Boris A. Novak

Vrata nepovrata ( odlomci iz prve knjige epa)

Sarajevske Sveske br. 43-44

Dvadesetšesti spev: KONJI

preveo sa slovenačkog: Milan Đorđević

1

Čika Jerko je bio otmeni jahač.
Kao zastavnik carsko–kraljevske kavalerije
disao je sa konjima, pevao im, uzde

i žvale koristio je retko, štalu satnije
davao je redovno da se čisti, brinuo je za ovas i
rezerve sena, krišom im davao poslastice

i svojeručno kažnjavao vojnika koji je uboge
životinje bičevao i mučio, da spozna na vlastitoj koži,
šta to znači. Voleo je s konjima da krugove pleše

po manježu i klanjao se finim gospođama u loži,
ali radije je konjima puštao da galopiraju preko
travnjaka. Kasnije, tokom Velikog rata, žalio je

nad kalvarijom kavalerije: jedan jedini mitraljez
znao je da desetkuje celu regimentu. Zato je radije
čuvao jahače i konje pod zaklonom od breza,

i psovao genocid i ekvicid...
Mnogo slađi
su za njega bili obredi starodrevne sinjske alke,
gde su se jahali takmičili ko je najbolji.

U Sinju se Fähnrich preobukao u uskoka,
hrabru hrvatsku verziju husara, sa uniformom
šarenih boja, zlatne dugmadi i prišivka. Visoka

pojava jahača slila se kroz elegantnu formu
belog ždrepca u jedno jedino kretanje.
Sa lakoćom je nadišao takmičarsku normu.

U finalu je publika zadržavala disanje
kad je podigao koplje i njime pogodio i skinuo
metu – gvozdeni krug. (Tačno je osetio njihanje

konjskog tela i izračunao ugao udarca.) Smeo
i mlad i lep postao je otelotvorenje viteza.
Pogodio je „udva“ i zauzeo drugo mesto...
Potom je beo

napad oluje, tresak topništva ludog neba,
prekinuo slavlje koje je vodio alkarski vojvoda ...
Bila je to poslednja alka čika Jerka.

Ubrzo ga je čekala prekomanda: soški front...
Kad je ranjen, ispod kadavera konja, spazio zeleni odsjaj
reke, obuzelo ga je: takvo je bilo alke sijanje,

u nekom drugom, udaljenom svetu, zarobljeno sećanje ...

2

...jedino tada mu se pamćenje sasvim prekinulo,
i između oba razdoblja njegovog života
sve je odatle zijala čudna rupa....
između je grgoljio

zapenjeni tok što se iz zaslepljujućeg padanja slapova
među kamenjem zavrteo u zelenom, tamnom viru,
tako sličnom širom otvorenim očima konja,

sa beonjačama ludim od krvi i straha
sa izbeljeno velikim zubima koji su grabili
po vazduhu i sa nogama koje su – kao u strašnom snu -

visile sa grana drveća, šta čini tamo gore, tek rafali
koji su prštali iz kaverne na vrhu druge obale,
bace ga iz nesvesti, konj umire, na obali

Soče umire njegov ždrebac, njegov lepi Pegaz,
namenjen trci preko ravnice, kog je grom granate
groteskno bacio na drvo, bez mogućnosti bekstva,

zastavnik jedva ustane, iznad njega razapeta jata
krvavih udova lebdi put neba, razapeto telo
njegovog vernog konja, među pokidane zakrpe

plavetnila koje zablistaju kroz krošnje, Bože
života, primi ga u konjski raj, zastavnik posegne
za pištoljem, ali uzalud, desnica ne sluša, futrolu

otvori levicom, kad pištolj podigne, njega prereže
jeza bola, iz presečenog dlana oružje
padne na tlo,
nebo, drvo i konj se, kao bez teže,

popnu u drugo, plavo, čudesno okružje,
a njega od umora vuče samo prema dole, na tlo,
krajičkom oka primeti iz najuže

rupe stene da zablista odsjaj –
čelična cev
skrivenog snajperom strelca, i poslednjim snagama se poravna
i ranjenom levicom salutira konju, i ceo se

okrene ka svome ubici i čeka kraj sveta,
zna da će metak doleteti tačno u čelo
sveta,
a kraj traje, traje, i tišina topće

bez konca i bez kraja,
konačno pukne i čelična žaoka
pogodi svet u čelo, a on još zuri i traje,
oblije ga krv konja, i zalije ga zahvalnost,

snajperom strelac je pogodio konja tačno u svet, u čelo,
i spasao ga muka,
zastavnik podigne krvavi dlan,
mahne na drugu stranu
i sruši se...

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.