Nedeljko Fabrio

GRIFON I KASNI NOĆNI GOST

Sarajevske Sveske br. 08/09

To se dogodilo usred posljednjega rata na Balkanu, baš na onom dijelu vražjeg zemljovida što, izvana, sluti prijelaz iz zagorskoga u gornjački prostor, gdje se u granama crnoga bora i bukovih šuma hučno sudaraju vjetrovi nepristupačnih planina Dinarskoga gorja s onima što dolaze od mora a, iznutra, još onamo od vremenâ hajdučije mletačke i hajdučije osmanlijske, čuva taj zemljovid i mržnje i smrtne opasnosti, otrovnije čak i od čaške koja bodljama čuva one tamo bukvine oraščiće. Čak su i vode, što ih oko primjećuje tek kao škrta vrela, u svojim dubinama kroza sva vremena i tektonske promjene nataložile naslage koje su, otkrilo se to kasnije, sačuvale svoju ošrtinu i grubost i odbojnost, a kamoli da takav, oštar, grub i odbojan, ne ostane živ čovjek na koga se, istom od prirode danom tvrdoglavošću, kroza sve društvene mijene taložila povijest i kamènila ga. Pa i tada kada će jednoga dana po tim grozovitim orlovištima biti položena autocesta, preko koje će u klinovima prelijetati ptice seleći se pred zimu sa sjevera na jug, k moru, i tada će u zraku nad tim dijelom zemljovida, lebdjeti strah što ga u kosti tjera divljina tamošnje prirode i prenositi se još pokoljenjima i pokoljenjima zastrašljivo svjedočenje stranaca koje je zla kob bila primorala putem prenoćiti s ovdašnjim ljudima i njihovim pričama, koje ne razlikuju milostivost od potrebe za kažnjavanjem niti čudo pretpostavljaju istini. A istina je kao i čudo jednako tajanstvena i dvojbena u ljudi, pa i te ljude i njihove priče drži na okupu tek tipično balkansko saznanje – tako tuđe i neuvjerljivo i nadasve glupo zapadnom čovjeku – koje uči da od gorega ima uvijek gore i da nakon gorega dolazi još gore.
A to kako je, u jednom od tih uskih prirodnih vràtâ, u jedvitom prolazu između ukošenih kalcitnih planinskih stijenja, prije dvije stotine i više godina, gorštacima pošlo za rukom sagraditi samostansko zdanje, ostaje nedokučivo čak i onim namjernicima koji su rođeni s graditeljskim darom.
Stražnja, južna strana oku neupadljive kamene građevine, oslanjala se na brdo, a bila je sva pod dugim i uskim krovom što je u Drugom svjetskom ratu bio na samom svom pločastom kraju pogođen zalutalom luftvafinom granatom. Od toga vremena krov nitko više nije popravljao, pa je – posebice na tom mjestu – prokišnjavao i u hodnik što je tekao cijelom njegovom duljinom propuštao pljuskove i udare vjetrova iz šuma. Pred licem zdanja koje je naprotiv gledalo na sjever bio se ugurao pjeskuljav zaravanak koji se gubio među deblima s početka šume. Na spomenutom prednjem dijelu zdanja, što je u cijelosti bio vidljiv sa zaravanka, a to će biti od presudne važnosti za ključni trenutak naše priče, stislo se pet istovjetnih i međusobno poravnatih prozora (valjda je samostan imao isto toliko sobica) a na svim prozorima kapci zakračunati: samostan nije nitko pohodio, a i tko bi ga onako suvišna i bogu i vragu, mrtva.
Da kojim slučajem i mi sada pišemo priču što pripada danas pomodnoj trivijalnoj književnosti, točnije krimiću, upozorili bismo brže-bolje na jedan detalj koji bi u toj i takvoj priči prvi i sudbonosno uočio piščev bistri istražitelj: naime, unutra, u samostanu, ispred hrptova uredno poslaganih kožnatih knjiga duž polica u onom hodniku, bile su ruke davno pomrlih samostanskih duša još poslagale nađene i odbačene stvarčice, šišarke, kamenčiće neobičnih oblika i boja, zube šumske zvjeradi, čak i poneku lovačku čahuru, stvrdnuta jelenka ili vilina konjica, odlomljene komade jelenjih rogova i zarđale baterijske svjetiljke. I da se itko, ikada, bio služio samostanskim knjigama te bi mu stvarčice zasmetale kod izvlačenja knjiga pa bi među njih bio unio nered. Ali kako čitatelja tih svezaka ovdje nema to svaka od nabrojanih stvarčica stoji nedirnuta na svom mjestu. Eto, taj detalj, koji priliči oku istražitelja zločina, prolazi u našoj priči nezapažen, u samostanu koji nije nitko pohodio, suvišnom i bogu i vragu, mrtvom.
Pa ipak, ne baš sasvim mrtvom.
Bilo je dana kada bi na teška vrata od domaćega crnog graba izlazio muškarac srednjih godina da bi na dijelu zaravanka što su ga međile stijene istresao prazne staklenke i limenke, otpatke povrća i nagnjilo voće. Ili bi brao bilje na onom još i danas svijetlom njegovu dijelu gdje su prije dvije stotine i više godina graditelji gasili kreč. Da, kad je taj muškarac bio tek došao amo uobičajeno je izrastao na tom mjestu sagorijevanja divlji mak, pa se od proljeća do jeseni sve crvenilo, baš kao što su povrtnjaku koji se doticao onoga pjeskuljava sjevernoga zaravanka ljubičastu boju davali cvjetni pupovi brokule i listovi kupusa.

Ali sada je noć, kasno doba noći, i sve što oko pogledom prati potopljeno je u mjesečinu sa staklastog neba, posve čistoga, što je neobično za ovo doba godine.
A to oko u ovom je trenutku izniklo na rub šume i, još s pjeskuljava zaravanka koga su noge ubuvene u gumene čizme začas pretrčale, ugledalo ona teška vrata od domaćega crnog graba.
Sada je noć, kasno doba noći, i na vrata taj netko divlje lupa.

U prizemlju, koje je nekada služilo kao refektorij (još je iznad čela stola stajalo veliko ulje s novozavjetnim motivom riba i kruhova), titrao je poluglasni televizor i srebrio prostor elektroničkom mjesečinom.
Muškarac, koji je opušteno sjedio ispruženih nogu, raspoznavao je glasanje voluharica, pa iz još veće daljine javljanje mrtvačke sovice.
Tada se dogodilo da nije povjerovao kako sluša ono što čuje: sada na samostanska vrata netko divlje lupa. Pa kao kad se život čovjekov nađe u crnom škripcu te netko drugi u nama donosi u naše ime odluke i vuče poteze, valjda da bi nam u tom smutnom času pomogao, tako je domaćin sada voljom onoga drugog u sebi ustao i – kako više ne bi bio sam nego se s još nekim iz kuće, pa bio to i glas televizora, lakše suočio s neizbježnim – pojačao ton.
- Tko je?

Čulo se izvana kako onaj unutra sporo otkračunava vrata, a kad se pojavio ispod dovratka okupala je i njega cijeloga mjesečina sa staklastog neba: na njemu traperice, raskopčani kaubojski kaiš s povelikom mjedenom kopčom, majica s otisnutom reklamom za Ožujsko pivo, na nogama sandale.
- Što je tebi? Ja lupam, ti ništa.

S došljakom, koji je nahrupio u prostoriju, uđe i mjesečina izvana, dopre do pola stola i posrebreni ostatke siromašne večere: jabuka se pretvori u srebroliku kuglu.
S mjesečinom uđe u prostoriju i slutnja: domaćin osjeti kako je ona, slutnja, mnogo prije nego njime zavladala predmetima u prostoriji, jer jedino oholi dio ljudske vrste misli da su predmeti bez duše. Pa umjesto da pogledom odmah odmjeri tko mu je to nahrupio u kuću, on osjeti kako ga
kako ga stol, dugi neraspremljeni stol za kojim je opušteno sjedio i osluškivao noćna bića
kako ga veliko ulje s novozavjetnim motivom riba i kruhova
kako ga stolice, čaše, i malo prijenosno raspelo
kako ga u titravoj rasvjeti glasnoga televizora
kako ga promatraju odjednom neprijateljskim pogledom, kao krivca za ono što će se dogoditi.
S ekrana dođe vijest da su u Banjoj Luci minirane džamija Arnaudija i Ferhat-pašina.
- Ugasi televizor, idiote. Hoćeš da me ulove?
Sad su stajali licem jedan prema drugome.
Pred domaćinom bio je čovjek masno našminkan bijelim i zelenim prugama. Ustobočen u maskirnoj uniformi, natovaren oružjem i napravama.
Domaćin spusti pogled i zadrži ga na strančevim gumenim čizmama uprljanim blatom i oblijepljenim vlatima trave. Koliko se takvih već nagledao na ekranu! Svi odjeveni isto i već stvatko sa svakim u ratu.
Pred vojnikom bio je muškarac srednjih godina s preuranjenih sjedinama na tjemenu. Očekivao je na njemu mantiju, stol, kotu, i kako li se sve to zove, a ovo što vidi zbunjivalo ga je.
S ekrana sada su najavili noćni koncert afro-popa.
- Gasi! – zaurlao je.
Domaćin učini tako.
- Tvoj sam. Moraš me slušati.
Stojeći sučelice kasnom noćnom gostu pitao se: "Moj? Ali koji od mojih? U jednih je prvo polje u šahovnici bijelo, u drugih crveno, neki su pod crnim zastavama. A na ovome od svega toga ništa".
- Kojoj hrvatskoj vojsci pripadaš?
Došljak ne odgovori.
Tu gdje sada sjedi njegov gost sjedili su prije tri godine talijanski turisti na povratku iz Međugorja, a dan kasnije prepoznao ih je u televizijskim vijestima kako zaustavljeni srpskim pobunjeničkim balvanima na cesti koja se spuštala prema Kninu zapomažu da ih puste prema moru, kući.
Ne pitajući za dopuštenje došljak poskida s leđa, s ramenâ, s opasača i s listova komad po komad ratničke opreme i u nekom savršenom redu počne slagati na stol kojekakve cijevi, snajpere, upakovanu municiju, elektroničke napravice, ali plosnat četvrtast pištolj zadrži ispod raskopčane maskirne bluze.
- Prespavat ću kod tebe. U zoru se gubim.
Domaćin je zbunjeno gledao u taj kasni noćni prizor. A kad je gvožđurija bila posložena, upita:
- Jesi li gladan?
- Daj što daš. Učilo me po svijetu da ne budem izbirljiv. Jedan od predmeta bio nam je kako opstati u prirodi.
Na stol stiže proja, hladna kokošetina, teglica ukiseljenih krastavaca i čaša crnog vina.
- A koji si mi ti svećenik?
Domaćin ne odgovori.
- I sam si ovdje?
- Sam.
Domaćin prešuti da je do prošle zime imao uza sebe jednoga popića, ali je momak morao na hitnu operaciju slijepog crijeva, pa mu na tom putu kroz rat nestao trag.
- Što ćeš, takvi su zavjeti. Je li se to tako kaže? I tebi i meni tako je kako je. Aj se kucni sa mnom.
Došljak ispljune vino: - Pa što ti to piješ? Je li ti to mene zajebavaš?
- Tako je kako je. Rat je.
Došljak nastavi jesti. Domaćin ga je gledao u svjetlu potpuno prigušena ekrana: morao je sebi priznati da ne jede proždrljivo, da se priborom služi uredno, da je čak i ubrus zatražio, što je bilo u raskoraku s njegovim zastrašujućim boračkim izgledom i očitim potucanjima po ratištima.
Pa kao onaj potočić kome još ne znamo ni budući smjer ni moguću snagu, ali koji je pred nama iznenada izbio, tako se pred došljakom iznenada očitovao i domaćin: - Sad mi Hrvati prvi put držimo zrcalo u svojoj ruci.
Ali došljak jede i šuti.
- Tko te goni?
Pitao se: "Jugoslaveni u Armijskim korpusima? Četnici? Srbijanski dobrovoljci? Paraformacije Hrvata? Mudžahedini? Plaćenici sa sve četiri strane svijeta? Čista Hrvatska? Velika Srbija? Alahova Bosna?".
Ali došljak jede i šuti.
"Rat je čisto počinjao. Mi smo nudili konfederaciju, oni su zloupotrijebili svoj povijesni strah od nas. Sad svi čiste sa svoga".
Iznad njih zahukala je sova. I hukala je dok se lepet njenih krila u letu nije s druge strane zdanja izgubio u noći. A dogodi se da i nečiji avioni prelete nebom nad njima. Ali još nikada rat nije pokucao na ova vrata. Kao noćas.
- Kako ću te zvati?
Domaćin: - Lem.
Prozorska mjesečina neprimjetno se širila po stolu.
- Nije mi ovdje kraj. Odavde idem u Bosnu.
Domaćin se lecne: ima tome nešto više od godine dana da je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu, da je zbrinula zbjegove hrvatskoga i muslimanskoga življa pred četnicima, a sad je i sama u ratu s muslimanskom Armijom Bosne i Hercegovine. Načitanom, vrze mu se po glavi da su se vratila vremena iz priče o kmetu Simanu, kad uz pucnjavu ide i sve ostalo: umorstva privatna i susjedska i komšijska, umorstva državna i generalska i ministarska, dobrodošla kao alibi.
Uto željezarija na stolu plane desecima hladnih iskrica plavom vatrom mjesečine.
- To sjaji PKT. Apsolutno čudo. Moja desna ruka – reče kasni noćni gost. – S tim možeš i na helikopter i na avion i na pješaka.
A jer je i sam ponesen tim iznenadnim bljeskutom svoga oružja koje ga ispunja ponosom istodobno osjetio u sebi prezir prema domaćinu, baš kao što i svaki onaj koji ovladavši znanjima vlastite struke ne želi o njoj trošiti riječi pred licem koje o tome ništa ne zna, pogotovo kad je posrijedi umijeće ubijanja, tako i došljak prešuti da je uz takav mitraljez sjedio u bunkeru u savani Čada i ubijao pobunjeno nomadsko stanovništvo.
- A kako si rekao da ti je ime?
- Lenjin, Engels, Marx. Lem.
- Čuo sam i glupljih imena iz tog vremena. Staljinka, Petoljetka, Sutjeska...
- To si morao reći mom ocu.

Pa se premjesti na klupu koju je već bio progutao mrak.
Kad su talijanski fašisti okupirali istočnu jadransku obalu dotadašnji lučki radnik u splitskom brodogradilištu otišao je za dobro svoje duše i svoje žene u mosorske partizane. Lem je bio začet one noći kad je oca ponijelo zadovoljstvo viješću da se Nikita Sergejevič Hruščov dolazi izmiriti s Maršalom; Lem je dakle na svijet stigao baš u pravo vrijeme da bude primljen u pionire, da nosi školsku Titovu štafetu, ali i da jednoga dana zabezekne oca pitanjem: "Zašto je sve to tako?".
Pitao je to Lem zato jer život u svojoj sverazumnosti i nadvremenosti eto već zarana ispoljava u javu predznake onoga bitnog koje će se tek u kasnijim godinama življenja toga bića doista i u cijelosti oblikovati.
Dakako da otac nije bio svjestan implikacija što ih nosi tako sručeno djetetovo pitanje,
dakako da Lem nije moga znati kako će ga takav predznak otjerati na kraju u ovu vukojebinu
u kojoj upravo promatra kako vojnik pripaljuje cigaru.
Otac je, naravno, mislio kako je pitanje djetetovo djetinjasto i da se na njega niti može niti treba odgovoriti, pa mu je ovlaš pokazao na Maršalovu sliku ovješenu u roditeljskoj spavaćoj sobi, pamtio je Lem, i jednostavno rekao: "Pitaj njega".
Lemov odnos prema ocu bio je prošao put sinovljeva razumijevanja, a potom sažaljenja vlastita roditelja, i on je taj put sada mogao ponovo posvijestiti, valjda onako u mraku, na klupi, zanijet vojnikovim ritualom pripreme cigare na mjesečini i prvim mirisima duhanova lišća s Antila.
Na cijelom tom putu Lem je – tko zna kakvim čudesnim prirodnim darom, tko zna kakvim božjim izuzećem od uvriježenih pravila – bio svjestan činjenice da u odnosu spram očeva duhovna nasljedstva u sebi ne smije ama baš nikada ponoviti grešku koju oko njega počinjaju u toj stvari ostali sinovi, grešku kobnu i jednu od najstrašnijih na ovom dijelu vražjeg zemljovida, koja kroza sva vremena i društvene mijene, rečeno je, na živa čovjeka taloži povijest i kamèni ga. Greška se sastojala u tome da sinovi kao u kakvoj opijenosti posvajaju nauk otaca. Bili oci mrtvi ili još uvijek živi njihova djeca kao otrovni insketi prenose i obnavljaju u današnjem svijetu svjetonazor roditelja i tako naše danas čine istovjetnim sa strašnim svijetom povijesti u doba mladosti svojih predaka.
Lem, dakle, nije nikada posvojio očev svjetonazor, niti je ikada ovome zamjerio što se po kući halabučno protivio sinovljevu odabiru životnoga puta, iako ga je već samo vlastito ime, što ga je otac skovao na užas pobožne supruge, vrlo lako moglo uvući u vrzino kolo povijesti. Nije u to kolo uskočio ni kad su pojedini njegovi vršnjaci na teologiji zajedno sa duhovnim pastirima vjerovali naglas da je kvislinška ratna država Božji dar, na što im je on odgovarao da Isusova djeca ne potpisuju rasne zakone.
Otprilike petnaestak godina trajalo je razdoblje Lemove neupitnosti očeva ponašanja, a za to vrijeme on je maturirao na svjetovnoj gimnaziji i završio teološke studije.
Sada je Lem živio vrijeme sažaljevanja očeva partizanskog puta, jer je nalazio da je očeva žrtva bila uzaludna i da je sada štoviše ismijavaju. Podudarilo se to s nedavnim stvaranjem hrvatske države kada su na vrata konačno otvorena političkim slobodama ušli i oni koji su uz svoje ime sada ponosno i osvetnički pridodali još i ono roditelja koga su im u svjetskom ratu ubili antifašisti.
Pod granama crnoga bora i bukovih šuma, u jedvitom prolazu između ukošenih kalcitnih planinskih stijenjâ, sam da samlji ne može biti, Lem je otprve postao svjestan kobnosti moralne ravnoteže koju su u demokraciji nametnuli očevi politički protivnici i, još više, sinovi očeva koji su bili očevi protivnici. Ta moralna ravnoteža obezvrijedila je i posramila one očeve tri čiste.
A jer je već rečeno da na ovom dijelu vražjeg zemljovida ima od gorega uvijek gore i da nakon gorega dolazi još gore, onu nedodirljivost žrtve i izbora vlastita oca čekao je još teži udarac nego što je to bilo Lemovo sažaljenje. Očeva žrtva bila je naime dobila nešto kao vlastitu privagu i ta je privaga kao kakav maligni dodatak postala, iznenadno, sastavnim dijelom žrtve: hrvatski fašizam otvorio je u čistoj vodi političkih sloboda samostalne hrvatske države pitanje zlodjelâ pobjednika što su ih ovi počinili nad njim kao nad svojim poraženim protivnikom.

- Smeta li ovim tvojim svecima moj cigarro? – tek sad je upitao došljak.
Sa zidova gledali su jeftino uokvireni nebesnici, papa Poljak i bile ovješene krunice.
- Puši. U ovo što visi ne diram. Svraćali su ovamo hodočasnici, ljeti, na povratku iz Međugorja. Pa bi donijeli štogod takvoga na poklon. Ali to prije rata. Sada nema nikoga. Ti prvi.
- Reci, jesi li ti tražio da dođeš amo?
- Nisam.
- To ti je pravi odgovor. Sa svim drilom koji sam prošao, ja ovdje ne bih izdržao. A ima li šanse da se odavde izvučeš?
- Nema.
- Kako nema? Uvijek postoji. Zatvori kuću i izgubi se u ratu.
- Ja ovu kuću čuvam. Gore ima vrijednih starih knjiga.
Zavlada duga šutnja.
- Ti kao da nisi pravi svećenik. Ima u tebi nešto...
Dvojica na mjesečini zadrže jedan na drugome pogled: bilo je kao kad prostodušni potočići kao zakoniti prethodnici nadolazećih divljih rijeka oprezno obilaze kraj kojim prolaze sluteći skriveno u sebi vlastitu skoru rušilačku snagu.
- Što ima u meni?
Ptica, valjda zalutala u mraku, udari u zatvorene prozorske kapke na katu iznad njih: čuo se grakat.
- Kako ja mogu znati jesi li ti sveto lice ili...
- Ili?
- ...ili što drugo primjereno ratu?
Prozorska mjesečina u međuvremenu se bila toliko pomakla na stolu da je sada desecima hladnih iskrica planula cijev što je daleko prelazila rub stola.
- Sad, vidiš, sjaji FAL. I to ti je čudo za sebe.
Prešuti da je njime pobio ustanike u tropskim šumama Guatemale.
- Da ti nešto kažem. Ja nisam svećenik. Ja sam časni brat. To nije isto.
- Što si ti?
- Ja nemam dara za svećenika.
- Ma koji si ti zapravo kurac? Ništa te ne razumijem. Kod mene ti od tih stvari igra samo kravica, štalica i mali Isusek.
Zapjeva: "...i daj vam Bog za Božić telič, prasič, racič, mira i božjega blagoslova..."
- Jesi li bio dijete? Jesi li ikada rastavio igračku da vidiš što je u njoj? Da pod vlastitim prstima osjetiš opruge, kotačiće, zavrtnje, ono tika-taka iz nje? – iznenadno ga prekine domaćin.
Kasni noćni gost zanijemio je kao ukopan.
- Nije te zanimalo hoće li ona u tvojim rukama preživjeti istragu, nego kako ona funkcionira iznutra. Moji roditelji bili su priprosti ljudi. Da su me vodili u kazalište ili na koncerte vjerojatno bih bio toliko znatiželjan da uđem u svijet glumaca ili među članove orkestra i da iznutra opipam taj svijet. Da su mi dopuštali bavljenje sportom bio bih završio u kakvom klubu i iznutra upoznao sporstke pobjede i poraze. Ovako, shvatio sam da mi se nudi jedino majčin svijet crkve. Ali u njemu sam odmah dobio glavnu ulogu: da bi moja majka smjela ispovijedati vjeru poslužila se mnome kao izgovorom za izlaske iz kuće. Kad sam na svjetovnoj gimnaziji maturirao upisao sam se na teologiju. To je bio sedamdeset i četvrte.
- Sedamdeset i četvrte? Pa mi smo gotovo vršnjaci! Te godine prvi put mi je bilo palo na pamet da pobjegnem iz Juge.
- Oko mene bili su mladići koji su vjerske studije izabrali iz dubokoga ganuća pred sveprisutnom Božjom nazočnošću i nadmoći, a ja ću htjeti iznutra shvatiti ustroj koji mi je majka ponudila i koji je još Abraham navinuo.
Ponovo zavlada duga šutnja.
- Čini mi se da sam ti noćas došao kao naručen da mi sve to ispričaš. Lijepo pričaš. Bilo bi šteta da te ovdje ubiju.
Ptica, valjda zalutala u mraku, opet udari u zatvorene prozorske kapke na katu iznad njih: čuo se grakat.
- Dugo nisi ni sa kime pričao.
- Nije istina. Držim kokoške iza kuće.
- Kao da je to najgore! Jedna moja stara tetka djevica imala je pijetla za ljubavnika.
U tom trenutku vani je bila puna noć, onaj njen trenutak kada protekli dan i dan koji nadolazi bivaju jednako udaljeni jedan od drugoga i kada između sebe, što je ljudskom oku još nevidljivo, razmijenjuju mrak i svjetlost.
- Jesi li kao dijete slušao orgulje? Krleži se to dogodilo i bio je nakon toga izvan sebe. Imam gore tu njegovu knjigu o djetinjstvu.
Vojnik ga nije razumio, ali ni prekidao ga nije.
- Kada jednom rastaviš igračku više je ne možeš natjerati da te usrećuje. Unaprijed si znao da zadovoljenje tvoje znatiželje koja traži odgovor na pitanje zašto je sve tako kako jest opravdava počinjeni grijeh. Bio si u vlasti vlastite namjere. Objekt tvoje istrage nije te mogao privlačiti više nego koliko smo dužni štovati uspomenu na njega. Bio je mrtav. Sve ovo oko mene više nikome ne služi, ali ja služim tome.
- Kako stoje stvari iznutra?
- Iznutra stvari izgledaju kao rasporeni vuneni lutak, kao sat kome su kazaljke počupane.
- Priznaj da nisi bio najveseliji tip u razredu.
Ono otprije sada se ponavljalo: sove su nečujno hvatale miševe, trčkovi tražili ličinke, voluharice nagrizale stabla.
- Govorim ti kao razočarani kršćanin. Nisam trebao dirati u onu tvoju kravicu, štalicu i maloga Isuseka. Jednom iznutra naletio sam na desničarenje koje se ne kažnjava, na pravo ulaženja u tuđu privatnost, u tuđe krevete i maternice. Što će im mirisi, zlato i tamjan kad je moj Isus bio patnik?
- E moj Leme, moj Leme! To o čemu pričaš zna svaka trknuta budala, o tome se piše svakoga dana u novinama. I u to si utrošio tolike puste godine? Pa što drugo jadnom muškiću ostaje u celibatu nego da okuša sreću s tuđim ženama ili da završi u pedofiliji i u pederastiji? Ja to potpuno razumijem jer se ne rađamo kao krojačke lutke, nego nam svako jutro majčica priroda nešto diže dolje među nogama. Pa što si nakon toga mogao očekivati?
- Od magistra novaka ništa.
- Rekao si mu nešto?
- Sve. Ali sve što sam mu dušom i srcem rekao on je bio obvezan prešutjeti. To se zove forum internum... S Bogom stvari stoje drugačije.
- Baš me zanima.
- Bog će kazniti. Ja znam da će me Bog kazniti. Jer Bog neće raditi protiv sebe.
- Zato i jesi tu gdje jesi.
- Nakon diplome proveo sam obvezatnu godinu u samostanu, izjavio da ne želim biti svećenik, a provincijal me rasporedio ovdje.
- Je li ti otac kada došao u posjet?
- Nikada u trinaest godina što sam ovdje. Kad sam mu bio rekao da ću upisati teologiju odbrusio mi je da sam se svrstao protiv svih uvjerenja njegove mladosti.
- Je li živ?
- Nije htio vjerovati da bi nekadašnja njegova narodna armija mogla postaviti nagazne mine u njegov vinograd. Poginuo je prije dvije godine.
Da mu kasni noćni gost kaže što je bilo prije dvije godine? Da mu kaže da se regrutacijski centar nalazio u starom dijelu Marseillea? Da mu kaže kako tamo nije bio jedini koji je pobjegao iz Jugoslavije?
To prešuti, ali mu reče: - Znaš što me pitao dočasnik Francuz na prijamnom ispitu? Pitao me jesam li pripadao uličnoj bandi, jesam li seksualno napastvovao sestru, jesam li krao, pio, drogirao se, tukao? Je li me u Jugi itko traži, sudi, progoni, ucjenuje zbog kakve opačine? Ja sam mu na sve to odgovorio da sam politički emigrant, što je zapravo bilo tada pomodno. Jer mu nisamo smio reći da nad svim opačinama koje je on meni nabrojio ima i jedno veće zlo koje sam ja, slično tebi i tvojoj kutiji, također htio opipati iznutra. Sad ti mene slušaj i ne zuri tako blesavo. Vrati se za stol da te vidim.
Domaćin učini tako.
- Potvrdu toga u što sam bio uvjeren dobio sam u privremenom logoru u San Pedro de Arimena. Čekali smo da prestanu pljuskovi, a među nama je bio neki Mađar, profesionalac u našem poslu ali načitan čovjek. I tada se dogodilo da nas je uvjerio kako je najtajanstvenija strast muškoga života želja za ubijanjem i da se drukčije zapravo ne može... Mahao je pri tome jednim romanom koji da je napisao njegov zemljak akademik i u kome da je sve to opisano i potvrđeno... i da je taj bio hrabar novinar antfašista koji je pobjegao iz komunističke Mađarske i ubio se u emigraciji, mislim na obalama Pacifika, jebiga... Vidiš, Leme, između nas dvojice ima jedna velika razlika. Ali ima i podudarnosti. Prvo o razlici. Ti nemaš opravdanje za žrtvu koju si podnio i koju ovdje podnosiš, a ja imam. Moja je žrtva bila strašna, toliko ponižavajuća za mene da tijekom četiri mjeseca vojne obuke ja po pravilima službe nisam smio nadređene gledati u oči nego jedino u čelo. Ali to mi je, dragi moj, bilo nadokanđeno gadnom lovom i pravom na osobno bezakonje dakako u okvirima službe.
Raspored mjesečinom posrebrenjenih ploha u prostoriji na te se riječi odjednom promijenio: domaćin osjeti kako ga
kako ga stol, dugi stol za kojim sjedi
kako ga veliko ulje s novozavjetnim motivom riba i kruhova
kako ga stolice, i čaše, i malo prijenosno raspelo
kako ga čak i orijentalni fočanski ćilim na kamenu podu
proglašavaju krivim za zlo.
- Zlo je, moj Leme, neizbježna strana ljudske prirode. I ti i ja živimo u svijetu energije zla. Ona živi čak i u tvojoj dobroti. Ona te zaskočila i u vlastitu dvorištu. Cijelo vrijeme pričaš mi o tome. Magistar novaka ti je zatajio da je zlo u vlasti same ljudske prirode. Njen legitimni dio. Kad je tvoj papa Poljak rekao da on đavla vidi kao stvarno biće, jedino mu se mi plaćenici zla nismo smijali... Što ti je? Je li ti pozlilo?
- Moram u WC. Prostata. Nemam lijekova.
Domaćin ustane od stola, u mraku iziđe na otvor u zidu koji je iz refektorija vido u hodnik, pa iz hodnika uđe u sakristiju. Tapkajući priđe kalsicističkom kredencu iz austrijskih vremena u kome je čuvao naslijeđeno memljivo misno ruho, napipa jednu od ladica, izvuče je i iz nje izvadi pištolj. Prije nešto više od tri godine bio mu ga je dao provincijal: "Imaš očuvati samostan. Rat će. Ne ubij nego onemogući onoga koji bi tebe htio ubiti". Pištolj postrance zatakne za traperice.
- I tako vratio se ti na svoje – dvosmisleno reče kasnom noćnom gostu.
Koji mu ne osta dužan: - Je li ti to mene zajebavaš? Pazi, poponjo, jer moj svijet funkcionira na principu poslušnosti, ja slušam više, niži slušaju mene.
- Došao si iz daleka – bio je domaćin lažno pomirljiv.
Kasni noćni gost nesvjesno proguta domaćinovu lažnost: - Preko Amsterdama. Pa u Vukovarsku, u MUP. U formular sam upisao da sam "profesionalni vojnik". Odakle bi oni znali za mene. Htjeli su me u obučni centar jer da poznajem velike vojske svijeta, ali kao što vidiš ja sam se radije usamio i dijelim pravdu za svoj račun. I sad je vrijeme da ti kažem u čemu se nas dvojica podudaramo. Na to pitanje ostao sam ti dužan odgovor.
- U čemu se podudaramo?
- U Bogu. On nam je zajednički nazivnik. Ti si htio Boga korigirati, a ja ga oponašam.
- Za vlastiti račun?
- Krv ti jebem, zar misliš da i ti ne bi mogao ubiti živog stvora? Jelena, veličanstvenoga jelena tu pred vratima, ili srnu, jadnu srnicu, na primjer? Ili mene? Ili mene, čuješ li me? I da ti u tom trenutku uopće ne bi bilo žao što si me ubio, nego bi žalio samo zato što ćeš morati ispaštati što si me ubio? A ja ne moram čak ni ispaštati. Naravno da ne moram, jer nema zločina kad se brani napadnuta domovina! Zlo se tada kompenzira domoljubljem. Pa to i naša vlast govori, idiote! Zato sam i došao amo.
- Ispovijedio sam ti se kao prevareni kršćanin. A sada te hoću nešto upitati kao prevareni Hrvat. Kaži mi iz kojega su to hrvatskoga mraka iznikli naši ratni zločinci i ratni profiteri, tajkuni, podlaci? Što da kažemo mrtvim i živim braniteljima? Naša savjest ima za svjedoka cijelu jednu prevarenu zemlju.
Oči u domaćina sada su doista bile kresave kao u kakvog grifona iz stoljećâ kada ni samo kršćanstvo nije znalo je li mu ta heraldička životinja predstavlja simbol griješnih nagona ili samoga Krista Spasitelja.
- A što sam ja?
- Ti si ubojica.
U stomilijuntom dijelu najkraćega mogućeg djelića vremena čovjek s našminkanim bijelim i zelenim bojama skočio je na noge i ispod maskirne bluze koju je iz opreza bio ostavio raskopčanu izvukap plosnat četvrtast pištolj; ali u još kraćem djeliću vremena nego što je to njegov stomilijunti dio onaj koji je mogao biti uspoređen s grifonom shvatio je što će mu se dogoditi, pa je ustao od stola, ustao tako spretno da je morao zapanjiti i samoga prfesionalnoga vojnika, napipao u trapericama pištolj, izvukao ga i tada shvatio da je pištolj već tri godina i više petljavo zakočen.
Našminkani vojnik je vikao: - To mi nisi smio reći! To mi nisi smio reći! Idiote popovski, idiote, idiote...
Tada plosnati četvrtasti vojnikov pištolj opali.
Našminkani vojnik je vikao: - Sve drugo smio si mi reći, samo to mi nisi smio reći! Da sa ubojica! To se nama ne smije reći! Idiote!

Sad dvojbe više nije bilo: u praskozorje, dvojica četnika koji od jučer gone čovjeka s licem našminkanim bijelim i zelenim bojama otkrili su iz šume kako preko zaravanka treperi pred njima nekakvo srebrno svjetlo. Istrčali su ispod debala na kraju šume, pretrčali onaj pjeskuljav zaravanak sablasno bijel u prvoj svjetlosti novoga dana, dotrčali do prvoga prozora kada je unutra netko zapucao iz pištolja i vikao.
Kad se sve smirilo dvije su glave zavirile na prozor: ugledali su kako se čovjek koga gone sprema na odlazak, kako spretno prti na se komad po komad oružja.

U tom poslu kasni noćni gost odjednom je zastao i pogledao na onaj otvor u zidu koji je iz refektorija vodio na hodnik: sada je tamo nešto bjelasalo. Tada ugleda kako otamo ulazi u refektorij neka osoba i kako u dronjavim haljinama i kako nekom nebeskom jednostavnošću izdiže s ćilima tijelo mrtvaca i kako brižno nestaje s njim na otvor u zidu.
Posljednje što je za života vidio bio je Krist patnik.

Dvojica četnika naime na to su hrupnuli na ona vrata od teškoga domaćeg crnog graba
upali unutra
skamenjen prizorom koji je u sjećanju još gledao kasni noćni gost bio je zaskočen s dva rafala
duga.
Potom su ubojice između sebe podijelili vojnikovo naoružanje i njegovu truplu ukrali cifrast sat s desnice
na kojoj su pročitali tri tetovirana slova što ih nose legionari:
H. e F.
Pa ih opet zamota šuma.

Nekoliko dana kasnije i mnogo sjevernije skupina mudžahedina u zasjedi likvidirala je ovu dvojicu.