Edi Shukriu

ODABRANA POEZIJA - EDI SHUKRIU

Sarajevske Sveske br. 32/33

preveo sa albanskog: Ismet Marković Plavnik

HAMURABIJEV ZAKONIK

Član 226: Ako hirurg... obriše robu žig, neka mu se ruke odsjeku.
Član 282: Ako rob kaže bogu: Ti nisi bog moj, neka mu otkinu uho.
Član 231: Ako je ubijen rob, neka se dadne rob za roba.

Oslanjajući se na član 226,
Hamurabijevog zakonika,
danom jučerašnjim
prste mi posjekoše
jer pečat bijede
pokušah u prošlost skriti

Oslanjajući se na član 226
Hamurabijevog zakonika,
večer jučerašnju
osakatiše mi,
jer ptica poj
htjedoh iz sutrašnjice
prenijeti u današnjicu

Ubiše me u jutro današnje
i na osnovi člana 231
zakonika narečenog
razmijeniše me na pamet njihovu
za nekog drugog roba

Bijednici, ne znadoše da ponovo sam to Ja,
sa hiljadu prstiju,
sa sto hiljada ušiju
i
jednom jedinom
čeličnom voljom
kaljenom u naraštajima

BUĐENJE NEVJESTE

Da bijah ptica
umjesto što nevjesta bih
po zelenim granama letjela bih
i vidjela ženu od suza oslijepjelu,
na hiljadu dijelova sreću rasparčanu

Da bih rijeka
umjesto ugarak bola što postadoh
ponad razuma bih nabujala
dok ne pronađem korito sreće svoje

Da kamen bih
umjesto zida šutnje koji bih
ponad stijene kružila bih
i ršum napravila
dok ne bih našla mjesto svoje

Probudi se !
Nisi prošlost -
Jauk ukletih dnevi
kada te niko nije čuo

Sva se probudi –
i da si mrtva bila
trebaš se probuditi

SREĆA DA NISMO BILI PTICE
/Upad srpske policije u prištinsko naselje Ulpijana, 25. februara 1990/

Policijski sat: 21.10

Sjajka svijeće
pozdravlja mjesečinu
u vrijeme opsade

U toplom stanu
dvojica terorista oružje čiste
ja čitam Uliksa
kći Snjeguljicu

Na TV-u melju svoje
Dom za vješanje

Policijski sat: 21.15

Munje paraju nebo
tenkovski projektili
bljuju vatru
pred očima

Noć postaje ludilo
divljaštva vjekovnoga
i utrpava se u stan
bez trunke stida

Meci suzavca
otrov šire
i ne znam
ima li ga više u zraku
ili u utrobi

Zraka, zraka !
vrište zidovi,
iz vaza teku suze,
drhti samrtni plamen svijeće
i Satir kožu svlači

Daha, daha !
urlam u sebi
kao beznadni ljudski zvijer
zaboravljajući porod

Policijski sat: 22.30

Ne čuje se cvrkut više,
ptica sedmodnevna
raširila je krila
u znak pozdrava posljednjega

Mati i kći
jadujemo u zagrljaju –

suza bola
suzu otrova stiže

suze straha
suze ljubavi postaju
u noći srpskog divljaštva

Sreća da nismo bile ptice !

/Priština, 1999/

VRAT ČOVJEKOV

Nisam znala
koliko vrat je dug
kad fali daha

Jer izdužen je
kad hoće da mu prekrate misli

Sad više straha nemam
jer vidim
dalje od sebe

ĐOLEV BIK

Ne idosmo do Đolevih livada¹
Nikad ne idosmo –
a što još gore jeste,
ne znadosmo da su nam blizu

Tamo negdje bijahu,
prije no što zagazit će u taj stari Drim
i u Susret vremenu zakoračiti

Ne znadosmo za livade blagoslovene
niti da tamo odemo,
da saznanje produbimo
Đolevom vodom.

Bik nas bijaše prestravio –
Đolev bik,
Najjači bik od svih bikova na svijetu

A brata toga Bika smještenog u srcu svijeta
kako nam stariji govorahu
za uhom nosili smo
Bik sa Đolevih livada
plašio nas je zaglušujućom rikom

A neki junak il’ junakinja
mogli su da mu srce ukradu
i samo kap vode da mu uzmu –
jednu jedinu kap,
da bi nam put pokazali

Ni ne stigosmo da za Đoleve livade saznamo
ni za Bika koji u hladu Hrasta plandovaše,
a nekmoli da se tamo zaputimo -
u središte Lavirinta

Tu nam Bika-Taoca Pelazgi ostaviše
kao što i na Kritu učiniše

Pod nosom nam je, jadnima, bio
a mi ga, slijepci, ne vidjesmo
jer ne porastosmo koliko treba
i ne dadoše nam
da Đoleve livade ugledamo
i Bika koji nas je čekao tamo
da bismo sebe upoznali.

O, da smo otišli ranije
koliko bismo jači bili,
jači no što smo bijasmo
tumarajuć’ stazama krvavima

Kad se pisati počne Knjiga o Đolevim livadama
i snazi Bika koji vodu mudrosti čuva

mirno ćemo počivati
mirno ćemo počivati

¹ Mitsko mjesto blizu sela Tupec, Prizren

BUDALE

Kako je moguće

oteti se iz kandži smrti,
vidjeti očima je i trepavicama dodirnuti
korak do njenog središta napraviti

da ti stalno zatvorene oči spasenje budu,
da za tačkom u srcu kao za spokojom žudiš
i da istovremeno hoćeš ponovo zračak da vidiš
– samo djelić jedan
Sunčevog Zraka
da ponadaš se da ćeš još jednom živ ostati
– ali zaista živ
te da za ništa više ne brineš
– nikad
da glas ne podigneš
i...

Ah, kako moguće je
kako moguće je

da (p)ostali smo tolike budale

RADOST ŽIVOTA

Ne znam šta zbilo se s vama, za sebe znam
da na licu osjećam zrake sunca svakoga jutra, Budilnik
podsjeća me da sam još uvijek potrebna danu,
Pljusak kiše dok pada smiruje me i puni mi izvore žeđi, Snijeg
kad pada nije mi hladno jer grije me bjelina i Mrak
volim jer ne donosi opasnost – romantično je paliti svijeće
čekati Dritu koja kasni, no koja će sigurno doći i ne znam
ne znam
zašto ne dozvoliti radovanje životu, jer živi se
životu trebaju se radovati
ukoliko zaista poštuju mrtve

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.