Ivana Seletković

Pamćenje, zavičaj, zabora & prizivanje sebstv unutar društvenih konstelacija

Sarajevske Sveske br. 41-42

Ludwig Bauer koncizno nazivajući roman Zavičaj, zaborav, u dvije riječi odvojene zarezom kao mogućim simboličnim razgraničenjem, smješta rezime „odgonetke“ sebstva unutar socioloških konstelacija. Zavičaj, s jedne strane zareza, predstavlja mjesto prepoznavanja onoga što je apsurd po sebi, sukus početka i kraja, zajednicu i individuu, kulturu i/ili mini civilizaciju (sa stremljenjem veličini čitavog jednog naroda – Nijemaca).

Autor (tj. jedan od likova romana) na jednom mjestu navodi:
Zavičaj, traženje zavičaja, možda svi mi neprekidno u svemu što činimo, u svemu o čemu razmišljamo tražimo neki svoj emotivni i kulturni zavičaj.

Stoga, valja zaključiti kako ponovno i ova potraga za nama samima pokreće pitanja vezana za okolinu. Da bismo se pitali o sebi/sebstvu, moramo dio sebe koji naginje budućem propitivanju, staviti u pretinac zaborava.

Zaborav je preduvjet davanja značaja zavičaju. Štoviše, zaborav je pokretač i kronološke bujice Bauerovog romana. Podsjetimo se da mjesto rođenja nije spektakularno mjesto zbog vanjskih obilježja. Ono je impresivno onda kada postane zaborav. A zaborav pokreće intimne reverzibilne procese sjećanja. Sukcesivnost u svrhu dozivanja zaboravljenog, istom (odnosno, zaboravljenom) upriličuje spektakularnost pojedinačnog/individualno proživljenog čemu vanjska obilježja služe određivanju pripadnosti nekoj zajednici, što, čini se, biva nužan bijeg od stvarne (u)osamljenosti – samozavaravanje na općoj razini. Na općoj razini, razini zajednice, povratak zavičaju infiltrira se kroz folklornu reminiscenciju. Slaganjem dijelova u cjelinu na bazi općeg zanemaruje sebstvo. Kada se sebstvo uključi u intimnu rekonstrukciju tih dijelova (individua i jest sebstvo po sebi unatoč vanjskim utjecajima), da se uočiti kako mitologija (odnosno njeni ostaci u folkloru, kolektivnom pamćenju) ne pomaže u konačnoj gradnji sebe/sebstva u funkciji neporecivog samopouzdanja, već je samo njegov mali dio, njegov oslonac. Pripovijedanje, čini se, uvijek problematizira upravo taj sukob ideala jedinke i cjeline/zajednice.

Zavičaj, zaborav je zato i priča o Donauschwabama (podunavskim Švabama) ali i o jednom od njih, Ludwigu Baueru (centralni lik nosi ime autora romana). Tekst romana iznosi vrlo zanimljive podatke o dolasku Nijemaca u područja uz Dunav što je zapravo vrlo direktna poveznica zavičaja i zaborava, sublimiranog odnosa spomenute jedinke i zajednice u želji za predočavanjem uvijek aktuelnog literarnog problematiziranja identiteta. Tako u romanu nailazimo na sljedeće podatke (izgovorene od strane sporednog lika):

(...) Svjestan sam da ništa nema o dolasku podunavskih Švaba na ove prostore, i sve što znam očito mi je netko rekao, puno je toga dio porodične predaje, i pradjed je bio podunavski Švabo, ali iz Mađarske, oni su došli u sve podunavske zemlje, to je bilo plansko naseljavanje, na kraju sedamnaestog stoljeća, Turci su opsjedali Beč i doživjeli poraz 1683, onda kad ih je Eugen Savojski, princ Oegen, protjerivao iz Podunavlja, a u opustošene krajeve bečki je dvor naseljavao Nijemce iz svih njemačkih zemalja, većinom iz Bavarske, mislim, neke iz Austrije, dakle, plansko naseljavanje, ukrcavali su se u posebne brodove kojima se moglo ploviti samo nizvodno, veći dio broda zauzimala je nekakva koliba za stanovanje, zato su te brodove zvali Schachtel, die Schachtel, i s obzirom da su plovile iz Ulma, to je bio slobodni kraljevski grad, zvale su se Ulmer Schachtel (...) ti su se Nijemci naseljavali svuda uz Dunav, Mađarska, Rumunjska, Banat, Bačka, Srijem, ali sve je to bila jedna imperija, tijesno povezana s njemačkim zemljama, osobito Bavarskom, a onda su se ovdje i ondje preseljavali, stvarali naselja, kako su došli čak ovamo na Švabenbajer, i zašto su ih baš nazvali Švabama, to ti ne znam, ali znam da su došli planski, Marija Terezija i Josip Drugi ovamo su ih naseljavali, dvorska je kancelarija nadzirala njihov dolazak, sve je bilo organizirano, čak i karantena nakon dolaska, poslije su s dunavskih obala odlazili dublje u unutrašnjost, bili su većinom seljaci, kultivirali su neplodnu zemlju, ali i tražili plodnu, Marx bi vjerojatno rekao da uvijek postoje ekonomski razlozi, oni su bitni, politički su uvijek drugorazredni, nisu se selili zbog apstraktnih ideja, pa makar se sve to pokrivalo nekom ideologijom i takozvanim idejama, tako misle i marksistički povjesničari. (...)

Ludwig Bauer iz priče tj. naracije romana kasnije napokon otvoreno dolazi do saznanja da je Nijemac (navodeći to doslovno riječima: bio sam Nijemac), te putovanjem u Njemačku (što i nije jedino putovanje na koje se odlučuje, naime, jedno vrijeme boravi i u Češkoj i izvještava o nesigurnosti i hapšenjima), izučavanjem podrijetla, zaista i rasvjetljava svoj površinski koncept prema komu on jest Ludwig Bauer – zahvaljujući zaboravu postaje Nijemac. Tada ponovo postaje i jasna uloga zaborava iz naslova i samog teksta. Njemačke riječi kojih se Bauer prisjeća i koje ga prate od samog početka naracije, dobivaju svoj faktički smisao. Zaboravljena baza smješta se u kontekst smisla/smislenog. No, dalje se razaznaje da se unutar same potrage nalazi dublji problem i zato se roman nastavlja, priča potrage ide dalje. Autor je, dakako, svjestan da potenciranje sebstva (sam pojedinac) priziva standardni model evolucijske psihologije: pojedinac je primarno produkt kulture kojoj pripada. Što će reći da društveni značaj daje sam sebi primat u obličju kulturalnih razlika, ponovno uobličenih u bipolarnom odnosu. Bauer se zato očito poziva na kulturno pamćenje. Assman piše da se kulturno pamćenje hrani tradicijom, a naša se socijalna kretanja ne mogu odreći tradicije. Stoga, centralni lik romana u potrazi za sebstvom traži konekcije sa pripadnicima zajednice sebi sličnih.

Nadalje, od pojma i poimanja zavičaja lako se može doći i do interpretiranja značenja pojma „domovina“ kojoj pridružujemo „dom“. Iako taj pojam nije u romanu decidiran, prisutan je zbog odnosa zavičaja, zaborava, društvenih uvjetovanosti (za) formiranja/e sebstva kroz njih, te uključivosti i isključivosti naizgled efemernih podataka/elemenata primljenih kroz putovanja, upoznavanja novih ljubavi i formi društvenih uloga koje sve to nose.
Safye Eröl na jednom mjestu piše – parafraziram: moja domovina je tamo gdje se ugodno osjećam. Očigledno je, da je autorica aludirala na zaključak: mjesto rođenja ili zavičaj, mjesto gdje smo proveli djetinjstvo, država – zakonima i granicama omeđen prostor u kome smo morali definirati neki nacionalni status (što nažalost često biva paradigma ugodnog življenja u „plemenu“) nije krajnje mjesto koje određuje naše poimanje domovine/doma.

Pitamo se nije li dom mjesto gdje je uistinu čujno disanje i moguća misao o ostatku svijeta u dometu doslovne intime!?

Ako dom mora biti sklupčan negdje u svijetu, prostoru zvanom domovina naprosto zato jer se tamo nalazi taj, pojedinačan dio nazvan domom, sve je jasno. Jasno je da to mjesto predstavlja kut stabilnosti odnosa sa samim sobom, pa prema tome i sa ostatkom svijeta. Stabilnost promatrača stane u blaženu ravnodušnost kakvu osjećamo dok promatramo svijet iz „svog“ dnevnog boravka, sobe, sićušnog prostora skupljenog u riječ „moje“ (tj. “svoje“). „Moje“, odnosno „svoje“ nužno prepoznajemo u kontaktima s tuđim, (iz)vanjskim. Bauer je i toga svjestan. Zato putuje i istražuje da bi shvatio koji bi to bio dom – mjesto stagnacije i sublimacije elemenata sebstva. Iako se čini da izričita potraga za zaboravljenim u zavičaju Švabenbajer seže u prošlost predaka da bi se uhvatio folklorni zanos predanja, kulturološki fakt dolaska Nijemaca na ove prostore i ulogu obitelji Bauer – posebice majke koja izgovara riječi u sjećanjima kao lajtmotiva, riječ je o zakulisnoj igri upoznavanja sebstva. Najprije Bauer odrasta u djetinjem konformizmu zabluda. Njegovo ime, kako doznajemo, nije njegovo, kao ni roditelji koji su (u)gradili (misao o) prošlost/i. On se otkriva. Tek kasnije u romanu, Ludwig Bauer doznaje da su mu roditelji drugi ljudi. Da bi Lukijan Pavlović postao Ludwig Bauer prošlo je vrijeme ekspedicije čudotvornog otkrivenja. Što je trebala biti istina, ona to zaista nije bila; istina je bijaše naracija u svrhu nadomjeska prošlosti, od strane „drugih“ roditelja, onih zamjenskih. Ako je i postojao dom, on je prošao transformaciju povratka. Treba biti ponovno označen, oživljen, stabilan, uobličen.

Svijest o postojanju prostora rezerviranog za privatnu sferu i osjećaj pripadnosti lišen nomadizma ne uskrsavaju sami od sebe nakon amnezijskog otklona od vlastitog postojanja izvan socijalnog konteksta. Obuhvatiti „svoje“ postojanje sinkrazijom socijalnih utjecaja značilo bi shvatiti (iz)vanjske utjecaje na gradnju sebstva. Zato investicija sebstva trpi prolazak analize doma/domovine i zavičaja i zaborava koji nikada ne prestaje, ne skončava se.

To je lekcija kojoj nas uči Ludwig Bauer i kao narator/glavni lik romana i kao pisac.

Prvo poglavlje romana (naslovljeno „Susret“) počinje istim tekstom s kojim se čitatelj susreće i u posljednjem poglavlju nazvanom „Most“. Počinje i završava zavičajem i istim riječima iz predjela zaborava, iz sjećanja:

Oficirče malo! Rekla je majka, veselo i očajno u isti mah, zasmijala se i jauknula, malo odmaknula rub teške zavjese, one koja se navlačila noću da ujutro ne znaš je li svanulo ili nije, i pokazala je pognutu figuru, figuricu na kraju kolone, majušnog konja poput magarca, ali mršavijeg, bio je taj mršavi konjić niži i od vojnika koji su glavinjali naprijed i koji bi možda bili popadali da na kraju kolone nije jahao i klatio se na umornom kljusetu taj pogrbljeni dječak u vojničkoj pelerini. Der kleine, rekla je majka i pokazala prstom, a kada su se izgubili iza ugla, i čulo se još na trenutak kloparanje teških cipela, rekla je Prinz Eugen Division, rekla je to onako kako se govore obredne riječi na kraju pokopa, riječi iz kojih svi prilaze rupetini što zjapi u zemlji i bacaju grude unutra, dobro sam pamtio taj zvuk, tupo udaranje u poklopac lijesa, a pamtio sam i majčin izgovor, s otegnutim diftongom na početku druge riječi: Oegen, Princ Oegen Divizijon, Princ Oegen Divizijon, rekla je majka, ali mi ostajemo, ostajemo ovdje, mi ostajemo kod kuće.

Majka iz sjećanja govori: mi ostajemo kod kuće.
To je napokon, taj isti zavičaj i dom kojemu se Bauer vraća ne bi li se susreo sa stvaranjem novog poretka devedesetih nakon pada Berlinskog zida.
Početak romana nosi uvod u komunističku prošlost i bitke sa pitanjima zavičaja i zaborava.
Kraj romana zaokružuje misao o njima (zavičaju i zaboravu) naputkom između redova: sve se akumulira u nama. Njedra sebstva grle trunke zaborava, grli sjećanja. Da bi shvatio procese gradnje sebstva, čovjek prolazi sekvencama izlomljene prošlosti i sadašnjosti što tek naknadno dobivaju smisao, poput slike majke u Bauerovoj verziji sjećanja. Ta slika majke u sebi sadržava sliku davne prošlosti, povijesnog trenutka. Obje slike analizu su dočekale u sasvim odvojivoj dimenziji vremena. Zaključimo: jedan čovjek (svaki čovjek!) u sebi nosi čitavu povijest.
Nije li to paradoksalno?
Karl Jaspers objašnjavajući paradokse egzistencije bi rekao da čovjek (parafraziram) svoj bitak uočava procesom postajanja čovjekom, odnosno, jednostavnije: biti čovjek znači postajati čovjekom.
Isti se zaključak o čovjeku, o njegovom sebstvu kroz društvene konstelacije razaznaje iz romana Zavičaj, zaborav.
Napokon možemo shvatiti da u tom traženju za sobom smo nalik jedni drugima, nalik Ludwigu Baueru, iako je svaka priča priča za sebe.