Midhat Riđanović

O ŽALOSNOM STANJU NAŠE NAUKE O JEZIKU

Sarajevske Sveske br. 10

Vjerovatno ne postoji ni jedna društvena aktivnost u kojoj više zaostajemo za svijetom kao što je nauka o jeziku. Pod ovim pojmom podrazumijevam svako naučno bavljenje jezikom, ali prije svega gramatički opis bosanskog/hrvatskog/srpskog (skraćeno b/h/s) jezika. (Ova tri "jezika" razlikuju se uglavnom u izgovoru i leksici, dok su gramatičke razlike izmedu njih minimalne, tako da se ova kritika odnosi ne samo na sarajevske već i na beogradske i zagrebačke lingviste.) Osim toga, veliki broj ponudenih pravila u postojećim gramatikama je pogrešan. Ali ono što je najporaznije jeste činjenice da u našim gramatikama nema ni traga od moderne lingvistike. Kod nas malo ko i zna da je u pošlom stoljeću došlo do prave pravcate REVOLUCJE u lingvistici, i da je ta nauka, prema zvaničnim statistikama, uznapredovala više nego velika većina drugih nauka. I etimološki i stvarno, revolucija znači potpuno izvrtanje nečeg što je ranije postojalo. Kad predajem studentima opštu lingvistiku, imam običaj da kažem: "Obrnite ono što ste dosad znali o jeziku pa ćete dobiti savremene lingvističke stavove." Pogledajmo neke od tih novih stavova o jeziku.
Tradicionalni jezikoslovci su govorili da je pisani jezik primaran, da je on uzor-jezik, a da se u govoru jezik na razne načine kvari. Moderni lingvisti imaju dijametralno suprotan stav: pisani jezik je samo pokušaj da se kojekakvim šarama na papiru prikaže neizmjerno bogastvo ljudskog govora. Nekad su "ton", relativni naglasak riječi, jačina i boja glasa, rečenični ritam i intonacija važniji od sadržaja onoga što kažemo, pa ipak ništa od toga ne možemo zapisati. Najstarije pismo nije starije od nekih 5.000 godina, a čovjek govori na isti način kao danas desetinama hiljada godina. Na stotine ljudskih zajednica nikad nije imalo pismo niti ga danas ima, ali taj nedostatak nije nimalo umanjio komunikativnu vrijednost njihovih jezika, koji ni u kakvom lingvističkom smislu ne zaostaju za jezicima najrazvijenijih civilizacija.
Prije modernolingvističke revolucije vjerovalo se da su neke jezičke forme "pravilne" a neke "nepravilne" i da je glavni zadatak gramatičara da ukaže na nepravilne forme i pronade "pravilne" zamjene za njih. Dublje promišljanje ovog stava pokazuje da je on apsurdan: greškama se jezik "kvari", a sve što se kvari vremenom se potpuno pokvari i postane neupotrebljivo; ovo se moralo desiti jednom od naroda koji nemaju ni pismo a kamoli Pravopis ili Akademiju koja bi "čuvala" jezik; ipak, nije poznato da je neki narod iz čista mira zanijemio (dapače, gramatike jezika "nepismenih" naroda izbezumljuju zapadne lingviste svojom neobičnošću i raznovrsnošću). Moderni lingvisti vjeruju da je sve što neko kaže slijedeći sopstveno jezičko osjećanje samim tim "pravilno". Za njih je pojam "pravilno" u uobičajenom smislu sasvim neprimjeren kad su u pitanju izvorni govornici nekog jezika (stranac, naravno, može govoriti nepravilno). Tačno je da možemo govoriti dijalektom koji je drukčiji od standardnog (književnog) jezika, ali onda oblici koji su drukčiji od odgovarajućih oblika standardnog jezika nisu "nepravilni" već samo drukčiji. Ja, recimo, u razgovoru sa bliskim prijateljima i u krugu porodice redovno mijenjam glagol moći u potvrdnom obliku prezenta na sljedeći način: mogu, moreš, more, moremo, morete, mogu; u odričnom obliku, medutim, mijenjam ga ovako: ne mogu, ne mereš, ne mere, ne meremo, ne merete, ne mogu. To isto vjerovatno radi ogromna većina Bosanaca a da nisu ni svjesni toga. Svaki jezik ima svoju govornu, kolokvijanu varijantu, kojom se ljudi služe u svakodnevnom komuniciranju. Koliko god je u standardnom jeziku "nepravilno" more i ne mere toliko je i može i ne može "nepravilno" u kolokvijalnom jeziku u Bosni! Medutim, nije potrebno da nam jezikolovac kaže šta je "pravilno" a šta "nepravilno" jer svi ljudi posjeduju neizmjerno bogate intuicije o maternjem jeziku. Jedna, najvažnija vrsta intuicija govori nam o gramatičnosti onog što kažemo – može neko i ne znati šta je gramatika, ali će odbaciti *veliki kuća (lingvisti upotrebljavaju (*) da označe negramatične forme) kao neprihvatljivo. Psiholingvisti tvrde da je intuitivno znanje gramatike maternjeg jezika vjerovatno najtajnovitiji i najsloženiji mentalni posjed homo sapiensa. Uzmite samo ovaj detalj: naš sufiks -ica ima više značenja, od kojih su dva najvažnija 'ženski rod' (krojač-ica) i deminutiv (kuć-ica). Medutim, ta značenja su strogo regulisana pravilom koje kaže da –ica pravi ženski rod samo od imenica muškog roda, a deminutiv samo od imenica ženskog roda. Pa otkud to da totalno nepismeni bosanski gorštak, koji možda nije ni čuo za gramatiku i sigurno nema pojma šta je muški a šta ženski rod, uvijek savršeno tumači značenje riječi na –ica, i to u hiljaditom dijelu sekunde?! Jeste li ikad čuli da je neko protumačio pjevačicu kao 'malog pjevača' ili štalicu kao 'žensku štalu'?!? Naravno da niste. A na stotine takvih i mnogo složenijih gramatičkih pravila "čuči" u glavi ne samo svakog nepismenog gorštaka već i svakog debila, imbecila i idiota prvog i drugog stadija (agramatičnost se javlja tek kod idiota trećeg stadija). I, što je još nevjerovatnije, nikad nas niko nije učio gramatici dok smo kao djeca usvajali maternji jezik! (Čomski i njegovi sljedbenici smatraju da se čudo usvajanja jezika u djetinjstvu može objasniti jedino postojanjem univerzalne gramatike, koju dijete donosi radanjem na svijet; oni ovu tvrdnju uvjerljivo dokazuju postojanjem vrlo velikog broja gramatičkih pravila zajedničkih svim jezicima svijeta.)
Druga vrsta intuicija odnosi se na sociolingvistički status oblika u maternjem nam jeziku (sociolingvistika se bavi odnosom jezika i društva – ko, šta i kada kaže nešto (drukčije) is socijanih razloga). Zar je potreban gramatičar da nam kaže da je ne mere ili ščeo sam rijet neprihvatljivo u standardnom jeziku? Jeste li ikad čuli da ozbiljna, obrazovana osoba upotrijebi jedan od takvih oblika govoreći na televiziji, mada nikad nije učio o tome koji su oblici standardni a koji nisu. Ono što stalno treba imati na umu jeste da lingvistički neobrazovan govornik jednog jezika nije svjestan ničeg u svom maternjem jeziku osim leksike i, eventualno, nekih gramatičkih oblika, iako u glavi nosi na stotine gramatičkih pravila i bar milijardu drugih činjenica važnih za pravilnu upotrebu jezika. Zato se sve spomenute promjene stilova odvijaju automatski, i ni jedan čovjek ne krene na intervju na TV govoreći sebi: "Pazi da ne kažeš ne mere – to nije standardni jezik" iako je, možda, pred polazak na TV stanicu, rekao ženi Ne mere ova kravata. Od ostalih brojnih intucija spomenuću samo još statističke intuicije – mi osjećamo relativnu frekventost svakog izraza u svom jeziku i, mada je ne možemo iskazati u procentima, obično ne griješimo u grubim procjenama (ovo je potvrdeno istraživanjima); sigurno je da se niko od čitalaca neće kolebati da nam kaže koja je od riječi surevnjiv i pjevati frekventnija.
Na žalost, naši "pravopisci" redovno atakuju taj naš najintimniji posjed, jezičko osjećanje/intuiciju, koja je sasvim dovoljna da sama uradi najveći dio onog što treba da radi pravopis (koji to kod nas redovno loše uradi). Iz Novosadskog dogovora proistekao je 1960. Pravopis srpskohrvatskog jezika, koji se, srećom, počeo kršiti maltene onog dana kad je objavljen. Rekoh "srećom" jer je najveći broj propisa u njemu bio u srazu i sa lingvističkom naukom i sa jezičkim osjećanjem ljudi koji su nedvojbeno govorili standardnim jezikom. Zatim je došao Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića, koji je nastavio istim putem kao Pravopis iz 1960. i potpuno upropastio bosanski jezik (interesantno je da je Halilović zabrljao već u naslovu svog pravopisa dodajući a pridjevu bosanskog, koje više niko živ tako ne upotrebljava!).
Nije ovde mjesto da detaljno kritikujem pravopis, ali moram ukazati na apsurdnost jednog propisa o akcentima koji je donio još novodsadski Pravopis, a koji je prešutno zadržao Halilović, mada o njemu ništa ne govori (vjerovatno zato što ne razlikuje naše akcente; to potvrduje i odsustvo akcenata u pravopisnom rječniku, koje je nevjeratno s obzirom na činjenicu da se radi o pravopisu bosansog jezika, čiji je vukovski akcenatski sistem upravo ono što ga NAJVIŠE čini specifičnim u odnosu na srpski i hrvatski; i u Gramatici bosanskoga jezika, čiji je jedan od autora, Halilović pokazuje da ne zna akcente; pošto naši akcenti, kao i glasovi, mogu mijenjati značenje, nepoznavanje naša četiri akcenta isto je što i nepoznavanje četiri glasa/slova – u pitanju je, dakle, elementarna nepismenost univerzitetkog nastavnika!). Radi se o pravilu koje nalaže da u b/h/s-u silazni naglasak može stajati samo na prvom slogu riječi. Mi imamo jako puno riječi koje prirodno izgovaramo sa silaznim akcentom na drugom, trećem ili daljem slogu; evo primjera riječi sa silaznim akcentom na trećem ili četvrtom slogu (naglašeni vokal označen je velikim slovom): televIzija, EvrovIzija, MezopotAmija, radijAtor, ventilAtor, katalizAtor; kao što vidite, radi se uglavnom o složenicama i riječima stranog porijekla (što ih ne čini nimalo manje našim); da biste "pravilno" izgovorili ove riječi, treba da prebacite akcenat na prethodni slog, tj. da kažete telEvizija, EvrOvizija, MezopOtamija, radIjator, ventIlator, katalIzator. Druga grupa riječi za čiji biste "pravilan" izgovor morali zaista silovati svoje jezičko osjećanje tiče se izgovora genitiva množine imenica muškog roda koje se u nominativu jednine završavaju na –VCVC (V i C su medunarodni simboli za vokal i konsonant), gdje prvo V ima dugouzlazni akcenat: polic-ajac, svrš-etak, razv-itak, Bos-anac i sl.; "pravilan" izgovor genitiva množine ovih riječi bio bi: polIcajaca, svRšetaka, rAzvitaka, BOsanaca. "Pravilan" izgovor sljedećih oblika genitiva množine redovno je nasmijavao svakog našeg čovjeka kome sam ga "otpjevao": pRvenstava, zapovjEdništava, povjerEništava, brodOlomaca. Smiješan je i "pravilni" naglasak riječi parAdajz. Osim toga, tradicionalni jezikoslovci u svojim akcenatskim pravilima, kao i u mnogim drugim, pokazuju nedosljednost i javašluk. Može li iko dokučiti zašto propisuju svoj bizarni akcent u riječi samOpomoć, ali ne u riječi samopOsluga, gdje dozvoljavaju prirodni, silazni akcent na trećem slogu? Možda zato što su i sami bili svjesni artificijelnosti svog akcenta pa su znali da ga, u čestoj riječi kao što je samoposluga, narod nikad neće prihvatiti. Nisu, medutim, trebali brinuti zbog toga: osim spikera koji su na jedvite jade naučili izgovarati pet-šest riječi sa "pravilnim" akcentom, običan svijet je nastavio da govori prema vlastitom jezičkom osjećanju i da, zajedno sa spikerima, izgovara na stotine riječi sa silaznim akcentom na drugom, trećem ili daljem slogu. Pravilo o ograničavanju silaznog akcenta na prvi slog staro je preko 60 godina i još uvijek ga ne primjenjuje niko ko ne mora. Pa zar ti "lingvisti" koji su ga donijeli ne vide da su radili jalov posao, da je to pravilo postalo mrtvo slovo na papiru?. Moderno obrazovani lingvista koji ne zna da su te bizarne akcente propisali vodeći jezički "stručnjaci" bivše Jugoslavije mogao bi samo pomisliti da su ih smislili jezički savjetnici kakvog cirkusa da bi klovn njima mogao zabavljati publiku!
Za brojne akcenatske "monstrume" (šta su pRvenstava i parAdajz nego monstrumi?!) krivo je opet veoma "plitko" razmišljanje naših tradicionalista. Jer da su iole promislili, odustali bi, i bez poznavanja moderne lngvistike, od propisivanja monstruaznih akcenata (koje katkad ni sami ne znaju izgovriti!). A evo kako su trebali razmišljati: ovo što mi tražimo od naroda isto je što i promjena dijalekta, i to na planu izgovora, jer hoćemo da stotine riječi ljudi izgovaraju drukčije nego što to čine u svom prirodnom dijalektu. A svako ko ima malo opservatorskog duha u sebi, bez obzira na nivo obrazovanja i profesiju, mogao je zapaziti da ODRASLE OSOBE NE MOGU PROMIJENITI SVOJ DIJALEKT, pogotovo ne na planu izgovora, a nikako u akcentuaciji. Jeste li ikad sreli zrelu osobu koja je odrasla u Beogradu a zatim preselila u Split?* Ako jeste, pokušajte se sjetiti da li je ta osoba vremenom progovorila splitski? Nema teorije. Odrasle osobe mogu naučiti strani jezik, jer ga ne moraju izgovarati besprijekorno niti govoriti gramatički savršeno, ali novi dijalekt morate naučiti besprijekorno, a to je nemoguće poslije seksualne zrelosti (do tog vremena, koje psiholingvisti zovu kritično doba za usvajanje jezika, svako dijete, ako je dovoljno izloženo jednom jeziku i bez obzira na druge faktore (pouka, inteligencija djeteta, vrijeme izloženosti jeziku i sl.) može naučiti onoliko jezika ili dijalekata koliko je to vremenski moguće.
I u još jednom važnom pravilu naši "pravopisci" pokazuju nedosljednost i javašluk. Radi se o oblicima glagolskog pridjeva radnog kao što su volio, pocrnio, zanio, htio (čiji ekavski oblici su voleo, pocrneo, zaneo, hteo). Osim htio, svi ostali ijekavski oblici odgovaraju jezičkom osjećanju ljudi koji govore ijekavskim nariječjem b/h/s-a i niko ih ne dovodi u pitanje (zato i ne postoji pravopisno pravilo koje bi se odnosilo na njih) jer se nekadašnji jat u položaju ispred završnog –o muškog roda jednine glagolskog pridjeva radnog ne izgovara je kao inače (mjesto – mesto) već i. Medutim, šta je sa htio, koji ovako izgovaraju samo oni Bosanci što su u školi naučili da je htio "pravilno" i koji zato preziru sebe što su ranije govorili htjeo, slijedeći svoje jezičko osjećanje. A, u stvari, htjeo je zaista "pravilno", a htio "nepravilno". Evo zašto. U gramatičkim pravilima naglasak često igra presudnu ulogu. Svojedobno je Karl Verner riješio višegodišnju zagonetku Grimovog glasovnog zakona time što je postulirao drukčiji akcenat nekih riječi u starim indoevropskim jezicima. Pošto je istorijska lingvistika 19. vijeka, kojoj pripada i Karl Verner, bila obavezni dio obrazovanja tradicionalnih jezičara, dakle onih koji su sastavljali novosadski Pravopis, zapanjuje me da nisu obraćali pažnju na naglasak prilikom donošenja pravopisnih pravila (ne može valjda biti da nisu čuli ni naglasak ili da, ne daj Bože, nisu poznavali ni "svoju" tradicionalnu lingvistiku?!). Jer, činjenicu da ljudi prirodno kažu volio a ne *voljeo i htjeo a ne *htio treba jednostavno pripisati akcentu: u obliku muškog roda jednine glagolskog pridjeva radnog naglašeni jat ispred završnog –o ima svoj uobičajeni refleks je, a kad nije naglašen, on postaje i; da jat postaje je pod naglaskom potvrduju glagolski pridjevi i ostalih riječi sa naglašenim jatom: sjeo, mljeo, žnjeo, zreo (od zreti – jatovo j se gubi poslije suglasničke grupe sa r na kraju; uporedi griješiti – greška (ne *grješka)), bdjeo, smjeo, djeo se (ovaj danas rijetki glagol upotrebljava se u Bosni ponajviše u aoristu: Gdje se djenu ono moje pero?). Svi oblici glagolskog pridjeva na –jeo ne moraju biti naglašeni: zbog pravila po kojem se korijenski glagol ne mijenja primanjem prefiksa, dobijamo oblike poput zasjeo, samljeo, (za)odjeo (izvedeno od djeti) i sl., u kojima je naglasak prešao na prefiks pa se –jeo našao u nenaglašenom slogu. Interesantno je da su tradicionalisti užasno insistirali na obliku htio (par napisanih htjeo mogao vas je koštati školske godine), ali su tolerisali većinu ostalih oblika na –jeo (valjda su vidjeli da bi oblici *sio, *žnio, *mlio i *dio se bili zaista smiješni, pa su dozvoljavali narodu da govori kako osjeća). Ali u nauci ne smije biti ovakve nedosljednosti: ako ste "otkrili" pravilo zbog kojeg je htjeo "nepravilno" i treba ga zamijeniti sa htio, onda to isto treba uraditi i sa sjeo, žnjeo, mljeo i sl.!
Pogledajte još jedan primjer totalne lingvističke neukosti naših tradicionalnih jezikosolovaca. Dobro vam je poznato da oni insistiraju da kažemo i pišemo u vezi sa vašim pitanjem, a nipošto u vezi vašeg pitanja. Kao stariji ljudi, oni su sami upotrebljavali onu prvu verziju i to je, koliko ja vidim, jedini "naučni" razlog za insistiranje na njoj i za borbu protivn u vezi vašeg pitanja. Medutim, kada opazi da je nešto ušlo u širu upotrebu, moderni lingvista je svjestan da je došlo do promjene u jeziku, koju je on dužan objasniti, a ne proskribovati. A ovu promjenu je vrlo lahko objasniti: u gornjoj sintagmi u vezi je poprimilo sasvim novo značenje onih (složenih) prijedloga i izraza koji uvode temu razgovora i koji SVI zahtijevaju da sljedeća imenica bude u genitivu: glede vašeg pitanja, u pogledu vašeg pitanja, povodom vašeg pitanja, što se tiče vašeg pitanja i sl. I najobičnija logika i lingvistička nauka nam govore da sličnost značenja ili funkcije dovodi i do formalne sličnosti. I zato se ovo novo u vezi (sa značenjem 'u pogledu') počinje sve više upotrebljavati sa imenicom u genitivu, što je potpuno u duhu sa onim šta danas znamo o jeziku, a to je, izmedu ostalog, da se jezik često mijenja kako bi postigao što veću simetriju i pravilnost. Kad su u pitanju prijedlozi, dobili smo novo pravilo bez izuzetka: svi prijedlozi i izrazi što uvode temu o kojoj želimo nešto reći upravljaju imenicom u genitivu. Ako bismo prihvatili propis tradicionalista po kojem valja reći u vezi sa vašim pitanjem, to pravilo bi imalo krupnu iznimku u ovoj sintagmi. Jedan zaista uvjerljiv dokaz valjanosti moderne analize promjene izraza u vezi sa... jeste činjenica da se sintagma u vezi i dalje redovno upotrebljava u konstrukciji sa sa + instrumental kad zaista znači 'veza': Jesi li ti u vezi s njom?, Treba ostati u vezi sa svojom porodicom; ili, ponajbolji primjer je ovaj u kojem se veza javlja u oba značenja i u objema gramatičkim konstrukcijama: U vezi industrije, treba istaći da je ona u vezi sa trgovinom ostvarila odlične rezultate. Mislim da je ovo divan primjer ispravnosti modernolingvističke analize jezičkih promjena. Ali, čak i ako ostavimo lingvistiku po strani, moramo se upitati kako su ti tradicionalisti mogli biti tako nepametni da ne postave sebi ovakvo pitanje: zašto narod "griješi" govoreći baš u vezi vašeg pitanja, a ne griješi govoreći *veliki kuća?! Svaka nauka je, izmedu ostalog, dužna objasniti sve pojave u svom domenu (zamislite meteorloga koji ne zna objasniti zašto se oblačno vrijeme mijenja u vedro!), a do objašnjenja dolazimo najbolje ako postavimo prava pitanja. Pitanje zašto niko ne kaže *veliki kuća a kaže u vezi vašg pitanja pravo je pitanje, koje bi usmjerilo razmišljanje lingviste i vjerovatno ga dovelo do novih uvida u mehanizam jezičkih promjena; takvo pitanje, medutim, nikad nije ni palo na pamet ni jednom tradicionalisti.
Za najveći broj naših jezičkih problema krivo je naše užasno zaostajanje u jezičkoj nauci: sredinom 19. vijeka Evropom je vladala tzv. mladogramatičarska škola u lingvistici, koja je tvrdila da jezičkim promjenama upravljaju strogi zakoni i ako se nešto u jeziku ne ponaša prema tim zakonima, to treba ispraviti. Naši tradicionalisti se još uvijek drže te škole iako je ona odavno na dubrištu istorije lingvistike i moderni je lingvisti smatraju jednim od najvećih zastranjenja u svojoj nauci.
Naravno, ima ovde i jedan mentalitetsko-obrazovni problem: mada mnogima smetaju neki pravopisni propisi, sva "kritika" se svede na pojedinačna gundanja, i to je kraj. Tipičan naš čovjek razmišlja ovako: ta pravila su smislili stručnjaci i ko sam ja da se petljam u njihov posao? Takvo razmišljanje je i odlika našeg mentaliteta a i rezultat našeg obrazovnog sistema – ne možete izaći kritični i kreativni iz škole koja kažnjava svaku kritičnost i kreativnost. A razvijanje kritičnosti i kreativnosti kod učenika i studenata daleko je NAJVAŽNIJI cilj obrazovanja u naprednim zemljama. Mi smo, pak, u školi samo da dobijemo "ćage" da smo nešto završili, po mogućnosti sa što boljom ocjenom, a ne da nešto naučimo. A to ćage se najlakše dobija "gladenjem" nastavnika i slijepim prihvatanjem njegovih mišljenja.*
Divan primjer nekritičkog stava prema jezičkim propisima je izraz pored/pokraj telefona, koji zadnjih godina zamjenjuje raniji izraz na telefonu. Ja ne znam koji je jezikoslovac lansirao novi izraz, ali sam siguran da bi mu trebalo ući u trag i suditi mu! Jer drznuti se da arbitrirate u jeziku a nemati baš NIKAKVOG lingvističkog znanja i još manje pameti zaista je svojevrstan zločin. Jer taj čovjek je pokazao da ne zna nešto što vjerovatno sámo otkrije svako pametno dijete, a to je da riječi redovno imaju više značenja. On je, navodno, zabranio na telefonu jer bi to značilo da sjedite na telefonskom aparatu! Nije vidio da naše na ima čitav niz "nefizičkih" upotreba, tj. upotreba koje ne govore da je nešto bukvalno na nečemu: na fakultetu, na akademiji, na stanici (na krovu fakulteta, akademije ili stanice?), na sastanku, na konferenciji, na predavanju, na ulazu/izlazu, na molitvi, na namazu, na zadatku, na dežuri, na sijelu, na radu, na pecanju, na času, (biti) na antibioticima, na treningu/obuci, na pijaci, na selu (kao i u selu sa drukčijim značejem), na liniji, na vezi, itd. itd. Vjerovatno ima više stotina ovakvih prijedloških sintagmi u kojima je značenje prijedloga na vrlo daleko od njegovog "fizičkog" značenja (moguće je, čak, da je ovo drugo značenje rjede!). Mi smo, očito, dobili na telefonu po analogiji sa na liniji/vezi. Svako normalan je u izrazu na telefonu tumačio telefon u smislu 'telefonska veza'. U stvari, telefon se mnogo češće upotrebljava u smislu 'telefonska veza' nego 'telefonski aparat'. Kad se uvodi telefon, uvodi se u stvari telefonska veza, a ne telefon kao aparat. (Pošto našem tupavom jezikoslovcu koji je zabranio na telefonu imenica telefon znači samo aparat, on bi morao zabraniti i uvodenje telefona jer se ne uvode stvari kao ormar, sjekira, narukvica niti kakav aparat, već samo tele ili kakvo drugo biće koje ne zna samo da ude!) Ako je zabranio na telefonu, zašto onaj naš "pravopisac" nije bio dosljedan i zabranio na liniji i propisao pored linije jer bi njemu jedino jasno fizičko značenje ove sintagme moralo govoriti da neko ko je na liniji sjedi na kakvoj žici? Kad mi neko odgovori na telefonski poziv sa Pored telefona (to obično rade žene), ja kažem: "Kad si pored telefona, ja s tobom ne mogu razgovarati sve dok nisi na telefonu, tj. dok nisi digla slušalicu i stupila sa mnom u telefonsku vezu; ako to ne uradiš, možeš biti danima pored telefona – nikad nećemo stupiti u vezu!"
Neko će sada upitati: kako onda riješiti pitanje pravopisa? Po meni je najbolje rješenje BITI BEZ PRAVOPISA! Vi ste, naravno, zgranuti. A sad ću vam reći nešto nevjerovatno: jezik koji je u svakom pogledu pobijedio sve jezike svijeta (naravno, mislim na engleski) niti ima niti je ikad imao pravopis. Taj jezik nema ni riječ za 'lektora' jer posao lektora (pošto, naravno, ne treba shvatiti da moderni lingvisti ne bi nikad intervenisali u jeziku – bi, ali puno manje i na potpuno drugi način) obavlja urednik, koji mora biti veoma obrazovan ali ne mora biti lingvistički stručnjak. On, medutim, ima veoma dobre intuicije o tome šta je dobar a šta loš engleski (u engleskoj tradiciji dobar engleski je prije svega jasan engleski, dok su kod nas najviše na cijeni nejasni tekstovi i šuplje ali kitnjaste priče). Kako to radi engleski urednik (bez pravopisa!) ilustrovaću uz pomoć našeg jezika (ne zaboravite da urednik nije nikakav jezički stručnjak). Dobio je tekst u kojem piše: "U ovoj knjigi hotio sam rijet...". Svakom čovjeku koji je iole obrazovan intuicije govore da ova rečenica nije pisana standardnim jezikom - za takvo mišljenje nisu potrebni ni pravopis ni "pravopisci" – i rukopis leti u koš. Šta je sa interpunkcijom? Pa nju učimo, kao i sve ostalo što je vezano za pisanje, dok učimo pisati u osnovnoj školi, a ZA TO NIJE POTREBAN pravopis. Ali, sva pravila o pisanju, pa i interpunkcijska, moraju biti kratka i otvorena različitim interpretacijama. Recimo, ja bih za zapetu dao samo jedno pravilo: nju upotrebljavamo bilo kad u rečenici kad ne spustimo glas do kraja. Medutim, naš Pravopis daje vrlo rigidna interpunkcijska pravila. Na primjer, mi ne smijemo upotrijebiti zapetu ispred i koje stoji pred posljednjim elementom nekog spiska; dakle moramo pisati: čaša, šolja, tanjir, kašika i viljuška, bez obzira na to što nismo spustili glas na riječi kašika i što zbog toga kršimo opšte pravilo o upotrebi zapete. Može neko reći "Pa zar je to važno?". Daću vam primjer koji pokazuje da je to itekako važno, da može uticati na značenje. Vi ste došli odnekud iz bijelog svijeta i pojma nemate o Balkanu, ali želite naučiti. Učite o bivšoj Jugoslaviji iz knjige u kojoj izmedu ostalog piše: SFRJ se sastojala od sljedećih republika: Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina. Ako izbrojite elemente ovog spiska na isti način na koji ste brojali čaša, šolja, itd., gdje imamo pet elemenata, dobićete sedam republika! Kako to? Svemu je krivo ono rigidno pravilo da ne smijete staviti zapetu ispred i kome slijedi završni element spiska. Jer, da takvo pravilo ne postoji, tj. da možemo staviti zapetu ispred i, mogli bismo uspostaviti i pandan tom pravilu po kojem bi odsustvo zapete ispred i značilo da dva elementa povezana sa i bez zapete (bilo gdje u spisku) čine jednu cjelinu, a ne dvije. U stvari, čak bi i naš prvi spisak mogao biti dvosmislen ljudima koji znaju da postoji jedna "sprava" za jelo u kojoj su spojene kašika i viljuška. Prema tome, zbog našeg loše smišljenog pravila o pisanju zapete na kraju spiska (koje nema osnove ni u intonaciji ni u kakvoj drugoj lingvističkoj kategoriji), mi nismo u stanju da u pisanju iskažemo tačan broj elemenata u jednom spisku.
Evo još jednog primjera kako smo uskraćeni lošim pravopisom. U pitanju su velika slova. Engleskoj i američkoj djeci se prosto kaže: imena se pišu velikim početnim slovom, i više ni zuc! Naravno, većina anglo-američke djece i odraslih dovoljno su pametni da znaju šta su to imena, i sva imena pišu velikim slovom – Islam i Hrišćanstvo su imena (na potpuno isti način na koji je meni ime Midhat) dviju najznačajnijih i najrasprostranjenijih religija na svijetu i, naravno, Anglosaksonci ih pišu velikim slovima. Nama je, medutim, krava Šarulja mnogo važnija od religije, najveće svetinje u životu miliona ljudi, i njeno ime moramo pisati velikim slovom, a ime vjere ne smijemo! Ili uzmite nazive mjeseci u godini. Kako se to oni razlikuju od drugih imena? Nikako. Čak su dva mjeseca (Juli i Avgust) nazvana po ljudskim imenima, ali mi tvrdoglavo nastavljamo da ih pišemo malim slovima. Imaju li jezici svoja imena? Svakako, ali ih mi pišemo malim slovom. Imena jezika često su izražena pridjevskim oblicima, ali, bez obzira na to, Englezi ih pišu velikim slovima: English, Bosnian, French itd. Takvo pisanje naziva jezika naročito je korisno kad pišete o malo poznatom jeziku koji nema pridjevski oblik. To sam iskusio kad sam pisao knjigu Jezik i njegova struktura (u kojoj, uzgred budi rečeno, možete mnogo saznati o tome kako moderni lingvisti vide jezik), gdje sam govorio o fascinantnom jeziku američkih Indiijanaca koji se zove kvokijutl. Ja sam skoro svaki put morao reći u jeziku kvokijutl, jer da sam reko samo u kvokijutlu, čitalac bi se upitao šta je taj "kvokijutl". A da mi je bilo dozvoljeno da ime tog jezika, kao i svako drugo ime, napišem velikim slovom, svi bi znali (u kontekstu knjige o jeziku) da se radi o jednom jeziku. Ili još jedan zanimljiv primjer. Kad sam predavao naš jezik u SAD, došao mi je jednog dana čovjek koji je već dobro znao naš jezik i koji je, čitajući o našim dijalektima, naišao na njemu nepoznat pridjev zetski. Kopao je po raznim rječnicima, uključujući i šestotomni Rječnik dviju Matica, ali nije mogao naći tu riječ. Ja sam mu rekao da je to pridjev izveden od vlastite imenice Zeta, a on se samo udario po čelu i rekao "Pa zašto ga, pobogu, ne pišete velikim slovom?!" Sada vidimo da bi pisanje pridjeva izvedenih iz vlastitih imenica velikim početnim slovom bilo poželjno i iz praktičnih razloga: ono što je napisano velikim slovom, uključujući pridjeve, nije sadržano u običnom rječniku i ne treba ga tamo tražiti. Evo još jednog praktičnog razloga: naš Pravopis nalaže da se strane svijeta pišu malim slovom osim ako nisu upotrijebljene metaforično u smislu civilizacija koje su potekle ili opstoje na nekoj strani svijeta, kad se pišu velikim slovom, npr. tehnički razvijen Zapad. To je u redu. Ali, pošto se pridjev izveden od ove vlastite imenice mora pisati malim slovom, sintagma zapadne zemlje je nejasna – jesu li to samo zemlje zapadno od mjesta gdje se nalazi govornik, ili su to zemlje koje pripadaju zapadnoevropskom civilizacijskom krugu?? Moglo bi se naći još stotine problema do kojih dolazi zbog nedosljednosti u primjeni pravila "Imena se pišu velikim početnim slovom". Medutim, od svih praktičnih razloga daleko je važnija sama njegova dosljedna primjena. Kad izuzetno bistro dijete krene u osnovnu školu i kad mu serviraju krajnje nelogično postojeće pravilo o pisanju velikih slova, šta će ono pomisliti? Vjerovatno nešto poput: "Ja doš'o ovde da se obrazujem, a oni mi siluju mozak!" U postojećem pravilu nema nikakve logike, a ono što je nelogično mora se "bubati", dok je ono što je logično dovoljno jedanput pročitati da bi se zapamtilo (zato se kod nas toliko buba).
Ja uvijek nastojim doći do korijena stvari. Razmišljajući dugo o našim jezičkim i pravopisnim problemima, došao sa do zaključka da je njihov glavni uzrok odsustvo svake kreativnosti kod naših tradicionalnih jezičara. Vjerujte da se naše gramatike uopšte mnogo ne razlikuju od prvih gramatika pisanih – u stvari stvorenih – na evropskom tlu prije nekih dvije i po hiljade godina. Tradicionalnu gramatiku su "izmislili" grčki Stoici i sve gramatičke kategorije koje su oni uspostavili još uvijek se koriste; niko se ne usuduje da nešto doda ili oduzme, mada je dobro poznato da svaki jezik ima svoje gramatičke specifičnosti i gramatički okvir koji je dobar za, recimo, grčki ne mora uopšte biti dobar za neki drugi jezik. Stoici su uspostavili distinkciju izmedu opštih i vlastitih imenica, koju i mi danas imamo. Ali sa malo razmišljanja moglo se otići korak dalje od Stoika: ako su imenice koje označavaju imena vlastite imenice, kakvi su onda pridjevi koji označavaju imena? Očito – vlastiti. Englezi imaju vlastitu imenicu Islam, ali i vlastiti pridjev Islamic (islamski), pa i VLASTITI GLAGOL Islamicize (islamizirati), i sve što je "vlastito" pišu velikim slovom. Oni, dakle, imaju savršeno logično pravilo o pisanju velikih slova i njihova ga djeca ne moraju "bubati". (Još nešto: Englezi i Amerikanci dozvaljavaju svakom pojedincu da sam tumači njihova "okvirna" pravila pisanja; zato sam ja, čitajući engleske gramatike, nailazio na one u kojima su Subject i Predicate bili pisani velikim slovima jer ih je autor shvaćao kao imena sintaktičkih funkcija, a i na one gdje su ove dvije funkcije bile pisane malim slovima jer je autor smatrao da ima raznih subjekata i predikata – kao i, recimo, stolica – pa ih, kao i stolicu, treba pisati malim slovom. (Mi se grozimo ovih "duplih" rješenja, a ona su, po mom mišljenju, sasvim dobra jer omogućavaju da razni ljudi različito tumače jezičke poruke, a to je znak poštivanja ličnosti.) Aglosaksonci su, dakle, udesili da im pravopisna "pravila" sastavlja cijeli narod, jer svako može dati svoj kreativni doprinos tim pravilima. A onda neko ko voli da zaradi pregleda djela najpriznatijih pisaca da bi ustanovio kako oni primjenjuju pravopisna "pravila". Ta osoba onda objavi rezultate svog istraživanja u priručniku koji može imati različite naslove ali čiji je stvarni naslov "Želite li pisati kao što pišu najbolji pisci ove zemlje, pročitajte ovu knjigu".)
S druge strane, naš pravopis je pun nelogičnosti i neprincipijelnih rješenja, a ipak je veoma rigidan; tačno je da često dozvoljava alternativne oblike, ali je obično jedan od oblika ili potpuno vještački ili nije u duhu bosanskog jezika. Primjeri takvih artificijelnih ili nebosanskih riječi mogu se naći medu riječima sa prefiksom pre-/prije-. Iako se zna da je jezik u najvećoj mjeri pravilan, Pravopis ne nudi nikakvo pravilo po kojem bismo se mogli ravnati kad upotrijebiti pre- a kad prije-. Moguće pravilo bi bilo da kratki jat (kratko e u ekavskom) ima refleks pre- u bosanskom, a da dugom jatu (dugom e u ekavskom) odgova oblik prije-. Medutim, naš pravopis kao da se trudi da ponudi što više artificijelnih oblika i da u oblike ovog prefiksa unese što više haosa. Tako se, na primjer, za veliki broj oblika sa dugim jatom u prefiksu pre- zahtijeva izgovor prije- (prijevod, prijenos), za druge ovakve riječi dozvoljavaju se oba oblika (prelaz ili prijelaz, prepjev ili prijepjev), a onda, kao "biber po pilavu", za KRATKO e u ovom prefiksu traži se zamjena sa –ije u riječi prijevara, koja je ponudena kao dubletni oblik uz prevaru! A ako prevara ima dubletni oblik prijevara, zašto njoj potpuno paralelne riječi prevaga i preljuba nemaju dublete prijevaga i prijeljuba?! Nisam još nikad čuo da je neko rekao prijevara, bilo kao prirodni bilo kao artificijelni oblik (izvorni govornici imaju i intuicije o lošim ili čak odvratnim oblicima u svom jeziku; da nije tako, ne bi postojao izraz Para mi uši, koji se skoro isključivo upotrebljava kao reakcija na jezičke nakaradnosti). Ali, isto tako, nisam se našao u situaciji da neko ko je sa mnom i ko čuje čak i relativno "pravilne" oblike kao prijenos ili prijelaz nije rekao nešto poput Šta nam ovo rade s jezikom? ili Ne mogu ovo više slušati i da nije ugasio izvor takvog jezika (poznajem čovjeka koji je potpuno prestao gledati televiziju jer ne može da sluša jezik kojim se govori na TV). Evo još nekoliko "bisera" koji ilustruju kako je Pravopis riješio izgovor prefiksa pre-. Prijesad je, vjerovali ili ne, jedini dozvoljeni oblik, a presad je zabranjen! S druge strane, dozvoljen je samo pretres, a prijetres ne postoji! Pošto je pretres jedna vrsta pregleda, očekujete da i pregled ima samo ovaj oblik. Ne, ovde je, suprotno svakoj logici, dozvoljen dubletni oblik prijegled!
U svakom poslu, a kamoli u nauci, čovjek se drži odredenih principa. Prije nego što krenu u sam posao pisanja jednog pravopisa, njegovi sastavljači moraju donijeti odluku da li će se držati fonetskog principa ili ne. Vuk Karadžić se dražao tog principa (jedan glas – jedno slovo ili Piši kao što govoriš, govori kao što je napisano) i ostao mu dosljedan. U Halilovićevom pravopisu nema nikakvih principa. Fonetski princip se krši propisom da se u obliku futura odvojeno pišu infinitiv i pomoćni glagol (radit ću) iako se uvijek izgovaraju kao jedna riječ (radiću); to kršenje postaje drastično kod glagola koji imaju s ispred infinitivnog nastavka –ti jer onda moramo dva glasa izgovarati drukčije nego što su napisani: prevest ću i odvest ću izgovaramo prevešću i odvešću. To dovodi do smiješnih izgovora jer naš narod, navikao da pročita svako napisano slovo, masovno izgovara oblike futura ovih glagola kao što su napisani! (Ja imam čak dvije poruke na telefonskoj sekretarici u kojima ljudi kažu JaviT ću se kasnije, tj. izgovaraju završno t u obliku infinitiva odvojeno od početnog ć u obliku pomoćnog glagola tako da se t i ć nadu jedno do drugog, što je nemoguća kombinacija u našem jeziku, od koje se meni koža ježi.)*
S druge strane, ako u pisanju futura odlazi daleko od fonetskog principa, naš vajni "pravopisac" pretjeruje sa tim istim principom kad propisuje da se brojne prijedloške sintagme pišu kao jedna riječ: uredu, nažalost, naprimjer, nabrzinu, podstarost, itd. U propisivanju ovakvog pisanja izvjesnog broja prijedloških sintagmi on se, jasno, vodio činjenicom da se takve sintagme izgovaraju kao jedna riječ i da imaju jedinstveno značenje. Medutim, isti je slučaj sa stotinama drugih prijedloških sintagmi, koje se ne smiju pisati zajedno; da se kod kuće izgovara kao jedna riječ (kotkuće) jasno pokazuje jednačenje po zvučnosti (d>t), do kojeg u našem jeziku normalno dolazi samo unutar riječi. Osim toga, i laiku je jasno da se ništa ne može ubaciti unutar jedne riječi. Mi kažemo veliki prozor, nipošto pro veliki zor! Ali to je upravo ono što moramo uraditi po novom Pravopisu ako želimo reći na moju žalost, u najboljem redu, ili na veliku brzinu. Ja ne znam kako je Halilović zamislio pisanje ovakvih sintagmi, ali pretpostavljam da bi dozvolio da razbijemo riječ nažalost na dva dijela kako bismo rekli na moju žalost. Ako smijemo razbiti nažalost, zašto ne smijemo razbiti prozor da bismo rekli pro veliki zor?!? Da li to znači da se neke riječi mogu razbiti, a neke druge ne mogu? Pa to je sasvim bez veze, to nema nigdje u svijetu! Koja je to naučna, ili čak logička osnova po kojoj se neke riječi mogu razdvajati na dijelove, a neke ne mogu? Zato je po meni ovakav pravopisni propis ne samo neznalački nego i kontraintuitivan; siguran sam da ga ni jedan pametan laik u lingvistici ne bi nikad donio. (Ja se samo nadam da ni jedan strani moderni lingvista ne sazna za ovo pravilo – da sazna, užasno bi se obrukali!) Halilović u svom pravopisnom rječniku nagovještava zašto je to uradio: on iza "riječi" nažalost daje na žalost (svih nas), govoreći nam, vjerovatno, da treba razlikovati jednu riječ nažalost od dvije riječi na žalost gdje je žalost, valjda, drukčije upotrijebljena. Prvo, ona nije drukčije upotrijebljena u sintagmi na žalost svih nas, što pokazuje parafraza na našu zajdeničku žalost. Drugo, i da jest drukčije upotrijebljena, svaku moguću dvosmislenost razriješio bi KONTEKST (verbalni i situacioni), u kojem se ostvaruje svaka jezička poruka i koji je glavno sredstvo u interpretaciji poruka od strane slušaoca. Halilović je vrlo loše odabrao primjer na žalost svih nas jer žalost u ovoj sintagmi ima isto značenje kao u izrazu na žalost. Čudi me da mu nije pala na pamet upotreba ove sintagme ilustrovana u rečenici Čuli smo da mu je umrla majka pa smo mu otišli na žalost. Da mu je pala na pamet ova sasvim drukčija upotreba sintagme na žalost, imao bi kakav-takav argument za propis da se na žalost piše kao jedna riječ kad funkcioniše kao učitivi izraz sa značenjm 'žalim', a kao dvije riječi kad želimo reći da idemo nekom da mu izrazimo saučešće. Medutim, da na žalost ima još petnaest značenja ili upotreba, ne bi ga trebalo pisati jednom kao jednu riječ a drugi put kao dvije jer kontekst uvijek jasno signalizira o kojem značenju se radi. Niko normalan ne bi protumačio na žalost u posljednjem primjeru drukčije nego u smislu izražavanja saučešća. Jedna od najvažnijih i najkorisnijih osobina ljudskog jezika je vešeznačnost skoro svih riječi i ogromnog broja izraza. Kontekst nam redovno govori koje od više značenja ima na umu pošiljalac poruke. Ako neko drži u ruci kosu za košenje i kaže "Ovo je moja kosa", sigurno je da njegov sagovornik neće reći "Baš fino, a kad si to bio kod brice zadnji put?" Pošto Halilović izgleda ne zna da postoji kontekst ili ne zna da on redovno razrješava višesmislenost, trebao je biti dosljedan i predložiti da se dva značenja riječi kosa pišu na dva načina! Ili, recimo, glagol izdati ima barem tri potpuno različita značenja, vidljiva iz sljedećih sintagmi: izdati knjigu, izdati prijatelja, izdati stan. A jeste li ikad čuli da je došlo do nesporazuma zbog ovih raznih značenja? Naravno da niste. Gramatički objekt, obavezan uz glagol izdati, uvijek jasno govori o kojem značenju je riječ. Bi li Halilvić predložio da se i izdati piše na tri načina kojima bismo predstavili tri njegova značenja.
Ne samo da su naši pravopisi od nas tražili da, u zrelim godinama, promijenimo dijalekt kojim govorimo, nego su, u stvari, tražili i da govorimo NEgramatično u odnosu na naše jezičko osjećanje. Ako i ne znate šta je gramatika, vama će smetati oblik prijesad jer ga instinktivno odbacuje vaše jezičko osjećanje. Danas svi ozbiljni (psiho)lingvisti smatraju da je jezik plod ljudskog instinkta, otprilike kao, recimo, varenje hrane. A instinktima ne možemo upravljati. Pokušajte pojesti sendvič i "narediti" svom probavnom traktu da ga ne vari. Očito je da nemate šansi. I gramatika maternjeg jezika je instinktivna u nama. Pokušajte govoriti negramatično (recimo da kažete *Ja doći kafe popilo umjesto Ja došla da popijem kafu) i vidjećete da ćete se "preznojiti" a ipak nećete nikad tečno govoriti negramatično. Isto onako kao što ne možete zaustaviti ili izmijeniti proces varenja hrane, ne možete uticati ni na svoje jezičko osjećanje. Ja imam običaj da kažem (možda malo hiperbolično) da bi lakše bilo izmijeniti smjer kretanja krvi u našim venama nego negramatično govoriti maternji jezik! Dakle opet imamo oprečene stavove tradicionalista i modernih lingvista: dok su oni prvi vjerovali da se ljudi maltene radaju sa lošim jezikom i da je glavni zadatak jezičkih stručnjaka da ga poprave, moderni lingvisti smatraju da svako normalno dijete već u petoj-šestoj godini života savršeno zna svoj jezik (naravno, ono skoro čitav život uči nove riječi, ali lingvisti danas smatraju da su riječi izvan imananentne strukture jezika).
Ja zaista vjerujem da je važeći Pravopis bosanskog jezika jedan od najgorih koji je ikad napisan u istoriji pravopisa u svijetu. Najviše smetaju dvije njegove osobine: totalno odsustvo opštelingvističkog obrazovanja njegovih sastavljača (medu kojima je većina književnika, po mišljenju lingvista najvećih neznalica lingvistike*) i najobičnije zdravorazumske logike. Većina propisa donesena je "od oka", bez ikakvih principa. Ja ga u šali zovem "tura-jazija pravopis" (ne znam zašto je narod počeo govoriti "pismo-glava" kad je očito da je ovaj izraz uvezen sa strane - u mojoj mladosti se govorilo samo "tura-jazija") jer se stiče utisak da su pravila donošena bacanjem novčića u zrak, pa ako padne "tura", pišemo, recimo, futur kao dvije riječi, ako padne "jazija" – kao jednu!