Ulrich Von Bülow

''Nigdje nije sigurno''

Sarajevske Sveske br. 43-44

prevod s njemačkog Mira Đorđević

Austrijski pisac Arthur Schnitzler (1862-1931) je veći dio svog života pisao dnevnik. Svojom biografijom i djelom ovaj se autor nalazi u samom centru građanske epohe i duhovnog projekta Bečke moderne. Ovaj intelektuelni program osviješćenog građanstva unutar Austrougarske monarhije na kraju 19. i početkom 20. vijeka svojom kritikom feudalnih formi življenja i reprezentativnog habitusa, svojim zalaganjem za jednostavnost, funkcionalnost i efikasnost svakodnevnog života i djelovanja, te nastojanjem da svijet shvati racionalno, dolazi do izražaja ne samo u Schnitzlerovom proznom i dramskom opusu već i u njegovim intimnim zapisima koje on zapravo nije namijenio publikovanju. Pošto je Schnitzlerova želja ipak bila da se Dnevnici sačuvaju (Pismo iz 1918), ovi zapisi su 64 godine nakon njegove smrti (1981-2000) u kritičkom izdanju Austrijske Akademije nauka ipak objavljeni i obuhvataju čitavih deset svezaka . Danas su oni vrijedan izvor informacija o idejama, duhovnim strukturama i životnim shvatanjima Bečke moderne pošto nisu samo autorov dugotrajni kontinuirani komentar vlastitog djela, već su istovremeno i dragocjeni pokazatelj raskošne mreže međuljudskih veza i odnosa unutar bečkog intelektualnog miljea uoči Velikog rata.

Među Schnitzlerovim svakodnevnim zapisima o šetnjama, razgovorima, osjećajima i razmišljanjima, o politici i pozorištu, o idejama i tendencijama koje su obilježile duhovni život Bečke secesije nalazi se i zapis od 5.augusta 1914. - nastao u St. Moritzu, gdje je autor sa suprugom upravo provodio ferije, a sticajem okolnosti je upravo u to vrijeme doživio najpotresniji i u izvjesnom smislu prijelomni trenutak svog života.

„S Olgom u šumi. Predivan zrak!
U hotelu vijesti da Engleska Njemačkoj objavljuje rat!
– Svjetski rat. Propast svijeta. Strašne, stravične vijesti.-
... O događajima. Doživljavamo upravo užasan trenutak svjetske historije. Za nekoliko dana se svijet potpuno promijenio. Čini nam se da sanjamo! Niko ne zna ni šta će ni kuda će.“-
(TB. 1913-1916. str.128)

Konzulat Austrougarske monarhije je Schnitzleru 8. augusta u Davosu izdao propusnicu za „sva civilna i vojna nadleštva“ od kojih se traži, da mu se s porodicom dozvoli povratak u Beč. Schnitzler je očigledno odmah spoznao razmjere katastrofe, i u tome nije bio jedini.
Na kraju Mannovog romana „Čarobni brijeg“ izbijanje „Velikog rata“ izaziva među pacijentima ekskluzivnog sanatorija u Davosu neviđenu paniku: „Ova grupica tu gore se glavom bez obzira stuštila pet hiljada stopa nizbrdo do utočišta u dolini, opsjedajući prilaze krcatog vozića, ako je trebalo i bez prtljaga koji je hrpimice prekrio peron željezničke stanice - stanice prepune svijeta iznad koje se je, činilo se, uzdizala nesnosna zapara.“

Interesantno je vidjeti šta su istorememno, tog 5.augusta 1914. zabilježili brojni pisci njemačkog govornog područja, Schnitzlerovi savremenici, i kako su oni reagovali na istu vijest?

Njegov prijatelj Stefan Zweig se neposredno prije upada njemačkih trupa u neutralnu Belgiju vratio u Beč iz Le Coqa, ljetovališta pored Ostende(a). Tu je on 4. augusta zapisao sljedeće:
„Ovo, ili je genijalnost ili je ludost. Nikada još svijet nije bio ovako van sebe. Već osjećam da je sve ono što je svijet do sada doživio, samo dječija igra u poređenju s ovim posljednjim ekstremnim činom. /.../ Ovo je najstrašniji dan u čitavom mom životu.“
Već 5. augusta Zweig će zabilježiti sljedeće: „Ne mogu da spavam – noću, evo sada u tri sata - ustajem, moja krv vrije od svih tih vijesti. Previše je toga za puku radoznalost, samo bih poželio da sve to što prije prođe. Nemam riječi da izrazim svoj strah za Njemačku – strah za Austriju, za naš imetak; strah zbog opasnosti u kojoj se nalazimo je međutim upola manji. A pritom još i neodlučnost grada Beča, žene šetaju u haljinama svijetlih boja, koketiraju i smiju se, nigdje procjene budućeg, sve živi samo za aktuelni trenutak. Nemir se očituje jedino u nervozi – do Gradske vijećnice se danas protegao red da bi se srebro zamijenilo za novčanice, već sada to naše bezgranično nepovjerenje u nas same. Grozim se nad novinskim izvještajima o protjerivanju Nijemaca iz Pariza: Ovako bi trebalo da počinje jedno poglavlje romana, jednog „anti-Romain Rollanda“, romana o tome kako se ljubav iznenada pretvara u mržnju. Vidim sav taj prostački bijes prema onim jadnicima što toliko vole Francusku, vidim kako im se na željezničkim stanicama rugaju i kako ih trpaju u vozove, polugladne i uplašene. Sve to je kao ružan san. Ne volim te ljude, svako je prorok i augur, a o njima niko ne želi da zna. Moglo bi se još samo djelovati – ali šta je toliko važno da bi moglo da nas spasi?“
Već narednog dana u „Novoj Slobodnoj štampi“ izlazi njegov članak „Riječ o Njemačkoj“. U njemu nije riječ o sumnji, a još manje o očajanju: „S obje svoje šake, s lijeva i s desna, Njemačka sad mora udariti kako bi se oslobodila dvostrukog obruča svojih protivnika. Svaki mišić fantastične snage njenog naroda je u stanju krajnje napetosti, svaki nerv njene volje treperi od hrabrosti i pouzdanja.“ Tek tokom narednih sedmica autor ovog zapisa će zauzeti stanovište da je riječ zapravo „o metežu“, stanovište koje je Romain Rolland imao od samog početka.

Thea Sternheim doživjela je upad njemačkih trupa u Belgiju iz neposredne blizine, pošto je od pola godine ranije sa svojim mužem (čuvenim ekspresionistom) Carlom Sternheimom živjela u Boitsfortu, malom mjestu u blizini Brüssela. Tridesetijednogodišnja majka dvoje djece rekapitulirala je 5. augusta u staničnom hotelu holandskog Roosendaala svoj bijeg iz Belgije ovako: „ Sumoran dan. Zabranjujem djeci da galame u bašti. Držim ih zatvorene u kući. Učiteljice Mademoiselle Minsen nema. Šijemo lanene vrećice, kako bismo naš novac ponijeli na grudima. Neočekivano dolazi Louisa Merck. Dok s njom razgovaram u sobu upada Karl: Tako je blijed, tako uzbuđen, da svi moji protuargumenti ostaju neizgovoreni. Odvajam uplašenu djecu od stola za kojim se igraju i trpam ih u auto koji nas čeka. Brz rastanak od djevojčica. Karl i ja ih slijedimo. Karl sad počinje da priča: Nijemci bombarduju Lüttich. Neopisiva panika među bjeguncima i bijes progonitelja. Majke se nasilno odvajaju od djece, dok su bespomoćne žene i starci izloženi zlostavljanju. Dok je gledao takve scene imao je na umu samo jedno: da mene i djecu izbavi iz Belgije. Ali između Lütticha i Brüssela više nema voza; zato je kupio kartu za Landen kako bi još iste noći stigao do nas. Na stanici u Landenu su ga prepoznali kao Nijemca; bio je uhapšen kao špijun i osjećao se ugrožen među masom svijeta koja je galamila. Čitavu noć je bez hrane i vode proveo u nekom prljavom zatvoru. Daleka grmljavina topova, uz to i strah da će tu biti zaboravljen. Pustili su ga u kasnim prijepodnevnim satima nakon provjere njegovih papira. Uz prijetnju mnogobrojnih opasnosti stigao je u Brüssel i pridružio nam se. Na ulicama grada gomile prostog naroda. Trobojnica se uz belgijsku zastavu vije na svakoj kući. Pripadnici građanske klase kao zaštitu na reveru nose nacionalnu kokardu; oni najstrašljiviji i najveći patrioti zakitili su se sa šest, sedam raznih značaka i djeluju kao mobilni jastučići za igle. Pijani vojnici stupaju sa čudnim grimasama tuleći Marseljezu. Ja se s djecom ležerno krećem ulicom. Na nama se ne vidi nacionalna pripadnost, Karl naprotiv privlači pažnju. Putujemo u Antwerpen (vozom tipa) train bloc. U vozu malo putnika. Nekoliko Belgijanaca u susjednom kupeu diskutuje o politici. Djeca bezbrižno čavrljaju. U Antwerpenu imamo sat zadržavanja. Stanica se crni od ljudi koji zabrinutih lica žure prema svojim vozovima. Strah na sve strane. Biletarnice za Holandiju su okupirane; nemoguće je doći na red. Naša vozna karta važi do Eschede (vjerovatno pogrešnao ime za: Esschen, danas Essen), posljednje mjesto pred holandskom granicom. Karl s djecom ulazi u jednu staničnu kafanu da nešto popiju. Ja pokušavam da u najbližim prodavnicama kupim kruh i čokoladu. Trgovci, kupci, svi djeluju zbunjeno. Šta se ovdje dogodilo? Gore, na peronu nam jedan prijazni kontrolor krči put. , ponavlja mi on više puta. Ja mu poklanjam jednu od naših čokolada, on nam poklanja svoje saosjećanje. Voz koji treba da nas odveze do Holandije konačno ulazi u stanicu. Izgurani, izruženi nalazimo konačno jedno mjesto u hodniku vagona, među galicijskim izbjeglicama. Ali tek pošto je voz krenuo, prekida se sveopća šutnja. Saputnici pričaju o strahotama protekle noći. U unutrašnjim kvartovima Brüssela i Antwerpena mora da je došlo do stravične hajke na ljude. Opljačkane su i devastirane njemačke prodavnice, vlasnike su izvlačili iz postelje i zlostavljali ih. Najviše toga je ispričala jedna bavarska konobarica koja je radila u nekoj kafani u Antwerpenu. Blijeda i debela, uvukla se u svoj čošak i optuživala belgijski narod za užasne zločine. Belgijska granica. Kiša. Bez ikakvog prtljaga, slobodniji od ostalih koji sa sobom vuku sve što imaju, mi smo prvi koji napuštamo peron. Pred nama elegantni automobil. Šofer, njegov saputnik, domaći koji su spremni da prevoze izbjeglice s najnevjerovatnijim vozilima mašu nam, smiju nam se. Djeca kojoj se zahvaljujući takvom ponašanju vratilo pouzdanje odmahuju im i počinju da se neobuzdano smiju. Još tokom kiše je zasjalo sunce. Put kroz miroljubiva sela. Seljaci ozbiljnih lica,s lulom u ustima stoje pred svojim kućama i promatraju prve žrtve rata, prognanike. Granična rampa. Trupa vojnika. Svi plavokosi. Naš im se šofer obraća, nešto im govori. Jedam nam rukom daje znak - prilazimo autom, u Holandiji smo. U Roosendaalu hiljade izbjeglica čeka na vozove koji će ih odvesti u Njemačku. Ljudi leže na zemlji i spavaju. Kakve scene! Službenici čine sve što je moguće da se suprotstave tom užasu. Na šalterima pošte se primaju i evidentiraju ekspres pisma, čak i ne naplaćuju poštanske marke. Pijemo, jedemo neku malenkost. Domaćini nam s obzirom na pretrpane vozove savjetuju da do narednog jutra ostanemo u Roosendaalu. Susret s porodicom Hensel, koja sa šestomjesečnim djetetom i silnim prtljagom dolazi iz Ostendea. Pjevač kamerne muzike Hensel je samo šest mjeseci ranije u Brüsselu imao naslovnu ulogu na premijeri < Parzifala.>“

Publicista i pisac Emil Ludwig (1881-1948), koji je u julu i augustu 1914. živio između Engleske, Francuske, Austrije i Njemačke, objavio je svoje dnevničke zapise već u septembarskom broju književnog časopisa „Neue Rundschau“; naslovio ih je patriotskim naslovom „Veliki dan“i: 5. augusta, neposredno prije svog dolaska u Berlin zapisao je sljedeće:
„ U noći na subotu sam usnio da se Francuzi neće priključiti. Istog trenutka me je probudio telefon pored hotelskog kreveta i čuo sam glas jednog prijatelja: ... Do tada su se svi još sjajno držali. Preksinoć sam pred ruskom ambasadom vidio gospodina koji je upravo nekuda krenuo, jedan drugi ga je ispratio do kola, poljubili su se po ruskom običaju. A u zraku su još lebdjeli smijeh i šala, dostupni svakome. To su promatrale hiljade ljudi, i niko se nije ni pomakao. Ali večeras, kada je ta vijest stigla iz Engleske, više se nisu mogli obuzdati. Pa ipak je činjenica da je nekolicina mladih ljudi porazbijala prozore neprijateljske ambasade i dalje bila jedini momenat u kojem je ogorčenje probilo granice njemačke discipline. Svaki dan novi rat; to nervi više neće izdržati. Neko ko voli Englesku i ko nikada nije bio narodni tribun održao je na Potsdamer Platzu vatreni govor protiv Engleske. Danas smo svi izgubili glavu. I neka smo.“ (Str.1325)
...
Dnevnički zapisi Gerharta Hauptmanna (1862-1946) često su u raskoraku s njegovim javno izraženim stavovima. 31. jula 1914. on piše: „Gasi se dobro poznato lice Evrope. Njegovo mjesto zauzima nešto sasvim drugo: lice meduze.“ . 1. augusta on izvještava o trenucima u „kojima se mukom savladava da, suočen sa strašnim sve izvjesnjim ubijanjem naroda, glasno ne zajeca.“ 5. augusta on se nalazi u Agnetendorfu:
„Nebo pokriveno oblacima, Čini se da je svako drvo, svaki list pod pritiskom straha. Danas će biti objelodanjeno da Engleska Njemačkoj objavjuje rat. Išli smo s M. da vidimo barikade od granja i razapetih žica podignute na svim šumskim putevima: Tako nešto bi se u mirnodopskom vremenu smatralo najvećim zločinom: Na pošti sam pročitao telegram, prema kojem bi trebalo zaustaviti automobil pun zlata, na putu za Rusiju. – Pred vratima kuća i uz ograde smo morali tješiti veći broj žena. U tom mjestu je bilo još samo nekoliko mladića. Ponekad, u ovoj tmurnoj tišini prepunoj straha što ispunjava prirodu, gotovo da se ne može povjerovati da priroda o tom događaju ništa ne zna. A kako je odlučio Bog?“ (isto.)
Ovi dnevnički zapisi, dakle, relativiraju uobičajeno shvatanje da je početak rata izazvao opće oduševljenje. U privatnim razgovorima se njemački autori
izjašnjavaju s manje entuzijazma. Samo se u javnosti služe patriotskim tonovima. Pošto nastalu situaciju i tako ne mogu promijeniti, osjećaju se očigledno dužni da svojim sunarodnjacima dadu moralnu podršku. Kao većina njegovih savremenika, tako i Schnitzler srednjeevropske sile Austriju i Njemačku vidi u ulozi branilaca. Istovremeno ne dijeli rasprostranjeni patriotski zanos na osnovu kojeg bi se i sam utopio u masu.
...
Egon Erwin Kisch (1885-1948) u svojim bilješkama izbjegava patriotska razmatranja. 1. augusta 1914. on je mobiliziran kao rezervni podoficir carsko-kraljevske pješadijske regimente br. II unutar 8. Praškog korpusa. 5. augusta, tokom putovanja vojnika na front u Srbiju on promatra i bilježi šta se oko njega događa. Zauzima tačku gledišta običnog vojnika koga ne zanima historijski značaj dotičnog događaja. Njegovi iskazi se iscrpljuju u opisima prirode:
„Noću putujemo pored močvarnih predjela u kojima se ogleda mjesec. Busola nas poučava da putujemo u pravcu juga. Izvjesno je, dakle : Putujemo u Srbiju. Klipovi kukuruza, stabljike duhana i raži s desna i lijeva. Nekadašnji (degradirani) kaplar Valta, praški mangup i svodnik, pjeva šlagere i izigrava predvodnika našeg transporta, u civilu je međutim angažovan kao artista u cirkusu, a sada se tu, u našem vagonu, producira kao gutač plamena i umjetnik u oslobađanju okovanih; iz velike kante s rezervama vode on ustima vadi nekoliko novčića od dvadeset centi. U Tomvoracsu, jednom mjestu u Južnom dijelu Mađarske, oko pola jedan u podne, dobivamo fasung. Na stanici Csavar-Masor susrećemo se s vozom punim učenika kadetske škole iz Temišvara,a zatim pristižu i vozovi s materijalom od metala, s topovima, municijom. Ovi ratni transporti uvukli su se između nas i krajolika što odiše biblijskim mirom i bujnom vegetacijom. Sunce sija iznad blagih uzvisina, sunce obasjava lišće repe i crvene cvjetove divljeg maka, sunce obasjava zrelo voće na drveću i čokote vinove loze, sunce sija punim sjajem. Bude li sunce međutim tako sjalo tokom naših marševa, svi ćemo dobiti toplotni udar. Gotovo da ne osjećamo da smo već tri dana u vozu, već smo imuni na njegovo luparanje, ljudi su od prozora do prozora razapeli šatorska krila i sad leže na njima kao u visećim mrežama dok su maramice morale preuzeti funkciju mreža protiv komaraca; komarci nikoga od nas ne štede od svojih uboda. Niko i ne misli na sladostrasni užitak spvanja u vlastitoj postelji. U Hydas-Bonyhadu nas Nijemci na naše iznenađenje poslužuju vinom. To su stanovnici njemačke enklave „Dolnaer Hütte“. Slijedi jedan strašno dugačak tunel s bukom i dimom, gar ulijeće ljudima u oči. Na stanicama svuda njemački seljaci i seljanke. Govore bavarskim dijalektom i imaju švapska imena,a na odjeći crni vez izuzetne ljepote. Niti jedna od tih žena koje žive u kućicama što su razasute po brdima ne govori ni riječ mađarski. U mjestu Moragy slušamo priče o pokušajima špijunaže i trovanja. Na svim vagonima vojnih transporta mogu se pročitati našarani natpisi: >Živjela 28. regimenta za odbranu zemlje<, >Živio praški sanitet< i slično. U Bhaszuku pauza za ručak i tu od šefa stanice čujemo, da je jučer oboren ruski avion sa dva oficira i da su piloti zarobljeni. U Baji (nekada Bajae) se spajamo s našim trećim bataljonom.“ („Soldat im Prager Korps“, Leipzig, Prag 1922, str. 20-22).

Njemački pisac Jakob Wassermann (1873-1934) tog istog 5.augusta 1914. boravi na jezeru Altaussee, gdje se često susretao s Arthurom Schnitzlerom. „Večeras daleki odsjaji munja.U Metzu je neki francuski ljekar pokušao da jedan bunar otruje bakcilom kolere. Slika i prilika razorenog svijeta. Čini se kao da je čovječanstvo izgubilo kompas, kao da je izgubilo Boga. Dođe mi da se uvučem u neku oranicu, da tamo pustim korijenje, da utonem u nesvijest. A u ovoj dolini, kakav samo blaženi ljetni mir! Kao da se neko ruga!“ (Cit. prema: Marta Karlweis, Jakob Wassermann. Amsterdamm 1935,str.243 f.)

Navedeni izvodi iz većeg broja dnevnika austrijskih i njemačkih pisaca dokazuju da Schnitzler nije bio jedini koji je, duboko potresen, od samog početka prepoznao šta znači rat. Dok je još u julu izražavao svoja „patriotska osjećanja“, osjećaj nacionalnog „pripadanja“ (Tagebücher 1913-1916, str. 127), njegovi će dalji zapisi o antisemitskim napadima ubrzo demantirati iluziju da među različitim političkim partijama vlada „mir“. Schnitzler je, za razliku od velike većine pisaca, uljudno ali odlučno odbio učešće u ratnoj propagandi: „S mnogih strana su u posljednje vrijeme s obzirom na moju spisateljsku djelatnost od mene tražili izjave, saopćenja i komentare povodom našeg rata, ali trenutno nemam unutrašnju potrebu da u tom smislu istupam u javnosti.“ (Pismo G. Schremmeru, 18.11.1914) U jednoj izjavi, upućenoj supruzi, on je još eksplicitniji: „ ... odbijam da me neko tjera u jednu običnu diletantsku kampanju.“ (Tagebücher 1913-1916, str.140)
Vjerovatno u namjeri da nekako opravda autora koji uporno šuti, novinar Theodor Reik će u Berlinskim dnevnim novinama objaviti napis pod naslovom „Rat kod Arthura Schnitzlera“ (Berliner Tageblatt, 7. September 1914), u kojem će pokušati da na osnovu autorovih ranih radova dokaže njegovo patriotsko držanje, čak i njihov proročki kvalitet. Drugi su to međutim gledali na drugačiji način: Neki glumac minhenskog Kamernog teatra u augustu 1914. odbija da u Schnitzlerovoj historijskoj drami „Zov života“ preuzme ulogu Albrechta s obrazloženjem da je ta uloga „antipatriotska i antiaustrijska“. Čak podnosi tužbu protiv uprave teatra, da bi ubrzo zatim došlo do policijske zabrane izvođenja Schnitzlerovog komada. 10. septembra iste godine će u moskovskim dnevnim novinama „Russkoje Slovo“ upravo Schnitzleru biti pripisane huškačke izjave o Tolstoju, Dostojevskom, Shakespareu, Anatolu Franceu i Maeterlincku. Schnitzler na to u vidu napisa javno iznosi svoj demant, koji će Romain Rolland, zahvaljujući posredovanju Stefana Zweiga, prevesti za „Journal de Genève“.
Zbirka aforizama koju je Schnitzler pod naslovom „Jednoga dana će ponovo zavladati mir ...“ počeo pisati već prvih dana rata, – za života ju međutim nije objavio –, sadrži sljedeću procjenu stanja u novembru 1914: „Ovaj rat je upravo nevjerovatan po junaštvu armija, te po žestini kojom narodi, a naročito pojedine vlade i novinari, u njemu učestvuju“ (str.196). Ova diferencijacija (učesnika u ratu) karakteristična je za Schnitzlera: Na jednoj strani on nema povjerenja u politiku i štampu; na drugoj pak pojedincima odaje priznanje za hrabrost i spremnost na žrtvu. Pojmovi 'nacija' i 'patriotizam' su mu krajnje sumnjivi; priznaje međutim individualno pravo na domovinu.
Posjećuje bolnice u koje pristižu ranjenici.Tako na primjer 13. oktobra: „Bolnica Rothschild. Ugledao Otta Zuckernadla kako operiše dvojicu ranjenika.; stravična povreda vilice; zatim metak u karlici; - čovjek samo što nije iskrvario; povezivanje unutrašnje arterije; spasenje.To je suština rata. Sve drugo se može zaboraviti – diplomacija - historija svijeta – slava – oduševljenje – pa čak i smrt. Samo je patnja ono suštinsko. A ja pritom vidim samo milionti dio miliona i miliona.“ (Dnevnici 1913-1916, str.143) . U svojim aforizmima prikazuje raskorak između takvih doživljaja i oficijelnih ratnih izvještaja, – kakve su u bečkom Carsko-kraljevskom centru za ratnu štampu na primjer objavljivali autori kao Stefan Zweig, Robert Musil ili Egon Erwin Kisch. „Kaže se na primjer, neko je umro junačkom smrću. Zašto se nikada ne kaže, neko je pretrpio fantastično junačko osakaćenje?“ Schnitzler zaključuje: „Riječnik rata su formirali diplomate, vojnici i moćnici. Ispraviti bi ga trebali oni što se vraćaju iz rata, udovice, siroćad, ljekari i pjesnici.“ Pored „lopovluka moćnika“ i „zatucanosti diplomata“ kao treći uslov za mogućnost ratovanja on navodi „nemaštovitost naroda“.
Tokom ratnih godina Schnitzler se u sve većoj mjeri interesuje za ulogu jezika u konfliktnim situacijama. Ciklusu drama s bračnom tematikom koji je započeo neposredno pred rat dao je u maju 1915. naslov „Komedija riječi“. Jednočniku s radnim naslovom „Ormin“ iz pomenute zbirke nazvat će kasnije „Čas spoznaje“.
Dok je Karl Kraus u „Posljednjim danima čovječanstva“ prikazivao konkretni apsurd rata na konkretnim mjestima dešavanja, Schnitzler se koncentriše na opći problem vjerodostojnosti novinskog izvještavanja koji ga je duže vrijeme zanimao. Radnju svoje komedije „Fink und Fliederbusch“, koja se dešava početkom 20. vijeka, skicirao je on u svom tiposkriptu na sljedeći način: „Neko piše za dva lista koja djeluju u odnosu međusobnog neprijateljstva. Dotični novinar piše dakle članak protiv samoga sebe, tokom vremena on postaje sve oštriji, da bi na kraju samoga sebe morao izazvati na dvoboj“. U političkoj sferi će dvostruka ličnost Finka - alias Fliederbusch - izgubiti karakter strave i užasa, svojstven Stevensonovim junacima Dr.Jeckyll(u) i Mr. Hyde(u), i postati tragikomična figura. Razlog tomu je bila nezainteresiranost bilo koga da spozna činjenicu da su uvjerenja upravo onih koji su profesionalno zaduženi za formiranje javnog mnijenja zamjenjiva. (...)
Povod za ambivalentni stav novinara Finka alias Fliederbusch(a) u Schnitzlerovoj drami je bio govor koji je u Parlamentu održao autentični poslanik grof Gisbert Niederhof, govor u kojem je on otadžbinu i vjeru stavio iznad života pojedinca. U trećem činu, u dijalogu neposredno prije dvoboja sa samim sobom, političar ne uviđa zašto bi on svoj život založio isključivo zbog jednog političkog stava. Zato opravdava svako stanovište, pod uslovom da ono bude uvjerljivo obrazloženo: „Apsolutnih istina, kao što je poznato – u politici nema.“(Dramatische Werke, tom 2., str.628).
Nakon premijere komada u Bečkom Volkstheatru (14.novembra 1917.) kritičari ovu dramu nisu shvatili kao poučan komad, već kao satiru na njihovu sopstvenu profesiju. Jedan čitalac je autoru, naprotiv, napisao sljedeće: „ Vaš komad u formi burleske razotkriva suštinu naše bijede i meni je drago da su neki ljudi vjernosti njenog prikaza odali priznanje burnim skandiranjem.“ (Friedrich Otto Hertz, Pismo od 23.11. 1917.). ....
Doživljaj Prvog svjetskog rata pobudio je kod Schnitzlera – kao i kod mnogih drugih pisaca – interes za politiku. Prije 1914. autor Dnevnika gotovo nikada nije pisao o političkim diskusijama dok ih je poslije pominjao gotovo svakodnevno. U Partenkirchenu, u društvu Alberta i Elisabeth Steinrück, on se češće susretao s Heinrichom Mannom – poznati glumac Steinstück bio je njegov zet, koji je tu 29. augusta 1918. čitao odlomke iz probnog otiska „Ispovijesti nepolitičnog čovjeka“ Thomasa Manna. U jednom svom pismu Heinrich Mannu on će se ovog događaja sjetiti četiri godine kasnije: „Dok smo nas dvojica tog kasnog ljeta 1918. u Partenkirchenu vodili svakakve političke razgovore, bio je za mene neobičan doživljaj čitati korekture upravo prelomljenih „Ispovijesti“ Vašeg brata (koje su mi se upravo našle pri ruci), tako da sam se -, spoznavši i upoređujući upravo Vaše oprečne stavove, bio obostrano impresioniran, ali me istovremeno ni jedan od Vas dvojice nije potpuno ubijedio u ispravnost sopstvenog –, morao osjećati kao platonski posrednik, osuđen na šutnju.“ (Pisma 2, str.297).
Schnitzler je doduše učestvovao u vrednovanju demokratije, ali se nije zalagao ni za koju stranu. Zato ga je Thomas Mann 1922.g. uputio na svoj upravo objavljeni govor „O njemačkoj republici“, u kojem se on nakon izvjesne promjene svojih uvjerenja po prvi put zalaže za Weimarsku republiku. Schnitzler mu je odgovorio onog istog dana, kada je pisao i njegovom bratu: „ Nije mi ni na kraj pameti da kritikujem dublji smisao Vaših riječi, iako lično vjerujem da je uloga forme državnog uređenja u unutrašnjem i vanjskom razvoju jednog naroda od prilično perifernog značaja, iako mislim da svaki vođa obično sam kreira formu unutar koje će djelovati i vladati, bilo da je riječ o caru, kralju, predsjedniku ili kancelaru. S nekim čovjekom se ponekad mogu slagati, doduše gotovo nikada bezrezervno, ali s određenom formom države kao takve nikada. Bilo bi možda suviše republikansko uvjerenje da bi svaka republika – ukoliko bi ikada ikoja republika -, ukoliko bi ikada bilo koja forma (državnog uređenja) po sebi bila u stanju da ispuni neku svoju, samo sebi imanentnu ideju.“ (Pisma 2, str. 298 f).
Schnitzler je podržavao osnivanje prve austrijske republike, ali nije zatvarao oči pred opasnostima tek stasale demokratije masa. Zato će 12. novembra (1918) zabilježiti sljedeće:“Nacionalna skupština. Proklamacija republike. Novinske i telegrafske vijesti. Pucnjava Crvene garde. Glupa obješenjačka šala: Opsada redakcije Nove slobodne štampe – na nekoliko sati. (...) Prošao je dan koji će ući u svjetsku historiju. Izbliza gledano, ne djeluje baš veličanstveno.“ (Dnevnici 1917-1919, str.201). Nemiri postaju sve žešći, ulijevaju strah; „Vojska povratnika s fronta, nezaposleni, glad, rulja“ ugrozili su i njegovu kuću u ulici Sternwarte (Dnevnici 1917-1919, str.196). U novembru je i on bio jedan od mnogobrojnih prominentnih potpisnika proglasa, upućenog građanima da pristupe „dobrovoljnoj straži za odbranu“ sigurnosti svakodnevnog života.
Više od partijskih programa Schnitzlera su interesovale reformatorske ideje Josefa Poppera-Lynkeusa i Richarda Coudenhove-Kalergi(a) koje je lično poznavao. Različite vizije ove dvojice imale su ipak tri zajednička cilja. Obojica su se borila protiv antisemitizma, izričito upozoravala na opasnosti od komunizma, a iznad svega oni su ukazivali na način kako riješiti pitanje mira.
Josef Popper-Lynkeus je u svojoj knjizi „Pravo na život i obaveza na umiranje“ postavio zahtijev da se ukine vojna obaveza. U slučaju rata svaki pojedinac trebalo bi da sam odluči hoće li rizikovati svoj život ili neće. I Schnitzler je u tome vidio rješenje. 1915. godine on opisuje nemoć vojnika koji pod topovskom paljbom nezaštićeni leže u rovovima. Njegov komentar: „Obaveza da brane otadžbinu učinila ih je nesposobnima da brane čak sebe same.“ Na drugom mjestu formulacija glasi: „Pojedinac kao vojni obveznik nikada ne želi rat, jer da ga želi, vojna obaveza bi bila nepotrebna.“ (Isto str. 228).
Umjesto vojne obaveze bi po mišljenju Josefa Popper-Lynkeusa trebalo uvesti „obavezu privređivanja“, tj. za svaog pojedinca zakonom propisanu sedmo- ili dvanaestogodišnju radnu obavezu, koja bi prema njegovom proračunu svakome garantovala doživotni egzistencijalni minimum. Osim toga je ovaj prosvjetitelj i Voltaireov biograf od ovakve jedne reforme očekivao „humanizaciju unutrašnje i vanjske politike, jer mnogi sukobi i ratovi će prestati, ukoliko bude osigurana materijalna egzistencija svih državljana.“ Schnitzler u svom Dnevniku navodi svoje razgovore s Popper-Lynkeusom o „obavezi privređivanja“, iako u njima nema procjena šanse za uspjeh ovog projekta. Njegovi aforizmi se zadržavaju na općim zapažanjima i odlikuju se izvjesnom skepsom.:“ Riječ je isključivo o tome, da bi se poredak svijeta trebao preobraziti tako, da ni jedan čovjek, niti jedan jedini, bilo da je iz prijateljske ili neprijateljske zemlje, ne dobije šansu da iz rata izvuče ličnu korist. Nemoguće?“
Među poklonike izumitelja, pripovjedača i reformatora Popper-Lynkeusa spadaju pored Schnitzlera, Sigmund Freud, Ernst Mach, Albert Einstein, Moritz Schlick i Stefan Zweig. Udruženje „Opća obaveza privređivanja“ zalagalo se od 1918. godine za širenje svojih ideja, a 1920., godinu dana prije svoje smrti će Popper-Lynkeus Schnitzlera nazvati svojim „vjernim prijateljem“ (Popper-Lynkeusa, Pismo 2.12.1920).
„Najperspektivniju akciju protiv započinjanja novog svjetskog rata“ Schnitzler doduše nije vidio u utopiji Popper-Lynkeusa, već u pokretu „Panevropa“ koji je utemeljio Richard Coudenhove-Kalergi („Paneuropa“, 1925/26, sv. 6, str.40). Njegovi planovi, koje je on uporno izlagao u svojim knjigama, časopisima i predavanjima, imali su za cilj osnivanje „Sjedinjenih Država Evrope“ za koje je on čak već koncipirao i zastavu. Te ciljeve su tada prihvatili Gerhart Hauptmann, Hugo von Hofmannsthal, Harry Graf Kessler, Emil Ludwig, Jakob Wasserman, te Thomas i Heinrich Mann. Kada se 1926. u Beču održavao prvi panevropski kongres, Schnitzler je bio član njegovog Počasnog odbora. Dok su Heinrich Mann i Harry Graf Kessler kritikovali distanciranje Panevrope od Sovjetskog Saveza, Schnitzler je tu činjenicu smatrao opravdanom. On jednostavno nije gajio iluzije o tamošnjim prilikama. Zato on prema piscima poput Egona Erwina Kischa, jednog od osnivača i komandanta Bečkih Crvenih gardi, u svom Dnevniku ne izražava ni malo simpatije. U tom pogledu mu je njegovo liberalno uvjerenje dozvoljavalo jedan jedini jednoznačni sud: „ Dokumenti iz ruskih zatvora su kod mene izazvali gađenje i ogorčenje – ne mogu nažalost dodati - i čuđenje. U ovom trenutku u kojem terorizam, kao elemet politike, priznaju ne samo pomagači vlade, već i njene vođe, nema te nepravde, tog zločina, tog užasa koji se nebi mogao opravdati olakim i kukavičkim izgovorom političke nužnosti.“ (Pismo Isacu Levinu, 14.4. 1925, str.402).

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.