Miodrag Raičević

O STVARIMA KOJE JE HOMER PREĆUTAO

Sarajevske Sveske br. 27/28

O MEKOM SRCU

Kud ćeš, ženo,
Nesmišljeno?

Jovan Grčić Milenko

Pogreb beše zakazan za četiri popodne.
Kad ono: skandal! Ha, a tako lep sprovod!
Ali, u vreme kad naša priča počinje, svi
su još uvek na okupu: otac Janek, mama Greta,
njen brat, velečasni Mikulaš, uskih
ramena i istih takvih brkova; i deca:
stariji brat gospođice Rouz, i ona sama.
I vreme kad se u njihovu kuću uselio rođak.
(Niko ga nije zvao po imenu, pa nećemo
ni mi). Dali su mu sobu ispod stepeništa,
malu, ali veoma lepo nameštenu.
Ujutro, pre nego ostali ustanu, on odlazi
na posao u obližnje nadleštvo. Navlači
narukave i veoma brižljivo, pognute glave,
ispisuje stranice akata za jednokratnu upotrebu.
Kad bi ga pitali, šaleći se, kad će unapređenje,
odgovarao bi (videlo se da se ne pretvara), da ga je
strah da potpiše i jedno obično rešenje, a kamoli...

Prolaze dani, nedelje, meseci, i poneka godina.
Gospođica Rouz još nema trideset pet,
ali svi behu mišljenja da je za nju već kasno.
S večeri, kad kuća polako tihne i život u njoj
zamire, ona bi sedala pored kamina i uzimala
goblen "Večeri u seocetu kraj Dikanjke",
koji, evo treća godina već, nikako da završi.
Ona bi sedela u svojoj fotelju (u kući je svako
imao "svoje mesto"), uzimala ram sa slikom
i počinjala bez nekog naročitog žara da udeva
iglu. Rođak bi za to vreme sedeo poludesno od nje,
ne baš tako blizu kamina kao ona, i čitao,
ako malo bolje pogledamo, uvek istu knjigu:
"Uzorno ponašanje u Javnim nadleštvima".
Bilo je večeri da ne prozbore ni jednu reč,
ako izuzmemo uobičajeno "dobro veče" i "laku noć".

Tog jutra mama se nije osećala baš najbolje,
pa je noćni program produžen skoro do podneva.
Gospođica Rouz je nekoliko puta išla do njene
sobe, stajala pred vratima, premišljajući se,
da li da pokuca, a onda bi se tiho okrenula
i vratila u svoju sobu. Bilo je već primećeno
( i dojavljeno mami) da danima ne silazi
na doručak. Govorili su, to je uobičajeno
ponašanje za devojku njenih godina.

Najzad, mama se pojavila! Povez oko glave dovoljno
je govorio da s njom danas ne treba ozbiljno računati.
Sela je tik uz kamin (sedamdeset šesta joj je, znate),
prinoseći usnama šolju sa već ohlađenom kafom.
Srknula malo, pa je odložila. "Mislim da sam čula
korake ispred vrata moje sobe, Rozi? "U pravu ste,
mama.", rekla je Rouz. "Imala bih nešto da vam saopštim."
"Da čujemo!", rekla je mama. Rouz je skrstila šake u krilu,
i, ne okolišeći mnogo, rekla: "Ja sam trudna..."
"Oh", bilo je sve što je mama uspela da kaže,
a onda se, sasvim lagano, kao da želi nešto da dohvati,
presamitila preko naslona. "Ona je, ona je...",
promucala je Rouz, i stavljajući dlan na čelo,
pala u nesvest, uspevši, nekako, pre toga da krikne.
Tata, koji je prvi dotrčao (u kuhinji je čistio ribu),
u prvi mah nije znao koja je od njih dve mrtva. I njemu je,
jadniku, trebalo vremena da se snađe. U tome mu je
pomogla Rouz tako što je istu onu ruku vratila tamo
gde je bila kad je bila odlučila da padne - na čelo.
"Mama!", uspela je samo to da kaže, i opet se,
vrlo uspešno, onesvestila.

Da rezimiramo:

Mama je sahranjena sutradan. Rođak nije bio na pogrebu.
Ostao je (to je bila tatina ideja) uz Rozi. I sad, dok
bližnji u raku ubacuju po grumen zemlje, njih dvoje sede
tamo, u njenoj sobi. On je, sasvim izvesno, drži za ruku.
Rozi će se uskoro poroditi, i za koju godinu, svi troje će
nedeljom ići na groblje, da zaliju cveće na maminom
grobu. Dani će prolaziti, bez žurbe, bez iznenađenja.
I svako će, u svom svetu, biti miran i spokojan.

O SLEPOM KOLOSEKU

Živeo bih u vozu
kad bi mi ga neko poklonio.
Sem Šepard

Voziti se u spavaćim kolima isto je što
i doživeti orgazam koji nije samo tvoj.
Nego čiji? Noću, kloparanje točkova,
čujem u snu. Čijem snu? Volim kako
zvezde, tad, nestaju u daljini, postajući
senke zvezda od malopre. A u vagonu druge
klase uvek je tesno, raj za zaljubljene.

Voziti se u vagonu druge klase isto je
što i doživeti orgazam kad to niko
od tebe ne očekuje. Od koga? Sećam se
ranog ustajanja, kako visim o očevoj
ruci na putu do stanice. Ide porodica
na more! Jupiii! Mada je cokta piće
moje mladosti. Ispijam je na dušak,
a onda podrigujem do Sutomora. Kad
izađemo iz tunela Sozina, ugledamo
more koje se kupa u jasnoj svetlosti.
I dok silazimo niz stepenice do mora,
čujem zvižduk voza koji se udaljava.
I počinjem da plačem. Niko ne zna
šta mi je, a ja ne umem da kažem.
Toliko sam mali, i ne znam da volim
vozove. Ta ljubav je, s godinama, rasla.
Sad često siđem do železničke stanice,
naročito petkom, tad su gužve najveće,
i gledam vozove koji dolaze i odlaze.

Da rezimiram:

Kad svi putnici izađu, ulazim u kupe
i udišem vazduh koji je ostao posle njih.
Sedam na još toplo mesto i puštam
da njive promiču, brže i brže, sve dok,
u jednom času ne izgube oblik. Tada ustajem,
sklapam novine, i spremam se da izađem
na prvoj sledećoj stanici. Tamo su otac,
i majka, odavno već mrtvi. Majka sa suzama
u očima, srećna što smo svi opet na okupu.

O SARDONSKOM OSMEHU

Grcima se ništa više ne da zameriti. To što su
sadašnje ostrvo Sardiniju zvali Sard. Po svemu
sudeći, razlog kom se prikloniše beše praktičnost.
Sard! Pa, to i danas mnogo bolje zvuči.
Kraće je, a kad se izgovara, akcenat koji lebdi iznad slova a,
stvara osećaj da je ime duže nego što jeste.
Mogli bi tako satima, ali vreme nije na našoj strani.

Dakle, osmeh. Kiseli osmeh. O tome bi valjalo reći koju.
Ljudi sa ovog ostrva, ako je Grcima verovati, imali su
karakterističan osmeh, ili bi se pre moglo reći način
smeha, po pravilu grčevit, i ciničan.

Neki, koji su bolje upoznati s tamošnjim običajima,
tvrde da stanovnici Sarda, u hranu, stavljaju naročitu
vrstu trave. To donekle objašnjava volšebnu pojavu
na usnama tamošnjih stanovnika koja im iskrivljuje osmeh,
(tako što im se gornja usna, pri krajevima malo uvrne
na gore, sredina usne tad jedva prekriva donju, vlažeći je
pritom izvesnom količinom pljuvačke, te se ceo prizor,
onome ko gleda čini poprilično kiseo, a da onaj koji
sve to izvodi, u ustima, ništa drugo nema nego baš limun!

Taj začin bi, kaže se dalje, izazivao stezanje mišića
oko usta i donje vilice (ekstremnija varijanta od malopre
opisane). To se lako dade videti na bronzanim reljefima:
uočljiv je, veoma, taj grčevit, ciničan, neveseo osmeh.

Da rezimiram:

Mene, lično, sve to iskreno raduje: imati za sugrađane
takve ljude, mislim da je lepo. Jedan običan osmeh, bez imalo
acidum citricuma pod jezikom, isto je što i svadba negde drugde.
A svadbe su na Sardiniji, kao retko gde, velika radost.
E, ali to se ne da odmah primetiti, jer, niko ne peva.
Zato se svi smeškaju, i jedan drugome nešto šapuću na uvo.
To je dan, kad oni ne liče na sebe, i kad je, posle toliko
vremena, sve opet u najboljem redu.

O SREĆI U NESREĆI

Kraj mi je došao dok sam bio srećan.
Kavafis

Niko više ne sumnja da je Sartr umro srećan.
Prezirao je novac, i buržoaziju. Pisao je noću,
sakriven od stvari o kojima je danju govorio.
Posedovao je, kažu, izvesnu vedrinu, i spokojstvo,
što ga je činilo osebujnim. Otuda, tvrde mnogi,
toliki uspeh kod žena. Žene vole privlačne muškarce
koji svoju lepotu, nose iznutra. Cunami u papučama!
To je tako šik!

Ali, kako vreme prolazi, Sartr postaje sve nervozniji,
mada iznutra, "u svesti, i podsvesti", mnogo spokojniji,
više nego što bi se, gledano odovud, dalo naslutiti.
Voleo je da šapuće, kad govori.
Mnogi su tvrdili da opšti sa senama,
ali šta zna svetina?
O verovanju, da će onaj koji pređe Letu,
a ne pokvasi noge, sedeti uz skut Tvorca,
o tome bi ovde trebalo da bude reči.

Kad su ga pitali da nešto kaže o smrti,
rekao je: "Voleo bih da umrem za stolom,
u nekom restoranu. Neka kap, ili tako nešto!
Da povučem stolnjak, dok budem padao!
Da prevrnem tanjir sa supom!
Ne bi bilo loše da neko od prisutnih ima fotoaparat
Da se to zabeleži. Godinama već, gledam oko sebe
i ne vidim ništa što mi je drago. Sve je sećanje.
To je Sartrova misao u tom trenutku."
Na francuskom, to zvuči duhovito.
Priča se da o smrti slično govore
i oni kojima još nije dosadilo, da svakoga jutra,
svoju kajganu jedu, s čašom kiselog mleka,
ovčjeg, koje tako prija želucu.

Cenio je samo angažovane umetnike.
One druge je čitao.
Srećan je, kažu, bio zbog toga.
Slobodu, koju je "do te mere" osećao, da mu verujemo na reč,
nikad nije zloupotrebio. Simon je, recimo, mogla, mirne duše,
da se ispred njega penje stepenicama. Sloboda se ne sme
zloupotrebljavati. Sloboda se, ako ništa drugo, ceni.
Sartr i sloboda, bili su kao stvoreni jedno za drugo.
Simon je došla kasnije.
Liberte toujour! Taj slogan gledam ovih dana, na bilbordima,
i sećam se finog egzistencijaliste, uvek izbrijanog,
lepog, na neki način. S naočarima, iza kojih se krio!

Da rezimiram:

Znati o nekom da je umro srećan, dovoljno je.
Zašto ne reći i ovo: Njegov materijalizam
jačao je sve do njegove smrti. Na kraju: ubeđen sam da
život ima smisla samo ako se proživi onako kako ga je
proživeo Sartr. Svaka druga opcija, meni lično,
nezamisliva je.

O DVA EMBLEMATIČNA STIHA

... da u rudnicima sve bude tako udešeno
da se narodu mili u njima raditi

Ja gledam u svet očima bilja,
i čujem žamor ušima smilja.
Od ova dva emblematična stiha, brate
slatki, svu noć da zaspim ne mogu ‡
mirišu li, mirišu.
Zatvorene pesničke forme, konzumentu
lirskih tvorevina, a to jeste paradoks,
najpogodnije su za razumevanje. Volim
da me nešto drži, podupre. Za tu namenu,
sonet je, čini se, idealan. Savršen,
kao Gračanica.

Ništa kao forma, svet poezije, ne povezuje
sa svetom prirode. Bar ne tako eksplicitno.
Toliko toga, u prirodi, raste u obliku soneta!
Nađe se, tu i tamo, poneki slobodni stih,
ali sonet, priznaćete, preovladava.
Nego, nisam o tome hteo.

O devojkama patuljaka hteo sam da saopštim
neke važne stvari. Interesantno je da one
imaju imena, kao i ljudi, ista imena, kao ljudi.
Krenuo bih redom: potočarka, smrduša, sivka,
paprenjača, lisičarka, muhara, golubača, jastrebuša,
panterovka, lepinjarka (o njima će još biti reči).

Patuljci su fin svet. Oni vole svoje devojke.
Predveče, kad se s pesmom, umorni, vraćaju u svoje
male, svetle domove, znaju šta ih tamo čeka:
devojke, koje su uvek lepše od svojih imena.
Patuljci su srećni: one ih čekaju, a nisu im žene.
Samo devojke. To je lepo. Oni tako vole da žive.

Da rezimiram:

Tamo, u rudniku, kopajući pod njihovim nogama,
strogo vodeći računa da ne potkopaju svoju ljubav.
Pred njihovim pijucima koji su, da i to kažemo,
od suvoga zlata, beži svaki nekoristan stvor.
A vreme, znate i sami, u radu začas proleti.
Patuljci nisu Fiorentinci. Duboko su svesni
lepote u kojoj žive. Njihove devojke to, takođe, znaju.
Zato svoja lepa imena i nose navrh glave:
da bi ih onaj koji ih voli lakše prepoznao,
kad se vrati iz rudnika, u kome je danju teško,
a noću tiho. Žive za taj trenutak, i doteruju se
vasceli dan. Stoje pred ogledalom, isprobavajući
šešire koje same prave. Onako, umoran, patuljak
često, od sreće, pomisli da je promašio kućna vrata.
Ali, nije tako. Kome je dato da voli, to i čini.

OKOLINA GANE

Žan- Mišel Baskijatu

Kad bih se opet rodio, od patkara bih kupio
dve patke: jednu bih imao ja, a druga bi bila samo moja.
Ne bih zaboravio ni cigarete. I da nemam upaljač.
A kad bih ga imao, zapalio bih ovaj grad (dobro je
imati neki siguran posao). Svetla nikad dovoljno.
Svetlost mi je otac, majke se i ne sećam.
Kažu, držala je pare u cipeli, i išla bosa.
Kako to da razumem? Nije igrala basket,
cenila je boks. Sanjala kao i ja. Volela žive boje.
Sada je mrtva. Zato, nikad ne govori slikaru da ti se
nešto dopada, baš to će izmeniti.

Ti si mi rekao, ili je to bio Vorhol, da bi bilo
šteta da ostavim slikarstvo. Na moju nesreću,
koristim previše boja, ne samo crnu!
I:
"Uzima te onaj koji te daje". Zauzvrat, sebe smatram
metaforom javnosti: klik! To je to! Kao što vidiš,
svako radi svoj posao. Ah, Bože moj, kad padnem,
hoćeš li doći po mene, ovde gore?

Da rezimiram:

Ljubavi, ostavljam ti klompe: pravile bi isuviše buke
dok budem hodao po oblacima. Ne shvataš?
Sve što je dobro jednom biće tvoje!

O ŽIVOTU U MALIM GRADOVIMA

Svaki je mali grad zatvor.
Laslo Blašković

Otud se čuje baljezganje kao nešto vrlo lično,
Tešku brigu senke pletu oko sopstvene pene.
Osviću napisi u novinama onih koje sam pičn’o,
I žive od toga kako će i oni jednog dana mene.

Poput nepogode, u sumrak prostrujim gradom,
(Tek mi se, u piću, na rep ne može stati.)
Pijanom lakše mi je gledati se s tim smradom,
Koji nikad neće naučiti ljudski kako se pati.

Teško je, smutno, živeti u malim gradovima,
Družiti se sa svima, a taman toliko nas i ima.
Ženama povraćat u sise, plaćati piće gadovima,

Koji te mrze iz duše, s oko vrata rukama obema.
Ne možeš im pljunuti u obraz, toga u njih neima.
S tobom piju, a misle kako bi bilo dobro da te nema.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.