Emina Žuna

ANTOLOGIJA SAVREMENE IRSKE POEZIJE - NOVI SJEVER

Sarajevske Sveske br. 25/26

Chris Agee, američko-irski pjesnik i urednik antologije Novi Sjever, kaže da bi se za Irsku moglo reći isto što i za druge drevne evropske nacije: „small size big space“, a što bi u mom prijevodu bilo: „mali prostor, velika širina“... Upravo je taj irski kulturni prostor tokom prethodnih stoljeća znatno utjecao na poeziju, ali i svjetsku književnost uopće, naročito za vrijeme procvata tzv. sjeverne poezije i Agee referira i na Edwarda Larryssyja, koji je rekao da se u Belfastu “desio najvažniji procvat poezije anglofonog svijeta u posljednih pedeset godina’’. Pitanje na koje u znatnom dijelu svog još opširnijeg uvoda pokušava odgovoriti, jeste koje su to tajne sile dovele do takve kolosalne poetske aktivnosti na tako malom prostoru Sjeverne Irske i to ne jednog nego dva pjesnička naraštaja... Zapravo, takvo bi sebi pitanje mogao postaviti svako ko je iole upućen u poetsku aktivnost ovog prostora, a Agee ga dodatno, pjesnički, dimenzionira, navodeći Adriana Fraziera, koji je, razmišljajući o njemu, jednom prilikom izjavio: „Književni doprinos malog broja stanovnika ovog otočića u dvadesetom stoljeću spada u najveće misterije u povijesti ljudske kulture. Još ne znamo kako do njih dolazi niti možemo ocijeniti njihovu veličanstvenost.’’ Nekako je logično spomenuti fenomen, što Agee i čini, uporediti sa procvatom slikarstva u Firenci za vrijeme renesanse. Čini mi se interesantna njegova opaska da bi rješenje misterija moglo biti sadržano i u činjenici što se većina pjesnika međusobno poznavala i djelovala u „Grupi“, slobodarskom kružoku mladih pisaca Belfasta, u kojoj su kritizirali, diskutirali, polemizirali, jednom riječju – utjecali jedni na druge i provocirali uzajamne kreativne potencijale. Tako su se različite energije: lična, generacijska, kulturna, intelektualna, naslijeđena itd., rasplamsale u, kako ističe, „eksploziji genijalnosti“. Drugi mogući odgovor bi mogao biti u vezi sa historijskim i političkim prilikama, te Agee, s pravom, veliki dio svog uvoda posvećuje upravo osvrtu na burnu historiju Sjeverne Irske, i iako se on njome bavi nekoliko vijekova unazad, za potrebe ovog uvoda ću se samo kratko osvrnuti na onu noviju, tj. na dvadeseto stoljeće bez koje, ako prihvatimo to rješenje, ne bi bilo ni poezije...
Podsjetimo se da je Irska krvavo zaradila nezavisnost, o čemu ponajbolje svjedoči monumentalna poema Williama Butlera Yeatsa „Uskrs, 1916.“ Tada je šestina otoka ostala sa Britanijom i 1922. god, bilo ustavno kršteno kao Sjeverna Irska, no, kako autor ističe: „iako tako stoji na papiru, Sjeverna Irska nije, niti je ikada bila, sastavni dio Velike Britanije“. Isto tako, oduvijek se razlikovala od Republike Irske, a nakon odvajanja potonje, primijetan je disbalans u razvoju i južni dio je znatno kaskao za sjevenim. Stanovništvo Sjeverne Irske su činili naseljenici, Geli, protestanti, katolici, unionisti i nacionalisti, no vlada je bila uglavnom jednopartijska (unionisti) sa krutim birokratskim aparatom. Katolici su smatrani za građane drugog reda i izbijanje nevolja, 1969. god. je predstavljalo samo kulminaciju dugotrajne diskriminacije i nezadovoljstava. Agee kaže kako je potrebno samo pročitati poemu „Ministarstvo straha“ Seamusa Heaneya, da bi se stekao utisak kako se manjina osjećala 50-ih. Nevolje su se protegle sve do 1994. god., kada je IRA proglasila prekid neprijateljstava. Ova antologija u odjeljku Klasične pjesme, o kojem će kasnije biti više govora, donosi i poemu „Prekid vatre“ Michaela Longleya, koja je objavljena po okončanju nevolja u The Irish Times, i koja je, po mišljenju Ageeja, uhvatila pravu emociju trenutka i imala instantan odjek kao rijetko koja pjesma. No, pravu je prekretnicu označilo tek Jutro na Veliki petak, 1998. god. kad je „euforija preplavila Irsku“, koje je poznatije kao Belfastski sporazum.
Pjesnici su, dakle, trebali odgovoriti izazovima vremena i pronaći „slike i simbole adekvatne našem stanju’’ (Heaney). U pokušaju odgovora na pitanje Agee dalje ističe da 'snaga kreativnog prožimanja buja u kontekstu narušenih društava. Pjesnici obe generacije bi se mogli uporediti sa afričkim trkačima na duge staze čija je srčanost proizvod njihovih visokih zahtjeva. (...) Kao što je Michael Longley primijetio: „nijedna pjesma nije 'svijet za sebe'; nijedna jabuka nije sama na stablu; i biti pjesnik znači živjeti i za prethodnike i savremenike’’. Takvo dobro uzajamno čitanje teško da bi se moglo postići u normalnijim društvima. Naznaka kvaziautarkije, koja se spustila na Sjever za vrijeme Nevolja je mogla učiniti pjesnike imunijim na utjecaj onih pomodnih ritmova i manira koji su se uvijek lagano provlačili anglofonim svijetom poezije (...) U Zapadnoj Evropi u istom razdoblju, niti jedna druga grupa pjesnika nije iskusila slične užase. Slično kao što se desilo u određenim poezijama Istočne Evrope, historijsko se ispreplelo sa lirskim i rezultiralo energijom vidljivom na primjeru Yeatsa i njegove anticipacije irske historije. Njegova poezija je pravi primjer svijesti o strašnom pritisku historije izražene kroz moćnu metaforu.'
Koji god odgovor bio ispravan, ostaje fakt da je Sjeverna poezija zaista proizvod znatnog broja izvanrednih pjesnika. Spomenimo samo neke od njih: Seamus Heaney, Derek Mahon, Michael Longley, Paul Muldoon, Ciaran Carson, Frank Ormsby, Tom Paulin, Medbh McGuckian. Najpoznatiji je, naravno, nobelovac Seamus Heaney, po kojem je i nazvan Centar za poeziju na Queen's University Belfast, koji je, kako Agee primjećuje, dosta povezan sa trećom generacijom pjesnika, prisutnih u antologiji i u izboru koji donose Sarajevske sveske. Antologija Novi Sjever donosi izbor iz poezije 15 pjesnika, rođenih između 1956. i 1975, koji su uglavnom objavljivli u rasponu od dvije decenije, prije i nakon Belfastskog sporazuma. Agee ističe kako prisutni pjesnici prestavljaju prvo združivanje pjesnika, ili „generaciju po izdavanju“, nakon dvije prethodne slavne generacije, koje su se pojavile 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća i zato ih i imenuje kao „treća generacija“. Interesantan je način na koji je Agee birao koje pjesnike uključiti u antologiju. Želeći da izbjegne etnički esencijalizam, poveo se za tri kriterija koje je morao da zadovolji svaki prisutni pjesnik:
1) rođen, odrastao i nastanjen u Sjevernoj Irskoj;
2) rođen i odrastao, ali ne živi u Sjevernoj Irskoj;
3) ni rođen ni odrastao, ali značajan period nastanjen i jasno prisutan na književnoj sceni Sjeverne Irske ili mu se djelo na bilo koji način dotiče života u Sjevernoj Irskoj.
Potreba za upravo takvim određenjem kriterija po njemu je zasnovana na nejasnom konstitutivnom određenju same Sjeveren Irske, koja je oduvijek bila nešto poput „kulturnog koridora“ (Edna Longley), pa je prema tome i ova zbirka simbolički novi Sjever. Dvojica prisutnih pjesnika, Cathal Ó Searcaigh i Gearóid Mac Lochlinn – obojica prisutna i u mom izboru ovdje, pišu na gelskom jeziku. Gelski je jezik stari jezik Ulstera, koji je posljednih decenija, baš zahvaljujući spomenutim pjesnicima, doživio značajan preporod. Dajem sebi pravo da istaknem kako mi je upravo prevođenje spomenutih pjesnika, naročito Gearóid Mac Lochlinna i bilo najuzbudljvije, naročito jer se u nekoliko pjesama i on bavi samim prevođenjem, izgubljenim u prevodu, te smislom poezije općenito. Sljedeće rečenice o principima koji se urednik rukovodio prilikom izbora pjesnika prenosim u potpunosti:
'Pri konačnom izboru pjesnika, izbjegavao sam bilo koji rad koji karakteriše proroštvo, eufonija, manirizam, konvencionalnu poeziju senzualističkog opisa, slabo oblikovane nadrealistične tendencije koje su možda uobičajeni poroci poezije Sjeverne poezije. Nije me privuklo ni ono što je Harry Clifton nazvao poetskom nostalgijom za nekim izgubljenim trenutkom Sjevernog uma, i s njom povezanog pretjeranog pouzdanja u 'dobro skovanu Sjevernu pjesmu', niti bilo kakvo koristoljubivo i samo po sebi dovoljno korištenje 'Sjeverne stvari' koje riskira obnavljanje 'kelticizma'. Jednako tako, uzimao sam kao nešto što se samo po sebi razumijeva da je, poetski rečeno, pojava istinitog 'detalja' mnogo umjetnički trajnija nego tobožnja i lažna 'velika priča'.(...) Čitati dobro, kako nas podsjeća engleski pjesnik i kritičar Al Alvares: ...znači osluškivati prisustvo iza riječi i znati razlikovati istinu od laži. To je isto toliko vještina kao i samo pisanje i gotova ga je jednako teško postići. Dio umijeća čitanja poezije leži u negativnoj sposobnosti, tj. aktivnom prepoznavanju laži – osjetljivosti za tehniku, ritam, formulu, imitaciju, pozu, modu itd. za koje bi se moglo reći da kvare 'prisutnost iza riječi'. (...)Određeni kameleonski stilovi izgleda da zamjenjuju simulacrum naslijeđenih ritmova i karakteriše ih prava originalnost, ili da navedem izreku američkog pjesnika Stanley Kunitza o zanatskoj istini: Loše spojena stvar se raspada. Potrebno je samo nekoliko godina da slabom umjetničkom djelu nestane sva energija. Da pojednostavim, očuvanje energije je svojstvo forme. Kratko rečeno, bilo koji uočeni propust antologije vjerovatno odražava moj osjećaj onoga što Wallace Stevens zove umjetničko sredstvo kojim se postiže podudaranje sa prirodom stvari, na temelju kojeg se dalje grade sve stilske i osjećajne karakteristike.'
Čini mi se prilično zgodna urednikova ideja da u antologiju ubaci i dijelove naslovljene kao Klasične pjesme u kojima se čitatelju pruža na uvid poezija autora dvije prijašnje slavne generacije, kojih sam se do sad, u ovom osvrtu, već doticala. Agee objašnjava da je upravo ta 'romaneskna karakteristika' antologije, tu da bi pružila uvid u generacijski utjecaj i načine na koji savremeni pjesnici uspostavljanju veze sa Yeatsovom ostavštinom i drugim pjesnicima, ili: 'Klasične pjesme daju čitatelju da uhvati nešto od tog fascinantnog poetskog pretakanja, prelaženja i križanja – struja utjecaja i reakcija.'
Bitno je istaći da treća generacija koja čini antologiju ne znači nužno da se radi o pjesnicima koji bi se uspješnošću pjesničkog jezika i potencijalnom budućom slavom mogli mjeriti sa prethodna dva naraštaja, već se prije odnosi, kako je već rečeno negdje u prethodnom tekstu, na „generaciju po izdavanju“. Besmislena je svaka vrsta upoređivanja, no treba i istaći kako se među pjesnicima zbog spomenutih slavnih prethodnika razvilo „brzo očekivanje pjesničke slave“. Agee zaključuje da je to bilo za očekivati i da je sasvim logična pretpostavka da bi bilo koji pjesnik mogao imati koristi od pojačanog interesa za poeziju Sjeverne Irske. No, treća generacija nema toliko veze sa prethodnih i razlikuje je već i mjesto na kojem se pojavila, barem većina njih, a to je akademska zajednica i Univerzitet, tačnije Queen's University Belfast koji je postao „lokalni portal svjetskog interesa za ulstersku poeziju“ i koristi čak i frazu „poezija na Queen's način“ kao marketinški slogan. Osim što dosta pjesnika treće generacije ima vezu sa spomenutim univerzitetom, bitno je istaći da ih je dosta, tačnije oko polovina prisutnih u „Novom Sjeveru“, izdata u Sjevernoj Irskoj jer je dosadašnja praksa bila da se izdaje u irskim i britanskim izdavačkim kućama.
Govoreći o novim pjesnicima Agee kaže i da svaki od njih, sakupljenih u antologiji, 'računa na neko, do sad nezauzeto, mjesto u zodijaku irske poezije', naročito jer se i motivima dosta razlikuju od prethodnika. Nevolje su okončane i pred sjevernim pjesnicima nema više, da se baš tako izrazim, ultimativnih izazova i oni su, kako Agee primjećuje: '(...) daleko više zainteresovani za nove tehnologije, ekologiju, Istočnu Europu i dvojezičnost nego bilo kakvo unaprijed očekivano očitovanje „sjevernog pitanja“. A to su, također, naučili od svojih sjevernih prethodnika.' Dakle, ne bi bilo ispravno pretpostaviti da se tu radi o „manje vrijednoj poeziji“, činjenica je da se radi o drugačijoj poeziji, koja je odgovor na savremene prilike na Sjeveru. Nadam se da će se nešto od toga moći vidjeti iz mog izbora poezije iz antologije, koju sam prevela za Sarajevske sveske. Od 15 novih pjesnika i tačno 160 pjesama, izabrala sam da predstavim 6 pjesnika, tačnije 3 pjesnika i 3 pjesnikinje (ne zato što sam htjela da budem gender korektna, nego zato što ih smatram za reprezentativne a i moji su lični favoriti) od kojih sam prevela po dvije pjesme. Odlučila sam da to budu pjesme za koje mi se učinilo da sam ih najbolje prevela (barem u vremenu koje sam imala na raspolaganju), zato što sam osjetila da ih najbolje razumijem i osjećam, a smatram da je upravo to najvažniji preduslov za istinit prijevod. I sastavljaču antologije sam odala poštovanje, prestavivši ga jednom pjesmom.