ko u koga hrvatski nacionalisti i nacionalistička propaganda nemaju puno poverenje, kampanja protiv takvog pisca bi bila više nego oštra i bio bi osuđen kao srbo-četnik. Za daleko benignije izjave koje su se prethodno čule i u hrvatskoj javnosti neki pisci, na primer Milan Kangrga ili novinar Igor Lasić, su bili podvrgnuti osudama iz svih mogućih oruđa, uključujući i sudske procese. Svoj stav da su Lasićevi stavovi duboko utkani u biće hrvatskog nacionalizma da njegove oštre kritičke primedbe ne izazivaju javne osude jer nacionalisti imaju poverenje u jednog od svojih značajnih ideologa mogu da argumentujem i ličnim iskustvom koje može poslužiti kao svedočanstvo o licemerju, uskogrudosti i kukavičluku onog dela javnosti u Hrvatskoj koja kritičku misao a priori proglašava “blaćenjem Hrvatske”. Naravno, ako je nisu izrekli provereni hrvatski nacionalisti, kao Lasić.
Gajo Petrović se nije sklanjao pod kišobran službe Partiji i naciji, pa ni takvih autoriteta kao što je Krleža. Bio je građanin sveta. Umesto službe izabrao je slobodu. U meandrima „dijalektike oslobođenja“ doslovno i dosledno se držao načela „kritike svega postojećeg“. Ni u jednom svom radu niti javnom nastupu nije skrivao svoju prvrženost nekima od ideja dvojice velikih mislilaca – Karla Marksa i Martina Hajdegera. Granice te privrženosti sam je postavljao, a razloge u toku života pažljivo prosuđivao i mijenjao. Kažu da je njegova filozofija – „filozofija prakse“ i „mišljenje revolucije“. Mislim da je bitna odrednica njegovog dela i njegove misli definicija čoveka kao bića slobode. Zar je onda čudno što je Gajo Petrović u vremenu „bekstva od slobode“ bio i ostao tako snažno osporavana ličnost.
U pitanju je, dakle, lični izbor svakog pojedinca. Naravno, i odgovornost za izbor – služba ili sloboda. Stanko Lasić i Gajo Petrović samo su dva paradigmatična primera takvog izbora. Služba nekom kolektivitetu, zvao se on nacija, država, crkva, partija svakako da donosi velike prednosti uvažavanja u javnosti, dok samozatajno nastojanje u uklanjanju prepreka u ostvarenju slobode čoveka, izaziva podozrenje većinskog dela društva, pa i snažna osporavanja. Pred svakim pojedincem koji se odvaži na čin stvaranja stoji dilema kojim putem da krene. Rešenje te dileme zavisi od čovekovog karaktera.