Dimitrije Duracovski [1]

MIGRENA, NEPODNOŠLJIVA. INSOMNIA.

Sarajevske Sveske br. 27/28 [2]

Na Veliki petak sahranjuje se Isus Hrist. Dok se napolju odvija litija, crkvu do kasno u noć nadlijeću avioni. Riječ je o bombarderima. Lete visoko, čujemo im samo zvuk – žure ka Jugoslaviji, da se oslobode tereta koji nose, tamo negdje nad nekim gradom, nad nekim ljudima koji, možda, kao i mi oplakuju Hrista.
- Na Veliki petak... – kaže otac Stefan, kojemu vidim suze u očima – ... na najtužniji dan za hrišćane.
A neko ko dobro poznaje istoriju, kaže: „Hiljadu devetsto četrdeset i četvrte godine saveznici su bombardovali Beograd na Uskrs. I tada, i sad...“
I zaista, novine su danas pisale o tome da će isto učiniti i dan Hristovog Vaskrsenja.
„Bilo bi duboko nehumano da prestanemo da bombardujemo na Uskrs.“ (Klaus Nauman, general NATO-a).
Nekoliko opcija:
Pod a) „Da se pravimo kao da se ništa ne dešava.“ (Atanas Vangelov, kolumna u Dnevniku)
Pod b) „Gadi mi se od ovoga što se dešava.“ (Jovan Pavlovski u Pulsu)
Pod c) „Bolestan sam, osjećam mučninu zbog svega ovoga.“ (Georgi Stardelov, dok izlazi iz crkve)
I meni, i meni se gadi, dragi profesore, a ipak, što je najčudnije od svega, ne odustajem od svojih malih zadovoljstava, od ispijanja podnevnog espresa s prijateljima.

*

I ove noći gledam u tu bebu dok puzi po podu, uzimam je u ruke i igram se s njom. Tu bebu iz mojeg nikad nedosanjanog sna.

*

Kakva šteta, naši umjetnici ne idu na Venecijansko bijenale sa svojim „projektom“. Ali ni ne treba da idu na Lido, ovaj projekat koji se dešava kod nas na Balkanu in vivo neuporediv je po svojoj veličanstvenosti: rijeke izbjeglica, otvoreno hvalisanje „ognjem s neba“ po jednoj državi, zavijanje sirena, igranje narodnih kola po mostovima, masakri, progoni, rastrojstva. „Umjetnost kao zaštita“… što li im to, zaboga, znači?
„Srbi u Bosni bili su bombardovani zato što su željeli samoopredjeljenje, sad se Srbi u Jugoslaviji bombarduju zato što ne dozvoljavaju samoopredjeljenje.“ (Dž. Šlezinger)

*

Izlegoh na pazar i vidoh mnogu sfet ot luge i se saštisah.
Pazarni je dan, a ja se čudim i pokušavam da shvatim. Ovdje, u gradu, borave neke druge izbjeglice‚ lijepo obučeni muškarci i žene, koji se voze u najnovijim modelima automobila. Kakva razlika između njih i onih jadnih ljudi pod šatorima.
Jedan neshvatljiv, neobičan tekst u Forumu od 9. aprila. Urednik Sašo Ordanovski piše (ili se samo čudi?) u vezi s tim kako čelnici NATO-a nisu u svojim analizama pretpostavili da će nam se desiti izbjeglice, odnosno da će napad izazvati protjerivanje Albanaca s Kosova. O, gospodine uredniče, molim Vas, znamo da Vi, ipak, niste toliko naivni.
A u Pulsu od 2. aprila novinar Zvezdan Georgijevski na istu temu (naravno, jer danas drugih tema nema) piše drugačije i potpuno suprotno Ordanovskom, koji se čudi. „Nigdje kao u naselju Blace ne shvatate toliko dobro da se iza floskula tipa humanitarna katastrofa, etničko čišćenje i sličnih – kriju pojedinačne priče: sudbine kojima upravljaju veliki magovi svjetske i balkanske politike (iz nekog samo njima znanog razloga), nesreće izazvane nečijom potrebom da istorija bude prekrojena…“ A pjesnik Eftim Kletnikov u časopisu Denes piše tekst o Kavafisovoj pjesmi Čekajući varvare, ali i ne samo o njoj, koja mu je, kao što sam kaže, nesvjesno i iracionalno došla u misli dok je slušao „jedan zvuk sa neba ovih dana“ – zvuk, koji nije nimalo božanski i koji dolazi iz najtamnijih dubina destruktivne energije čovjekove podsvijesti. U istom broju lakiranog Foruma, u kojem se Ordanovski u svojoj kvazianalizi čudio, neuropsihijatar Đokić nas upućuje u to kako da postignemo da nam balans na relaciji Ja – Drugi ostane nepromijenjen. Ali kako, kad od zore do sumraka gledam ovo što je tu, kraj mene i oko mene? Toliko je mnogo nepoznatih ljudi koje doživljavamo kao prijetnju – o tome govori Đokić... A nekoliko strana zatim jedna nestvarna, fantazmagorična reportaža na temu Skoplje by Night: noćni život, klubovi, zabava, kocka, kurve i policija – sve je, kaže reporter, na gomili. Haos. Džez, pop, rok, turbo folk... čorba, crevca, pica i nasmijana lica. Blago njima.
U časopisu Denes od 22. aprila 1999. ministar za unutrašnje poslove Trajanov izjavljuje: „U Makedoniju je s izbjeglicama ušla i OVK…“
Katerina Blaževska u istom broju piše da „Makedonija ovih dana preživljava svoje najdramatičnije i najfragilnije momente…“ Ali ne, ne, draga gospođo… Ovo je samo uvod.
Grafit na nekom zidu u Skoplju: Ja sam savremenik sranja.
Kiša, depresija, mrak.
Salman Ruždi, 30. april. „Danas, dok tutanj jednog rata guši slatko pjevanje našeg boljeg Ja, osjećam nostalgiju za starim duhom nezavisnosti i idealizma, koji je nekad davno, zarazno ugniježđen u muzici, pomogao da se završi jedan drugi rat (Vijetnamski). Ipak, jedina muzika koja se u ovom času čuje u vazduhu je posmrtni marš.“
Rusi su izabrali najboljeg pisca vijeka: Mihaila Bulgakova. Za njim idu: Pasternak, Ahmatova, Solženjicin, Nabokov(?).
U vozu koji je pogođen projektilom iz aviona F16 sve je izgorjelo, stopljeno, izjednačeno – metal, ljudi, staklo. Pedesetak mrtvih Srba. Drugim projektilom gađana je kolona izbjeglica, šezdesetak mrtvih Albanaca. Raskomadana tijela razbacana po putu, dijelovi koji vise nad srušenim mostom, vrištanje i lelek – to su slike koje dopiru do nas dok pijemo svoje kapučino – to je pravi kraj dvadesetog vijeka.
Projekcija filmova Tarkovskog u Skoplju.
Sanjam umrle. Jedna kuća, jedna soba, jedni ružni starci, jedna ružna beba, jedna slika koja visi na zidu okrenuta naopako.
Pokušavam da telefonom dobijem Pajića, pisca iz Lučana u SR Jugoslaviji. Uzaludno. Beznadežno zvoni telefon. U kući je gluvo, niko ne diže slušalicu. Jedan sat poslije ponoći. Gdje li su ljudi?
Zavisnost od novina dobija zastrašujuću dimenziju. Danju, noću, na poslu, kod kuće, u kafani – tekstovi, kolumne, analize, reportaže, izvještaji. Neshvatljivo mi je kako im se uopšte piše? Ipak, najbolji je filozof Ljubomir Cuculovski, koji nas ushićuje svojim tekstovima u nedjeljniku Denes. Pravi Savanarola. I samo što smo pomislili da nešto nema filozofa Ferida Muhića, evo ti Kima Mehmetija (tog našeg postsocijalističkog kolumnističkog Stahanova) s jednim nevjerovatnim tekstom u kojem se kaže da su se Gostivarčani čudili poslije tamošnjih događaja (riječ je o intervenciji policije u vezi s isticanjem zastave druge države, što je značilo zaštitu Ustava ove države) jer, kako kaže, ni u vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo tako. Znamo da nije bilo tako jer su u toku tog rata oni, Albanci, zajedno s Italijanima bili okupatori zapadnog dijela Makedonije. O, čovječe, ovo je da ne povjeruješ.

*

Da li ja ovo čitam dnevnu i nedjeljnu štampu (Dnevnik, Nova Makedonija, Večer, Makedonija denes, Puls, Start, Nin, Globus - „Zob“, što kaže Čašule) ili čitam nekakvu košmarnu horor književnost? Paranoja.
Ksavier, nasmijani, najavljuje još žešća bombardovanja, a Bil, smješkajući se, kaže: „Ovo je posljednji rat u dvadesetom vijeku.“ Muka mi je od svih ovih bivših hipijevaca.
Novinarka Frangovska piše o blamaži koju je doživio ministar kulture koji „nije imao pojma“ o tome da je ove (1999) godine Vajmar kulturna prijestolnica Evrope. Ipak, najtužnije i najsmješnije pitanje i za njega i za nas, za Makedoniju uopšte, jeste: „Da li znate da će Jugoslavija imati svog predstavnika na Venecijanskom bijenalu?“
Što mi se dešava kad se dešava sve ovo oko nas? U isto vrijeme, u podne, u istoj kafani sjedim s istim ljudima svakog dana i gledam isti predio – rijeku koja teče. Svakog dana radim isto, ali ne gledam u istu rijeku, ne u onu s (tu-i-tamo) čudesnom smaragdnozelenom tamnom bojom, već ovu neku mutnozelenu, neprovidnu. To osjećanje zadovoljstva koje me svakodnevno obuzima u podne dok sa svojim ujakom, gospodinom Iloom, pijem kafu i gledam u rijeku – ne bih mijenjao nizašto na svijetu; te trenutke kad nisam tu i kad ne postojim, već kad sam sama rijeka i voda koja me svakodnevno uzima sa sobom i nosi negdje na sjever, pa me ulijeva u neko more. Umrtvljuje mi čula i čini me pospanim, nemoćnim i tromim, usporava mi pokrete. Svakodnevno mi se to dešava i treba li o tome i svakodnevno da pišem?
S kakvom lakoćom govorim o užasima – 11 projektila tipa tomahavk palo je na neki gradić za koji niko u svijetu nikad nije ni čuo i sravnilo tamo sve sa zemljom. Što ljudima pod ovim nebeskim svodom znači to ime, taj toponim, kojeg ni na geografskim kartama nema? Sve će se zaboraviti kad se ovo jednog dana završi, i svijet će veoma brzo zaboraviti, već sutradan. Ali neće zaboraviti oni na koje palo nebo i pred kojima su se otvorila vrata pakla. Ipak, i oni će jednog dana zaboraviti. Jer sve se zaboravlja i svako biva zaboravljen. Ništa ne ostaje od onog što ostane samo kao sjećanje. Prošlo je kao da ga nikad nije ni bilo, kao da je bilo san. Ponekad mi, kao u snu, dolaze sjećanja na naše nekadašnje živote, te mi slike pričaju neke drugačije priče u kojima se spominju neka druga imena, neka druga ustrojstva i različiti znaci i insignije. Ova stvarnost koja nas okružuje samo što ne kaže: „Pazi, opasno je sjećati se.“ Kakva zabluda. Makar i kao san, kao nekakav privid, kao sjećanje – ono što je bilo, bilo je i nije prošlo – to sjećanje na prošlost, na vrijeme u kojem smo bili drugačiji, različiti, bliže mi je i draže jer je bilo udobnije i sigurnije. Te tople godine kojih ćemo se sjećati s nostalgijom i iskreno žaljenje uzrokovano time što smo bili tako sigurni da nam se ne može desiti ovo što nam se desilo. Čudit će se i neće u to vjerovati djeca koja rastu u ovom i ovakvom svijetu. U ovih krležijanskih deset krvavih godina.
Svi vi znate što je to nezadrživa melanholija, melanholija koja nas obuzima dok se sjećamo srećnih vremena. Kako su samo nepovratno prošla: i nešto nemilosrdno u prostoru dijeli nas od njih. U odsjaju i slike izgledaju privlačno: njih se sjećamo kao tijela mrtve voljene, koje počiva duboko u zemlji, i kojeg se, obavijenog uzvišenim i duhovnim sjajem, sad grozimo kao nekakvog priviđenja. I uporno u svojim čežnjivim snovima tražimo prošlost u svakom detalju, u svakom uglu. Čini nam se tad da nismo dostigli punoću života i ljubavi, ali nikakvo kajanje neće vratiti ono što je propušteno. O, neka nam to osjećanje bude pouka za svaki trenutak sreće.
Perpetua se ugnijezdila u mojoj glavi i prije nego što sam kod Jingera pročitao kako je on ispraća sa željezničke stanice. Ova moja Perpetua je ona koja je u vrijeme vladavine Septimija Severa bila bačena u lance i koja je u snu vidjela stepenice nebeske, načičkane oštrim noževima, mačevima, kopljima, udicama, ekserima i drugim smrtonosnim oružjem, dok je u dnu stepenica ležala zmija. I vidjela je kako se Satir prvi zatrčao stepenicama do vrha, stigao tamo nepovrijeđen, i sa toga mjesta viknuo Perpetui: „Perpetua, čekam te, kreni, ali pazi se zmije.“ Ohrabrena, Perpetua je stala zmiji na glavu, kao na prvu stepenicu, i brzo se zatrčala ka vrhu. Kad se popela, ušla je u nebo i vidjela je čudesne dveri nebeske i bila je veoma radosna. Kad im je ispričala svoj san, svi koji su bili zatvoreni protumačili su da im predstoji bliska smrt, i to najprije Satiru. Tako je i bilo. Prvo je bio ubijen Satir, zatim Perpetua i Felicita. Kao jagnjad božja bili su zaklani…
Malo optimizma i neke čudne veselosti sred ovog mraka i tmine unio je jedan čovjek svojim intervjuom u novinama. Nikola Gelevski, izdavač časopisa Margina i serije izvanrednih knjiga (osjećam – anarhista i dišanovac) dobrano me je nasmijao svojim tvrdnjama: „Dimitrov i Čorevski bude nadu da će Ministarstvo (kulture) biti načisto dotučeno.“ Ali to nije sve, kaže dalje Gelevski u ovom veselom intervjuu: „S druge strane, u VMRO-u ima nekih interesantnih, tj. bizarnih, odnosno ’jurodivih‘ intelektualnih figura tipa Miloša Lindra, Mladena Srbinovskog, Giša, čiji idealizam i radikalizam ipak ulijevaju neku energiju za razliku od dosadnog i anahronog Dimitrova ili za razliku od Valentine Božinovske, emanacije kiča i patetike; što, razumije se, ne znači da sam neki posebni poštovalac lika i djela kreatura iz suprotnog tabora tipa Atanasa Vangelova i Saška Naseva. Čuvaj nas, Bože, takvih kulturnjaka.“
Dragi Saško, uvijek raspoložen i ljubazan, na svojoj prvoj knjizi napisao mi je jednu začuđujuću posvetu: Mnogopoštovanom D. D. Sa zahvalnošću i s molbom da mi oprosti moj dosadni anarhizam. S. N.
Učinio mi se ovaj Kolja Gelevski poput nekog rimskog augura, poput Stivena Dedalusa, koji posmatra ptice na nebu i njihov let. Začudit će me jednog dana poruka koju sam našao u svojoj elektronskoj pošti. Na moju ljubaznu molbu da mi ljudi iz Margine pošalju broj svojeg žiro računa kako bi se pretplatio na ovaj časopis, taj mi je isti Kolja odgovorio da uopšte ne zna za takav broj, ali me je zato i pitao kakve ja to dilove imam s organizacijama kakve su KGB, CIA i masoni? Pomislio sam: ili se šali, ili je „naduvan“. Čudan, neobičan čovjek.
Ove noći u upotrebi je novo oružje. Uspješno testiraju nekakve „grafitne“ bombe, koje su napravile dar-mar u elektrosistemu čitave Jugoslavije. Tehnologija zaista ne zna za granice, a Ameri nas svojom inventivnošću i ove noći ostavljaju bez daha.
Migrena, nepodnošljiva. Insomnia.

preveo s makedonskog: Nenad Vujadinović