Mitko Madžunkov

POGLED U NEPOSTOJANJE

Sarajevske Sveske br. 17

1
Može li se istorija nahvatati oko pojedinačnog života i objasniti njime?
Počeću od okvira teme: to je država u kojoj sam proživeo pola veka. Pređašnje Jugoslavije nema, ali njene negdašnje granice stoje netaknute. Unutar nedodirljivog omotača, vlasti mogu da rade šta hoće, a narodi da se pokolju, rasele ili podele, kako im drago. Tako je stoga što je suštinski nevažno šta se događa unutar nevidljive zone, sve dok je ona sastavni deo opšteg poretka.
Veliki ratovi se vode radi promena granica i redefinisanja interesa unutar novosazdanih država i regija. Da li će se to nazvati unutrašnjim procvatom revolucionarnih snaga ili spoljašnjim nadiranjem demokratskog uticaja sasvim je svejedno. Niko ne može da dobije ono što mu nije dato, osim ako ne otme. A da bi se otelo potrebna je sila, nužna je stvarna moć. Jedini faktički pobednik u Evropi tokom Drugog svetskog rata od zapadnih zemalja bila je Engleska, ali je ona u tom ratu izgubila sve kolonije. Ako je tolika cena slobode za pobednike, kolika je za poražene ili za one koji će preći na stranu poraženih?
Oni koji se sad, na nedefinisanim teritorijama, uzrujavaju oko eventualnog kršenja propisa o nepromenljivosti granica pridaju sebi preveliku važnost: to pravilo se odnosi samo na spoljašnje granice staroga sveta, a ne na ono što se dešava unutar njih. Spoljašnje granice, ma bile tek virtualne, mogu se promeniti samo u novom velikom ratu. Taj rat, međutim, neće se dogoditi dok se interesi mogu zadovoljiti i bez njega. Zašto bi iko ratovao protiv razoružanih zemalja? Stoga, baviti se danas visokom politikom u nekoj od takvih zemalja znači mlatiti prazu slamu. U političkoj igri nužni su pregovarači, jer su takva pravila u svetu priviđenja. Između postojanja i nepostojanja nema vidljive razlike: svako prisustvuje sopstvenoj sahrani, mada nije tu.
Zašto bi nepostojeća država bila okvir teme ovih razmišljanja, ako je tema slobodna i ako je mogu obraditi kako mi se prohte, „u prvom licu“? Iz tri razloga, mislim, koji imaju veze sa onim što sam u naslovu krstio kao „pogled u nepostojnje“, a koje je, razume se, pravi predmet ovih razmišljanja. Prvi razlog tiče se mesta gde tekst treba da bude objavljen. To su „Sarajevske sveske“, čija je uloga da popune prazan prostor između onih virtualnih granica koje obeležavaju nešto čega više nema. U kojoj meri, tačnije, u kom smislu postoji ili može postojati nešto što obuhvata baš tu maglu nepostojanja? Može se pretpostaviti da se na takvom jednom mestu, koje oličavaju „Sveske“, okupljaju najrazličitiji ljudi, od onih koji poštuju prošlost kao stvarnost koja se ne može uništiti (nego ostaje u svom trajno prošlom vremenu) preko avanturista kojih ima uvek i svuda, do onih zaluđenika koji na ruševinama starih zdanja odmah započinju nove građevine, svesni da igra razaranja i stvaranja ne utiče na večnost (ili bar nepromenljivost) stvari. To mesto trebalo bi da okuplja, kao i predeli limba, najbolje predstavnike starog sveta kojima se šunjaju na razgovor oni koji će tek doći. Na takvom mestu one sile koje su razorile negdašnji svet ne osećaju se toliko da bi onemogućile makar književni suživot unutar granica fatamorgane. Drugi, centralni razlog zbog kojeg se ova razmišljanja automatski vezuju za nepostojeću državu je taj da jedino ona povezuje temu nepostojanja sa temom zajedničkog postojanja. Zašto bi se iko interesovao za nečija razmišljanja „u prvom licu“ koja ga se uopšte ne bi ticala, koja se ne odnose na stvari koje su mu dobro poznate, mada na različit način. Kako bismo, u takvoj situaciji, uopšte mogli da izbegnemo jedinu zajedničku temu, a to je kakav je naš pogled u (na) nepostojanje. Naravno, to nas automatski vezuje za treći razlog koji je najmanje formalan. On se ne odnosi na relacije, nego na značenja, ili na to kakav je naš (moj) udeo u celoj toj priči, to jest kakva su njena stvarna značenja.
Nepostojnje je u uskoj vezi sa nevidljivošću i neprozirnošću stvari. Zato se ono što se dogodilo na „spoljašnjem“ planu preliva van, i plavi sve oblasti života, uključujući stvaralaštvo. Homerova Ilijada počinje rečju srdžba, a završava se Hektorovom sahranom kao posledicom te srdžbe. Između toga smešteno je književno delo. Slično je i u svakodnevnom životu, mada on nema tu čvrstu formu, iako ima jasan početak i kraj. Od toga šta je naš predmet interesovanja i kako gledamo na njega zavisi razaznavanje, ukoliko je ta reč uopšte umesna u sferama nestvarnosti i nepostojanja.
2
Pre nego što pređem na raspravu postaviću jedno pitanje koje naoko nema nikakve veze s njom.
Zašto ljudi, uopšte uzev, nakon penzije, ne odlaze u fabrike i preduzeća u kojima su radili? Oni koji su izbačeni jedini su koji ih posećuju, zato što su u štrajku. Ali kad se štrajk okonča ili radni život prođe, ti isti ljudi neće hteti ni da spomenu ustanove u kojima su radili, a nekmoli da ih pohode. Doduše, niko ih i ne zove, a ako ih pozovu, odazovu se oni koji uobičajeno služe za slikanje, da bi se ilustrovalo ono što ne znači ništa, ali je nekome ipak potrebno. Odakle toliko nezadovoljstvo, tolika gorčina?
Ne govorim o onima koji su najžešće ošinuti (otkazi) u vremenu nezapamćene otimačine. Radnici koji su ostali bez posla štrajkuju da ih vrate na posao zato što je to njihova egzistencija. Ali, oni koji su regularno otišli u penziju, ne vraćaju se u svoja preduzeća i ustanove ni u slučaju kad nisu propala – zašto? Zašto normalni, civilizovani ljudi koje nije napustila empatija, i koji se sećaju druženja tokom godina, neće da uđu u ustanovu u kojoj su proveli radni vek? Zločinci se vraćaju na mesta zločina, a uzorni činovnici neće da uđu u kuću u kojoj su ostarili. Kako objasniti to? Otkuda tolika ozlojeđenost?
Ne verujem da je odgovor na to pitanje jednostavan, i da se može svesti na uobičajeno nezadovoljstvo proživljenim životom. Nisam pomišljao da će se i sa mnom dogoditi isto što i sa drugima. Svoj radni vek proveo sam u biblioteci, koja se po inerciji smatra mirnim, kultivisanim mestom; mada, i na takvim mestima znaju se dešavati mračne stvari. Sad nije reč o tome. Budući da sam unapred znao šta se događa sa ljudima, gotovo da sam obećao da to neću ponoviti. U odlasku rekao sam „doći ću“ – i nikad se više nisam pojavio. Kasnije sam se setio da su tako postupili i svi drugi do kojih sam iole držao.
Sve to ličilo je na davanje znakova. Čovek ne mora baš sve da kaže, ipak je to odlika loše literature i bukvalno shvaćenog života. Ako je u literaturi toliko važan nagoveštaj, zašto bi život bio bez konteksta? Ako ste otišli od kuće, zašto biste to potvrđivali razvodom? Ako ste ostali bez države, zašto biste nosili maskirnu uniformu umesto crnog flora?
Najbolniji primeri „davanja znakova“ oličeni su u potpunom odbacivnju građanske forme, u „klošarenju“. Imam u vidu jednog hrabrog, usamljenog čoveka i istinskog pesnika, Miodraga Stanisavljvića, i jednog umnog, retkog znalca književnosti, Peru Mužijevića. Zbog čega bi oni zbacili građansku odoru i neoprani lunjali Beogradom, ako time nisu hteli nešto da saopšte? Nije to bio kolektivni bunt iz naše mladosti, momaka koji „ne znaju šta hoće, ali to žele odmah“ (Kon Bendit), nego pobuna usamljenih, zrelih, samosvesnih skeptika koji idu na kišu metaka, kao u Pucnjevima popodne Sema Pekinpoa, samo bez filmskih lagarija, ljudi koji „znaju šta hoće, ali to neće videti nikad“. Kad se razboleo, teško i neizlečivo kao i njegova supruga Marija pre njega, Stanisavljević uopšte nije hteo da se leči, a kad ga je Nebojša Popov nekako nagovorio da ode na kliniku gde mu je obezbedio mesto, nisu ga primili sa napomenom da se najpre okupa. Okrenuo se, vratio kući i umro. Tako mi je bar rečeno. Peru Mužijevića viđao sam često nakon što je napustio posao profesora svetske književnosti u Beogradu. Dok je radio u Novom Sadu, živeo je u praznom stanu pored mog, u Batajnici, pa smo uveče imali prilike da na mojoj terasi pričamo o književnosti, pijući vino. Njegov spoljašnji preobražaj poklopio se sa unutrašnjim preobražajem sveta oko nas. Lebdeći iznad Konjica i Beograda, jednoga dana, potražio me je u Biblioteci grada Beograda, ali nisu hteli da ga puste. Morao sam da siđem, a on me je dočekao sa osmehom. „Ako vas gospodin M. primi“, tako su mu rekli, objasnio mi je mašući lulom, i pokazujući odoru u koju ga je ogrnulo vreme. Te rite, uz neizmenjeni miris duvana, bili su jasna uputstva za razaznavanje, na osnovu kojih bi ga ljudi mogli prepoznati, tako različitog od njih, ali oni su videli samo znak, ne i njegovo značenje.
Ti tajni znaci nemirenja sa životom uništenim do samih fundamenata, do sećanja, to odevanje sopstvene duše u rite i prljavštinu, ta nemogućnost hodočašća na mesta minulog života govore nam da je život prošao ili da je u tolikoj meri promenjen da ga je nemoguće prepoznati i prihvatiti kao svog.
3
Nema li da dođe već jednom i taj rat?! – taj sam uzdah čuo mnogo puta, u različita vremena, od raznih ljudi. On je upućivao na to da je rat bogomdana pljačkaška avantura posle koje se možete probuditi bogati. Bežeći ulicom u toku bombardovanja, početkom Prvog svetskog rata, jedan nikad promenjeni balkanski nitkov, onako u trku, izvukao je ponjavu ispod uličnog prosjaka-bogalja i nastavio da trči. To nije literatura; događaj mi je ispričao deda, koji je bio pouzdan svedok. U ranom detinjstvu lično sam čuo kako jedan pijanac zamišlja „kuće pune ćilimova“ koje će opljačkati čim počne novi rat: a Drugi svetski rat tek što beše prošao; po žurnalima napaljene devojke ljubile su nepoznate vojnike. Čovek se, u stvari, vajkao na ono što ga upravo beše mimoišlo. Uoči rata koji bismo mogli nazvati Trećim balkanskim, slušao sam priče o tome kako nailazi vreme za preduzetne duhove. I tada su se mnogi ponadali da se mogu obogatiti preko noći. Većina nije znala šta se pod tim podrazumeva i kako sve to skupa izgleda.
Šta se u stvari desilo? Ja sam jednom postavio pitanje šta bi ko izabrao kao glavni zgoditak, ljude sa zemljom ili zemlju bez ljudi. Odgovor se može naslutiti. Ne mogu da verujem nikom ko je u celu tu priču oko raspada, i u bilo koju drugu priču o ratu, ušao sa interesom. Naslušao sam se jadikovki o komunistima, četnicima i ustašama isto koliko i hvalospeva o njima. Većina je bila inspirisana interesom. To se sad može proveriti u banci. Nemam, u jednom ovakvom osvrtu, ama baš nikakvog razloga da se opravdavam pred bilo kim. Moj otac je bio uhapšen 1945. godine kao predratni industrijalac, „carsko dete“ i ne znam šta još ne, i pravo je čudo da nije bio streljan, tako da se ja ne bih previše upuštao u to da branim taj prethodni poredak. Ali o njemu, takvom takav je već bio, isti taj obespravljeni čovek, moj otac, govorio je kako je bolji od prethodnog, a budući pravedan i častan, da je doživeo ono što je usledilo, siguran sam da bi kazao da je bolji i od sadašnjih tranzicija i zverske otimačine. I ne bi tražio da mu se vrati oteto, kao što nisam ni ja, jer ima ko to ume bolje, a čoveku se smuči od tolike pohlepe. Posle Francuske buržoaske revolucije došlo je do restauracije, ali nikome nije palo na pamet da vraća Crkvi oteta imanja, jer se radilo o zajedničkoj tekovini, o preobražaju društva iz feudalnog u neko drugo uređenje. A u našem, balkanskom slučaju, da bi se otelo što više, ljudi bi se vratili do Adama i Eve, samo da su ovi kojim slučajem ostavili nekom tapiju na zemlju s one strane Edena.
Država u kojoj je moja generacija proživela pola veka bila je država sa osrednjom duhovnom i intelektualnom orijentacijom, ali, zahvaljujući tome što se u Drugom svetskom ratu našla na pobedničkoj strani, a zahvaljujući i svojoj socijalnoj orijentaciji, koja je civilizacijska tekovina, pa i kasnijem razvoju, koji je bio ljudskiji nego u svim drugim socijalističkim zemljama, čak i u trenutku agonije pokazala se humanijom od onih koji su je nasledili. Da nije bilo tako, partija se ne bi dobrovoljno odvojila od državne vlasti, nego bi na nekom svom Tjenanmenu samlela svaki otpor. Ona to nije učinila, i to joj služi na čast. Ogavnost revolucijâ je u tome što hoće da počnu sve ispočetka, ali ogavnost onih koji su bili uzroci svih buna i revolucija bila je u tome što su želeli da svet ostane večito njihov.
4
Šta je nestalo u toku tranzicije? Pitajte one kojih nema, i oni će vam reći sve. Pitajte one koji nemaju, i oni će vam kazati to isto. Dvadesetogodišnje plate, penzije i zdravstvena osiguranja, milijarde dolara diljem nahija, sve to i sve drugo što se ne dâ pobrojati, nije se pretvorilo u dim, nego je stiglo do nekog odredišta. Oni naoružani do zuba, niotkuda nisu otišli a da nisu ispraznili banke i pošte i poneli sve što se dalo poneti. A oni koji su trpno stanje istorije, koji se pokreću kao pioni na šahovskoj tabli, stradali su da bi ostali imali pokriće za zločine, pljačke i obeščašćenja.
Silna bogatstva koja poseduju današnji uspešni ljudi nisu stvorena tako što su oni bili sto hiljada puta sposobniji od neuspešnih niti radili sa milion pipaka svojih vrednih ruku. Ta bogatstva su bila deo mesečnih zarada običnog sveta, ali da se Vlasi ne dosete, taj je novac najpre samleven ratom, a zatim „legalno“ preštampan i, kako se to danas higijenski kaže, „opran“ krvavim bujicama.
Po inerciji, čovek veruje u ljude koje je video u uređenom stanju, ali ih nije video u rasulu. Istina je, međutim, ta da oni koji služe za komšijsko „ispijanje kafica“ takođe mogu poslužiti za tamanjenje čitavih naroda. Kapoi po logorima diljem sveta nisu imali rogove, moguće da su bili „jako dobri ljudi“ i bez sumnje i danas imaju ista takva potomstva. Sve što se desilo, desilo se pomoću onih sa kojima smo živeli, i sa kojima živimo sad. Samo što je vremenom slika krvavog rata zamenjena slikom miroljubivog blagostanja.
Kad je počeo rat, nadao sam se u to da ljudi makar znaju svoj interes. Služeći svom Interesu, mislio sam, neće razoriti ono što nije usklađeno s njim. Zavaravao sam se onom sokratovštinom koja je zatrovala svet, u koju se kleo Tolstoj, a koju je najjasnije formulisao Hrist: „Oprosti im, Oče, jer ne znaju sta rade“. To mišljenje polazi, naravno, od toga da zlo proizilazi iz neznanja, da ljudi ne znaju šta je dobro, pa zato čine zlo, ali kad bi se osvestili... itd. Ja nisam bio, već ni u to vreme, ubeđen u to da je spoznaja dobra dovoljna da bi se činilo dobro, ali sam ipak poverovao, ili se bar samo ponadao, da ljudi makar ne izneveravaju svoj interes i kad bi ga uočili... I onda mi je sinulo: a šta ako je njihov interes baš razaranje, rušenje a ne izgradnja, šta ako se taj i takav interes – zasnovan na pljački – ne može ostvariti drukčije nego ratom i pokoljem?
Hoću da kažem, na kraju priče o znakovima koje niko ne prati, da se i sa mnom dogodilo ono što se dogodilo mnogim drugima: okrenuo sam se i otišao, a da nisam mnogo razmišljao previše ni šta ostavljam ni kuda idem. Pre mene – i pre svih nas – to su učinila naša deca. Bilo je nečeg odveć zastrašujućeg u tom svetu kome smo na neviđeno poverili svoje živote.
5
U Beograd, na studije, doputovao sam Orijent-ekspresom koji je tada pokrivao ona značenja koja mu se sada pripisuju. Još iste večeri, izašao sam „u grad“, da vidim svetla velegrada. Pre toga, od većih gradova bio sam video samo Zagreb. Dovoljno rano doživeo sam susret sa morem, u Rijeci i Puli, gde je živela moja najmlađa tetka, a i susret sa zelenim vodama Korane u Karlovcu, gde je živela moja starija tetka. Bio sam zaluđen uređenim gradovima i velikim i bistrim vodama. Živeći u literaturi, šetao sam ulicama Pariza kao da sam onde rođen. Sad sam izašao u noć da uporedim svoje stvarne i imaginarne utiske o gradovima koje sam video i vodama za kojima sam žudeo, jer ne bih voleo da provedem ni neko vreme, a nekmoli veći deo života, kako se ispostavilo, u mestu nesaobraznom mojim unutrašnjim očekivanjima. Zastao sam na Slaviji da izbrojim tramvaje, da bih imao šta da ispričam kad se vratim kući, bilo ih je sedam-osam. Grad je bio pust, bez saobraćaja. Zastao sam na Terazijama da prebrojim reklame, bio sam razočaran, mada ih je bilo više nego što ih ima sad. Otišao sam do Knez Mihailove, tamo je bio korzo, kao u Strumici, iz koje sam došao. Ja sam bežao iz grada sa korzoom, a dočekalo me je to isto. Kasnije sam se iščuđavao balkanskim hodočasnicima, piscima popularnih romana i pamfleta, o lepotama te ulice, jer sam ja bio zgromljem, očekujući više, a možda i ono čega na svetu nema. Nastavio sam do Kalemegdana i nekako stigao do bedema odakle se pruža, kako sam kasnije saznao, pogled na Savu i ravnicu iza nje, koja će vremenom postati Novi Beograd. Bilo se već smrklo i pala je magla. Znao sam da je dole reka, i mogao sam je tek ovlaš razabrati. U daljini su tu i tamo svetlucala slaba svetla koja su se odražavala u magli, za koju sam pomislio da je voda. Duša mi se ispunila radošću pri pomisli na veliku reku koja se pruža ispod mene, sve do horizonta. „Bar je reka velika“, pomislio sam i, uljuljkan tom mišlju, mirno spavao bar te noći. Kasnije sam otkrio da reka nije i ne može da bude more. Ta misao, da ništa u stvarnosti ne odgovara našim žudnjama, ispunila je moj kasniji život.
Kako to obično biva sa ljudima koji se olako vezuju za prvi prizor u prirodi ili za prvu sliku beskrajne galerije, ja sam u Beogradu ostao trajno. Završio sam studije svetske književnosti, oženio se, dobio dva sina. Smatrao sam ga prirodnim rešenjem za školovanje i obrazovanje dece koja su se rodila u njemu, kao i njihova majka. Verovao sam da je i za mene samog prikladnije mesto od drugih gradova, jer sam se u njemu zaposlio, počeo književnu karijeru i bio prihvaćen kao mali broj pisaca iz moje generacije. Ličio sam na prirodni izdanak države sa kojom sam rastao. Radni vek od punih četrdeset godina, uključujući književnički staž, proveo sam manje-više na jednom mestu, u Biblioteci grada Beograda. Ratne godine, sve sa bombrdovanjem, proživeo sam u Beogradu, sa suprugom i mlađim sinom, pijanistom; stariji sin je u poslednji čas, pred samo bombardovanje, uspeo da napusti zemlju: doktorirao je atomsku fiziku u Stokholmu, a sada radi u Pasadeni u Kaliforniji, SAD.
Od početka raspada, razume se, pomišljao sam, kao većina koja se iznenada i mimo svoje volje našla na tuđoj teritoriji, prešavši preko noći iz statusa naroda u status manjine, na povratak u svoju matičnu državu. Tokom vremena, u intervjuima i inače, postavljano mi je pitanje „kad će se M. M. vratiti u Makedoniju“. To, naravno, nije zavisilo samo od mene, budući da nisam imao gde da se smestim, osim „ispod mostova Vardara“. Jedan broj važnih ličnosti – uključujući predsednike države i vlade – bio se zauzeo oko mog povratka, katkad samo verbalno, katkad iskreno, ali do toga nije došlo. Nije ovo mesto ni vreme da se ulazi u razloge zašto je tako ispalo. Činjenica je da sam morao da sačekam svoj odlazak u penziju, pa da tek tada, kao slobodan čovek, odlučim gde ću živeti. Ja ionako nisam bio ni otišao, govorio sam, skrivajući se iza metafora.
Kad sam se vratio u Makedoniju dočekao me je grad mnogo manje nalik na velegrad nego Beograd, sa rekom koja ne da nije ličila na more, nego se ovoga leta, koje će se pamtiti po velikim vrućinama, u jednom trenutku beše pretvorila u potočić usred kojeg je čovek mogao da sedi kao u koritu.
Tako izgleda ram u kojem je, između početka i početka, kraja i kraja, smešten moj život. Vratio sam se na mesto polaska prekasno, bez mnogo nade ali i bez kajanja, sa jedinom željom da nekako prikupim snagu da završim ono što je preostalo. Kad čovek književnost pretvori u životni projekat, ni ne primeti kad i kako život preko noći postane književni projekat.
Ali ta priča nema nikakve važnosti van predmeta ovoga teksta. Pokušaću, stoga, da objasnim na koji se način moja sudbina, ma koliko pojedinačna i nevažna bila, odražava u onome što je bio naš (naš: možda je to pogrešna reč, ali svejedno sad) zajednički život koji će se najpre polako kruniti iznutra, dok najzad, prekriven pepelom dvadeset opustošenih godina, ne počne da liči na nepostojnje i nestvarnost.
6
Počeću od tzv. dvojne pripadnosti i dvojezičnosti. Mogućnost i nemogućnost opstanka jednog životnog modela – kakva je i država – može se pratiti preko nekih dominantnih zajedničkih „simbola“, kakav je na primer zajednički jezik. Zajednički jezik, pre svega jezik pismenosti na određenoj teritoriji, istorijski gledano, važan je faktor ujedinjenja i jedinstva država i naroda, i možda najbitniji za njihov opstanak. Ja sam davno pisao o tome da su svi veliki narodi staroga veka koji nisu imali svoje pismo nestali. Izbor pisanog jezika bitno je uticao i na sudbinu i budućnost slovenskih narodâ na Balkanu, od prihvatanja hrišćanstva pa do danas.
Prva Jugoslavija (zajednica Srba, Hrvata i Slovenca, kako se prvobitno i zvala) bila je država „belaca“ i „crnaca“, sa svim što taj odnos podrazumeva. Jedna od nedostajućih karika zajedništva bio je i zajednički jezik koji bi svi prihvatili kao svoj. U socijalističkoj Jugoslaviji izbor je pao na već postojeće rešenje, koje je tada bilo još manje prihvatljivo. Koliko je taj jezik mogao da opstane kao jezik zajedničke kulture, toliko je mogla da opstane i sama ta država. Pokazalo se da ni jedno ni drugo nije bilo moguće. Jer, jedno je koristiti jezik u vojsci, a nešto sasvim drugo na njemu pisati književna dela.
Kao i u početku hrišćanske ere, država se sukobila sa problemom celine i njenih atributa. Promovisanje pojma „Jugosloven“ u smislu nacije bio je početak kraja Jugoslavije: objedinjujući simbol ne može da opstane bez zajedničkih atributa. Koji će biti zajednički jezik pismenosti te nove nacije, srpskohrvatski? To je bio, za mnoge, jasan put u asimilaciju. Formiranje republika-država vezao je atribute za nacionalno (nacionalističko) shvatanje države, kao i pre hiljadu godina. Ostalo je bilo stvar egzekucije, gledano sa tog, jezičkog stanovištva.
Ja sam, već u ranoj mladosti, izgradio za sebe jedan sistem po kojem svet, bar u tom pogledu, i danas uspešno funkcioniše: sačuvati sebe tako što ćeš postati deo šire zajednice. Integracija u jugoslovensku zajednicu i kulturu trebalo je da bude predvorje onih integracija za kojima se sad toliko žudi. U jezičkom smislu, to je značilo negovati i čuvati svoj maternji jezik uz prihvatanje dominantnog jezika zajednice.
Naravno, nacionalističko jezgro te zajednice i kulture nije bilo promenjeno od vremena kad su u prethodnoj državi istog imena građani bili podeljeni na „belce“ i „crnce“. I tu, u tom vrtlogu, bilo je dovoljno vezati se za bilo koji od atributa te zajednice, pa promeniti svojstva; ili da se bar smatra da si ih promenio.
Kad se osvrnem na svoje književne početke u Beogradu, vidim da sam bio prihvaćen skoro jednodušno. Ta sredina se verovatno nije toliko ogrešila o mene koliko sam se ja udaljio od nje. Ključno se svodi na pitanje pripadnosti. Meni je bilo nepojmljivo da se preko jezika koji sam ja dobrovoljno prihvatio kao jezik šire zajedničke kulture može izvoditi moja književna, pa i nacionalna pripadnost. Sada vidim da su sve sredine manje-više takve, šovinističke. Danas se više ni ne postavlja pitanje da li vi pristajete da se asimilujete, nego da li vas neko uopšte hoće. Čini se nepristojnim i bezobraznim postavljati ikakve uslove sredini koja vas lepo prihvati, a vi je još ignorišete. Onaj kome ne odgovara sredina u kojoj živi, i ne treba da živi u njoj. Stvar je, međutim, bila u tome da sam se ja osećao beogradskim, ali ne i srpskim piscem. Smatrao sam da živim u glavnom gradu svoje države i da iz toga proističu moja prava. Ja tada nisam znao da te države uopšte nema, da je to fatamorgana.
Moja tzv. „dvojna pripadnost“ ubrzo mi je pokazala da ljudi koji se ne „izjasne“ ostaju usamljeni: oni ne steknu novu domovinu, ali zato izgube prethodnu. I ja se ponekad pitam kome je, zapravo, ne u politici, nego baš u kulturi pripadao famozni „jugoslovenski prostor“. Nisam primetio da je na njemu bilo mnogo mesta za ljude kojima je bilo stalo do integrisane, zajedničke kulture. Sve se događalo u republičkim centrima čiji su predstavnici razmenjivali „iskustva“ na „saveznom nivou“. Živeći u Beogradu, ja sam smatrao da (srpskom) Udruženju književnika pripadam po mestu stanovanja, a ne po nekim drugim svojstvima. Smatrao sam nepotrebnim da objašnjavam da je pripadnost autentičnog pisca automatska i da se njegova vezanost za matičnu sredinu i jezik ne može dovoditi u pitanje. Kako sam živeo u svetu koji je drukčije gledao na te stvari, ja nigde nisam nastupao pod firmom koju nisam smatrao svojom. A kako je moja matična sredina bila daleko, ja se nigde nisam pojavljivao ni kao njen predstavnik. Tako sam ostao u nevidljivoj zoni: upadljivo i sasvim neuobičajeno za moj tadašnji „rang“ je moje odsustvo sa javne scene na celom „jugoslovenskom prostoru“. Nešto u vezi sa mnom bilo je sumnjivo i nejasno i, kako to već biva, ostalo je takvo do dana današnjeg.
Dopuštam mogućnost da sam sve što sam radio u životu pogrešno postavio, kao utopiju u odnosu na stvarni život, kao mirovanje u odnosu na kretanje ili kao ne-delanje u odnosu na delanje. Tragovi toga mogu se naći u mojim knjigama. Možda je ovo o čemu govorim samo psihološki profil. Podrediti sve literaturi ne vodeći računa o njenom okruženju, možda doista znači odreći je se. Da li nas i tu, u našem unutrašnjem svetu, čeka ista ona sudbina koja nas je već snašla u spoljašnjem?
7
Pisaca koji će sa jezika malih naroda prelaziti na afirmisane svetske jezike u budućnosti će biti sve više. To je nalik na emigraciju, na trajno napuštanje domovine i odlazak u svet. U početku će izgledati kao da su izašli na veliku pozornicu, ne pozledivši sebe, svoju prošlost i uspomene. Takvi pisci u prvoj generaciji koristiće svetski jezik više za promociju onoga što su stvorili na maternjem jeziku. Ali kasnije će ovaj postati prvo tegoban, zatim neupotrebljiv, a najzad će biti i zaboravljen. Da sam ja, sevši u Orijent-ekspres pre mnogo godina, otišao do kraja pruge, verovatno bih se našao u toj situaciji.
Sticajem okolnosti, ja sam stigao do polovine tog puta. Središte te polovine bila je država za koju sam verovao da je moja i da ću u njoj proživeti svoj život. U njoj sam usvojio drugi jezik mog književnog izraza koji je jedva malo veći od mog maternjeg jezika. To je nalik na ponavljanje ničega: nevidljivost pomnožena sa nevidljivošću. Ali ja sam verovao da je čak i to lagani hod platonovskim lestvicama. Sad vidim da se to poklapa sa neuspelim projektom koji je važio za celu jednu državu.
Pri tom, ja uopšte ne govorim o nekakvom formalnom napuštanju drugog jezika u smislu njegovog korišćenja: jezik koji osvojite pišući na njemu postaje vaš, mimo svih vlasničkih prava nacionâ, i njega niko ne može da vam oduzme. Ja se na njemu i sad mogu izraziti isto toliko dobro i isto toliko loše kao ma ko drugi. I ovaj tekst koji bi, po negdašnjem „ključu“, trebalo da bude napisan na makedonskom, napisan je na jeziku na kojem ovo čitate. Govorim o tome da sam, praktično kad sam bio na nekakvom književnom vrhuncu, odjednom prestao da objavljujem na tom jeziku iz razloga koji ni meni nisu sasvim jasni, da bih svoju komunikaciju sa čitaocima nastavio u manje razvijenoj sredini u kojoj je knjižara sa knjigama prava retkost, a čovek sa knjigom u ruci još veća.
Sad vidim da se to što se dogodilo sa mnom dogodilo i sa samim jezikom koji sam usvojio kao svoj drugi književni jezik. Kao što sam se ja spuštao niz jezičko stablo iz nekih svojih razloga, tako se i on iz svog tadašjeg zajedničkog jezgra počeo vraćati nekakvim svojim počecima ili svom svršetku.
Kaže se da je osnovna dužnost pisca dužnost prema jeziku. U stvari, njegova osnovna dužnost je dužnost prema književnosti, preko književnog jezika. Taj jezik se obično sam nameće, ali ponekad ga biramo. Da je Džojs napisao svoje delo na irskom, sad bi bio nevidljiv, kao što su nevidljivi svi drugi pisci van horizonta velikih jezika. Prema tome, iskorak koji pisac može da učini prema nekom velikom jeziku nije bezrazložan, ako pođemo od osnovne pretpostavke da se piše za druge ljude, a ne za sebe. Moje iskustvo – stečeno na malom primeru – govori mi međutim da pisac koji odabere drugi jezik za svoj književni izraz ne može da računa na neki veći uspeh ukoliko se potpuno ne integriše u novu sredinu i ne prihvati je kao svoju. To je gorka pilula koja se mora progutati.
Možda je dovoljno pisati i za sto ljudi, možda je najvažnije biti prihvaćen u svom narodu (a najteže svakako jeste), ali ako interakcija književnog dela i čitalaca, na svetskom nivou, nešto znači, kao što znači u nauci ili u trgovini, gde je susret robe i potrošača takođe bitan, onda svako ko se lati pera u kakvoj maloj sredini, neka se najpre seti šta piše na vratima pakla. Nepojamno mnoštvo knjiga dovešće do selekcije koja će se završiti lomačama mnogo strašnijim od verskih i ideoloških. Selekcija je buduća lekcija koju čovečanstvo još nije iskusilo. A mala je šansa da pisac preživi u malom jeziku, osuđenom na propast, osim uz zveckanje čengela na domaćem ognjištu.
Najteže posledice nestajanja država ne mogu se odmah sagledati. Od propasti Rimskog carstva do Gibonove knjige o propasti Rimskog carstva protekne mnogo voda. Jedna od evidentnih posledica nestajanja država je smrt njihovog jezika, čak i kad su u pitanju najveća carstva i najmoćniji jezici koji i mrtvi zrače životom. Velike države duže odolevaju zubu vremena od malih, a njihove sudbine se poklapaju sa sudbinom njihovih jezika. Svako ko suzi svoju državnu teritoriju treba da računa s tim da je time suzio i svoju jezičku teritoriju, i možda svoj jezik osudio na smrt. Jezici malih naroda su ugroženi kao i mali narodi sami: i kad sa Planete počnu da nestaju male stvari, najpre će nestati mali jezici, dok će se mali narodi pretopiti.
Taj hod unazad, to vraćanje jezičkim stablom, međutim, takođe je dužnost i obaveza pisaca. U tome se ogleda bolna protivurečnost našeg postojanja. „Neko, ko bolje od sviju nas zna kakvo treba da bude ustrojstvo sveta, očigledno je rešio da pored velikih naroda i jezika postoje i mali narodi i jezici“, pisao je Koneski , mudro ostavljajući po strani pitanje smisla ili besmisla poslova kojima se bavimo. U krajnjem, možda će jednoga dana svega nestati, ali mi ne možemo da znamo šta će se zbiti s onim što smo uradili. Možemo sa sigurnošću da znamo samo ono drugo, šta će se desiti s onim što nismo uradili.
8
Bolja strana nepostojanja je njegova nevidljiva stvarnost. Ipak, i kad se iskopa Troja, ne znamo pouzdano da li je to Troja. Kako ćemo znati pre no što se iskopa?
Knjige koje sam objavio posle „razdružbe“ utvrdile su me u uverenju da mi živimo u svetu kome je malo važno ono što se zbiva u susedstvu. Ali u susedstvu vlada isto uverenje. I odande se vidi ista slika. Kad se sve to sabere, ispada da jedna te ista knjiga može istovremeno da bude važna na svim tim mestima i ni na jednom od njih. To nam kazuje da u nepouzdanom svetu književna vrednost ne znači ništa.
Da se ne udaljim previše od teme, pokazaću kako dvojna pripadnosti očas vidljive stvari pretvori u nevidljive, a postojanje u nepostojanje. Kad sam se dobrovoljno razdružio od države življenja – kao i ona od same sebe – prestao sam da štampam svoje stvari na srpskom. Niko se nije osvrnuo na to. U tom periodu napisao sam i objavio na makedonskom neka od svojih najboljih dela, na stotine pripovedaka, šest-sedam drama, eseje, nekoliko romana, među kojima i jedan „beogradski“. Ni jedne novine nisu objavile nikakvu vest o tome šta se sa mnom zbiva u Makedoniji. Makedonci više nisu popularni, rekao mi je jedan srpski akademik. Povremeno bih objavio u Beogradu ponešto u nekom književnom listu, štampao sam jedan kratak roman i knjigu o Čehovu, koliko da vidim hoće li se nešto dogoditi. Nije se ništa dogodilo. Taj svet je bio otišao sa ratnim bujicama i lanjskim snegovima. Istine radi, neću da kažem kako me je u tom periodu bilo u nekoj od drugih novih država nastalih iz pređašnje Jugoslavije. Tamo me nije bilo ranije, a nije me bilo ni kasnije.
Odsustvo interakcije sa svetom i aktuelnim vremenom, uostalom, pogubnije je za svet nego za sama književna dela. Čiji je, onda, interes da dela torpedovana sa potonulom Atlantidom ostanu na dnu mora? Nije moje da se bavim time, niti ću se više zadržavati na tome. Bilo bi, takođe, sumorno pričati o sopstvenom književnom delu na ovom nivou. Dela funkcionišu na estetskoj ravni, a ne preko fabula ili ideja. Za koga je sad važno što su u romanu Ka drugoj zemlji opisani događaji koji će tek uslediti (dolazak „oslobodilaca“, prosejavanje naroda, razaranje gradova itd.) ili što se potonja Srebrenica desila još 1912, u mojoj rodnoj Strumici, kad je poklano oko 5.000 Turaka. To je trebalo čitati onda kad je knjiga objavljena, pre početka ovog poslednjeg bezumnog rata. Van književnog postupka utkanog u svaku rečenicu, sve to ne znači ništa, kao što uopšte i cela ta literatura, zamišljena ne „u odnosu na svet“ nego „umesto sveta“, sastavljena „ne od reči nego od onog od čega su reči nastale“, itd,, ovako saopšteno, i meni samom liči na iritirajuće naklapanje. Ako nisu spašene stvari radi kojih se pisalo, možda je prirodno da nestane i svedočanstvo o tome.
9
Književno delo u odnosu na svet postavljeno je kao književna kritika u odnosu na paralelni svet literature. Ono što je, i u jednom i u drugom slučaju, odabrno kao predmet obrade ima veće šanse da preživi. Smatra se da poezija ima prednost u odnosu na kritičko suđenje – ali ko će jemčiti za knjigu na lomači, ko obnoviti njena slova i čuti njen glas? Bez kritičkog angažmana, svako delo je prepušteno prašini. Ono je tada nalik na život proživljen u anonimnosti, koji se začne, traje i nestaje kao i sve stvari u prirodi, s one strane zajedničke duhovne otadžbine.
Pod pretpostavkom da kritiku najviše zanima vrednost napisanog, kritičari poezije bi se uglavnom bavili Sapfom, Li Poom i sličnim pesnicima, kojih nema mnogo. Činjenica da nije tako odaje kritičara poezije kao čoveka koji ne sudi o poeziji, nego odlučuje o preživljavanju. A kad je reč o preživljavanju, čovek se raduje da nadživi drugog: stoga se najbolje oseća na groblju, smatra Kaneti.
Kako napustiti svet poražen? „Niko ne priznaje poražene“, rekao mi je jedne večeri, u trenutku velike teskobe, Danilo Kiš, navodeći da je to njemu kazao Mihiz. Ali, koja merila uzeti u obzir, kad su u pitanju pobede i porazi? Ona koja važe za druge ili ona koja važe za nas same? To je bilo negde u leto 1980. godine. Pili smo, to je bilo u stanu Čudića, a kad sam ja otpevao jednu pesmu, koju je začudo prvi put čuo tad, Si zaljubiv edno mome, Danilo se zaplakao. To je bilo veče trajnih rastanaka koji su bili nagovešteni. Ujutro smo u pijanom raspoloženju krenuli, Mirjana Miočinović, Danilo i ja, prema kući na Zvezdari u kojoj sam tada stanovao, da produžimo noć koliko je moguće. A već beše svanulo, onoliko koliko je dovoljno da se čovek ošamuti. Stigli smo tramvjem do zadnje stanice, kod Kluza. Spustili smo se do Pašine česme, prekoputa koje je bila pekara, sa namerom da uz put kupimo hleb i neke kifle, da ne banemo kod mene praznih ruku, kako je rekao. Moja supruga je tada bila u visokoj trudnoći, i tu, kod te pekare, Danilo se odjednom pokolebao i potpuno rastreznio. Smatrao je da bi bilo ružno da tako rano budimo moju ženu. Uzalud sam insistirao, on je, sa uobičajenom blagošću i razložnošću, ostao neumoljiv. I sad se pitam, može li čovek sa takvom empatijom i ranjivošću da ostane neporažen?
I šta to uopšte znači? Život se ne začne radi trajanja, nego radi potrošnje. Pa ipak, kad se rodi dete niko ne kaže: „Tako nam je žao, umreće“, nego se svi raduju novom životu. Zašto ljudi, saznavši da će umreti ne iskopaju grobove i ne polegaju u njih, ne čekajući da zaobilazno stignu tamo gde se može stići i prečicom?
Ako nema večnosti, život je besmislen, smatrao je Tolstoj, isto kao i Propovednik. Ali, kako oni smisao nisu našli tamo gde su ga tražili, prihvatili su ga kao gotovo rešenje. Ako večnost nije na nebu (jer na nebu ne raste trava, a nekmoli drveće rajsko), ona mora biti na zemlji. Možda je samo ne vidimo i ne prepoznajemo. Ako večnosti, ipak, nema, nema ni drugog rešenja nego da prolaznost, zaborav i smrt prihvatimo kao stvari koji ne mogu da obezvrede život. U tom slučaju, ono što život ispunjava smislom je sâm pređeni put. Subjektivno, život se može preskočiti, kao što se i smrt može prespavati. A nema objektivnijeg merila za učinjeno (koje se uklapa u trajanje) od onog što je izmilelo iz nas i naselilo svet. Ruševine su simboli smrti, kao sto su građevine simboli života. Šta je važno u tom što je sačuvano, obični upotrebni predmeti, umetnički predmeti, stvari koje čuvaju energiju minulih života i kadre su da ožive u nama? Suze prolivene nad knjigama dovoljni su svedoci.
Čemu, reklo bi se, pisanje, pa i književno majstorstvo, ako ne možemo da formulišemo glavna pitanja i na njih damo odgovor? Čehov je bio uistinu častan i uistinu slobodan kad je priznao da je nemoćan da odgovori „na pitanja koja su u životu od najvećeg značaja“. Kad bi sve bilo vidljivo, ne bismo sad imali o čemu da pričamo. Šta je ono što toliko dira u liku Hasanaginice i čini je trajno aktuelnom? Despotska stidljivost koja razara porodicu, ili dečja skrušenost pred pred životom koji ne sme da se takne, kao da je tuđ? Ta osobina, stid, jedina koja je kadra da pobedi strah, kako je smatrao i Kafka, a čemu nas uči i narodno predanje, takođe je i osobina samoga pesnika kome je sve važnije od njegove sopstvene sudbine, ma se to ne uklapalo u „sadašnji profil“.
Umetnost danas više služi da se njome zataška sudbina umetnika. Doima se kao da su geniji postojali u svom dobu i vitlali ne samo četkama i perima nego i žezlima vladara, premda u aktualnom vremenu života njihova njih u stvarnosti uopšte nije bilo, u današnjem značenju te reči. To je sastavni deo priče o nestvarnosti i nevidljivosti stvari.
Ja sam u svom romanu Doba irvasa varirao temu da je Isus pre svega književni lik. Niko se nije uznemirio oko toga, mada takvo gledište iz osnova menja civilizacijske osnove sveta. Ako bi se prihvatilo da je jedina legitimna domovina najvažnije ličnosti Zapadne kulture literatura (što je očigledno) ispostavilo bi se da je Poezija važnija od Crkve, da ne kažemo i od Države, što je naravno mnogima neprihvtljivo. A ipak, očigledno je da je Isus (čiji je život manje-više prošao u anonimnosti) svoju večnost stekao tako što je najpre umro kao čovek, a zatim postao besmrtan književni lik.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.