Marion Pošman, Durs Grinbajn, Daniela Danc, Ron Vinkler, Kerstin Prajvus, Aleksander Nicberg, Zina Klajn, Folker Zilaf, Uljana Volf, Jan Wagner

DESET NEMAČKIH PESNIKA MLAĐE GENERACIJE

Sarajevske Sveske br. 45-46

Izbor i prepev s nemačkog: Drago Tešević

Marion Pošman (Marion Poschmann)

MRLJA CRNILA

Osećanje krivice uvek je opravdano.
Na kraju krajeva ja niti sam bila crna, a ni
pocrnela, bila sam CRNJA NEGO.

Tada sam još priželjkivala da budem
oblak, jedan od onih na kojima sedi Bog,
okružen bleštavilom opsena,
trubačima, raketama protiv grada,

još onda me vukla želja
da se uplićem u vremenske prilike
ali svi su se uglavnom zadovoljavali
stepenom moje zatamnjenosti.

Crnje nego bilo bi ono mesto na licu,
tajna.
Ništa ne menjamo zabunom, sve ostaje isto.

BIRANJE ŠUME

Kažu, da veličina, gustina i vrsta niskog
rastinja odlučuju. Ti – ti si ovo mesto unapred
odsanjao za nas. Šikaru, štono je vetar glača,
i guta, glatku i sivu. Uspomene,

granje od prašine. Pojmove.
Izvesnim šumama, kažu, potrebna je ona vrsta
spokoja, koji ne remeti niko. Mi smo bili niko.
Mir se kretao sam od sebe, bivao blizu i uvek isti.

Jesmo li napredovali? Nije li to bilo mesto u stalnom
pokretu? Nije li nas ono somnabulno lišće
kao prepreke prihvatilo?
– Poštedi nas Bože, stvaranja!
Moja kosa se preko noći otarasila bojâ,
skrenem li pogled u stranu, daljina se zabeči u me,
kanda sam u ovoj šumi predubokim spavala snom.

Durs Grinbajn (Durs Grünbein)

3
Lutajuć izmeđ jezika mog i mene,
Alarm u pogledima već se beči,
Polno bolesno zvere u me blene.
Ništa ne može sasvim da spreči
Ono, što moje zverinje-Ja fiksira
– Crticom golom rastavljeno –
I protiv Vremena impregnira
Delić je tek, rasejan Vaseljenom.

5
Ispod ivice noći ronim
Žurim u susret sebi, tiši
U meni šum, dok uši gonim
Da malo šetaju po kiši.
Javlja se glas (al’ ne iz mene)
Monoton, stihnu, komešanje
A potom udar, kosti, stene...
Nauk sa samog dna lobanje.

KRENIMO DAKLE OD POČETKA: poneki dan počne
užasnim krčanjem, kao stara gramofonska ploča,
sasvim izgrebana, (To katkad zovemo arijama...)

Jedna od prvih arija, besplatna: dočekuju te
pogledima, koje s mukom podnosiš natašte. Vele,
’Miči mi s očiju!‘ a ti, sve nešto razmišljaš,

da nisi dobro čuo, ali sasvim jasno vidiš tu
ugašenu mužgadiju, čas osamljenu, čas ščoporenu,
razbalavila, posmatraš utvare isluženih žena

pred staničnim nužnicima (izvan statistike).
Čoveče, kakve rabatne podobe!
oslobođene, pred zamagljenim prozorom kupea,

zdrobljene u izbekeljene grdobe iz stripova. Prava
Karuzova arija o pogledima ugašenim.
Starci, dok ranom zorom izvode pse u šetnju, i

sakupljači praznih boca u razgovoru sa samim sobom duž
reda surih zgradurina iz kojih cure izlučevine uspomena:
predratna blaženost u društvu harmonike, potajna

ljubovisanja po skloništima od bombardovanja, pobuna
mušica u poslednjem činu... A kako tek godi

izbezumljeni pogled praseta,
u osvetljenom izlogu
mesare. (Konačno si se rasanio).

Polako ulaziš u razoren grad.

Jan Vagner (JanWagner)

BAŠTA VETERANA

Again he fighting with his foe, counts o’er his scars,
Tho’ Chelsea’s now the seat of all his wars,
And fondly hanging on the lengthening tale,
Reslays his thousands o’er a mug of ale.

Sir John Soane (Natpis na baštenskoj kući
Kraljevske bolnice u Londonu)

veterani izrastaju iz trave u svojim
svečanim uniformama; teška
mesingana dugmad odmiguju mutnim
sjajem kasnoj svetlosti popodneva.
niču iz trave kaono u mitovima silne
vojske iz posejanih zmajevih zuba.

osmehnuti veterani keze zube na slikama
požutelim kao sparušena trava,
bleđim čak i od onih mitova. borba je,
kako veli onaj Grk, tek začetak forme,
i sve se opet svodi na nju.
veterani se penju na Materhorn

svojih sećanja, koji na svetlosti naspramnoj
mutno i malaksalo svetluca. veštačka zubala,
odavna čame zarivena u busen na nekoj ledini.
unuci, jedva primetni u travi, igraju se –
i najmanjim oblikom zabave zadovoljni –,
čista suprotnost ovlašnom naporu

veterana da se u velom mitova zakriljenoj igri
kraljeva matiraju. (oni što rezbare bele figure
upotrebljavaju slonovaču ili morževu belokost
u bašti veterana raste trava.
puž se uvlači u svoju kućicu.

veterani se često prisećaju prošlosti
i retko kad gledaju napred. tako se rađaju
mitovi. unuci cupkaju po travi koju su
ratni drugovi grizli, smoždeni borbom.
živeti, znači: stezati zube. i klesati sudbinu.

sestre nose bele uniforme pa ipak
zrače toplinom. guraju ih u kolicima
u zgradu, čim prve zvezde obele zube,
i čitava horda mitova nagrne s njima u sobe.
trava se uspravlja gde se ulegla
od težine njihovih mršavih tela.

tamne figure kolaju po travi –
mislimo li na zube ili na mitove.
svejedno, kralj ostaje sam, matiran.

ŠAMPINJONI

nabasali smo na njih na jednom proplanku:
dve ekspedicije u polumraku šume
nemo se posmatraju. između nas izluđujuće
telegrafsko zujanje komaraca u rojevima.

moja baka je bila čuvena po svom receptu:
punjeni šampinjoni, koji je zaključala
u svoj grob. sve što je dobro, govorila je,
valja ispuniti nečim vrednijim od nas.

kasnije, u kuhinji, prislanjali smo gljive
na uvo i okretali peteljku –
očekujući tiho krckanje ispod klobuka,
i tražeći pravu kombinaciju.

JARČEVAC (SEDMOLIST)

nije za potcenjivanje, jarčevac sedmolisti
drčnost i požudu već u imenu nosi – otud
onakvi cvetovi, lelujavi i beli, neporočni
kao tiranina čedan san.

stalno se vraća poput neokajanog greha,
šalje svoje tajne izveštaje
kroz mrak ispod busenja, ispod polja,
dok opet negde ne bukne iznova njegovo

belo prkosno gnezdo. iza garaže,
u škriputavom šljunku, pod trešnjom:
sedmolist, jarčevac, sav zapenušan,

bešumno šiklja, puže put slemena, sve dok
prčevit ne izbije na sve strane i ne osvoji
vasceli vrt i proguta ga ničim do sedmolistom.

VEČERNJA PESMA

jesen, kesteni polažu oružje, naokolo
prosutih po zemlji leži buzdovana lesa,
u granama rumenih brekinja grozd
razmeće se otrovom

svojim. sada miruju sve one udice i kuke
na dnu, drveni čamci po šupama, dok se
lišće u zanosu u nove boje preodeva
odmaraju se letnjikovci

od sjaja raskošnog, a svetiljki porub
deli promenadu od jezera. prazan trajekt
za prevoz automobila prevozi preko vode
poslednji tovar svetla.

Danijela Danc (Daniela Danz)

ŽIVI SU LEGENDE
a s mrtvima šta je?

Nije to bilo vreme za srljanje uprazno
poput ovog u ranim jutarnjim satima dok
mačka po stepenicama podrumskim razvlači
creva ulovljenog kosa niti je bilo vreme
da čovek ode do poštanskog sandučeta i kaže:
ništa
noćas se nije dogodilo ništa
ne nije bilo ničega niti je zbilja bilo
vremena da se dogodi ono famozno Ništa
dok sam u snu posmatrala krvavu borbu:
kroz baražnu vatru ptica mi iz sivila
pala pravo u lice nije bilo vreme spavanja
ni osamljivanja ni vreme da istovremeno
hvališ i maziš mačku i sahranjuješ kosa.

GOBLEN

Srebrnasto leto nas utkiva u svoje beskrajno
tkanje kroz tela što se čas spuštaju čas dižu
ko nit bleštavu čunak prodeva dan po dan

Danaja sedi u kućici carinarnice i kaže:
teško promiče kiša kroz snove
dobiću sina i majka će njegova plakati – ona me
privlači k sebi i šapće: vidim sebe kako
ležim otpučene kože i strepeć čekam
čas jedan čas drugi strah

naša srebrnosiva tkanica raspeta je na razboju
radoznali posetilac posmatra ovu pripovest
naših dana kao mitsku pređu pogledom zadivljenim
okrzne pozlaćenu šindru i raskošne mrlje na
ledini zaparloženoj kroz njezin šar
vozimo se ovog leta beskrajno dugo u potki
njenoj čunak srećemo štono se epohama križa

na palubi pod zvonom letnje jare leži Danilo
junak prućen života raščetvorenog al’ vazda
kočoperno narogušen i spravan da novi bije boj
na obali muževi čuče i pućkaju u šake dim
divim se njihovom umeću
kako u more frljaknu s opuška žar

moramo se krcati na ovaj feribot ako želimo
da nas na putovanju pasoši naši štite
ako nećemo da zanoćimo u zemlji Kolhidi
s Crnomorskom flotom za leđima
i graničnom ceremonijom ispred nas

treba uzeti istu pređu azur za nebo i za
more između njih granice nema veli Danilo
nas dvoje ćutimo znam ja šta ćeš da kažeš:
to ni na šta ne liči Danilo granice se
u nas poštuju i mi ih zovemo peras
što znači: odakle počinje nekoga stvora Bit

predveče dunu vetar svež – morska pena palubu
mije i vida prepolovljeno telo Danilovo
radosni smo što je u ovoj skitskoj tmici
meštanin s nama koji ovdašnje krajeve zna

pitamo ga za Danaju – nikad čuo veli
ali ako je ovo zemlja Skita onda Danilo
lažne papire ima a naša valuta je
šaka žetona za posadu feribota
pokazujemo mu knjige i čitamo do zore

Danilo međutim stihove naše
istinom obetovanom smatra
i želi da se s nama vrati u Kolhidu
zemlju bogatu drvetom konopljom i lanom

ali na carinskoj brklji neće s dokumentima
lažnim proći a ni ispravni papiri mu
ne bi vredeli nimalo više jedino je naša Danaja
u knjigama bez brige ona me privlači k sebi
i kaže: ne tuguj u tuđe ime jer kiša je za te
i s ove i s one strane granice ista.

OVO JE TA ZEMLJA

Ovo je ta zemlja za koju kažu
tu se završava sve i počinje sve
ovo su ta sela štono u snu
gamižu preko mene s teškim soklama
crkava i čoporima raskevtanih pasa
ovo su sela u čijoj pustoši
stojim ujutro kad se probudim
ovo je rosa za kojom
još uveče silno ožednim.
Ovo je ta zemlja studenih zaselaka
i sela punih laveža
koja mi vele: kako lagodno živiš
dok mi tri puta prestajemo
a jednom ne nalazimo početak
ovo sam ja pod ćebetom
cvilan noću šunja se pas
i po selima proteže noge
u snu niz sokake ledene cunja
štektanjem čopora gnan.
Ovo je ta pusta zemlja koja me
jutrom na kolenima bogoradi
a s večeri režanjem od sebe goni
a to je trn u snu a tu sam
i ja videla i upamtila Vreme
dok su ta sela drljala preko mene.
Vreme nije ličilo ni na šta ali je crta
obzira i milosti oko uglova njegovih usta
isticala ga i dizala iznad ostalih podoba
iz snoviđenja: ti nisi došla
rekli smo pod jesen uz kosidbu otave
poslao sam ti vesnika vašarskog
al’ ti si izabrala strah.

Ron Vinkler (Ron Winkler)

PRED OSTRVOM 35

za A. P.
More je besprekorno uzburkano,
zaslužilo je uzbudljivije obeležje.
Vetar trenutno prolazi kroz pedagošku fazu.
Drveće se savija u apsolutne metafore.
U popevkama galebova, zid plača. Iza njega,
slutimo: čitava naseobina jadikovki.
Koncept ustalasanog mora nailazi (verovatno)
na posebnu saglasnost međ adventistima.
Što duže ga posmatramo, tim penušavije biva.
Ali, to nije baš tako lako dokazati,
kao ni srodnost animoznosti i anemona.

JUNSKA PRILIKA

Bacaš košticu trešnje, preostalu od popodne,
u laku bonacu, kao da želiš da ispitaš kojom
brzinom nestajemo kad se iskrcamo – ali ti se

joguno (pesak na srce) opireš odgovoru, i odmah
svetlost nazivaš običnim sapunom, koji
sve što je načeto penom umiva za noćne sate.

Iz čitavog vodopada reči, kojima,
kao skutima kraljičinim, odlazeći
presvlačiš zaliv, razabirem još:
ovaj sanatorijum tebi je najmiliji.

ARHIVA JELENJEG ROGOVLJA

Moji roditelji su često otvarali knjigu
blagih svađa. U tom slučaju bih odlazio u šetnju
s jednim od triju pasa iz mog detinjstva.
Izlajali bi čitave gomile idila.
Sestra je izigravala baku i nije
dobro čula. Zato je baka imala sluh ko ris,
ali je praktično bila na stalnim putovanjima
po svetu valcera. Deda se odavna preselio
u svoju tihu čitanku. Iščitavali smo je
zajedno po fotoalbumima. Bili su to popodnevi
tegobni, mučni i zadimljeni, nalik
zlatom obrubljenim brokatnim kao kupus
zelenim zavesama u salonu, gosti bi redom
pohvalili naš dobar ukus, potom liker.
Te posete su bile miroljubivi pohodi, uvežbavala se
filantropija i sloboda: ovde je rogovlje na zidu
igralo ulogu Velikih Predsedavajućih.
Posle škole počinjalo je vežbanje svesti
u vidu test-slike (Drugi program). Delovalo je
umirujuće kad sestra stane umirati jednom
od svojih smrti od bubuljica
ili kad baka sambom potpraši pete gramofonu.
Ubirao sam od nje sitniš, porez za strpljenje i slatkiše.
Sprva su mi se gadili, docnije su se pretvorili
u slatke ogranke porodičnog stabla.
Davali su jeziku krila.

Kerstin Prajvus (Kerstin Preiwuß)

TOK REKE

slušaj
to neko skida svoj svlak
i penje se uvis raste
polagano dolazi sebi
granje seže za njim

slušaj
to je razgovor vodâ
šapućem u sebi
i ponavljam onaj šapat
vazduh se kovitla i greje
i uvek se nekud penje
najpre je etar potom vetar

slušaj
to je ugar u meni
što znači
zaparložila sam u sebi
ono što zaceljuje
i to je sve što se sad zbiva

slušaj
znam umem ja i da se rasplinem
kao krvav trag u snegu
koji kad kopni ne boli

slušaj
ceo svet kaže da vetrovi još prete
i da se dižu
katkad se utišaju
i jezik tad dobija dete

slušaj
to što mislim jeste njiva žita
a šta osećam to je vetar
ja sam njiva pšenice
kroz koju avgust skita
avgust skita i vetar.

AKO ME NE DOSEGNE NEMIR

sinu Georgu
ako me ne dosegne nemir
ostaću staložena i mirna
ono će rasti u meni
i osvajati me istiha deo po deo
jedva zamislivo i nedodirljivo
svuda svetlucavih vlasi trag
somotast šum pretapa se u konture
sonorno gluvilo postaje slika
evo me odjekuje zov deteta mog
nisam više prepuštena samoj sebi
spokojna sam i srećna
ovo je moj blagoslov i njegov rast
dišem li ja i ono za mnom diše
budi se koji časak posle mene
a kad se otvorim izlazi na beo dan.

Aleksander Nicberg (Aleksandar Nitzberg)

SVE ŠTO UGLEDAŠ, ZANEMARI

Sve što ugledaš, zanemari!
To što vidiš, slika je bleda,
i glas biva tiši dok stari
a kosa, seda.

U glasu, ipak, ostaje tih vibrato,
iz pramena kose arsen se smeška,
šta je bilo: to Nepoznato
uslov, ili omaška teška?

Važan je samo micaj te klice
što pod prahom debelim spava,
bezlično, a dvojako lice:
Janusova je glava.

PROLOG

Mi ne mislimo svoje misli,
naši se snovi u nama lome,
slikovi su nam nesuvisli
kome da zahvalimo na tome?

Misli nam izviru iz mase
samotnih ljudi, bez veselja.
snovi nam nastaju iz želja
u spletu nerava, zna se.

I rime nastaju – da li? –
iz hrpe ostataka svih
što smo ih preživali
i svaljali u grumen-stih.

Tako plivamo u toj bari
crvenoj od ledne krvi,
sa njom nas jezik-tuđin spari,
gluve za muku što nas mrvi.

Sunčeve pege sve su veće.
Bez zrakâ osta Mesec hudi.
Nebo – u zvezdanoj oluji:

Stoka srećna u štale kreće.
Sve sami spasitelji ljudi.
Napolju – vrište slavuji.

Život je kratak – to muva peva!
Zlatno uspeva krompira klica.
Kamen u ropcu mre i škripi.

Zemlji od gladi krče creva
a kad promine Repatica
svetlo će kao sneg da sipi.

ŽUTE STROFE

Vetar po nebu vitla oblake belo-sive,
žbun gloga širi prste u bezmerje.
Razdeljak vodi kroz lepo počešljane njive,
Gavran glatkoga krila kljucanjem trebi perje.

Kroz žutu izmaglicu sunčeva krv se sliva
I moči trome seljake i nepokretne krave.
Ofucan žuti šešir smahnut strašilu s glave
ko masna mrlje ulja po žitkoj kaši pliva.

KRHKOST

Vilin konjic, majušna pega, sedi
na vlati trave svesno, iz nehata,
nalik leguri od medi
sa primesama zlata.

Dva ogromna okrugla oka,
par munja bezosećajno nežnih,
pogled bačen u svet s visoka
ko roj strelica neizbežnih.

Vilin konjic, bit amorfnih stanja,
ta strela protiv svega odapeta
i svačeg ružnog diljem sveta,
u ništavilo potanja.

Zina Klajn (Sina Klein)

STANI

Auf welches Instrument sind wir gespannt?
Und welcher Spieler hält uns in der Hand?
Rainer Maria Rilke (Liebeslied)

O, kriva pesmo, ja sam te smesta prepoznala,
neskladni akordi tvoji još mi u sluhu krče,
od kog je drveta tvoj rezonator, da l’ od smrče?
Na mome instrumentu nema ni tebe ni gudala.

Poslednja struna puče i muk zvuke proguta,
ošinut njome, svirač, zanemeo i stao.
Na kom je instrumentu ta struna zategnuta?
To čak ni ovaj svirač nije nam reći znao.

DERMATOLOG

Monden Mesec bi da se sunča sred noćne tmine,
kad po baštama i kućama žaluzine se spuste,
kad sve utihne, zaroni u losione guste:
kratere presušuje da svaka pora se stine.

Mesec je naoko iznutra bon otkad je stvoren,
u njem se nešto kuva, dok preti, krklja, vrije...
Kanda se topi, iz njeg ledena svetlost lije,
vulkani žeravu bljuju i iz najmanje pore.

Iz tela svelog lava gamiže plavi na svom putu
sve što stigne sažiže, silne kratere gradi,
požar uzima maha, eto nam slike bolesnika

Sunce mu ozračenu kožu i vrele ožiljke hladi
dok po vascelu noć banja usahlu lešinu krutu,
i u svom samozaboravu neguje lice nevoljnika.

NEDOPADLJIVI IKAR

Od glave do pete pljuniti otac,
kočoperan sin, bi da se udvara Zvezdi,
jer ga njeno plamenje mami sa zenita.
Ali ona ga u tom ludom aktu pokusa,
i on preminu u okeanu, na kraju
samo probavni trakt od njega osta
i zrno soli, kap vode i mrva voska

Folker Zilaf (Volker Sielaff)

VREME

O tom putovanju više od tebe znam.
Bila si premala da čuvaš slike, tvome
sećanju, skrajnutom na samo dno između
Uskoro i Još-Ne, nedostajao je za njih
sud. One guske u dvorištu Katedrale
pokazao sam ti kasnije na fotografijama,
provlačili smo glave kroz rešetke, niko
nije bio nikome na putu, iako je trg vrveo od
turista, koji su blaženo piljili u guske,
kanda su došli zbog njih, a ne da razgledaju
mermerne sarkofage, ispred nas žuborila česma,
a ja sam bila još mala, kažeš, kad god ti
pokazujem slike katedrale La Seu...
Kojim stazama putuje svetlost, i kako je ona
dospela u (tvoje) telo kroz oslikane vitraže
Katedrale, šta nam priča, o čemu sanjamo?
Nosao sam te po ulicama gore-dole,
svetlost se ljuljuškala u nama poput
tečnosti u začepljenoj boci, koju ćemo otvoriti
kasnije, jednog lepog leta, prilikom razgledanja slika –
kasnije.

DVOJAKO

Ono što znamo o čulima jeste
da ih je previše pet. Značajan
trenutak.

Najpre daleka želja: da
dodirnemo daljinu, da
pomilujemo odsutno; i malo
mućnemo glavom o tome.

Kad te upitam:
Vidiš li nebo? Šta vidiš?
Koju boju? I, je li to, što vidiš
potpuno,
mislim: je li sasvim tu?
Čujem tvoj glas:

da, kažeš, treba samo da
slušalicu bliže uvu:
krckanje jastoga,
morskoga školja šum.

STVARI

To je samo onaj mali isečak dvorišta,
komadić vidika, sve što vidim s prozora,
kad nikog nema u hladu pod brezom,

raštrkane stvari najavljuju bezbrojna,
trenutno otkazana prisustva,
stari kotao bez

zvuka. Onda se napuni vodom i glasovima.
Deca dotrče u dvorište, pokupe sve
što je strpljivo čeznulo pod brezom.

Uljana Volf (Uljana Wolf)

KŽIŽOVA, PTIČARNIK U MAGLI

strogo uzev novembre privio si me
na svoje bele grudi od zgrušane
magle šta ja tu pričam, kakve grudi
na jednu cvokotavu straćaru
na krletku s baštom i plesnivim
drangulijama međ kojima sura
na prečagi ptičurina čuči
pola zima pola volan od čipke
kako si me dočekao čim sam
kročila u tu dolinu kako si me
vijao između hrastova tvoje
sipljivo dahtanje niz aleju spliće
vlažne mreže oko grana u lavirint
poluslepa sam u tvom rebrastom
svetlu i obesvešćena ljubljeni
kanda si zanavek memljive rešetke
izatkao oko ptičeta
svoje lebdive čestice srca

KŽIŽOVSKIM PSIMA

o seoskih pasa šareni čopori: repova kusih
bagljavih nogu sluzavih njuški duž plotova
vama pripadaju drumovi prah s ruba asfaltne
ceste vama i noć što odzvanja ovom usnulom
dolinom svaki jek pripada vama: drhtavi bruj
sa brežja hijerarhijsko režanje i zavijanje:
heraklovsko sprva potom džinovsko dok zamire
jedva pijukav pileći cvilež koji zna: ko ovde
od sebe ne pusti glasa i ne pokaže balave žvale
njemu će besna rulja ko pustošni požar kidisati
na grkljan za mnom nestaje mesto čuje se vrisak
upomoć ubice itd. premerite li svet u ovoj
dubdolini obujmite svaki puteljak ovladajte svakim
strancem i mnome – vama pripada mojih tabana trag
moje smelo utiranje staza izvan sela listovi
na mojim nogama naposletku.

DODATAK KŽIŽOVSKIM PSIMA

ko kaže da su pesme kao ovi psi
u srcu sela opkoljeni sopstvenom jekom
čekanjem i čoporenjem za punog meseca
upornim markiranjem svog govornog područja
taj ne poznaje vas besomučna bulumento
vi Kasandre u kevtavom zanosu po Vlaškoj
jer vi ispotaje spajate reč i list na
nozi u ludo smeon ugriz kao da je noga
običan kolac a poredak stvari puka
trampa: na mojoj čizmi još zjapi otisak
očnjaka vaših – četiri puta škljoc
četiri ujeda zar tako nagrađujete
stih koji je jurio za vama pratio
svet pesništva ajd sad lezte tu plac!

PUTNIK

pronalazimo se
između
železničkih stanica
makadam
i poneka vlat trave
na skretnicama
poljupci međ šinama
u zamenu za kloparanje
vozova

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.