Daša Drndić

LITERATURA TALIJANA U HRVATSKOJ I SLOVENIJI

Sarajevske Sveske br. 27/28

U zakutke, u skrovišta, često odlažemo ili bisere ili smeće, ili i jedno i drugo. Čak kad «metemo pod tepih», ponaosob ili kolektivno, znanstveno, kulturološki, politički i tako redom, dogodi se da «sklanjamo» ono u čemu se zrcale naši životi: poganosti, kako bismo ih zaboravili, svetosti, kako bismo ih sačuvali i zaštitili.
Vjerujem da sve treba vaditi iz zakutaka, podastrijeti povijesti i stvarnosti na uvid. Skrivenosti tako dobivaju mjesto u javnosti, pravo na riječ, one se mogu valorizirati, o njima se može suditi, a tek nakon toga one će ili nastaviti živjeti ili zgasnuti. U neku ruku, to je i «posao» književnosti.
Blok o literaturi Talijana u Hrvatskoj i Sloveniji prvi je u nizu blokova o književnosti onih pisaca koji, s obzirom na svoje etničko, kulturalno i povijesno podrijetlo nisu «obilježeni» dominantnim nacionalnim predznakom država u kojima (na prostoru bivše Jugoslavije) žive, a koje pokreće redakcija Sarajevskih sveski. S obzirom na moje stanovište po pitanju nacionalnih država, koje smatram davno ustoličenim i nažalost još uvijek neprevaziđenim političkim (i socijalnim) konstruktom onih na vlasti radi lakšeg upravljanja (i manipuliranja) stanovništvom, izraz «nacionalna manjina» meni je neprihvatljiv, stoga ga ovdje ne koristim. Ali, tu smo gdje smo, i u ime malog koraka prema internacionalizmu, mislim da se, i kad je u pitanju umjetničko stvaralaštvo, treba okrenuti prema svima s kojima živimo i s kojima dijelimo sadašnjost (i prošlost), s onima koji nužno ne sanjaju i svojoj djeci ne pjevaju uspavanke na dominantnom jeziku određene države. Dakle, iako je ovaj blok (i blokovi koji će, nadamo se, uslijediti) u neku ruku priča o «Drugome i o drugosti», on je zapravo priča o katkada prakticiranoj bahatosti pojedinih pripadnika većinskih naroda «u regionu», o njihovim zabludama i samoproklamiranim mitovima, o njihovim često neutemeljenim veličinama. Priča kroz koju znaju strujati netrpeljivost i grandomanija, isključivost i destruktivna sljepoća koje osiromašuju kako individualne tako i kolektivne identitete.
Prema tome, pokretanjem ovakvih cjelina želimo ukazati na «jednost dvojnosti», kako u svom eseju ističe Milan Rakovac, na «različite kulture i jezike koji kohabitiraju stoljećima, prepliću se i uzajamno se 'kontaminiraju'… u dinamičnoj interakciji.»
Kroz daljnju nam i bližu povijest, mnogo pojedinačnih napora ali i dobrih političkih poteza (unatoč i onim autoritarnim i zastrašujuće restriktivnim), uloženo je, bar kada su u pitanju Talijani u Hrvatskoj, kako bi se u temelje te male, komplicirane države (Hrvatske) ugradile i njegovale ideje convivenze (suživota) i fratellanze (bratstva) koje, kako veli Rakovac, «u prah i pepeo pretvaraju (svaki) nacionalni mit… Nastalo je novo stanje stvari, i ono je naprosto [u Hrvatskoj] stvorilo ambijent kulturalne tolerancije i nadvisilo dominantni duh nacionalističke retorike, mitomanije i kolektivne psihopatologije, koji nas je sve zajedno prožimao kroz minulo stoljeće.»
Bilo je mnogo nerazumijevanja u odnosu jugoslavenskih a potom i hrvatskih vlasti prema Talijanima na ovim prostorima, učinjene su im mnoge nepravde kojima su upravljale politička isključivost, paranoja i autoritarna ideologija. Ali, i u vrijeme Jugoslavije i nakon njenog raspada, pojedinci su vodili svoje humanističke bitke u ime dostojanstva svakog čovjeka ponaosob. Recimo, u Istri, dvojezičnost je desetljećima bila ugrađena u kulturalni i životni kod njenih žitelja. Od dvojezičnih naziva ulica, dvojezičnih osobnih iskaznica, do dvojezičnih dječjih vrtića i srednjih škola. Dolaskom HDZ-a i Tuđmana na vlast, u Hrvatskoj se ta convivenza, u ime «jačanja» nezdravog, te arhaičnog nacionalnog jedinstva, pokušala zatrti što zakonskim odredbama, što samovoljnim potezima vladajućeg establišmenta. Pokušali su se, primjerice, uvesti isključivo hrvatski nazivi pojedinih ulica, što je samo po sebi bilo besmisleno jer su te ulice nosile imena talijanskih građana koji su živjeli u Istri, a među njima bilo je španjolskih boraca, antifašista partizana i antifašista svećenika, pisaca, slikara, kipara i znanstvenika. To doba, početkom 1990-tih, obilovalo je brojnim, samo naizgled benignim odlukama i potezima. Izgradnja kulturalne, kreativne, socijalne, sve do intimne convivenze, ima dugu i zamršenu povijest na prostoru Istre i Primorja. I, nadamo se da danas nema te ideologije, tog pokreta, tog rata, koji bi bili u stanju takve temelje potkopati.
Ovo je pokušaj, ne da se takozvane nevidljive pisce učini vidljivima, nego da se skine koprena s vlastitih očiju.