Ibrahim Berisha

KROŠNJA S MIRISOM NADE

Sarajevske Sveske br. 06/07

Raskošno stablo šljive, vidljivo s lijeve strane prozora Bolnice, već tri mjeseca nije se mijenjalo. Za sve ovo vrijeme, ona bješe predmet žudnje. Njena zelena krošnja, ljepota malih brda koja je okružuju i povremeni glasovi djece, zaštitnika tog stabla koje obećava bogatstvo, izazivali su želju za neprestanim stajanjem nasuprot drvenog četverougaonika i neprestanim gledanjem kroz okno, sa čije unutrašnje strane je nepokolebljivo mirovala bolest, sa svojim odlučnim potomkom, smrću. Zadovoljstvo posmatranja tog stabla trajalo je puna tri mjeseca, a nestajalo bi samo noću pod naletom rušilačke i zasljepljujuće moći tame.
Bilo je možda osam ujutro, kada je bolesnik od sušice, dječak od trinaest godina, Artan, spazio dva čovjeka, koji će za njega ostati zauvijek nepoznati. Oni ljutnjom i agresivnošću prekriše lijepo stablo šljive. U podne, kada u polju nije bilo nikoga ko bi mogao da ih zaustavi, oni ga posjekoše i ostaviše da leži na zelenom pokrivaču zemlje. Djeca se više nisu okupljala oko šljive niti su se opijene ptice baškarile po njenoj jedroj krošnji. Pa ipak, posječeno drvo ne osuši se ni nakon tri dana, ni nakon dvije nedjelje, ni nakon mjesec dana. Krošnja ostade kraljevski zelena, nastavljajući da ispunjava radošću neprestane poglede sa prozora bolnice, nudeći bogatstvo malenih, tek rođenih plodova koji su u grozdovima ležali pod neuvelim lišćem. Na jesen, sa drveća opade lišće, u potpunom odustvu četinara, a šljiva je i dalje ležala na svom mjestu, pored panja sa korijenom, u svom nekadašnjem zelenilu koje je podarilo vječnost krošnji koja je ljepotom nadvisila raznolike brežuljke rasute ponad ogoljelog drveća.

KLASIČNA SHEMA VRATA

Mnoga vrata istrunu ne otvorivši se nijedanput. Mnoga se vrata pokvare prije vremena, zbog čestih i nepotrebnih otvaranja. Vrata o kojima je riječ nisu se otvarala već jedanaest godina. Niti se izvukla korisna pouka iz tog neotvaranja; škripanja brave kroz čiji otvor izlazi ili ulazi prvi zrak sunca. Zraci obavijeni prazninom prostora. Ovdje nema žena, muškaraca, djece ili novorođenčadi. Meni je pripala zla sudbina da odem gore, uz stepenice, i kradom pogledam sastajanje vazdušnih struja, uistinu vrhunsko i impozantno miješanje ljubavi i milosti. Pobjednice uništene od pobijeđenih, gubitnika. “Dobar dan. Želite li ući u kuću?” U pitanju je bilo i cinizma, ali ni moja namjera nikada nije bila izrečena, hoću li dobrovoljno i bezuvjetno ući u neku kuću, pa i u ovu koja je sada mogla biti udaljena samo nekoliko metara, umirujuće skrivena preko puta. Napravio sam nekoliko koraka da bih prevalio tih nekoliko metara; kuća se naslanjala na svoje zidove. Ali ja sam uspio da se ubijedim da sam bio dalje nego na samom početku, kada sam pomislio da bih vrata mogao dodirnuti rukom; njih više nije bilo. Vrata su otputovala, odletjela su, ali ni kuća se više nigdje nije mogla naći. Vratio sam se putem kojim sam i pošao, rastužen, zapečativši sudbinu tog predugog dana. “Čovjek si sumnje”, pojavi mi se u mislima Zali. “Jesi li probao da otvoriš vrata koja nikada nisu postojala.”
Bacio sam još jedan pogled unaokolo, još uvijek tražeći vrata koja se nisu nijednom otvorila, kuću koja nikada nije izgrađena, zbog čega nisam uspio da zadovoljim jednu trenutnu ljudsku želju. Dok sam u rukama držao bravu, nikada isprobanu, za koju nije bilo sigurno da će odgovarati nekom graditelju vrata, kroz njenu ključaonicu prolazila je prva sjenka noćne tame.

IME

Polako razmišljam. Ono malo želje da još ponekad vidim Floru, sačuvao sam, ali nisam siguran u kojoj mjeri. Više puta sam čak bio vrlo blizu odluke da je potpuno zaboravim, ali se baš tada desilo da sretnem baš nju, nježnog lica i krhkog stasa. Na ovaj način opet počinje recikliranje Flore, onako jasno i odlučno. Bila je neuništiva. Pitanje žrtvi: Gdje stanuješ, u kojoj ulici, u kojoj kući? Cijelu stvar sam smatrao veoma uzbudljivom, namjeravajući da joj pišem, ili, bolje, da joj telefoniram, ali bi se desilo to da mi ne bi odgovorila. Postala je lijepa dama, pisao mi je moj prijatelj iz Švajcarske Florian Kodra. Pismo učini da još dublje osjećam razočarenje kakvo osjeća samo onaj koji se veže neraskidivim lancima. Bilo je to opasno razočarenje, jer se nije mogla razumjeti istina, koju sam ja znao kao pravu, dok se drugima činila kao laž. Tvoju dilemu moraju ocijeniti drugi, rekao sam sebi! Da, zaista. Ali nikad nisam uspio da saznam da li je pismo bilo istinito, jer u popodnevnim satima tog dana htjedoh da vidim i da ponovo pročitam to pismo, ali od njega nije bilo ni traga. Više se ne sjećam ko je odmahnuo glavom uvidjevši da ja tražim ono što se ne može naći, ili ono što ne postoji. Praćen podsmijehom prema pismu koje me je koštalo povjerenja, telefonirao sam Florianu, ali on mi je dao samo nekoliko lijepih obećanja, naravno, blijedih i neodlučnih. Bio je u nekom dalekom srodstvu sa Florom i kazao mi je da ju je povremeno viđao tokom ljetnjeg odmora, kada se vraćao u selo da plemenitim vazduhom izliječi svoja slabašna pluća. Nije mi rekao da je ona ikada poslala pismo na moju adresu, a pogotovo da mi je pisala u posljednjih godinu dana. Flora je bila moja nezaustavljiva provokacija. Zašto stojiš kao uspavan, govorio sam sebi, kada nisi siguran da li je pismo stvarno postojalo, ili je sve bila samo neka čudna simetrija, nastala nakon što sam pročitao deformisane želje koje su živjele u meni i koje su nehotice izbijale noćima, učinivši me smiješnim i prljavim u očima poznanika od povjerenja, kao što je Florian Kodra. Nije da ti nisam pisao nekoliko puta, reče mi telefonom moj prijatelj iz Švajcarske. Ali budi siguran da u mojim pismima nijednom nisam spomenuo Floru. Sada polako razmišljam. Pismo je najznačajniji dio zaborava koji sam probao sa Florom. I kada bih je sreo, iako mi je ostalo malo nade da će se to ikada dogoditi, ja bih joj se zahvalio za probleme koje mi je stvorila. Ne bi mi sišla s uma dok je ne bih ubio na najgrublji način, ali kako da ubijem osobu kada nemam srca da usmrtim ni jednu ptičicu. Pitaćete se: ko je Flora? To sada uopšte nije važno, ali ne mogu da objasnim otkud ona koverta i pismo koje je nestalo iste noći kada je i stiglo, ostavljajući me u iskušenjima ludosti, na kraju marta, kada slavim moj 43. rođendan. Što je pisalo u pismu, više se ne sjećam, ali nije ni važno. Sada potpuno mirno razmišljam.

PLEME

“Ti ćeš otići u selo tvoga plemena!”
Tako mi je govorila sestra. Šest mjeseci nakon povratka i razgovora sa Gretom, želja mi se ispuni. Vratio sam se u selo iz kojeg je moj otac otišao u ranoj mladosti, sa koferom u ruci, ne obavijestivši o tome roditelje, zbog čega je, silno se kajući, plakao cijelog svog života u Bronxu. Uobličio je priču o svom plemenu i zavičaju, kojeg je tiho dodirivao na karti okačenoj na zidu njegove radne sobe. Greta, moja sestra, boravila je prva u rodnom selu našega oca, koji je umro nesrećan jer se u to vrijeme nije moglo znati kako će se okončati rat. Tri nedjelje prije završetka rata, u maju, otac je umro, ne ostavivši amaneta, ali i Greta i ja osjetismo njegovu opijenost, želju da posjeti zavičaj i sjeti se prizora koje je toliko često spominjao u noćnim besjedama, kada je sjedio kao “na divanu”. Nije precizirao kako je izgledao “divan”. Kada se moja sestra vratila, nije mnogo govorila ni o ljudima, kako su živjeli i kakvi su bili, niti o mjestima koja smo poznavali u mislima, ali nismo znali kako su zaista izgledala.
Kada sam stigao u selo, na raskrsnici prema glavnom putu posutom pijeskom susreo sam pet ljudi koji su sjedili. Pili su pivo i razgovarali, čas grubim, prijetećim glasom, čas nasmijani, a ponekad i ledenih lica. Ostvaren je veliki napredak u kvaliteti Pećkog piva, reče najstariji. To se jasno vidi i ne znam zašto se ono ne pije na cijeloj teritoriji naše zemlje. Očevog strica sam upoznao preko fotografija, sestra je donijela i snimak na kojem on govori o svom djetinjstvu i o ostaloj djeci Kolša, a sada je bio tih. Nakon što je čovjek završio svoj monolog o pivu, rekao sam stricu moje ime i on me, poslije kratkotrajne zbunjenosti i iznenadnog prigušenog krika koji je ispustio, konačno prepozna, zaustavi dah i baci mi se u zagrljaj.
Izgovorio je toliko lijepih riječi. Nakon pozdrava, obratio mi se: Reći ću ti sa kakvim ljudima imaš čast da se upoznaš. Ona četvorica su sjedila u jednom skučenom uglu, ali ništa u njihovom ponašanju nije ostavilo utisak da je narušena svakodnevnica jednog malog, gotovo pustog sela.
Ovaj je predsjednik, reče stric. Pametan je i pošten čovjek. Govori rijetko, ali riječi koje izgovori poreda kao kamenje u kaldrmi.
Predsjednik, začuđeno klimnuh glavom. Za tog čovjeka otromboljenih usana rekao bih da neprestano plače. Jedan predsjednik mora imati čvrst izgled, ili se varam.
Ovaj čovjek je predsjednik našeg sela, reče stric, i mi ga ne zovemo drugačije nego: Predsjednik. Upozoravam te da ovih dana, dok budeš boravio u selu, iz poštovanja prema tvom ocu i ti treba da ga zoveš predsjednikom. I on je iz našeg plemena. Onda, dalje, reče stric. Ovaj ovdje je general. Mnogo je namučen čovjek, ali savršen. Bio je učesnik posljednjeg rata. Od slave koju je nekada stekao, ostalo mu je samo počasno ime: General. Volio bih da ga i ti poštuješ, jer voli da se sjeti dana koje je dijelio sa mobilisanim ljudima i dobrovoljcima. Kada su raspustili vojnike, ni on nije mogao ostati usamljen u štabu. Eto, ona dvospratna zgrada, tamo lijevo od trafostanice, služila je kao Centar za obuku. I general je iz našeg plemena.
Interesantno, pomislio sam. Jednog predsjednika i jednog generala sresti već na prvom koraku u selu za koje iz daleka misliš da ga nastanjuje samo nekoliko ljudi zaboravljenih od svijeta.
Teško ćeš povrijediti generala ako ga ne budeš poštovao jednako kao kada je živio svoje najslavnije dane, nastavio je stric.
Svakako, rekoh. Čast mi je susretati borce koji ni danas nisu uplašeni, koji, iako odbačeni, nisu izgubili ni djelić nekadašnje snage.
Obavezno, reče stric. A sada slijedi još jedno iznenađenje, nastavio je. Ovaj ovdje koji sjedi i ne govori, je Premijer. Izgubio je položaj, ali ga svi mi obožavamo. Bila nam je velika čast imati premijera iz našeg plemena. Izgleda ti nevjerovatno, da se pročitati iz tvog uzdaha, reče mi. Ali kažem ti da je naša kuća bila glavni centar u ovom kraju i u to ne namjeravam da te ubjeđujem.
General je listao novine, stranicu po stranicu. Bio je pogrbljen. Mučili su ga bolovi u zglobovima.
Da vam kažem nešto u povjerenju, reče general. Da si ti bio ovdje u ono vrijeme, mogao si da biraš položaj o kojem si sanjao. Imali smo mogućnost da izvršimo svaku odluku.
Nisam tačno razumio kakav je položaj imao četvrti, koji je cijelim tokom razgovora izgledao potpuno izgubljen.
A ovaj, upitah. Sada izgleda uspavano, ali je tada imao jedan vrlo važan zadatak. Provodio je pravo. Bio je sudija, ali da ga ne bi podsjećali na teške dane, sada ga zovu: Advokat. Biće ti čast da ga zoveš Advokatom. Upoznaćeš mnogo važnih ličnosti našeg blistavog plemena, ali pođimo sada u dvorište u kojem se rodio tvoj otac, da ti pokažem najtužniji prizor - kuća u kojoj je on prvi put plakao, ne postoji više. Ipak, budi srećan.
Da, svakako, rekoh. Mnogo sam srećan, striče. To mi je želja, reče on. Dok smo išli u pravcu tri-četiri kuće, gore na brdu, nazvah mobitelom Gretu. Udaljio sam se tri-četiri koraka, govorio sam joj o onome što sam upravo gledao: prelijepom brdašcu, sa zelenilom koje više ističe dominaciju žute boje.
Na kraju, nepomično stojeći jedan trenutak, rekao sam joj: Vrlo sam srećan u krugu ljudi moga plemena.

Preveo: Qazim Muja

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.