Mirza Fehimović

ROĐENDAN

Sarajevske Sveske br. 08/09

“MA KAKVA TERAPIJA, molim vas”, uzviknuo je dr Mojsije Altarac, ljekar opšte prakse u penziji. “Sva putovanja su mučna, nepodnošljiva stvar.”
Putovanja, dakle, čak i poslovna putovanja. A za dvadesetdevetogodišnjeg Dedića Vuka, ovo je prvo poslovno putovanje baš.
Pejsaž Bosanske krajine tek je jedna velika mrlja; kao kratkovidom čovjeku dúgin spektar, Dediću predio od neba ne dijeli ni jedan jedini obris. Ali ne gleda on sad kroz prozor. On zuri u sjedišta naspram sebe, u tri čovjeka kô u komuške ušuškana tri klipa kukuruza: tri putnika kratko podšišana; tri putnika dobro ugojena; tri putnika krasno obučena. Jedino kukuruzâ nikako da se sjeti. Ne može da se sjeti na šta ga to podsjećaju.
Vuk Dedić tupo gleda čas kroz prozor, čas u ljude preko puta. Kroz prozor, pa u njih, kroz prozor, pa u njihova zaspala, njihova oborena lica, i ne pada mu ni na pamet da bi i on, ako se stvari bar jednom na svijetu dovedu u red, skupa s njima uletio u regrutske uniforme neke loše vojske. Skupa s njima žvakao salamu. Vidi njihove stomake, i butine, prtljažnik, dobro popunjena sjedišta ispod prtljažnika: zavaljeni na naslone, glavâ oborenih na zaprljana uzglavlja, putnici su drijemali s oreolima svojih šeširâ, bezopasnih i krotkih, filcanih šešira, odloženih na mrežama...
Izgled im, čini se, Dedić ne može da podnese. Ne može da zaspi; muči ga pejsaž, zagušljiv kupe, propuh u hodniku čim izađeš van. A grah, kobasica i senf sa zagrebačke željezničke stanice, učiniše svoje. Vjetrovi podižu sa sjedišta, bacaju u stranu, prevrće se utroba kô utroba broda kad orkan pretura utovaren teret. Vri Dedićev probavni trakt kô ribama ribnjak čim čuvar baci im hranu.
Svi Dedićevi saputnici bjehu utonuli u san. Vrata kupea su zatvorena, i oni ravnomjerno udišu i izdišu zagrijan zrak. Iskošene sjenke vagonâ, i ljudî u prozorskim oknima, padaju po tucaniku uz samu prugu.
Sna se prije svih dočepao, za divno čudo, jedan debeljko. A sve vrijeme se trudio da zabavi saputnike. Smijao se najviše baš on sam. Pritom mu se usne zavraćaju. Sastavljen od ljepljivih, vlažnih slojeva od kojih se prvi otkriva smijehom. Jest, usne mu se zavraćaju. Tanak obrub oko podsječenih zuba prelazi u deblji sloj mesa, a ovaj pravi skok, i širim, a suhljim pojasom sluzokože čini nešto taman kao strehu: fuj! Je li to prošaptao jedan od putnika, onaj u uglu kupea? Tek rječcu, da izrazi gađenje?
Vuk sve vidi, ali ne može ništa ni s čim da poveže, ništa da razdvoji. Gleda, i jedino što umije, to je da okrene glavu. Pred tim nenamjernim, nerazumljivim nasrtajem punačkog lica, koje ga je moglo podstaći da zamisli buldoga možda, boksersku rukavicu, oblak! Stotinu debelih stvari mogao je da zamisli, ali on je samo okrenuo glavu.
On sav život uživa na usta.
Kad mu je pogled ponovo pao na debeljka, to je mogao pomisliti da ga baš tad nije zahvatilo takvo zavijanje stomaka da su, sigurno, svarena i nesvarena zrna graha i nesvarena kobasica - zgusnuta hranjiva masa - sunuli u drugu stomačnu pregradu kao bilo šta na površini vode zahvaćeno virom.
Njemu već otvor na licu znači sve što drugima znači tek sve…
Samo, Vuk ne misli ništa od toga. Ne misli, čini se, ni bilo šta drugo. Usnula debeljkova glava, drmusa se položena na spušten naslon, usta držeć poluotvorena. Sva su usta poluotvorena. Šest omamljenih ljudi klati se u taktu vožnje: trojica podsjećaju na kukuruz, četvrti je debeljko; broj pet i šest su žene: majka i kći. Majka i kći su to, izgleda, bile.

Ulica kojom su se penjali nije bila strma. U blagom usponu, prelazila je put koji se, inače, do Selmine kuće mogao skratiti stepenicama. Oni su ipak uvijek ovuda išli. Do ručka je ostalo još pola sata. S njima, kući se vraćao i Zvonko, drug sa studija.
Selma je gledala pred sebe, i lagano vukla nogu za nogom. Nije govorila ništa.
Vuk je napamet znao cijeli niz bosanskih kuća s baštama, sve kapije do velike stambene zgrade u kojoj je Selma stanovala. Zvonko bi ovdje već trebao da se pozdravi. On zaista promrmlja nešto, i skrenu u svoju avliju.
Vuk i Selma nastaviše dalje. Taman kad je pomislio da kaže kako Zvonko nikad ništa ne izgovori jasno i razgovijetno, ona zastade, i okrenu se prema njemu.
“Vuče, nemoj dalje da me pratiš.”
Selma ušuti, činilo se da ništa više ne može reći. Onda ga odmjeri, pa obori oči.
“Ne znam, Vuče, kako da ti kažem. Nešto se promijenilo ...”
Šta se promijenilo, šta?
Selma pođe čvrstim korakom kući. Pognute glave, gledala je kako pomjera noge, kao da je samo na to mislila. Onda još ubrza.
Vuk je išao čas pored nje, čas ispred nje, slijedio je u stopu, zaobilazio s leđa - Selma zastade, ošinu ga pogledom. Bila je neznatno viša od njega, i on se od tog pogleda gotovo smanji. Ona onda skrenu pogled, i otpozdravi nekom čiči.
“Sve se promijenilo, Vuče. Nemoj da ideš dalje.”
I već je ulazila u haustor.
“Nemoj da telefoniraš. Mislim, voljela sam te, ali … eto.”
Vuk… da se okrenuo i potrčao niz ulicu, stomak bi mu se trgao od plača. Ali on ostaje u mjestu, i gleda u haustor kao da će tako izmijeniti sve. Onda je okrenuo glavu. A taman je namjeravao da, ko zna koliko puta do tada odloženo, postavi odsudno pitanje - da li bi htjela... da li bi... da li je zanima da...

E, tog popodneva, Vuk Dedić je, baš kao sad u kupeu ova djevojka svojoj majci, Mariji Dedić glavu položio u krilo. To se desilo - koliko od tada ima godina? Baš toga se prisjetio, izgleda, i glava je sama od sebe pala na naslon. Prisjetio se kako mu prilazi profesor Dedić, tada jako mršav, mučen gastritisom, zatim dugo i čirom. Profesor nije izustio ni slova. Stavio mu je dlan na potiljak, i šutke se spustio na sofu.
Ni očeva ni majčina ruka nisu mogli da ga umire. Čak ni tetka, čiji bješe mjezimac. Čak ni doktor Altarac, njihov komšija Mošo. Čak ni Rifat Dedić, Vukov amidža, kojem je Vuk bio privržen kao nikom svom. Čak ni druga tetka, koja mu je mnogo kasnije, baš, evo, prije nekoliko mjeseci, ustupila i krojačku radnju, i od koje je najvjerovatnije i naslijedio dar za modnu kreaciju i kroj. Ona je, kada je svima sve izgledalo beznadežno, otvorila za nezaposlenog nastavnika engleske književnosti nove perspektive: privatna radnja i šnajderaj kojem ne vidiš kraj!
Tetka, znači, priskače u pomoć, ustupa krojačku radnju; slijedi krojački kurs, savladaće osnove kreacije, kasnije nek nastavi sam.
Ne protivi se. U Beograd, tamo su ga poslali.
Dva mjeseca u Beogradu, tri u Zagrebu, gdje ga je uputio komšija Vinko.
Sve minu brzo. Vuk je počeo da svakodnevno dolazi u krojački salon kao, nekad davno, u Republički SUP.
A kreacije i hoće i neće, nikako da krenu, predložen je poslovni put, iz tjeskobe salona, na zrak, promjena nosi dobro, a sad, evo, okončaće se i to.
Vuk se, dakle, prisjeća jednog, valjda, osjećanja, kojeg je dozvao prizor u kupeu, glava pade na naslon: pred oči, odjednom, kao iz duboke vode, izroni Selma Čampara - Selma Čampara, djevojka od dvadeset godina, Selma Čampara kovrdžave kose, crnih očiju u koje cijeli vidik staje, sve od Sedam šuma pa do Vrela Bosne. A onda, odmah nakon kovrdža i crnih očiju u koje vidik toliki staje, čarobna ukaza se njena fantastična stražnjica, ova naglo ispuni horizont, ponovo se javi u pravoj veličini, onda opet neprirodno lijepih dimenzija, vraća se sebi, zamiče za haustorska vrata, jedno savršeno dupe, jedno predivno žensko dupe, najdivnije, najdivnije žensko dupe, i to golo, okruglo, puno i čisto, i sjetio se Vuk Dedić, valjda, kako, eto, od tada pa naovamo, nikad na njega nije položio ruku, na tu guzu, jedinu!
Sulejman Dedić je jedincu donio šolju toplog čaja, i na šarenom tanjiriću jedan bijeli aspirin. Na tanjiriću je, s jedne strane, bio naslikan zeko, a još jedan mali zeko bio je naslikan s druge strane. Međutim, Vuk ne može da pije. Iza spuštenih trepavica, u hodu se premještaju dvije polovine Selmine guze, dvije polovine od kojih je svaka, ama baš svaka, bože, zapremala više od pola, i Selma Čampara se, onako gola, zaista okretala kako je on htio, ali nepovratno odlazila u haustorski mrak.
Toga se prisjeća Vuk Dedić, gledajući usnula lica saputnicâ, i onda, kao riješen da nešto poduzme, skinu besprijekorno skrojeni sako, tetkino remek-djelo, još jednom osmotri kupljenu robu - tri topa engleskog štofa - pogleda ih kao vlastitu dječurliju umotanu u krpe, svoje male prijatelje pogleda, pokri se, i spremi za san: putovanje je urodilo plodom, u Zagrebu kupljeno je sve što treba, hoće li tetka Zulejha blistati od sreće?
Zavuče se u ćoše kupea Vuk Dedić, prekrivši lice pešom obješenog sakoa. Čampara Selma samo što nije zamakla za haustorska vrata, i on će kroz vrtlog prastarih slika brzo utonuti u san. Sklonjen, kao kad se u ugao kuhinjske police ostavi, prekrivena tanjirićem ili celofanom, posuda s hranom preostalom od ručka, ili teglica najslađeg džema.
A stomak se smirio. I probava, poput valova na pješčanoj obali kad spiraju samo uzan pojas, i gore-dolje neznatno pomjeraju limenku ili nakatranisanu plastičnu bocu, kao što njegov stomak još samo okreće u mjestu komad loše kobasice, godi, podstičući san. Tako je zaspao.
U kupeu, iznad zavaljenih putnika, ostaje upaljeno svjetlo, svjetlo neonske cijevi. U prozorskom oknu, njen razliven biljeg. Dragocjen znak, međutim, znak da je kupe, možda, ipak širi bar za razdaljinu od lampe do stakla, i da tu postoji više prostora i zraka nego što ga zaista ima.
Putnici se drmusaju kao Vukovi štofovi u strani kupea; kao prtljag na prtljažnicima; kao tašne i džemperi; kaputi, zavjese, a glave njihove, onako besvjesne, prevaljuju se skupa s nabreklim torbama, obješenim iznad naslona, s jedne strane na drugu. Pridružiće im se i Dedić. Njegovo hrkanje, najduže udisanje i izdisanje koje se u kupeu moglo čuti, u odnosu na glasanje ostalih, bješe nalik egzotičnoj zvijeri čije nevidljivo tijelo možeš da opaziš tek kao zvuk.
OOOOOOOOOOooooooooooooooo, Vuče, prokletniče, probudi se, ne spavaj! Probudi se! Probudite se, ljudi! Dediću, ustani! Pogledaj jednu stvar, pogledaj drugu, vidi kakva je! Zamisli nešto bar. Počni, na primjer, da misliš!
O, pilence maleno, dohvati križaljku; delijo, riješi je! Rebus odgonetni, najnoviji krimić pročitaj sad!
Probudi se, probudi, Dediću Vuče, toliko si me puta koštao života! Probudi se, probudi, zaplači bar! Plačimo, plačimo, i ti i ja, i s nama skupa sva mala privreda!

Kada je Bane Repčić banuo iz podzemnog pasaža sarajevske željezničke stanice na peron, gdje je prije pet minuta stigao zagrebački poslovni voz, on se u žurbi gotovo sudara sa Sulejmanom i Marijom Dedić. I Sulejmanova sestra je tu, Zulejha Dedić. A tamo, pedesetak metara od njih, stajao je Vuk. Bane i Dedići, požuriše mu u pomoć.
“Bane, jesi li slušao vijesti?”, u trku će Marija. “U Sloveniji, počeo rat!”
S vunenom kapom natučenom skoro do ušiju, Vuk stoji na peronu, naslonjen na betonski stub. Prigrlivši štofove kao dijete igračke, umotan u dugačak zimski šal, kaputa zakopčanog sve do ispod podbratka, izgledalo je da robu pridržava više šarenim rukavicama nego rukama koje mu jedva vire iz rukava. Međutim, drugi kraj ta tri topa najboljeg engleskog štofa bješe čvrsto oslonjen na tlo.
Samo, nije Vuk bio odjeven kako sam opisao. Juni je mjesec, ljeto 1991., i te ljetne večeri voz neočekivano stiže na vrijeme.
Sišao je na peron, i počeo da čeka. Omamljen putovanjem, još ne shvatajući da je u Zagreb otišao i vratio se sam, izašao je iz voza i nije poduzeo ništa. Bilo kako odnio je prtljag do taksija...
“Pravi mali Vučko!”, ote se Zulejhi Dedić, i svi pogledaše prvo u Vuka, a onda u jedan od stubova na peronu. U njih, doduše izblijedjela i na mnogim mjestima oderana sa zida, još uvijek je, sa jednog od staničnih postera, gledala maskota sarajevskih Olimpijskih igara. S vrata joj vijori šaren skijaški šal.
Dobrodošlica je istekla. Bane dohvata sva tri štofa, i nosi ih sam, grabeći naprijed.
Zulejha Dedić vodi Vuka za ruku, čas ga grleći, čas mu obarajući glavu na rame.
Za njima su slijedili Vukovi roditelji, Marija Dedić i Sulejman Dedić, bez riječi, nijemi, gotovo nepomični, uprkos kretnjama koje ljudi obično čine u hodu, zbijeni jedno uz drugo kao na uramljenoj fotografiji u njihovoj spavaćoj sobi.
Mrak je. Na vratima haustora, kad god bi se ugasilo stubišno svjetlo, jedva si mogao nazrijeti doček. Međutim, Bane je parkirao s druge strane zgrade. Tu su, zbijene jedna uz drugu, kao da su pod jednim kišobranom, čekale strine, ujne i daidžinice: svi izljubiše Vuka, pa za njim uz stepenice kao nešto što slijedi. Onda je proslavljen rođendan.

Persona non grata

BANE REPČIĆ, VAJNI načelnik Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova, spazi jedinu slobodnu stolicu, i sruči se na nju s takvim olakšanjem kao da je baš tad postigao svoj životni cilj. Onda je čuo pitanje, i to sasvim jasno.
Sjeo je, dakle, vajni načelnik Republičkog sekretarijata u kafanu sarajevskog Pozorišta mladih, s nekakvim neznancima za isti sto, i ne hoteći slušao njihov razgovor.
Ali ništa on nije mogao da čestito prati već dugo vremena, mada Bane bješe isti čovjek kao i juče, isti kao i proteklih nekoliko mjeseci, a možda i čitavu godinicu dana. Doduše, mršav i utučen. Jer jedna godinica je s lakoćom s načelnika istopila desetak kilograma, a brkove svela na olinjale četkice, tako su izgledali.
Načelnikovo stanje je posljedica Izvještaja, odnosno svega što se s Izvještajem dogodilo.
Bane je dugo pisao Izvještaj, započet još dok je radio kao sekretar jednog književnog časopisa. Bio je to inat načelnika Repčića, da piše Izvještaj o radu za protekli period, mada tad ne bješe radio u SUP-u. Kada je vraćen u SUP, a posao bješe okončan, on rad na čitanje predaje, nakon kratkog premišljanja, svojoj ženi. Tad je još zaposlen u SUP-u, odnosno MUP-u, jer Sekretarijat bješe preimenovan u Ministarstvo, Ministarstvo unutrašnjih poslova, skraćeno MUP.
I nije da baš Izvještaj, u doslovnom smislu, predaje, tek jedne večeri, Bane odlaže jedan primjerak Izvještaja na noćni ormarić baš kad se Brankica uvlači pod čaršaf. Zaspala je i ne pogledavši rad, jedinu kopiju Izvještaja koju je Bane zadržao.
Već sutradan, supovci pljunuše na original. Pljunuše, ljudi, pljunuše!
Ali ne baš supovci, već mupovci; SUP je već bio preimenovan u MUP. Nesreća bješe što original Banetu nije i vraćen, već je, skupa s ispljuvkom, odnesen u podrum sekretarijata, po jednima, a po drugima, neznano gdje. Kada se tog dana vratio kući, kopija, ona čista, nepopljuvana, ležala je i dalje gdje ju je ostavio. Međutim, nije imao volje da je uzme i pohrani u ladicu.
Za tren oka, minu čitava sedmica. Pogledaš, sad ni te jedine kopije nema. Samo si na ploči noćnog ormarića mogao vidjeti čist pravougaonik, bez ijedne praške, A4 formata, kao znak da je baš tog dana, možda u posljednjem od posljednja dvadeset i četiri sata, rukopis uklonjen.
Kroz dva dana, vijest - kopija je skončala, zahvaljujući Brankici, u kanti za smeće, ovo je bačeno u kontejner, ovaj ispražnjen na Gradskom smetljištu, tamo su, dakle, završile Banetove noge. Noge, kažem, jer se načelnik osjećao kao da ih više i nema, ne može da ustane iz postelje, tako je teško bilo. Izvještaj je zauvijek izgubljen. Priznanje za mukotrpan rad nije stiglo, sad više neće ni stići.
Da je sve kao što nije, mogao je tražiti šta je htio: najveću kancelariju, najudobniju fotelju… Ali sve je baš ovako kako jest, a on više nikad neće moći da napiše nešto slično. Ne zna ni da li bi za takvo šta uopšte imao snage.
Varljiv spas nudi Mejra, daktilografkinja. Ona je prekucala, kad je Izvještaj tek bio završen, cijeli rukopis, od prve do posljednje stranice. Može li se isti Izvještaj, pomoću upotrebljenih listova karbon-papira i ogledala, vratiti u život?
Jednog jutra Mejra je preglédala fascikle s upotrebljenim indigom, uslišila je Banetovu molbu.
Na nekoliko sačuvanih listova karbon-papira, koji su očito bili upotrebljeni nekoliko puta, stranice Izvještaja bjehu sabijene jedna u drugu kao kakav crni palimpsest ili listovi kiselog kupusa zbijeni u kacu, kriptogram koji će, izgleda, zauvijek ostati neodgonetnut.
Zauvijek će ostati neodgonetnut, Mejra šapatom reče šefu Odjeljenja za nabavku, i to kao usput, a on je uzvratio brzo, ali jednakim tonom:
“Pa šta ako je zauvijek?! Jedan Izvještaj napis’o, pa zvoni na uzbunu! Đe su mu drugi radovi?”
Mejra se okrenu stolu, i pogleda još jednom u upotrebljeni indigo. Na listovima karbon papira, zbrka Banetovih misli bijaše potpuna. I potpuna i konačna. Jedino što se još uvijek od nekoliko stotina stranicâ Izvještaja moglo razaznati, bio je moto, kratak kao stih. Kurzivom podvučene, stajahu tek četiri riječi:

Sive su oči tajni.

Sive su oči tajni, pisaše zakrenutim latiničnim slovima, i Mejra ponovi rečenicu u sebi, s istim čuđenjem koje je osjetila kad ju je ugledala prvi put. Sive su oči tajni. Izvještaj je povjerljiv, i nećeš u njemu naći baš stvari koje će telal na džadi da izvikuje, ali o kakvim se očima, o kakvim tajnama radi?
Bojažljivo, kao da je on sekretarica, Bane tog jutra uđe u kancelariju. Mejra ne zna šta da kaže. Spas nađe u glumi. Podiže glavu, i pozva Baneta da sjedne. Tad je ponovo ušao šef Odjeljenja za nabavku.
“Bane, da ti kažem jednu stvar”, nehajno će šef. “Jebo književnost koja nema izgubljenih rukopisa!”
Bane ga unezvjereno pogleda.
“Znam šta ‘oćeš da kažeš, znam. Ali jebo, Bane, čovjeka koji sve ostvari u životu! Eto, to da ti kažem.”
Bane ne reaguje, šef nastavlja tonom punim saosjećanja, a onda prasnu u smijeh:
“Jesi l’ razmišlj’o da se obratiš drugom izdavaču?”
Bane ne može da otvori usta.
“To je Izvještaj o radu, to ‘oćeš da kažeš? Koga ti, Bane, zavitlavaš?! Pa, ne bi se valjda cijela čaršija ustalasala da je tek o jednom izvještaju riječ?!”, šef za nabavku ponovo prasnu u smijeh.
A nije se na ovome završilo. Bane Repčić, Rifat Dedić, Željko Jurišić, nesvršeni student književnosti, i njegova djevojka Selma Čampara, kroz dva dana sjedili su za stolom, zanijemili, nepokretni kao tri tega. Izvještaj, na koji su mupovci pljunuli, lebdi iznad njih kao duh ili tema koje se tek treba latiti. A slika ispljuvka na naslovnoj strani, stalno je Banetu pred očima.
“Sreća pa Salko bijaše tu, te skide beretku, i obrisa pljuvačku. Nije, ljudi, ono htjelo da pljune odma’, na fasciklu, već otvorilo plastične korice, i na papir od 80 grama A4 formata pljunulo. Zašto?”
Svi šute. Bane nastavi Salkovim riječima:
“Zašto, i kakva mu je to sreća?! I zašto je, majko, pljunulo?! Zašto nije moglo reći ne dopada mi se, Bane, tvoj stil?”
Svi muče, gledaju pred sebe.
“Ili - ništa ne razumijem. Ili - nemam vremena da čitam. Ili - sve je, Bane, već odavno napisano.”
Ispljuvak je, dok još bješe svjež, ležao na hartiji kao odeblji puž golać, lišen kućice. Bane nije vidio ko je to od dvojice namrštenih ljudi koji su stajali tog dana pred njim, pljunuo ili se išmrknuo. Tek, zelen ispljuvak se protezao hartijom, i sušio se brzo nakon što je Salko papir beretkom obrisao, ostajući na hartiji nalik na neobičan žig.
Lica dvojice supovaca koji stoje pred Banetom više nisu namrštena, već tek iznenađena, gotovo lijepa u svojoj nevinosti. Ko je to mogao da pljune, kao da pitaju jedno drugo.
Bane, Rifat, Željko i Selma i dalje šute. Onda je stigao Marko, Banetov rođak, sjedajući između Selme i Rifata.
Marko, nehotice, odaje kako je pljuvač svima poznat, i zna se, Bane, ko je pljunuo, zna se čovjek imenom i prezimenom. Ne zna se jedino gdje je Izvještaj završio.
Zašto ne imenuješ počinioca?
Rođak se snebiva, ne zna je li umjesno odati ime. Nije siguran ni da li je trebalo uopšte reći ovo što je već rekao. MUP, odnosno SUP, bivši, ovakvim propustima gubi na poslovnosti. Na imidžu. Čak i razgovori ovakvi štete. Više se priča, manje se radi. Više se trača, ljudi, sve manje se lopovi hvataju, smije se Banetov rođak.
“Reci”, procijedi Bane.
Šta ako zaista time Pandorinu kutiju otvori? Šta ako povrijedi nekoga i nehotice?
“Znači, Marko, još samo ja ne znam ko je pljun’o na Izvještaj?”, molećivo pogléda Bane.
“Pa što, Bane, mene pitaš? Ti si bio prisutan kad se pljuvalo!”
“Nisam vidio, čovječe! Bio sam tu, ali baš kad je neko od njih dvojice pljun’o, ja na časak zatvorim oči, sve čekajuć’ šta će oni da kažu.”
“I - šta su rekli?”, pita Rifat, kao da to već nije znao.
“Šta su rekli?!”, nastavlja načelnik. “Bane, ja ne psujem nikad, to mi jedan reče, ali uzmi kao da sam ti baš sad opsov’o sve najmilije! To mi je rek’o. I ne pljujem nikad, kaže, ali drži kao da sam ti baš sad pljun’o i u lice i na Izvještaj. Kakav je to Izvještaj - Sive su oči tajni?! Šta to znači?! Izvještaj je tvoj, Bane, prosto jedna jadikovka; mnogo jada, malo cifara i zaključaka.”
“A onaj drugi?”, nastavi Rifat.
“Drugi veli, dođi ‘vamo, Bane, da ti nešto kažem. Odvede me u stranu, i prošapta: mi, Bane, nikad u SUP-u nismo imali podsekretara koji je jezikom vladao kao ti. Prosto, strčiš, Bane, strčiš! I onda, obojica počeše da se smiju, grohotom!”
A evo šta se desilo. Uoči pljuvanja, Bane bješe zaspao na radnom mjestu. Glava je klonula, on se postepeno naginjao na jednu stranu, i trznuo se iz sna tek kad je neko naglo otvorio vrata kancelarije. Bio je to njegov kolega, inače neko vrijeme zamjenik urednika u jednoj izdavačkoj kući.
Urednik djeluje sasvim prijateljski. Sretnog lica, kao da je na koncu dočekao priliku koju je čekao cijeli svoj vijek, počeo je da komentariše Banetov Izvještaj.
Pročitao je Izvještaj, kaže. Bane ne vjeruje. Jesam, pročit’o sam, nećete mi vjerovati. Nećeš mi vjerovati? ‘Oćeš li da budemo na per tu?!
“Kako je Izvještaj dospio do mene, o tome poslije. Htio sam samo ovo da Vam kažem… Da ti kažem. Ko god da je pročit’o djelo, postaviće sebi pitanja koja će se sliti u jedno: zašto je ovaj Izvještaj takav kakav je?”
Bane samo što ne slegne ramenima.
“Ja ne mogu, i neću, Bane, reći da li je on modernistički ili postmodernistički.”
Bane zaklopi kapke, i ne vidi urednika koji samo što ne prsne u smijeh.
“Ne znam ni u kolikoj mjeri pripada ovoj ili onoj tradiciji. Samo, jednu stvar znam. Vaš izvještaj, Bane…”
Zastade, nesiguran da li ga, osim Baneta, još neko sluša iza zida, a siguran da ga Bane shvata ozbiljno.
“Život danas čine mnogo raznorodnije stvari i ideje nego što je to bilo prije, recimo, sto godina. Naravno, ovo se može dovesti u sumnju, ali nije teško ni složiti se s tom tvrdnjom. Nikakav poseban dokazni postupak, Bane, nije potreban. Naše stoljeće kipti istorijom, sve se odvija brže, mnogo više je ljudi, svojom voljom ili protiv svoje volje, upleteno u zbivanja na koja malo mogu da utiču. Sjeti se kako si i ti odjednom otišao na rad u književni časopis.”
Bane se štrecnu.
“Poslan na teren, tako se to tada zvalo, je l’ tako? Neko nije bio zadovoljan Vašim učinkom u Sekretarijatu, i posl’o te meni. I ja sam bio poslan na teren. Tad sam bio zamjenik urednika u istoj kući. Kako sam shvatio, tamo ste i napisali svoj Izvještaj, ili barem njegov veći dio? ‘Oćeš da pređemo ‘na ti’?”
Bane ne shvata pitanje. Otkad se oni dvojica znaju, bili su sve vrijeme ‘na ti’. Ali Bane samo klimnu glavom, tako da bivši urednik nije mogao shvatiti da li prihvata ili ne.
“U redu. Nije važno. Ipak, uprkos, ili baš zahvaljujući toj raznorodnosti, ja, a vjerovatno će se i mnogi drugi složiti sa mnom, osjećam potrebu za cjelinom kao što su je i naši preci osjećali. Takvu potrebu ste i Vi osjetili prije samog pisanja Izvještaja. Ova potreba je, kao i tolike druge, oduvijek tu, čovjeku prirođena. Bez nje ne možeš. Kako je zadovoljiti, Bane?”
Bane grimasom reče da ne zna.
“Odgovor na ovo teško pitanje pokuš’o si da, sami za sebe, nađete kroz svoj Izvještaj. Okupiti svoja iskustva u jednu cjelinu, ostati cio uprkos razlikama od kojih si sačinjen, to je, između ostalog, bio cilj. Ali sve ovo ima svoju vrijednost samo dok traje. Čim je stavljena posljednja tačka, nalaziš se na početku koji traži isti ili možda još veći napor. A samo da bi obavio isti posao. Kao što kaže pjesnik:

“Shvati da je u srcu stvari nešto što će
bez obzira na postignuti uspjeh
tražiti još veću borbu.”

Bivši zamjenik glavnog urednika se zamisli, gledajući u vrhove svojih cipela. Tada je u kancelariju ušao urednikov u MUP-u pretpostavljeni ili nadređeni ili isti po rangu. Bivši urednik naglo mijenja ton, zamjera Banetovom Izvještaju mnogošta. Zamjerkama se, s visoka, pridruđuje pridošlica. On preuzima Izvještaj od urednika, drži ga, i pljuje na naslovnu stranu baš u trenutku kad je Bane, kao u molitvi, zaklopio oči. Čulo se samo - pfuj! Na naslovnoj stranici Izvještaja za protekli period ljeskao se povelik ispljuvak kao prvi korak nekog likovnog eksperimenta na koji se odlučio jedan od mupovaca.
Čim je Bane, dakle, podigao kapke, ispljuvak je već bio tu, a mupovci u isti mah tek uzviknuše: “Nisam ja”. To su bila ta dvojica, s Izvještajem u ruci.
Neko od te dvojice je pljunuo, Bane u to sumnjao nije baš nimalo. Kasnije su Baneta optužili da je on sam sebi pljunuo na Izvještaj samo zato što nije bio zadovoljan obavljenim poslom. Drugi su govorili da je činom htio da tek izmami sažaljenje. Treći, sućut. Na kraju je neko rekao da bi sve još i moglo da prođe, ali da je rad isuviše dugačak. Ej, 437 kucanih strana!
“Za mene, pravi Izvještaj i jest dugačak 437 kucanih strana. Sve drugo je - kratka priča!”, ove riječi su pripisane Banetu, mada je on to poricao iz sveg grla, dok su mu u mislima, pod sklopljenim kapcima, mupovci šutali Izvještaj mupovskim hodnicima kao loši đaci svoje sveske posljednjeg dana školske godine.
Onda je nekakav novinar objavio članak koji, na dva novinska stupca, govori kakve se sve stvari dešavaju u SUP-u, odnosno MUP-u. I zbog članka sam, kad bolje razmislim, i ostao bez posla, mislio je Bane. Milsio je to vajni načelnik, a tek je bio poslan u prijevremenu penziju.

Bez posla ostade Bane, na stranu Izvještaj, bez posla, majčice, ostade, iznenada ode u penziju, već u penziju, majko!
Prođe jedna sedmica, prođe i druga, čitav mjesec je već za nama, Bane ne može na noge, kamoli da izađe van.
Ipak, nakon nekog vremena, snaga se vratila, počeo je da izlazi. Odlazio bi u duge šetnje Sarajevom, Dalmatinskom ulicom popeo bi se na Bjelave, onda skrenuo lijevo prema Koševu, nekad bi otišao do Pionirske doline, drugi put do fudbalskog stadiona, i polako ulicom Kralja Tomislava do Titove, i nazad kući. Pred veče bi svratio i do Sekretarijata, odnosno Ministarstva. Nije se, međutim, usuđivao da uđe. Stajao je tu, nepoželjan si u zgradi, Bane, to da ti je jasno! Ali pred zgradom, e tu - možeš da stojiš. I tad se pronese glasina...
Glasina se pronijela kako baš svake noći, u pozne sate, bivši načelnik Repčić dolazi pred kapiju Sekretarijata, odnosno Ministarstva, i kao nesrećan ljubavnik, gleda u prozore zgrade.
Šeta Bane zamišljen, izgleda ovamo i onamo, da ga upitaš šta ili koga čeka, ne bi znao reći, pripali cigaretu, i pridruži se dvojici milicionera u vrhu ulice, tek da ispuši.
Vjetrovite su odnekud noći, i cigareta suviše brzo dogori, sve neprijatnije biva, svaka sljedeća noć je hladnija, kasna jesen se spušta na Sarajevo, i izgubljeno radno mjesto načelniku Repčiću se sve nestvarnije čini, kao udovcu medeni mjesec.
I ko zna dokad bi Bane tako dolazio da jedne noći jedan od milicionera nije slučajno, uopšte se ne obraćajući Banetu, i ne znajući ko je zapravo taj čovjek što tu puši, rekao kolegi kako je novi načelnik u MUP-u već postao omiljen među zaposlenima, i to zato što, bogami, ima i kose i pameti!
Bane baca dopola dogorjelu cigaretu, i nestaje. Nisi ga više mogao vidjeti pred Sekretarijatom. Kažu da je onda počeo da odlazi pred izdavačku kuću u kojoj je davno, po kazni, radio kao sekretar jednog književnog časopisa. I tu bi šetkao kao da nekog čeka.
Jedne tako noći, dok načelnik tuguje pred izdavačem, na dvadesetak metara od Baneta, prođoše trojica milicionera, odnosno policajaca, dvojica u uniformi, jedan u civilu, doduše vezan, a ovaj doviknu izdaleka, podižući vezane ruke u znak pozdrava, tek je doviknuo kao kakav pijanac:
“Eheej, Baneee!”
Bane jedva podiže glavu, jedva. Tužan je načelnik, kao da su mu svi izdavači svijeta zauvijek odbili jedini rukopis.
“Starimo li, drugar, ehej? Starimo li, imperijo?!”
Uniformisane kolege uzeše izgrednika pod miške, kao da je ovaj počinio ne znam kakav prekršaj. Zločinac se trgnu i, uspravljajući ruke kao gledalac oduševljen pogotkom pod prečku, još jednom doviknu:
“Imperijo, mila moja, starimo li?!”
Jer to bješe nadimak Banetov. Imperija. Zvali su ga Imperija. Zato što je, govorilo se, bio jedno vrijeme u Indiji, a Indija bila dio Britanske imperije.
Bane odmahnu nepotrebno, i sjede na hladan kamen koji je ivičio ružičnjak u parku.
Park bijaše potpuno pust. Ponoć je već bila prošla. Cijeli grad je potpuno pust. Više ni milicionere nisi mogao da vidiš.
Savršen vlada muk, u okolnim stambenim zgradama, u predavaonicama Ekonomskog fakulteta, u Pravoslavnoj crkvi... Na cijeloj Baš-čaršiji, i gore, još dalje, mukla noć se jednako penje uz Kovače, pa na Vratnik, i ovamo proteže na Jug i Zapad, do Marindvora i Grbavice, sve do Igmana i Vrela Bosne ...
Sat na katoličkoj katedrali odbi dva puta. Bane podiže glavu. Njemu preko puta, stajala je bista nekog besmrtnika, i gledala u njega kao živ čovjek. Bio je to Selimović Mehmed - Meša. Ali Meša ne bješe sam. Tu je i Andrić Ivo - Žuti, Dizdar Mak. Tu je i Ćopić Branko - Brzi, Samokovlija Isak, Masleša Veselin, zvani Braco, izronili iz mraka kao ilegalna grupa u čijem se okruženju Bane nenadano našao. Iz ružičnjaka, biste gledahu šutke u Baneta, kao da pitaju, “Pišeš li nešto? Pišeš li štagod, Bane?”
Onda se na jednoj od stambenih zgrada, otvoriše prozori. Zaškripaše baglame na oknima, i sa prozora, kao posljednji hropac zabave koju do sada nisi mogao čuti, tiho zapjeva jedan nesretan muški glas:

Rahatluka više, nano,
Mila nano, više nikada!

Bane pogleda prema prozoru. Nikoga nije mogao da vidi. Međutim, spazio je kako ulicom Vase Miskina, od Baš-čaršije prema Vječnoj vatri, tetura nekakav pijanac, skida kapu s glave, i nježno je cjeliva. Pijanac zastade pod prozorom koji se načas osvijetli i ponovo pade u mrak, još jednom poljubi svoju modru beretku, trznu glavom i, kao zakašnjeli odjek glasa s prozora, prošapta:

Mila nano, više nikada!

Bane je prepoznao glas. Bio je to profesor Tarailo, ljubitelj alhamijado književnosti.
Na prozoru se tad ukazaše dvije žene i jedan muškarac, i njihov smijeh se u hipu izli napolje:

Neka puknu svi naši duš - maani,
Mila moja, jedinaaaa!

Profesor Tarailo se klatio, zapijevao, i ponovo cjelivao svoju kapu kao draganu. Bane mu priđe, uhvati ga pod ruku, i povede u park. Ali ljubitelj alhamijado književnosti se sapliće, pada, i povlači Baneta za sobom na tle.
“E, moj Manojlo, šta to, bolan ne bio, radiš od sebe?!”
Spustiše se na klupu u parku, odmah do biste Maka Dizdara, potpuno utonuli u šutnju, kao dva stećka.
“Bolan, Manojlo, jesi li ti pri sebi?”, prošapta Bane.
Manojlo kao da ne čuje, tek duboko diše, zabačene glave i zatvorenih očiju.
“Sulejman mi kaže, valjda mu je to Marija rekla. Njoj je, k’o da gledam, Rifat to mor’o reći. Manojlo ti je vazda na čaršiji. Kaže, Manojlo ostavio Azru i dvoje odrasle djece, eno ga, kaže, u Šadrvanu svaku noć.”
“Nije svaku noć”, kao na prepad, ispravi ga Manojlo.
“Pa, đe to ima? U svoju bivšu studenticu se zaljubiti, Manojlo. Nije Selma tvoja vršnjakinja, bolan ne bio!”
“Vidiš li ovoga”, odjednom pokaza glavom Manojlo na bistu Veselina Masleše. “On nije bio književnik. Zašto je bista tu?”

I sjedi tako Bane u kafani Pozorišta za mlade sa nekakvim neznancima za istim stolom, i prebire sve što se desilo posljednje godine, prebire u glavi po ko zna koji put.
Neznanci su gologlavi, i takvi bi i ostali da jedna trogodišnja djevojčica nije, čas jednom, čas drugom, na glavu nabijala jednu modru beretku.
“Dobro, reci mi, pošto je?”, ponovo upita čovjek četrdesetih godina, zalivši pitanje hladnim pivom. Bane se trgnu, a četrdesetogodišnjak oglednu unaokolo, valjda se pribojava da bi ga neko nepoželjan mogao čuti.
Ulazeći prije kojih pola sata, on se bješe isprsio na vratima kafane: visok, lijepo građen, u odjeći kupljenoj ili u inostranstvu ili u elitnom čaršijskom butiku, privukao je pažnju svih prisutnih, a jedan glas sa stola u ćošku, prošapta:
“Je li to on?”
Nekoliko ljudi klimnu potvrdno glavom, a neko promrmlja sebi u bradu:
“Za manje od pola sata, bratac, on skine centimetar i po celulita!”
“Skin’o bi’ i ja da imam njegove pare.”
Susjedni sto sad zraknu u Baneta, pa u atletu za Banetovim stolom. Kao da očima govore zbog čega je atleta vrijedan pažnje, i otkud to stižu njegov izgled, novac i snaga. Atleta, diplomirani biolog, te godine je otvorio masersko-fizioterapeutski salon, i krenuo s poslom punom parom. A maločas je tek upitao za cijenu.
Pitanje se, izgleda, odnosilo na trogodišnju djevojčicu za njihovim stolom. To Banetu i ne bješe začudno. Čudi se samo što niko na to ne reaguje. Čak ni djevojčicin otac, koji je drži između koljena, neprestano je škakiljajući. Njoj se to, očito, veoma dopada. Ona sad sa svoje glave smače beretku i, kao da je to igra u kojoj najviše uživa, vješto je natuče ocu na glavu.
Sve slobodnije tržište formira cijenu za sve, pa i za male, žive djevojčice, koje su tek progovorile. Pošto je, riječi su obične kao svakodnevni pozdravi. Ljudi se ne začude ni kada se radi o djetetu. Pitanje pristaje svemu. Očekuje se da baš to i pitaš. Kao učesnik u igri kojoj je sakriven smisao, ali ne i njena cijena.
Je li to ta evropska ideja, pitao se Bane, tržište i tržišne reforme, koje su, vjerovatno, i njemu izmakle njegovu fotelju, a restoran društvene ishrane Republičkog ministarstva unutrašnjih poslova gurnule u privatne ruke? Koju to cijenu curetak može postići na sarajevskom tržištu ako, nakon početne cijene, koju će izbaciti njen otac, drugi krenu s licitacijom kao na pravoj berzi?
Ne znam, ne znam, mislio je Bane, topeći se od miline dok, opčinjen, gleda u dijete, djevojčicu cijelu, netaknutu, mirišljavu kao tek raspakovan sapun. Kao moja kći! Ako se jednom rodi, osladi se načelnik, kvaseći brkove pivom. Da li bi i moja kći nosila kapu? Ostavi joj na volju, burazeru, nek dijete raste, i samo odlučuje.
“Čime se bavi?”, misli prekinu susjedni sto.
Za stolom su sjedila dva ugostitelja, vlasnici novootvorene picerije na željezničkoj stanici. Nije bilo jasno da li se njihovo pitanje odnosi na gologlavog atletu ili atletinog sagovornika s djevojčicom u krilu, a beretkom na glavi.
“Čime se bavi, pitam”, promrlja ponovo jedan od ugostitelja, pa pogleda u stranu.
“Etnolog.”
“Čime se bavi?”
“Pa, narodom, čime će se bavit’!?”
“To je ekolog.”
“Znam šta pričam. Ekolog se bavi okolinom!”
“Mislio sam da je maser, fizioterapeut.”
“Znaš li o kome je riječ?!”
Bane se ne miješa. Tek, fiksira ćele dvojice ugostitelja, i nastoji da se okrene svojim mislima.
Odavno se načelnik Repčić, kao jedinoj istinskoj strasti, predao knjigama, i ponižavajuće bješe pasti na razinu kafanske prepirke. Očito da ni ekologija ni etnologija, sporni pojmovi, ne bjehu još odomaćeni kod staničnih ugostitelja. Ipak, to je njihov problem. Osmotrio ih je, diskutante, njihova niska čela, sažeta kao sinteze. Rezimei književnih ogleda, koje je, u posljednje vrijeme, znao da mjerka pošto bi pročitao ogled do kraja. Sam taj kraj, međutim, taj Summary na engleskom, ili Resume na francuskom, nije se dao.
“Ne, ozbiljno te pitam, pošto je?”, ponovo upita četrdesetogodišnji atleta za Banetovim stolom.
“Šta ti misliš?”, osmjehnu se djevojčicin otac.
Bane je siguran da se ne radi o prostituciji. Atleta je tek, kao i za sve ostale stvari s kojima je dolazio u dodir, upitao za cijenu. I to ne djeteta, već upaljača neobičnog izgleda, kojim se igra djevojčicin otac. Bane pomnije odmjeri curicu i njenog tatu, ovaj dohvati kriglu s pivom, i potegnu povelik gutljaj, kao da je spreman da, na koncu, izbaci cifru.
“Hiljadu maraka, kô tebi!”, prošapta, pa izvuče nekakav zamotuljak, i položi ga na sto.
Bane pozva kelnericu. Rifata, eto, nema. Htio je da popričaju o tom nesretnom kombiju.
Penzionisani načelnik Bane Repčić plati pivo, za dinar i po skuplje nego prethodnog dana, i izađe van, odjednom razdražen i ljut. Uputio se k svojim kolima, parkiranim ispred pozorišne zgrade. Tek kad je zakočio pred semaforom gdje se Kulovića ulica ulijeva u ulicu Maršala Tita, sinu mu, ko zna zbog čega, čemu je on to, maločas, u kafani, i nehotice prisustvovao. Prodade mu pištolj, bog te, ej! Atleti tata pištolj prodade, bog te, i to preda mnom!

(odlomak iz romana Salijevanje strave)

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2012.