Damir Šodan [1]

'Trip' - Zapis o jednoj antologiji ili mali egzil prije velikog 'egzila '

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

Razmišljajući o čemu bih pisao pod radnom egidom Sarajevskih sveski: «Književnost u egzilu / migraciji / izgnanstvu», u jednom mi je trenutku sinulo da sam se zapravo u svoj prvi nekovrsni egzil, doduše onaj književni, dao praktički još kao srednjoškolac, davno prije negoli sam se apatrirao iz Hrvatske u Nizozemsku (gdje živim već gotovo dva desetljeća), dakle u onim «nježnim godinama» kada još nisam niti slutio da bih u budućnosti i sâm mogao početi objavljivati književne tekstove i prijevode.
Naime, jednog ljeta početkom 80-ih godina protekloga stoljeća primijetio sam, na BIGZ-ovom stalku za knjige do kioska na rivi u Makarskoj, malo džepno izdanje krajnje neobičnog naslova: TRIP - vodič kroz savremenu američku poeziju. Supotpisao ga je meni tada potpuno nepoznat autorski dvojac: Vladislav Bajac i Vladimir Kopicl. Spontano sam posegnuo za knjigom, privučen prije svega lijepim dizajnom korica i intrigantnim naslovom, pa sam je već tamo na pločniku stao znatiželjno listati, da bi ta četvrtasta knjižica (formatom «naslonjena» na izdanja kuće City Lights Books iz San Francisca, u vlasništvu legendarnog beat pjesnika Lawrencea Ferlinghettija, o čemu ja tada, naravno, nisam imao pojma) tijekom nekoliko narednih tjedana poput kakvog eksplozivnog sredstva uz niz potmulih ali razornih detonacija, uspjela u potpunosti uzdrmati i ispretumbati sav moj još uvijek tinejdžerski univerzum, do te mjere da sam nakon nekoliko uzastopnih iščitavanja te knjige imao osjećaj kao da sam se preko noći zatekao u nekoj vrsti «unutarnjeg egzila», na čiju ću, kako je vrijeme pokazalo, «vanjsku» realizaciju - preseljenje u «zemlju tulipana»! - morati pričekati još koje desetljeće.
Bilo kako bilo, ta knjiga me bukvalno, što se veli, «ispalila iz cipela»! Ali i više od toga, jer sav svijet oko mene, svu onu našu samoupravnu uravnilovku proštepanu roditeljskom marksističkom ideologijom, «iznutra» dodatno pofudranu dalmatinskim epikurejskim bonvivanstvom (po načelu «izist, popit, zapivat!») uz neizbježni fanatični odnos prema nogometu, vaterpolu i klapskom pjevanju... sve to je valjalo najednom podnijeti pod novu lupu i iznova premjeriti, ako već ne i gotovo «ničeanski» prevrednovati, prema estetskim, osjetilnim i idejnim aršinima mojih novootkrivenih saveznika i prijatelja – američkih pjesnika!
Tako da u retrospektivi danas sa velikom sigurnošću mogu ustvrditi da se vjerojatno nikada ne bih odvažio na pisanje poezije, nekmoli poželio da proširim svoj domicilni svjetonazor izmještanjem na neku drugu bitno udaljeniju zemljopisnu širinu, da nije bilo te male, «strane» knjižice sa stihovima meni dotada posve nepoznatih američkih pjesnika.
Flash forward – sineastički rečeno – otprilike desetljeće kasnije dopala mi je u ruke izuzetno zanimljiva studija američkog kritičara i esejista, «kanonskog kanoničara», Harolda Blooma, The Anxiety of Influence («Tjeskoba utjecaja», 1967.) u kojoj Bloom, između ostaloga, nastoji proniknuti u psihodinamiku nasljedovanja književnih oblika, trudeći se zapravo dekonstruirati fenomen literarnog utjecaja, jer utjecaj kao takav jest zapravo relacija koja sa sobom nosi i određeni osjećaj nelagode, ako ne i anksioznosti. To najbolje znaju mladi književnici, budući se često borba između novog autora koji tek stječe pravo literarnog građanstva i važnih mu prethodnika, koje oponaša i podražava, zna pretvoriti u pravu agonalnu avanturu duha sa neizvjesnim ishodom.
Od Blooma sam naučio i to da književnost zapravo više od svega nastaje iz druge književnosti i da je literatura kao takva «homomorfna», jer sama sebi posuđuje i «dosuđuje» oblike, no ona je istodobno isto tako nepredvidljiva i ćudljiva poput atomskih čestica i okrenuta novome, pa je samim tim otvorena i podatna spram budućnosti, u nadi da će, kako nas je podučavao Allen Ginsberg: «Ono što je počelo kao želja - završiti mudrije!»
Ali paralelno s Bloomom, čitao sam tada i legendarnog «Hanka», Charlesa Bukowskog, tog «laureata s dna kace» (kojeg ću kasnije i obilato prevoditi), barda američkog proletarijata i glasnogovornika obespravljenih i ojađenih, koji nas je neprestano podsjećao da književnost mimo književnosti sâme dolazi i iz svakodnevnog života, iz nagomilanog iskustva, bitisanja, preživljavanja, uspona i padova, strahota i divota s kojima smo neprestano suočeni.
I kad razmišljam tako o spomenutoj dvojici autora kao o polarnim opozitima kad je riječ o poimanju književnosnih izvorišta, čini mi se da je istina, pod navodnicima, negdje po sredini, budući je tajna literature upravo u mogućnosti da poveže te dvije osi, estetičku i egzistencijalnu, kako bi nam u konačnici servirala onaj tajni ingredijent, esenciju naše avanture, koja znanosti i filozofiji poradi velike upletenosti u partikularnosti unekoliko izmiče.
Međutim, u eri sada već (post)postmoderne, Bloomova teza o književnosti kao sukcesiji utjecajâ kao da postaje još aktualnija, jer upravo danas živimo u epohi u kojoj imperativ originalnosti, kakvog znamo još od romantičara naovamo, postupno slabi, dok aspekt konteksta kao osiguravatelja značenja i jamca impostacije umjetničkog djela biva sve izraženiji, što u nekoj mjeri podrazumijeva da umjetnički obrasci i(li) poetike nisu više toliko autohtoni ili autarkični. Oni su, naprotiv, sve više «alohtoni» i međuovisni. U ovom vremenu citatnosti, reciklaže i persiflaže, kakvo je ovo naše hiperinformatičko i hiperrealističko, gotovo da se i očekuje od svakog kreativnog entiteta, da tako velim, da obznanjuje svoje izvore, oslanja se na njih, pa donekle i parazitira na njima.
I baš zato mi se čini važnim osvijetliti razloge koji su me nagnali da počnem pisati baš tako kako pišem. Što je to što mi je dalo, ako već ne «idejni», onda bar modelativni impetus za pokušaj kreiranja, nadam se, koliko-toliko individualizirane poetike?
Ali, kako to već biva i s drugim stvarima koje nam znaju stubokom promijeniti život, tako se i detektiranje književne inicijacije dade svesti na onaj jedan kondenzirani trenutak epifanije – ili satorija, komotno bismo mogli reći -- u kojem čovjek nepogrešivo prepoznaje da je to nešto o što se upravo spotaknuo u nekoj dubokoj, gotovo arhetipskoj vezi s onim najintimnijim u njemu.
Moj osobni trenutak takve epifanije, odnosno ponovnog otkrivanja poezije (jer nije da se obrazovni sustav u našem tadašnjem socijalističkom društvu nije trudio da nas kulturno elevira i pošteno izobrazi, ta na kraju krajeva socijalizam jest u nekoj mjeri pragmatična ekstenzija Prosvjetiteljstva u «stvarni svijet»!) zbio se upravo tada, početkom 80-ih godina protekloga stoljeća, kad sam te odsudne kolovoške večeri na žičanom stalku beogradskog BIGZ-a uz trafiku na makarskoj rivi primijetio tu malu antologiju američke poezije krajnje znakovitog naslova - «TRIP»! .
Međutim, imajući u vidu da sam još kao pubertetlija već bio uvelike «epifaniran», pop i rock-glazbom, Beatlesima, Dylanom, Cohenom, Stonesima, Ramonesima, Grateful Deadom, Clashom i Sex Pistolsima, smatrao sam krajnje mladalački samouvjereno da su mi sve konotacije i metaforički valeri engleske riječi «trip» itekako poznati, pa mi je kao omladincu s već aktivnim iskustvom svirača u punk bandu bilo nepojmljivo da se riječ «trip» uopće može dovesti u kakvu-takvu vezu s poezijom? Jer, kao što rekoh, poeziju smo obrađivali u školi, i - hajde, išlo je to nekako - ali ne mogu reći da sam ikad osjetio preveliki zanos čitajući «Tifusare» Jure Kaštelana, Krležin «Plameni vjetar», «Kad mlidijah umreti» Branka Radičevića, ili čak gromku i simpatičnu «Santa Maria Della Salute» Laze Kostića. Da stvar bude gora, bio sam posve ravnodušan i prema Cesarićevoj «Maloj voćki poslije kiše», Miljkovićevom «belom gradu, cvetnom gradu na čijim prilazima niče žito», ali nažalost i prema Šopovim «svemirima koju venu», baš kao i prema Tinovoj «kristalnoj kocki vedrine». Također, nisam baš nalazio dodirnih točaka ni sa Paruničinim sveprotežnim biofilnim inkantacijama, niti sa Severovim zaumnim označiteljskim vratolomijama.
Poezija je, naime, meni tada bila prvenstveno stvar obvezne lektire, to jest nešto što se naprosto mora, a dotadašnja životna iskustva, stečena po splitskim «parapetima» koji su nam tada od prvih poljubaca do prvih džointa bili takozvani «univerziteti života», ukazivala su na to da ono što se mora, obično nije bog zna kako ugodno, niti seksi! Međutim, u tom konkretnom trenutku, te kolovoške večeri na makarskoj rivi našao sam se pred nečim što je de facto bila poezija, ali poezija na čije me čitanje nitko nije silio, osim vlastite zatečenosti i iskrenog oduševljenja pred iščašenom svježinom stihova američkih pjesnika, od kojih neke ovdje prilažem ilustracije radi kao snop nasumično izabranih citata:
Kenet Koh: «Život je pun užasa i hormona i tako malo stvari je izvesno...»; Robert Blaj: «Moje crne cipele stoje na podu kao dva otvorena groba»; Alen Ginzberg: «Komunisti nemaju šta da ponude osim debelih obraza i naočara i lažljivih policajaca...»; Leroj Džons alijas Imamu Amiri Baraka: «Zli crnja čeka munju!»; Mark Strend: «Jedna devojka ti se sviđa, pa joj kažeš / da je tvoj penis veliki, ali nikako da počneš njime da se koristiš...»; Linda King: «Upecana na magični mišić!»; Dajan Vakoski: «Svi očevi Zapadne civilizacije moraju biti vojničkog porekla!»; Herbert Skot: «Draga En, mislim da gubim svog muža. On me više ne vezuje za krevet niti se ludira mojim delovima. Metak nisam dobila nedeljama...», Majkl Denis Brauni: «Na vozačkom ispitu policajac je umoran. Proveo je čitavu noć rešetajući tvoje snove.»; Robert Has: «...klupko dana se razvezuje nevidljivo kao pertla.»; Erika Džong: «Ponudila sam svoj pupak / kao rakijsku čašicu.»; Džejms Tejt: «Nisu imali mnogo muke / učeći majmuna da piše pesme:»; Gregori Korso: »Treba li da se oženim. Treba li da budem dobar? / Da zapanjim devojku iz susedstva / svojim somotskim odelom i faustovskom kukuljicom?»; Majkl Meklur: «Sve je to jedna oda zapisana u orlovima i plazmi. I sam bezdan je pijan / i vrtoglava visina. / Kakva radost biti u letu...»
Baš tako – radost u letu – jer upravo ta sintagma kao da najbolje ilustrira ono što sam osjećao tih noći neprestano prelistavajući tu malu i živopisnu zbirku, utvrdivši s nemalim oduševljenjem da taj konkretni stihovani TRIP u obliku džepne antologije suvremene američke poezije, doista — radi! — za razliku od onih bijednih domaćih inačica LSD-ja fabriciranih negdje po kućnim radinostima, gdje su se sitni listići papira bojali šarenim temperama, a konzumentu namjerniku puštalo na volju da se placebo efektom, uz jaku dozu autogenog naprezanja – sa sve svježe iščitanim Carlosom Castanedom – otisne na to dugo priželjkivano putovanje u virtualno.
I jest, ja sam tih noći doista «putovao», od dokova San Pedra, gdje me dočekao razbarušeni Charles Bukowski, sve do pločnika njujorškog Manhattana, gdje sam uzalud nastojao držati korak s hipomaničnim Frankom O'Harom i otkačenim Ronom Padgettom, sve maštajući «o okusu belih meksičkih jagoda na uglu Četrnaeste ulice i Prve avenije», zamišljajući istodobno kako mijesim grudi prpošne Erice Jong gušeći se sladostrasno u njenoj «pilećoj supi seksa / koja leči sve: istrgnutom grivom rezanaca / parčićima izbledelog mesa. / Grudvicama žute masnoće / kao ljubav...«
Uglavnom, jutra sam dočekivao kao u groznici jer su mi se najednom obznanile dotad neslućene mogućnosti poezije, doduše još uvijek američke, budući je sve o čemu su ti muškarci i žene, američki pjesnici, pisali bilo na neki paradoksalan način bliže mojem osjećaju svijeta i literature negoli sve ono o čemu sam u to vrijeme mogao čitati u hrvatskih, ili jugoslavenskih pjesnika, bez obzira je li bila riječ o obaveznoj ili neobaveznoj literaturi. Jer, u nas je tad - u Hrvatskoj početkom 80-ih - pjesničkom scenom suvereno vladao poslovično natmureni, ali izvanredno ekspresivni, krugovaški mag egzistencijalne mučnine, Slavko Mihalić (1928-2007), čiji stihovi gotovo da i nisu imali čiste referencije, ali su itekako imali "smisao" koji je upućivao na sfumato našeg socijalističkog sivila, a posjedovali su i nešto od mučne atmosfere kinematografskog crnog vala, međutim, nisu svejedno kao takvi ipak mogli biti svesrdno prigrljeni od strane jednog urbanog tinejdžera, čiji je intelektualni i osjetilni eros, slijedeći svijetle harmonije dobrih vibracija Beach Boysa, ipak išao za nečim vedrijim i vitalnijim.
Stoga mi je bilo neobično drago kad sam desetljeće kasnije čitajući velikog hrvatskog egzilanta Borisa Marunu (1940-2007) (u)vidio da je još netko, ali iz sunčane Kalifornije, iz te iste Amerike odakle je stigla moja poetska inspiracija, gotovo na istovjetan način doživljavao i osjećao hrvatsku poeziju. Maruna, naime, tih 80-ih u emigraciji piše pjesmu znakovitog naslova: Ja ne zavidim hrvatskim pjesnicima, u kojoj između ostalog kazuje i sljedeće:
«Hrvatski pjesnici ne znadu za sreću, za veselje / oni prolaze ulicom kao da idu na strijeljanje / Djeluju umorno kao službeni marksizam / Kao da ih progoni bezdušni psihoanalist / Smatraju stanovitom hrabrošću kad svoj materinski jezik / Nazovu hrvatskim / Ukoliko imaju novaca / skloni su čaši / Ukoliko nemaju novaca, čekaju da im netko plati...», pa dodaje – «njihova je poezija daleko od toga / Da bude zanimljiva / Njihova misao nema izlaza / Strahuju pred društvenim odnosima u Staroj Gradiški...», nastavljajući «Kako da prihvatim ljude na kojima / Već izdaleka možeš otkriti njihovu nervozu / Oči osuđene da bespomoćno gledaju svijet / Koji nije po njihovoj mjeri / Pa tako izgledaju vrste kojima prijeti izumiranje...«, da bi naposljetku poentirao – «U sivu jesenskom zraku, sigurno je / Da su njihova jezera puna mrtvih labudova (pitajte Slavka Mihalića) ...»
Za razliku od ove turobne «raščlambe» Borisa Marune, kojeg sam imao sreću i čast upoznati igrom slučaja baš izvan Hrvatske, u Rotterdamu na pjesničkom festivalu početkom dvijetisućitih, netom prije negoli je postao veleposlanikom u Čileu, u predgovoru svojoj antologiji suvremene američke poezije Vladislav Bajac i Vladimir Kopicl, sada već davne 1982. pišu:
«Poezija ... u Americi ima široku publiku: široku onoliko koliko ona sâma zahvata od stvarnosti koju posreduje i koliko intenzivnom čini onu koju proizvodi. Kritičnost političkih pitanja, seksualnost, rat kože, opsesija smrću... prostori čiste kontemplacije, 'primenjeni zen'... ljubav prema predmetima... posprdan odnos prema 'Američkom snu', deskripcija, futurističke teme, minimalizam, snivanje, satira, feminizam i socijalni položaj žene, 'poezija poezije', poezija o pesnicima, istorija Amerike, nacija, autoriteti (od oca do Predsednika), generacijske proklamacije, indijanska tema, etnopoetike, lezbijstvo, droge, brak, muzika, religija, odnos prema Evropi, samoubistvo, radnička klasa, vizije, bogataši, poreklo, zatvor, prostitucija, proročanstva i proroci, telo i ekologija.... «
... dakle jedna eksplozivna i neukrotiva kornukopija naspram naše tadašnje socijalističke uprosječenosti utjelovljene u ritualnim ideološkim naricaljkama kojima su se mnogi naši pjesnički barbarogeniji iz godine u godinu iznova grudobolno zaklinjali sekretarima SKOJ-a, NOB-u, revoluciji i last but not least Titu kao «svjetioniku mira» i svekolikog progresa.
Svježina, mimetizam, erotizam, politički i seksualni radikalizam, angažiranost, depatetiziranost, demistificiranost, a prije svega suvremenost i suglasje s tadašnjim zeitgeistom, sve to što je posjedovala i posredovala američka poezija, jednom mediteranskom tinejdžeru doimalo se naprosto neodoljivim, tako da danas konačno mogu priznati da sam se u avanturu pisanja poezije upustio baš tako: zibajući se na koljenima američkih pjesnika druge polovice 20-og stoljeća.
Također, zahvaljujući njima naučio sam i engleski jezik, i to dovoljno pristojno da ih mogu prevoditi, što sam tijekom dva desetljeća sustavno činio, i što još uvijek s velikim zadovoljstvom činim.
Ali ono što sam u prvom redu od njih baštinio bilo je shvaćanje da poezija nije puka «igra riječima», već odgovorna deklaracija individualnog duha višeg reda, ako ne i oličenje osobnosti i praktična realizacija američkog Prvog amandmana, koji neprikosnoveno štiti slobodu riječi, to jest duha.
Danas, kad razmišljam o tim minulim vremenima, sve više mi biva jasno da nam napokon valja priznati da je tadašnja «slobodna» Jugoslavija, sve do velikog liberalnog preokreta i otvaranja krajem 80-ih, bila zapravo informativno vakumirana kao «hrenovka», jer mi kao da nismo sami sebi smjeli ili htjeli priznati kako stvari zapravo stoje, sve do pucanja velike ambalaže i konstituiranja famozne Krajgerove komisije koja je, nakon navodno fenomenalno uspješnih 70-ih, već krajem 1981. naposljetku i službeno proglasila krizu počevši raditi na izradi tzv. Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije, zbog nagomilane ni manje ni više nego 22 milijarde dolara duga (!).
Slijedeći američke pjesnike odlučio sam još tada da ću u poeziji nastojati koliko je to moguće biti konkretan i jasan, i da ću nastojati pisati o onome što mi je blisko i što znam, da se neću tek tako upuštati u alkemijske «signif(r)ajerske», slalome ne bih li nekim perifernim dijelom svijesti napipao nešto što je jedva tangencijalno vezano uz moju osobnu egzistenciju ili doživljaj svijeta. Naprotiv, riješio sam poeziju koristiti ne kao puku označiteljsku «miješalicu», već kao estetičku alatku za razumijevanje i interpretiranje svijeta. Koliko sam u tome uspio i uspijevam, drugo je pitanje.
Bilo kako bilo, ne mogu a da sa izvjesnim zadovoljstvom ne primijetim kako, evo čak trideset godina kasnije, to davno «makarsko proročanstvo» u vidu male antologije američke poezije još uvijek «radi», jer i dan-danas se unekoliko zatičem pri navlas istom poslu, s tom razlikom što sam u međuvremenu evoluirao iz pasivnog čitača u aktivnog sastavljača stihova, a posrećilo mi se i da već godinama obitavam u međunarodnom okruženju, gdje sam naposljetku uspio i upoznati neke od američkih pjesnika kojima sam se kao tinejdžer tako iskreno divio, no ono što je možda podjednako važno jest činjenica da sam prije nekoliko godina dospio na jednom kongresu PEN-a u Ohridu upoznati i Vladu Bajca, jednog od autora moje fatalne antologije, pa je time, čini mi se, jedan krug u potpunosti zatvoren.
Prije dvije godine sam u New Yorku, gdje smo u sklopu Chapbook Festivala pri CUNY (City University of New York ili Gradsko sveučilište u New Yorku) kolega Ivan Herceg i ja predstavljali hrvatski časopis Poezija, s nemalim zadovoljstvom «lamentirao» zajedno s pjesnikom i prevoditeljem Ammielom Alcalayem, kako bez obzira na pozamašnu međusobnu geografsku udaljenost ipak dijelimo – što je zapravo fantastično! – iste korijene u Kerouacu, Ginsbergu, Dylanu, beatnicima, Townesu van Zandtu, Stonesima, Mingusu, Coltraneu, Albertu Ayleru, Artu Pepperu... i baš dok smo gazili niz Petu aveniju od CUNY-a do ikonske zgrade Flatiron, sve nabacujući se stenogramskom urgencijom imenima i naslovima, prisjetio sam se još jednom te daleke kolovoške večeri početkom 80-ih, kad sam na makarskoj rivi uzeo u ruke malu plavu knjižicu na čijoj naslovnici je jedna duga i prazna cesta kroz plavetnilo vodila negdje u neodređeno – u susret nekom jarkom blještavilu! Prisjetio sam se, dakle, tog stihov(a)nog TRIP-a na koji sam se zaputio još kao tinejdžer, a čiji flash-backovi me i dan-danas zapljuskuju i šibaju poput usudbenih konopaca nekog davno i fatalno svezanog gordijskog čvora kojeg još uvijek kao da nikako ne uspijevam do kraja razmrsiti.
Ali, kad malo bolje razmislim, i zašto bih? Jer, kako veli Jean Cocteau: «Djeca i luđaci presijecaju gordijske čvorove, a pjesnici ih cijeloga života strpljivo driješe!»