Nadežda Čačinović [1]

ŽENSKA ČAST, MUŠKA ČAST

Sarajevske Sveske br. 39-40 [2]

Recimo da se sustavno oslobađamo patrijarhalnih predrasuda – ako ne sustavno barem postupno. Da li će u takvom svijetu preživjeti pojam časti?
O štetnosti ovoga pojma nikome tko razumije jezik ovoga teksta ne moram posebno govoriti. Poziv da se nešto učini u obranu časti i dostojanstva tisuće je puta bio poziv na nasilje.
Povreda ne mora biti očita i utuživa: povrijeđeni osjeća povredu u svojem dostojanstvu, svojoj časti. Povrijeđeni kreće u akciju. Tu vlada stvarima, tu subjektivno ima glavnu riječ. Druga vrsta osobnoga promišljanja nije predviđena: naprimjer preziranjem onoga koji nas je uvrijedio ne možemo smanjiti povredu, ne možemo se utješiti sviješću o netaknutoj vlastitoj vrijednosti. Čast nam, po definiciji, podjeljuju drugi.
Zbog te temeljne strukture pitanja su časti sjajan mehanizam manipulacije, primitivne i svjesne ali i one najuspješnije: one koja prerasta u mit, ostavljajući daleko iza sebe okolnosti nastanka. One koja podupire nasilje.
Izmučeni ovdašnjim ("balkanskim") sukobima, htjeli bismo se ravnati po nekim drugim mjerilima. Htjeli bismo postati dio svijeta. A i tu iz zasjede vreba pitanje časti. Dolazeći iz istočnih i jugoistočnih dijelova Europe izloženi smo procjeni ljudi "staroga" dijela kontinenta. Bez obzira na to koliko smo malo "osobno" vezani uz neki kolektivni identitet, ne možemo ne reagirati na predrasude spram kolektiva kojima činjenično pripadamo: tražimo častan način da izađemo na kraj s tim.
Kako to ide? Mi dolazimo "odavde", neki prinudno, od nevolje, a neki zbog boljeg života. Neki na tjedan ili dva, neki da ostanemo neko vrijeme, pozvani ili nepozvani – ništa neobično. Dolazimo na Zapad, onaj s velikim početnim slovom. Naučimo strane jezike i sudjelujemo u nekim događajima, institucijama i tomu slično. Nekima je teško a neki su privilegirani. No čak i tu čekaju ih zamke. Mnogi koji tako krenu na put proveli su znatan dio svojeg života baveći se istim knjigama i znanjima kao "tamošnji" kolege i suradnici. Sada se uključujemo u tamošnje rasprave: kao da smo od tamo. To, naravno, ne ide baš sasvim, zbog akcenta, malog odmaka, kašnjenja, paralakse. Sve to moramo uzeti u obzir ukoliko želimo ostati simbolički samodefinirani, kako se to učeno kaže. Štoviše, što se više trudite u prilagođavanju, to ćete više osjetiti neku hladnoću, ili barem čuđenje kod sugovornika. Stvar je u tomu što jeste različiti a trudite se da budete kao i oni. Trudite se dobiti pristup onome što je takoreći rutinski predmet kritike mnogih vaših zapadnih kolega: monopolističkoj, globalizirajućoj moći.
Da skratim. Samim time što se nastojimo priličiti Zapadnjacima pokazujemo da to nismo. Ne sasvim. Pitaju vas što mislite o nekoj od brojnih kriznih situacija. Nastojite što bolje možete. Osim znanja nastojite, to nalaže čast, biti iskreni. No zaboravljate da iskrenost i nije ono što se od vas očekuje: od vas se očekuje autentičnost. Niste, zapravo, tu da sudite , već da egzemplificirate, da budete ogledni primjer. Takvu pasivnu autentičnost onda se smatra časnom.
Iskustva prihvaćenosti/neprihvaćenosti poput opisanih, rutinska su i na drugom području: kada kao žena ulazite u institucije, forume, klike koje su do tada bili "muški". S druge strane, oduvijek su žene u emigraciji lakše započinjale novi život: iskusne u nepripadanju vladajućima, u isključenosti iz moći.
Ženska je čast oduvijek bila određena od drugih. U mnogim kulturama nalazimo varijacije na stari motiv: za ženu je najveća čast kada je najmanje vidljiva. Časna je ona žena za koju se i ne zna izvan zatvorenoga kruga obitelji i porodice.
Općenito gledano čini se da čast gubi svoje prestižno mjesto. Postoji, međutim, i pokušaj obnavljanja kriterija časnosti. Kwame Anthony Appiah u svojoj knjizi The Honor Code pokazuje kako se moralne revolucije, to jest preokret u prihvaćanju nekoga načina postupanja (npr. dvoboja, ropstva, podvezivanja stopala) događaju kada se te prakse počinju doživljavati kao u neskladu s čašću a ne kao njezine potvrde. Kodeks časti, osjećaj časti se tako ponovno predlaže kao poticaj za bolje uređenje zajednice. U tom smislu Appiah izabire uvjerljive primjere i naglašava distinkcije. Na primjer onu između zahtjeva za priznavanjem i zahtjeva za poštovanjem.
Dvostruko značenje časti lako je povezati s raspravama o razlikama između tzv. muške etike načela ili pravednosti i navodno ženske etika brige, skrbi za druge. Za ovu potonju se pretpostavljalo da se protivi lažnoj univerzalnosti u ime ovdje i sada očite patnje. Naglasak na skrbi nije zagovaranje poniznosti i podređenosti: ali je ideal žrtvovanja opasan.
Zatvorit ću oči i još jednom pomisliti, u svim jezicima kojih se mogu sjetiti, na ono što mi pada na pamet kod riječi "časno": uspravno, jasno, pouzdano. Ali i kruto, s puno potisnutoga, opasno kao spremnost žrtvovanja i sebe i drugih.
I što sad? Je li to naprosto opaki anakronizam koji će nestati kada ne bude više isključenih i uključenih? Ili, dapače, način na koji sebi samima prikrivamo prirodu moći, njezino ulaženje u sve što mislimo i želimo.
Kakogod bilo, pitanja časti dio su prtljaga za iduće tisućljeće. A ovdje i sada moramo se upitati koliko smo podređeni nepisanim zakonima.